Pratite nas

Kršćani su i danas najprogonjenija manjina u svijetu

Objavljeno

na

Sâm papa Franjo nikad ne zaboravlja podsjetiti da smo mi kršćani progonjeni i na Zapadu, od diktature «jednoumlja» koja diskriminira ali i ubija one koji se s njom se slažu.

Papa Franjo je 4. travnja 2014. u svojoj homiliji u Svetoj Marti ustvrdio: «Usuđujem se reći da možda sada ima mnogo ili više mučenika nego u prvim vremenima, jer ovom svjetovnom društvu, ovom pomalo mirnom društvu koje ne želi probleme, govore istinu, naviještaju Isusa Krista: ali postoji smrtna kazna ili zatvor ako se ima Evanđelje kod kuće, ako se poučava vjeronauk, danas, u nekim dijelovima! Rekao mi je jedan katolik iz tih zemalja da oni ne mogu zajedno moliti. Zabranjeno je! Moliti se može samo sami i skriveni. Ali oni žele slaviti Euharistiju i kako to čine? Pripreme rođendansku proslavu, prave se da slave rođendan i tamo slave Euharistiju, prije proslave. A kad vide da dolaze policajci, odmah sve skrivaju i nastavljaju s proslavom. Onda, kad oni odu, Euharistiju privedu kraju. Tako moraju činiti, jer je zabranjeno moliti zajedno. Danas».

Indija-Progonjeni-kršćani-žele-oprostiti-svojim-progoniteljimaPapa Franjo je više od dvadeset puta, u manje od godinu u pol dana pontifikata podsjetio na kršćane danas progonjene u svijetu. Tko zna zašto to nije dio njegovog učiteljstva na kojem inzistiraju veliki mediji, iako je Franjo nastojao privući pozornost na ovu temu više od ikojeg svog prethodnika i naravno više od ikojeg svjetskog političkog vođe.

Uporišta učiteljstva pape Franje o progonjenim kršćanima su četiri. Analizirajmo ih zajedno, jer nam govore mnoge stvari kako o kršćanima koji danas u mnogim dijelovima svijeta, i to ne samo slikovito, nego doista bivaju razapeti na križ, ali i o tome zašto Zapad šuti.

Prvo: «više kršćanskih mučenika ima danas nego li u prvom stoljećima Crkve». Pravo vrijeme mučenika je naše vrijeme. Bila je to najveća tema sv. Ivana Pavla II. (1920.-2005.), koji je pozivao na to da se nikad ne zaborave mučenici XX. stoljeća, počevši od kršćana ubijenih od strane komunizma kojeg je on poznavao tako dobro. Da ima više mučenika u naše vrijeme nego tijekom rimskih progona, činjenica je stvarno potkrijepljena statistikama. Najveći institut za svjetsku statistiku o religijama je američki Center for Study of Global Christianity, kojim je sve do svoje smrti 2011. upravljao David B. Barrett (1927.-2011.), a danas ga vodi prof. Todd M. Johnson, kojeg je papa Franjo primio prije nekoliko mjeseci. Institut je 2000. godine želio utvrditi broj kršćana ubijenih zbog njihove vjere u Isusa Krista na kraju XX. stoljeća.  Barrett je došao do zaključka da je kršćanskih žrtava u prva dva stoljeća bilo oko 70 milijuna, od čega 45 milijuna samo u XX. stoljeću. U XX. stoljeću ubijeno je više kršćana nego u svim drugim stoljećima zajedno.

Prema naučavanju pape Franje: kršćani su i danas najprogonjenija manjina u svijetu. To je također statistički podatak. Barrett i Johnson nam govore da i u XXI. stoljeću kršćani predstavljaju više od  75% osoba progonjenih zbog njihove vjere. Pravedno je govoriti i o drugim manjinama progonjenima jučer i danas (sâm papa Franjo je molio oprost za sudjelovanje katolika u proganjanju židova ili pentekostalaca), ali licemjerno je ako se zaboravi najveća i najprogonjenija manjina: kršćani, a među kršćanima, katolici. A mrtvih i dalje ima mnogo. Vodi se medijska bitka oko Johnsonovog podatka o 105.000 kršćana ubijenih na godinu, svakih pet minuta jedan umrli kršćanin. Posebno se uključio BBC da pobije tu brojku, a pobijaju je i ozbiljni znanstvenici, ali ne stručni za ove statistike, poput mog prijatelja i velikog sociologa Rodneya Starka.

Mnogi od onih koji kritiziraju Johnsona spornim smatraju prije svega njegovo korištenje riječi “mučenici”. I ja mislim da nije prikladna, jer u vjerskoj tradiciji mučenik je osoba koja žrtvuje svoj život isključivo zbog vjere. Ako je neko kršćansko selo uništeno zato što je kršćansko, ne znamo bi li ubijeni stanovnici, pred mogućnošću izbora, radije umrli ili zanijekali kršćanstvo. Ali to ne znači da su ubijeni jer su kršćani, ne zato što naziv njihovog sela nije bio simpatičan ubojicama. Potrebno je pojasniti i to da je dobra polovica od Johnsonovih 105.000 poginulih godišnje, ubijena u afričkim plemenskim sukobima, ponekad od ubojica koji se nominalno također izjašnjavaju kršćanima, zato što odbijaju stupiti u vojsku koja vodi okrutne građanske ratove poput onoga u Kongu. Johnson međutim u svoj izračun uključuje one koji svoje odbijanje obrazlažu razlozima kršćanske savjesti: i oni su ubijeni zbog svoje vjere, premda iz drugačijih razloga od onih koji su ubijeni u Nigeriji, Kini, Iraku ili Sjevernoj Koreji.

Treće: papa Franjo uči da nije dovoljno brojiti naše mrtve, treba se pitati zašto nas progone. U jednoj drugoj homiliji u Sv. Marti, 4. ožujka 2014., svojim tipičnim rječnikom, Papa je kršćanski život definirao «salatom s uljem progona». Progone nas jer govorimo istinu, jer naviještamo Evanđelje koje iz raznih razloga smeta moćnicima i nasilnicima ovog svijeta, od muslimanskih fundamentalista do sjevernokorejskog komunizma, i do diktature relativizma na Zapadu. Solidarnost s progonjenom braćom je na polaznoj točki, dok je završna točka kritika ideologija koje ih ubijaju. A zašto Zapad ne želi dobiti tu kritiku, to je zato što politički i medijski Zapad tako često prikriva razmjere genocida nad kršćanima.

I ovdje dolazimo do četvrte točke. Sâm papa Franjo nikad ne zaboravlja podsjetiti da smo mi kršćani progonjeni i na Zapadu, od diktature «jednoumlja» koja diskriminira ali i ubija one koji se s njom se slažu. Godine 2013. Papa je jedan mali ciklus homilija u Svetoj Marti posvetio temi novog totalitarizma, slaboj misli koja postaje jedinom misli i priječi kršćanima govoriti, nadahnjujući se na romanu Gospodar svijeta autora Roberta Hugha Bensona (1871.-1914.), anglikanskog pastora, sina Canterburyjskog nadbiskupa, a koji se obratio na katoličanstvo i postao katolički svećenik. Scenarij koji je Benson opisao s obzirom na naše vrijeme Sveti Otac je 18. studenog 2013. usporedio s biblijskom zgodom o Makabejcima, kad je «kralj u čitavom svom kraljevstvu naredio da svi tvore jedan narod i da svatko napusti vlastite običaje. Nije lijepa globalizacija jedinstva svih Nacija, svake sa vlastitim običajima ali ujedinjenima, nego je zapravo jednoumlje globalizacija hegemonske jednoobraznosti». To je ono, objasnio je Papa, što se danas naziva novim svjetskim poretkom, ali koji Biblija naziva «grozotom pustošenja» i klanjanjem idolima nametnutima od jačih.

«Događa li se to i danas?» upitao se Sveti Otac. I odgovorio: «Da». U odlomku Prve knjige o Makabejcima se čita da «ako je kod nekoga bila pronađena Knjiga Saveza ili je netko obdržavao Zakon, kralj ga je presudom osudio na smrt», jer je kralj sama sebe prodao Božjim neprijateljima. «A to smo», ustvrdio je Papa, «čitali u novinama, ovih mjeseci». I danas kršćanima prijeti zatvor ili još gore ako odbiju trgovati sa svojim identitetom. Sveti Otac je zato citirao Gospodara svijeta. Roman, rekao je Franjo, s pravom prokazuje «duh svjetovnosti koji nas vodi otpadništvu», duh koji i danas prijeti Crkvi. Doista, i danas ima u Crkvi, i ima ih mnogo, onih koji misle da «moramo biti poput svih, trebamo biti normalniji, kako svi čine, s tom adolescentskom progresivnošću». Potom, nažalost «slijedi povijest»: Biblija pokazuje, za one koji naprotiv ostanu vjerni, «osude na smrt, ljudske žrtve». Griješe oni koji misle da su to stvari daleke prošlosti. «Ali vi», upitao je Papa, «mislite li da se danas ne čine ljudske žrtve? Čine se mnoge, mnoge! A postoje i zakoni koji ih štite».

Svaka povezanost s abortusom i eutanazijom nije slučajna. Ali progon je općenitiji. Opet u Svetoj Marti, 29. studenog, Franjo je ustvrdio da «slaba misao», tj. filozofsko uobličavanje relativizma, teži danas postati «jednoumljem». Izraz «Ja mislim kako mi se sviđa» se predstavlja kao element slobode, ali točno je upravo suprotno: izraz je to «duha svijeta, koji ne želi narod: želi masu, bez misli, bez slobode». Dana 28. studenog, isto u Svetoj Marti, Papa je pokazao koje su strahovite posljedice relativizma koji postaje «jednoumljem», povezujući ga s djelovanjem đavla u posljednjim vremenima i ciljajući ponovno na roman «Gospodar svijeta», tamo gdje se pokazuje djelovanje snažnih moći kojima upravlja Antikrist u posljednjim danima. Pažnja, rekao je Sveti Otac: to se ne odnosi samo na one koji žive u malobrojnim totalitarnim zemljama, odnosi se na sve nas. «Kršćani koji trpe vrijeme progona, vrijeme zabrane klanjanja, su proročanstvo onoga što će se dogoditi svima».

Izvor: lanuovabq.it/bitno.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Ostala mi je samo ova slika majke kako ju odvode u smrt…’

Objavljeno

na

Objavio

Mariju Cerenko su s još 12 staraca dovezli u Bobotu. Ubili su ih hicem u potiljak. Njihovih kosti nema. Od trojice krvnika jedan je oslobođen…

Najteže mi je kad trebam obilježiti godišnjicu mamine smrti.

To me uvijek podsjeti na dane dok mi je kao djevojčici govorila da je ni slučajno ne pokopam u zemljani grob, nego u grobnicu. Jer naši se grobovi u Tenji napune vodom tijekom velikih kiša, a toga se zaista grozila. Nije bila Slavonka, nego Imoćanka, a ondje svi imaju grobnice.

Na kraju si je grobnicu napravila 1988. godine, a eto, nažalost, već 26 godina u nju nemamo što staviti. Nisam joj ispunila jedinu želju koju mi je izrekla, tiho nam kaže Ivka Trajković (70) iz Tenja, piše 24Sata.hr

Ona već godinama traga za majkom Marijom Cerenko, nestalom 1991. godine u tada okupiranoj Tenji. Četnici su je odveli iz njezine kuće, usred bijela dana, i zatvorili s još 11 starih ljudi koji su ostali u selu. Jedan dan su ih držali u kino sali, maltretirali i zlostavljali, a onda odvezli u Bobotu i tamo ubili. Svatko od njih dobio je metak u potiljak. Ubio ih je čovjek kojega su dobro znali, koji je odrastao u Tenji s njima i s njihovom se djecom igrao u prašini. Za taj mu je zločin i suđeno u Beogradu, ali je oslobođen.

– Posljednja slika mame snimljena je dan ili dva prije nego što će je ubiti. Snimile su je žene koje su živjele u kući pored kino sale. Napravile su rupicu u roleti i kroz nju snimale što se događa. Tako su snimile i mamu baš kad su je dovodili u dvoranu. Slika prikazuje naoružanog čovjeka koji je tjera u zatvor. Vidi se i nečija pružena ruka koja je zove unutra. Čovjeka s puškom ne znam, vidjela sam ga prvi put kad je davao izjavu na sudu. On je bio stražar – pripovijeda Ivka, koja je s tatom i svojom obitelji iz Tenje otišla u progonstvo početkom srpnja 1991. godine. Tad su počela noćna puškaranja, naoružane straže, barikade na cestama… Mislili su da će to trajati dan ili dva pa će se smiriti. No kad su jedne noći bradati četnici ispalili rafal na njihovu kuću, shvatili su da to ipak nije tako bezazleno.

– Mama je rekla da moramo otići te odvesti tatu jer je teško hodao. Ona je odlučila ostati, nije željela ostaviti kuću i stoku. Protivila sam se, ali nije odustajala. Otišli smo u susjedni Antunovac kod rodbine i već nakon nekoliko dana otkrili da u Tenju više ne možemo ući jer su je zatvorili.

Svaki dan sam zvala mamu na telefon, a zadnji put čule smo se 2. srpnja. Rekla sam joj kako brinem što je ostala, ali ona je rekla da je sigurna i da joj nitko u selu neće ništa nažao učiniti jer je sa svima dobra. Nekoliko noći je spavala kod susjede, a onda su je treći dan odveli od kuće i više je nisam dobila na telefon. Zvala sam uokolo ljude i rekli su mi da je odvedena u kino salu s još desetak staraca. Nadala sam se da je to privremeno. Da će je držati zatvorenu dok ne opljačkaju kuću i da će je onda pustiti. Ali nisu. Imala sam nadu da je živa, sve dok iz Tenje nisu izašle žene koje su živjele pored kino dvorane. One su sve to gledale. Kad su mi rekle da u kino dvorani više nema nikoga, znala sam da je kraj. Da su ih sve negdje odveli i ubili – susprežući bol priča Ivka.

Svoje crne slutnje morala je skrivati od oca Antuna koji se nadao da je njegova Marija još živa, da ju je netko od ljudi u selu ipak sakrio ili spasio. U toj je nadi i preminuo, u progonstvu.

Kad je prvi put imala priliku doći u selo 1997. godine, Ivka je u svojoj kući zatekla nepoznate ljude. Živjeli su tu. Godinu i pol dana kasnije više ih nije bilo te su se Ivka i njezina obitelj vratili u svoj napušteni dom. Istoga dana krenula je u potragu za majkom.

– Kad smo se vratili, tražila sam bilo kakvu informaciju, bilo kakav trag. Ispitivala i sam ljude, išla od vrata do vrata, molila za bilo kakvu informaciju. Čak ni oni koje smo smatrali velikim prijateljima nisu ništa htjeli reći. Iz Tenje je 1992. godine izašao čovjek koji inače nije iz sela. Zvali su me u policijsku upravu da pročitam njegovu izjavu u kojoj stoji da su mamu došli tražiti u kuću i da je netko rekao da je ona odvedena negdje kraj silaške šume. Zato sam u potragu krenula od Silaša. Kasnije sam čula da je viđena u Borovu Selu, ondje su bili zatvoreni u nekom vatrogasnom domu. I tamo sam otišla. Nakon toga sam išla u Bobotu. Saznala sam ime čovjeka koji ih je pokopao nakon što su ubijeni, ali je on ubrzo nakon toga umro pa ga nisam našla. Jedna baka rekla mi je da je u Ludvincima, no tamo sam saznala da u to selo nisu ni dovezeni. Svi koji su bili zatvoreni s mojom majkom ubijeni su na stočnom groblju u Boboti – pripovijeda Ivka.

Prema izjavama svjedoka, Žarko Čubrilo im je pucao u potiljak, jednom po jednom, kako ih je skidao s kamiona s kojim su voženi od Tenja do Bobote. Otišla je na to groblje i vidjela strašan prizor.

– To je stočno groblje i danas. Stotine životinjskih strvina. Najgora moguća lokacija za nekoga ubiti i pokopati. Počelo se tražiti tamo, iskapati, ali je komisija shvatila da je gotovo nemoguće tražiti ljude. Jedino čime se tješim je da je bila prva ubijena, da ne gleda sve to znajući da i ona stoji u redu. Teško je pomisliti da postoje ljudi koji to uopće mogu napraviti onima s kojima su živjeli, s kojima su bili dobri. A onda su se preko noći pretvorili u krvoloke – tužno zbori Ivka.

Iako je željela u Beograd na suđenje krvnicima, to joj nije odobreno. Mogla je sve pratiti jedino videolinkom. Naime, za ubojstvo 12-ero staraca iz Tenja osumnjičeni su Žarko Čubrilo, Milan Macakanja i Božo Vidaković. Ivka je Žarka znala iz viđenja, a s Milanom i Božom je odrastala, išla u školu, a kasnije i radila. Oni su jako dobro znali čiju majku voze u kamionu na stratište.

– Htjela sam se suočiti s njima, pogledati ih u oči te ih pitati gdje su ubili moju majku i gdje su joj danas kosti. Svu trojicu sam poznavala dobro. Milan i ja smo u školi čak bili dobri prijatelji. Ne znam bi li mi htjeli reći gdje mi je majka, ali bih bila mirnija. Do njih danas ne mogu jer žive u Srbiji. Čubrilo je oslobođen, nejasno je zašto. Boži se stalno odgađa suđenje zbog bolesti – kaže Ivka razočarana činjenicom da se s njima tako malo toga odradilo, a oni su ti koji imaju sve informacije.

– Bilo je nekoliko iskapanja i ekshumacija na mjestima gdje su odvozili ljude iz Tenja. Nekoliko ih je pronađeno u Ćelijama i Boboti ali oni su bili pojedinačno zakopani. Mama i ostali iz kino dvorane ubijeni su u Boboti, ondje su prvotno i zakopani, a postoje indicije da su iskopani i da su im kosti premještene. Ja sam uspjela doći do imena čovjeka koji je te kosti premještao za 100 maraka. To su mi napisali u anonimnom pismu koje sam dobila. Pismo sam predala u odvjetništvo, ali taj čovjek nikad nije ispitan – razočarana je Ivka, koja kaže da je većina svjedoka iz tog vremena sad već mrtva i da su jako male šanse da ona ikad pronađe kosti svoje majke.    (24sata.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati