Krumpir i povijest

0

Kakva je to glupost? Otkud živežna namirnica, otkud gomolj, otkud biljka u takvoj sprezi? – pita se čitatelj koji povijest shvaća uzvišeno.

Kao popis i opis velikih događaja i velikih djela velikih ljudi. Tu bi povijest, misli on, trebalo pisati velikim početnim slovom. I pristojan se čovjek ne bi smio s njome sprdati. – Čast tomu mišljenju. No, što ćemo s malim događajima i malim djelima malih ljudi? Što s vijestima o njima? Ili bi uz Povijest trebalo povijedati i povijest? To su ozbiljna pitanja. Barem nama koji vjerujemo da su „veliki“ i „mali“ pred Bogom znatno jednakiji nego pred liberalnodemokratskim Zakonom, a znamo i da su Povijest i povijest, bilo da se izlažu Herodotovom ili Tukididovom metodom, u biti jednako priče – historíai.

krumpir2Ne treba u tom pogledu zazirati ni od nižih živih stvorova. Zašto? Razlozi su jednostavni. Ako se sjetimo kako je magare na kojemu je Gospodin dojahao u Jeruzalem veličanstveno ušlo u povijest spasenja, odmah će nam sinuti kako je od nas Hrvata ružno što nam često vuk izjede magare (i nikomu ništa) ili što nam, ako magare preživi i naraste te postane magarac, njegovo ime služi za srdito imenovanje bedaka, bena, budala, glupana. Ako je ta životinja, što inače nesnosno njače poput eurohrvata koji se guraju Bruselju pod skute (ii–ja!… ii–ja!), tako lijepo ušla u svetu povijest – zašto krumpir, ne bi mogao ući u svjetovnu?  To više što je ta hranjivo-otrovna biljka na čudesan način osvojila svijet.

Krumpir je u Europu došao izdaleka, iz svoje prapostojbine u dolini jezera Titicaca u Peruu. Donijeli su ga u XVI. stoljeću – kao ukrasnu biljku – španjolski konkvistadori. Krasnica pod zemljom razvija hranjive gomolje (tubera), a nad zemljom otrovnu cimu. U zavičaju joj je ime bilo papa. Znanost je danas zove Solanum tuberosum. U Europi se, zbog porasta pučanstva, ratova i nestašice hrane, krumpir već u XVII. stoljeću uzgajao za ljudsku prehranu. Danas se uzgaja na svim kontinentima. Na svjetskoj ljestvici rasprostranjenosti ratarskih kultura zauzima četvrto mjesto, odmah ispod žitarica. U europsku je povijest ušao kada ga je masovno poharala plamenjača. To je u Irskoj, uz pripomoć britanske politike, izazvalo Veliku glad (1845.–1849.). Od te gladi  umrlo je oko milijun Iraca, a dva su ih se milijuna iselila u  prekooceanske zemlje.

U Hrvatsku je krumpir došao u XVIII. stoljeću. Donijeli su ga njemački doseljenici iz Švapske. Odatle mu i hrvatsko standardno ime – krumpir, od doseljeničkoga Gruntbirne (zemna kruška), što je malko neobično jer njemački standardni Kartoffel ima inačicu Erdapfel, koja kao i francuski pommes de terre znači – zemna jabuka. „Krumpir¨ i u Hrvatskoj ima nestandardne inačice, no one su kao i standardni lik vidljivo izrasle iz inozemnih korijena. Zanimljiviji su izričaji u kojima „krumpir“ ima preneseno značenje. Na primjer: on je pravi krumpir, što će reći: tup čovjek. Ili: uvaliti komu vrući krumpir, što znači: prebaciti na koga odgovornost za rješavanje teško rješiva problema. Osim toga „krumpirom“ se katkad blago pokudno nazove nepravilno nacrtana kružnica, nevješto napisana ništica i rupa na poderanoj čarapi.

Predsjednik Vlade Zoran Milanović voli „korisnu Povijest“. Ništa manje nego njezin gorljivi zagovornik Tvrtko Jakovina. To on rado i pokazuje. Nezaboravne su njegove tvrdnje da u Europi do osnutka NDH nije bilo masovnih progona i da u Finskoj nikad nije bilo građanskoga rata. Kada je ovu drugu tvrdnju opovrgnuo profesor povijesti iz turopoljske Vukovine, u laž je utjerani Milanović buntovničku Vukovinu javnim izrazom prijezira spojio s odanom mu zagorskom Špičkovinom. Voli čovjek Povijest, ali koliko god je volio, on sam, kako reče, ne će u Povijest.

Dok se predsjednik Vlade Zoran Milanović ne da u Povijest, predsjednik se Republike Ivo Josipović ne da iz Povijesti. On je izvan sebe. Dosad je mislio da zna što mu je činiti. I čvrsto je, kano klisurina, stajao na liniji London – Beograd, a sad mu se, gle, sve ruši! I on baulja. Sad slijedi crni jadransko-energetski kurs HNS-ova ministra Vrdoljaka, sad zdušno gazi za zelenom obmanom Mirele Holy; sad narodu žrtvuje Dejana Jovića, sad naciji s Brankom Smerdelom nudi Novi Ustav, a hoće iznuditi i novi izborni sustav. S narodom se zgraža nad netransparentnom monetizacijom (mutnim unovčenjem?) Hrvatskih autocesta, a kada se raspišu predsjednički izbori, lako bi se mogao i – pokatoličiti.

Samo predsjednik Sabora Josip Leko ne zna bi li u Povijest ili ne bi. Stoga se drži kako se drži – intelektualno.

U Hrvatskoj je u XXI. stoljeću u „veliku“ Povijest ušao  samo krumpir. Najprije onaj tobože vrući što ga je Jadranka Kosor, kad je preuzela vlast, ohladila i ogulila pa od njega  priredila pravosudnu salatu, a onda i onaj očito mlaki što ga je „četiri tone“, po pravorijeku Josipovićeve Nove pravednosti, „za opće dobro“ ogulio Petar Čobanković. U „malu“ povijest u to je vrijeme ušao najveći hrvatski vrući krumpir: Sve nas je manje! A taj krumpir nema tko ni ohladiti ni oguliti, pa nam, po posljedicama, sve više nalikuje na onaj irski što to ga je prije 165 godina zatrla plamenjača.

Benjamin Tolić/HRsvijet

facebook komentari