Pratite nas

Kroatofobija!?

Objavljeno

na

Ne, nikako nisam za isticanje parola i znakova koji bilo koga mogu uvrijediti i povrijediti, čak i asocirati na nešto ružno i neugodno. Pa tako nisam ni “za dom spreman” ni za ćirilicu u Vukovaru ni za petokrake ni za Titovo ime na zagrebačkom trgu.

Ali, zaista treba biti krajnje tendenciozan taj stari hrvatski, pa i ustaški, pozdrav automatski tumačiti kao poistovjećivanja s ustaškom ideologijom i zločinima, ili kao diskriminaciju i rasizam (prema kome?), kao što je to učinila Fifina disciplinska komisija kažnjavajući Josipa Šimunića, kao što treba biti jednako tako tendenciozan pa definiciju braka kao zajednice raznospolnih ljudi tumačiti kao homofobiju, ili pak protivljenje ćiriličnim natpisima u gradu velikog stradanja kao netoleranciju prema svim Srbima i, još gore, kao netoleranciju prema svim manjima.

No, upravo su taj jedan incident u Maksimiru i dva referenduma, jedan već prošli i drugi koji će se raspisati, bili pravi detonator negativnih emocija usmjerenih prema svim navijačima, prema svim potpisnicima referendumskih zahtjeva, prema svim glasačima i u konačnici prema narodu u cjelini. Daleko bi nas odvelo navođenja svih zlovoljnih izjava i reakcija, ali evo samo nekih karakterističnih, koje dolaze od onih koji predstavljaju tobožnju intelektualnu elitu i koji imaju nadprosječan upliv u javnosti.

Dr. Ognjen Kraus je odmah usporedio referendum o braku s nacizmom i holokaustom, Velimir Visković je istim povodom Hrvatsku nazvao “natražnjačkom rupom od države”, Srećku Horvatu je “za dom spreman isto što i ‘Heil Hitler’’, a eventualna suspenziju ćirilice u Vukovaru sa zabranom židovskog jezika u Njemačkoj, Vedrana Rudan cijelu je zemlju nazvala fašističkom i založila se za odvajanje Istre od Hrvatske i izbacivanje iz nje svih koji ne misle kao ona, uz ono “ponosna sam što nisam Hrvatica” dok je Matija Babić na svom portalu izvjesio nacionalnu zastavu s kukastim križem obojenim bojama hrvatskog grba, Miljenko Jergović je još prije opisao jednog monstruoznog ubojicu kao tipičnog Splićanina i Hrvata.

U ime stranih gospodara

I bez ovih recentnih povoda i izazova tu, slobodno možemo kazati protuhrvatsku, histeriju možemo gledati i pratiti od samog, ne stvaranja kako se to krivo kaže, nego od osamostaljenja ove države. U početku se Hercegovci služili kao neka vrsta metafore i zgodne mete, a kasnije se po novinama, ekranima, sudnicama i političkim forumima krenulo u frontalni obračun s nacionalnom idejom.

Pa tako cijelo vrijeme slušamo o državi stvorenoj na zločinu i udruženim zločinačkim pothvatom, o velikoj pljački koju su skrivili “veliki Hrvati”, o neuspjeloj državi, o prvom predsjedniku kao krivoustom diktatoru i satrapu, o nemoralnoj Crkvi, o lažnoj povijesti ispisanoj sve samim mitovima i obmanama, o jeziku koji zapravo i ne postoji i o naciji koja je umjetna, o ustaškoj zmiji koja se neprestano plete oko nogu, o Bleiburgu na kojemu je tih dvjesto tisuća Hrvata dobilo ono što su zaslužili…

Tijekom dugačke povijesti pod vlašću stranih gospodara, ali i s neprekinutom linijom samobitnosti, među samim Hrvatima formirala se je posebna politička klasa s posebnim mentalitetom, koja je u ime tih gospodara, dolazili oni iz Beča, Venecije, Pešte, Istambula, Beograda ili Bruxellesa, nadzirala, denuncirala i progonila vlastiti narod i za to, dakako, bivala nagrađivana položajima i novcem. Osjećajući se prirodno s takvom ulogom nelagodno, neželjeno i nesigurno, pripadnici te klase i tog zanata, koji su se regrutirali uglavnom s koljena na koljeno, počeli su se bojati tog naroda, a iz straha s vremenom se razvila mržnja.

I u ovom narodu kao i drugima ima povijesno uvjetovanog i prolaznog obrambenog nacionalizam, pa i šovinizma usmjerenog na razne strane, ali nekako nam se čini da je najokorjeliji i najjači onaj šovinizam kojI bismo blago mogli nazvati kroatofobijom. Hrvatska je trebala postati nezavisnom da bi ta fobija, nakon početne zbunjenosti, jednostavno eruptirala, jer je ta nova činjenica za onih dvadesetak posto postala nepodnošljivom.

Inkriminirane pjesme

Pogledajmo kako je Šimunić kažnjen daleko strože nego neki nogometaši u drugim zemljama koji su izričito propagirali fašizam. Odmah je promptno reagirao ministar Željko Jovanović podnijevši prijavu Hrvatskom olimpijskom odboru i tražeći kažnjavanje, iako se, primjerice, nije oglasio na paljenje hrvatske zastave na beogradskoj utakmici kojoj je bio nazočan, kao što ni državni vrh nije reagirao na negaciju hrvatskog naroda u Srbiji.

I Vesna Pusić je zatražila procesuiranje nečega što ju je podsjetilo na državu u kojoj je njezin otac bio važan službenik. Stjepan Mesić je, zaokupljen putovanjima u egzotične zemlje, propustio sjajnu priliku da se još jednom iskaže. A tehnički dio posla, ispisujući karakteristični lik hrvatskog denuncijanta, obavio je stanoviti Zoran Stevanović, partner Uefina projekta borbe protiv rasizma, kojemu je Jovanović dodijelio počasnu plaketu i čija je udruga “Korak ispred” financirana državnim novcem.

On je napisao prijavu kojoj se vjeruje, kao što je ranije prijavio igrače Rijeke zbog križa, tražio skidanje transparenta “zapamtite Vukovar”, te prijavljivao publiku zbog pjevanja pjesama “Lijepa li si” i “Oj hrvatska mati”. Sljedeća inkriminacija zvat će se “Lijepa naša”.

 Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Komentar

IMAJU LI KURDI PRAVO NA DRŽAVU?

Objavljeno

na

Objavio

Kurdistan se može promatrati i kao potencijalni model rješenja tzv. Blisko-istočnog pitanja, a pojam “rješenja” u tom području mnogima ne odgovara.

Od 3.000 god. pr. Kr. do danas opstao je narod možda najvećih ratnika antike na Bliskom istoku, narod Su ili Karda, danas Kurda kojih na manje-više istom području ima oko 30, a ukupno u svijetu oko 45 milijuna.

Narodu koji je 5.000 godina opstao među svjetskim silama, preživio Sumer, Perziju, Rimsko carstvo, Otomansko carstvo i Tursku, reći da nema pravo na državu zahtijeva snažan i konkluzivan argument, ali treba biti oprezan. Čak i ako bi takav argument bio valjan, moglo bi ga se primijeniti na mnoge postojeće države čije postojanje nitko od onih koji su spremni uputiti takav argument nije spreman na njih primijeniti i posumnjati u njihov međunarodni legitimitet i suverenost.

Turska zasigurno nema povijesno pravo glasa jer su u vrijeme vladavine Kurda bili hrpa raštrkanih divljih plemena po pustopoljinama Anatolije, dok Irak i Iran primjerice imaju neko povijesno pravo glasa, ali u to vrijeme Kurdi su bili dio Sumerskog carstva koje je opstalo (4.500-1.900 god. pr. Kr.) dobrim dijelom zahvaljujući kurdskim vojnicima. Uz to, do konca Srednjeg vijeka Kurdi su bili zoroastristi, tj. vjerovali su u Ahuru Mazdu (vrhovnog duha), a islamizacija je nastupila začuđujuće kasno i sporo (možda su zbog toga, a i sklonosti sinkretizmu u Kurdistanu paralelno opstale zajednice zoroastrista, židova, kršćana i muslimana). Kurdistan se može promatrati i kao potencijalni model rješenja tzv. Blisko-istočnog pitanja, a pojam “rješenja” u tom području mnogima ne odgovara.

Izv.prof.dr.Kristijan Krkač

facebook komentari

Nastavi čitati

Magazin

Bujanec: Zaustavljanjem Thompsona žele spriječiti hrvatsko zajedništvo

Objavljeno

na

Objavio

Ima li ijedna tema koja već godinama intrigira hrvatsku javnost i služi kao svojevrsna dijagnoza našeg društva od fenomena Thompsona?

On je figura oko koje se odvija ključna podjela u Hrvatskoj, na ove i na one, na jedne i na druge, na lijeve i na desne, gornje i donje

U nedjeljnjoj epizodi Božanstvene komedije na Laudato TV-u gostovao je poznati novinar s liberalne strane političkog spektra Jurica Pavičić i, kao njegov antipod s desne strane, Velimir Bujanec prenosi direktno.hr

U prvom je prilogu gostovao Jurica Pavičić, pisac i novinar. Na pitanje što mu sve smeta kod Thompsona, odgovorio je: “Jako učestalo koristi nacistički pozdrav kao priziv u svojoj pjesmi, to je temeljni razlog”.

“Tekstovi su impregnirani nacionalističkom mistikom koja je po mojem mišljenju zapravo poganska”, nastavio je, razgovarajući s novinarom katoličke televizije Laudato.

Kao proučavatelj kulture, rekao je, više voli gledište po kojemu se “prava ideologija vidi u stilu, a ne u tekstu”.

Ono što mu je posebno zanimljivo kod Thompsona jest, tvrdi Pavičić, što je “po svojem muzičkom idiomu najjugoslavenskiji glazbenik koji postoji”, pa mu je zato “na paradoksalan način drago da Thompsonova muzika postoji, jer pokazuje da postjugoslavenski nacionalizmi izviru iz istog jugoslavenskog supstrata”.

Priznajući da je opći društveni kontekst ranih 1990-ih bio ratni, Pavičić je ustanovio kako su mu zapravo i najsimpatičnije Thompsonove pjesme iz tih godina, a ne one “kolonijalne i molećive” kao “Stop the War in Croatia”.

Kao problem koji se javlja kasnije Pavičić je istaknuo “konstrukciju ideološke mistike koja se pojavljuje u kasnijim pjesmama, paravjersko djelovanje s mačem kao u kralja Arthura te neukusno korištenje benediktinskih oznaka”.

Bujanec: Zaustavljanjem Thompsona žele spriječiti hrvatsko zajedništvo

Završni gost Božanstvene komedije bio je urednik i voditelj emisije Bujica Velimir Bujanec.

Na početku priloga, Bujanec se osvrnuo na Thompsonov nedavni koncert na Šalati i novinare jednog portala koji su “obrijali svoje neuredne brade, istuširali se i okupali” i došli u ono za što su mislili da je VIP loža. Napisali su da tamo nisu vidjeli nikakve poznate osobe.

No očito su, nastavio je Bujanec, pogriješili mjesto, jer u toj svojoj VIP loži vidjeli ni Joea Šimunića, ni Željka Glasnovića, ni Željku Markić, ni Brunu Esih,.

Govoreći o medijskom praćenju Thompsonovih nastupa, Bujanec je rekao kako su ti novinari o koncertu na Šalati izvijestili “kao da su vidjeli Crnu legiju na ulazu u Staljingrad, krvavih očiju i čeljusti kao u vampira iz Sumrak sage”, a zapravo je riječ o “tisućama mladih koji su tri sata pjevali s Thompsonom i nisu željeli da napusti pozornicu”.

Na voditeljev upit zašto se u medijima stalno vrti jedna te ista priča, Bujanec je ustvrdio da je to zato jer se želi spriječiti “hrvatsko zajedništvo koje demonstrira Marko Perković Thompson”.

“To dolazi iz medija i udruga plaćanih iz hrvatskog državnog proračuna”, nastavio je, “koji se nikad nisu pomirili s nastankom suvremene demokratske hrvatske države, i koji nikada Marku Perkoviću Thompsonu neće oprostiti devedesete”.

O Thompsonu možemo govoriti na dva načina

Osporavaju HOS-ov pozdrav s jednakim žarom kao i kunu ranih devedesetih godina, a nju je osobno odobrio dr. Franjo Tuđman, dodao je.

“Možemo o Thompsonu govoriti na dva načina”, nastavio je Bujanec. “O svjetonazoru koji promiče, ali i o najkvalitetnijoj produkcijskoj razini, od bine i razglasa do rasvjete. Odite na koncert Rammsteina i vidjet ćete produkciju možda i nižu od Thompsonove”, rekao je.

To iritira ljevičare, jer oni bi željeli da se ništa ne čuje i da kvaliteta bude loša, zaključuje Bujanec. “Hrvatima je teško oprostiti uspjeh, čak i unutar same ljevice”, dodao je.

“Ja kupim svaki Thompsonov koncert, ne skidam ga s interneta jer želim pokazati da ga cijenim”, rekao je voditelj Bujice. “Koncert na Šalati je bio komercijalan, a lijevi izvođači imaju firme koje otkupljuju ulaznice i onda ih dijele svojim zaposlenicima”.

Thompson je čovjek koji na hrvatskoj glazbenoj sceni najviše puni proračun, poentirao je.

Snimajući prilog u kafiću na Šalati, voditelj i Bujanec našalili su se kako sjede baš na crnim stolcima. “Nadam se da nećemo završiti u Pupovčevom biltenu i izvješću State Departmenta”, rekao je Bujanec.

‘Thompsonov poster vjerojatno gađaju strelicama’

Na pitanje koketira li Thompson ipak malo s ustaštvom, Bujanec je odgovorio: “Mislim da promovira pozitivne hrvatske vrijednosti iz Domovinskog rata 1990-ih, koji je temelj hrvatske države”.

“Riječ je o ljudima koje žalim jer su 1990. godine izgubili svoju državu, koja se zvala Jugoslavija, i sada moraju pronaći krivca. Vjerojatno doma imaju Thompsonov poster i gađaju ga strelicama”, našalio se.

Na pitanje zašto Thompson ne prizna da je pjevao pjesmu “Jasenovac i Gradiška Stara” ako je to doista istina, Bujanec je odvratio kako poznaje Thompsonov životni i profesionalni put, te kako je ta pjesma namontirana u emisiji Latinica, gdje je Denis Latin djelovao sukladno svojim političkim uvjerenjima, i pustio audio verziju za koju nikad nije dokazano da reproducira Markov glas. “Riječ je o podvali, što je on već i demantirao”, dodao je.

“Interesantno je kako je to problem, a nije problem kada ministri iz Milanovićeve bivše Vlade pjevaju ‘od Vinkovci do Pakraca nema više pravoslavca’, ili kada Stipe Mesić u Australiji pjeva ustaške pjesme, ili kada Drago Pilsel baca kamenje na sinagoge u Argentini. Ali zašto je njima to oprošteno? Ako izdaš Hrvatsku i primiš 30 srebrnjaka, sve ti je oprošteno, a ako ostaneš na hrvatskom putu onda ti ništa neće biti oprošteno”, rekao je Bujanec.

Mi smo svi žrtve onoga što Trump u svojim istupima zove “fake news”, istaknuo je.

“U Slunju sam bio svjedok kad je policajac procijenio da je na koncertu 50 000 ljudi, a kasnije se ispričao Thompsonu u backstageu, da su na nalog iz Karlovca morali objaviti da ih je bilo samo 15 000”, prisjetio se Bujanec.

Je li Hasanbegovićev poklon marcipanska ploča?

Ne želim opet uvaliti Bernardića kao s čestitkom za svadbu, rekao je Bujanec, “ali znam mnogo ljevičara i liberala koji vole Thompsonove pjesme. Glazba nema politički predznak”.

Na voditeljevo pitanje o tome kakv je Thompson osobno, Bujanec se prisjetio svoje nedavne svadbe.

Ustvrdio je da je to što mu je Thompson pjevao na svadbi možda i najveći dar njegovoj ženi, kojoj su dva strica poginula u Vukovaru, a borili su se s HOS-ovim pozdravom “Za dom spremni” i Thompsonovom pjesmom “Bojna Čavoglave”.

“I meni je to bio najljepši dar, uz ploču koju mi je poklonio dr. Zlatko Hasanbegović, iako neću reći je bila od marcipana ili nije”, našalio se.

Što se tiče Thompsonove osobnosti, Bujanec se prisjetio anegdote sa svojeg vjenčanja gdje su za istim stolom sjedili Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović, Ivo Banac i njegova supruga Andrea Feldman, koja je često percipirana kao osoba liberalne orijentacije, i koja je ostala šokirana nakon što je upoznala Thompsona, ustvrdivši da on uopće nije onakav kakvim ga prikazuju lijevi mediji, nego topla osoba koja zrači ljudskom, domoljubnom i kršćanskom energijom.

Na pitanje o najdražoj pjesmi Bujanec je odgovorio da mu je to “Ljutu travu na ljutu ranu”, a na molbu da zapjeva je odgovorio:

“Ja se u životu mislim baviti samo novinarskim poslom, a to bi bila potpuna antireklama. I Dante bi se zgrozio kada bih zapjevao”, zaključio je, pokazujući na sliku Dantea Alighierija, maskote emisije.

 

facebook komentari

Nastavi čitati