Krštenje Gospodinovo

    0

    Današnja čitanja se odnose na Isusovo Krštenje u rijeci Jordanu koje je podijelio Ivan Krstitelj. Isus traži od Ivana da ga krsti, odnosno da primi Ivanovo krštenje. Čin uranjanja u vodu znači pokazivanje unutarnjega preobraženja, unutarnje promjene, od grješna čovjeka do postanka Djeteta Božjega. Sam Ivan je iznenađen i, reklo bi se, izgubljen. Matej potvrđuje kako sam Bog Otac izgovara one riječi što ih je prorokovao prorok Izaija (u ime Boga): “Ovo je moj Sin ljubljeni, u njemu mi je sva milina”(Mt 3,17; Iz 41 1). U Djelima Apostolskim, Petar podsjeća početak Isusova poslanja i djelovanja u vrijeme propovijedanja Ivanova krštenja. Petar zna i razumije da je izvor sve moći Isusove sam Bog. Isus je posvećen, ne samo ovom vodom i u vodi, već je posvećen iznutra Duhom Svetim. Ovo Isusovo krštenje i naše kršćansko krštenje je ponuđeno i otvoreno svima, svim narodima, Židovima i jednako svim poganima, svima nama. Ostaje da opravdamo naše krštenje izvršavanjem obveza krsnoga zavjeta što smo ga preuzeli ili što su ga za nas preuzeli i nama u odrasloj dobi, mudrosti i znanju predali. Njima i svetoj Crkvi hvala, a na nama je obveza ovo zavjetno preuzimanje djelima života potvrditi i kazati i kazivati čitava života čiji smo i kome pripadamo.

    180_hDanašnjim činom krštenja Isus se potvrđuje Mesijom, Sinom Božjim i započinje svoje javno djelovanje. To svjedoči Ivan Krstitelj, to svjedoči Otac i Duh Sveti. Ovo je svetkovina moga i tvoga krštenja, jer smo svi mi kršteni u Njegovom krštenju i postali njegovi učenici ovim činom. Zato danas svima mora biti prvo pitanje kako i koliko sam ostvario od krsnih obećanja, odnosno, kako i koliko ostvarujem svaki dan od preuzetih krsnih zavjeta, obećanja i obveza.

    Možemo ići putem visoke teologije i pokušavati razglabati sami čin što se zbio na Jordanu i veličinu samoga susreta, ali ćemo morati odgovoriti sebi na postavljeno pitanje. Zato je bolje ostaviti onima koji više znaju i umiju razglabati teološki, a mi se pitati u našem svagdanjem životu što je za mene krštenje počevši od dana moga krštenja do sada. “Dogodilo se to u misijama.

    Jedan starac, osamdeseto – godišnjak (80) prije dvije godine kršten, teško je obolio. Otac, misionar odmah je pošao posjetiti ga. Kada je ušao u kuću bolesnika upitao ga je:

    “Koliko godina imate, stari moj?”.

    “Dvije godine, oče”, odgovori starac.

    “Dvije godine? Ne izgleda mi baš samo dvije!

    “Da, oče, imam samo dvije godine, jer su samo dvije godine prošle otkako sam se krstio, otkako sam počeo živjeti pravi Život, … onaj koji vrijedi; prethodne godine, po mom mišljenju su bile proživljene u ludo”.

    “Ne, prigovori svećenik”, u našem životu nije ništa potrošeno u ludo jer, iako ti nisi vjerovao u Boga, Bog je vjerovao u te i oduvijek te ljubio. Radije reci, da si od dana tvoga krštenja živio sa više radosti, sa više ozbiljnosti i sa više svijesti!”(R.Somasco,Mabić/Jukić,127).

    Zato mi kršćani jesmo Krstovi svjedoci, odnosno trebali bismo biti i svaki dan preispitivati savjest i prijeđeni pu da vidimo koliko i kako ostvarujemo naša obećanja. Ne može se zvati i biti kršćaninom a da ne izvršavamo osnovne dužnosti naše vjere. Nije teško pogledati nas kao narod u katoličkoj Crkvi kakvi smo i koliko smo životom krštenici. Pogledajmo izvršavanje naših dužnosti vjere. Statistike su porazne najprije po pohađanje nedjeljne svete mise, pogotovo u našim gradovima. Pogledajmo, zatim, našu obiteljsku molitvu koja i u manjim mjestima gotovo i nestaje. Gledajmo naše obitelji, odnosno, brakove u kojima se gleda na svaki način izbjeći žrtva, a unijeti komod, od odabira maloga broja djece do tolikoih ubojstava čedomorstvom ili abortusom, kako se uobičaje kazati da se umanji zločin. O psovci je sve rečeno. Naša briga za druge je jedna od najnižih u Katoličkom svijetu, pa naša vjerska nešpismenost, odnosno, poznavanje Svetoga Pisma, te još toliki drugi pokazatelji koji nas svrstavaju i bacaju na dno ljestvice ovih vrednota. Možda je od svega još najtragičnija naša oholost u vjerskom životu. Mi smo toliko puni sebe i uvjerenosti da smo “veliki vjernici i katolici” da nam nitko nije ravan, pa to znamo čak i sami sebi u ispovijedi dokazivati se uz toliko grijeha da smo jedini pravedni i pravednici koji ne dopuštamo da ikakvo svijetlo prosvijetljenja prođe kroz nas. Puno puta vidimo da smo bolesnici, ali ne želimo savjet liječnika, a kamoli lijek.

    Ovdje bismo se zato trebali neprestano pitati kada smo ili jesmo li kršteni. Naše življenje vjerskoga života kao Kristovi svjedoci bi moralo pokazivati da smo ono što živimo, a ne samo što govorimo. Istina, uvijek je lakše propovijedati drugome i riječima činiti čudesa, ali pravi Kristov svjedok će priznati svoju nemoć i pozvati u pomoć Prijatelja da ga stalno vraća na pravi put. Evo nekoliko sarkazama na naš kršćanski život i poziva na ovakav način razmišljanja.

    “Isus je došao na zemlju da iskusi što se događa kad nas nebo razočara: kada si gladan, a mana sa neba ne pada; kada nisi vol, a tvoje jedino utočište je štala; kada si razapet i visiš na križu, a podno tvojih nogu hazarderi igraju; kada zazivaš Boga, a nikakava odgovora nema.

    Zašto mi toliki kršćani ne bismo mogli oprobati i iskusiti ovo isto? Zar ne bismo mogli trpjeti i patiti od gladi nekoliko tjedana, kako to čine naša braća iz pojedinih afričkih uemalja ili drugih, a da za to nisu nikome skrivili?

    Isus reče da jedan lopov može ući u Kraljevstvo Božje, ali jedan crnac ili bijelac loše obučen ne može ući u bogatašev vrt ili dvorište, a da o odajama ne govorimo. Lopov se također može igrati i sa anđelima, ali jedno dijete siromašnih roditelja se ne može igrati sa svojim vršnjakom bogatih roditelja.

    Pas kunja na divanu pokraj ugojene gazdarice, no sluga koji je čitav dan radio u vrtu i oko kuće ili kućna pomoćnica sa nateklim nogama od trudova cijeli dan po kući, neće biti pozvani da sjednu i da se odmore.

    Isus nas ne uči da dajemo siromašnima pomoć držeći ih što dalje od sebe, nego nas uči da pozovemo siromašne, sakate, slijepe, odbačene osobe u našu kuću upravo kada imamo ili pripremamo slavlje (Lk. 14, 13). On je pozvao tebe, nevoljnoga griješnika, da ideš s njime u nebo”(Trentin, Mabić/Jukić,27).

    Vrijedi pokušati uvijek iznova i poći s Njime u čije smo ime kršteni.
    fra Franjo Mabić

    facebook komentari