Pratite nas

Feljton

Krunoslav Prates, Udbaš osuđen na doživotni zatvor: Kako sam surađivao s Josipom Perkovićem

Objavljeno

na

Život Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora naftnog giganta INA i hrvatskog emigranta, okončan je 1983. godine u jednoj garaži u Wolfratshausenu, tridesetak kilometara od Münchena. Garaža, preuređena u tiskaru, pripadala je drugom hrvatskom emigrantu, Krunoslavu Pratesu. Više od 25 godina nakon ubojstva Đurekovića Prates je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog pomaganja u ubojstvu. Tijekom procesa je kao organizator označen nekadašnji čelnik Udbe Josip Perković koji je nedavno izručen Njemačkoj. Prije nekoliko dana je Krunoslav Prates prvi put progovorio o svom slučaju. Pristao je na intervju za Deutsche Welle koji je snimljen u zatvoru na jugu Njemačke, gde Prates izdržava kaznu.Krunoslav Prates aus Kroatien DW Interview Videostill

Osuđeni ste pravomoćno na doživotnu kaznu zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića. Ovo je prvi put da za medije govorite o tome. Kako se osjećate, kakva Vam je zatvorska svakodnevica?

Živim kako se živi u zatvoru. To samo može pretpostaviti onaj tko dođe u takvu situaciju. Osjećam se odgovarajuće uvjetima. Pristao sam na intervju jer sam spreman otvoreno govoriti o onome što budete pitali.

Rođeni ste u Hrvatskoj. Kada ste i zašto došli u Njemačku?

Ja sam rođen u Vinkovcima, a u Njemačku sam emigrirao krajem 1971. godine poslije sloma takozvanog Hrvatskog proljeća. Jedan prijatelj i ja smo za Dan republike, 29. studenog, sudjelovali u studentskom štrajku i bili smo privedeni. Saslušani smo, ali nikakve mjere nisu poduzete. Tek kasnije su počela uhićenja a ja sam pretpostavio da bih mogao biti uhićen pa sam pobjegao.

Bili ste zatim aktivni u hrvatskoj emigraciji, što ste točno radili?

Nakon dolaska u Njemačku javio sam se doktoru Branimiru Jeliću u Zapadnom Berlinu, gdje je on imao liječničku ordinaciju. Prije toga sam mnogo čitao o njemu, on je bio jugoslavenski neprijatelj broj jedan. Nazvao sam ga telefonom, a on me je pozvao k sebi jer ga je zanimalo sve u vezi s Hrvatskim proljećem i studentskim štrajkom. Odmah sam mu ponudio pomoć u uredništvu njegovih novina „Hrvatska Država“. Uz to, on je bio predsjednik emigrantskog udruženja Hrvatski narodni odbor. Ja sam kod njega počeo raditi, no on je umro nakon godinu dana. Uredništvo lista preuzeo je njegov brat, doktor Ivan Jelić. On je živio u Geretsriedu, manjem mjestu blizu Münchena gdje se sve preselilo. Molio me je da i ja preselim sa svojom tiskarom jer sam se taman uhodao u poslu. Tako sam došao do Bavarske.

Kako je došlo da Vašeg kontakta s Udbom?

Prvi kontakt s jugoslavenskom tajnom službom imao sam 1975. godine. Angažirao me je gospodin Perković.

Što je bio Vaš zadatak?

Da izvještavam Perkovića o događajima u emigraciji. Međutim, to što sam javljao je sve pisalo u tim novinama, gdje sam u međuvremenu postao urednik. Ništa nije bilo tajno. Hrvatski narodni odbor u kojem sam postao glavni tajnik nije se bavio terorizmom, naš rad je bio potpuno transparentan, bili smo registrirano udruženje u Münchenu. Njemačke vlasti su imale naš program i pratile naš rad.

U presudi suda u Münchenu u Vašem slučaju se navodi kako ste počeli suradnju s Udbom iz straha za vlastiti život?

Mnogo toga iz te presude je netočno i iskrivljeno. Sudac nije bio dorastao postupku. Drugačije sam opisao taj strah. Mnogo sam čuo o Udbi prije kontakta s gospodinom Perkovićem. Čuo sam kako Udba ubija ljude, kako je strašna, o tome smo stalno pisali. Zaista sam mislio da je to nešto strašno. Kada sam upoznao gospodina Perkovića vidio sam da je potpuno normalan čovjek. Nije ništa tražio od mene, osim da mu se povremeno javljam. To sam činio telefonski ili sam mu slao nekakve dokumente, tekstove koji će kasnije biti objavljeni u novinama. Poznavao sam sve u emigraciji, od Australije do Argentine, jer sam kao tajnik Odbora vodio prepisku sa svim tim ljudima. Ali tu nije bilo apsolutno ništa toliko važno ili nekakva državna izdaja.

Pojavile su se tvrdnje kako ste Vi Perkovićev najvažniji čovjek. Zašto bi on tako govorio o Vama ako ste samo dostavljali informacije do kojih je svatko mogao doći?

Nije mogao baš svatko jer nisu drugi sjedili na takvom mjestu kao ja. Hrvatski narodni odbor je imao oko 3.000 ljudi, ali nitko nije radio skoro ništa. Oni su mahom samo financirali. Sve smo skoro radili doktor Jelić i ja, posebno po pitanju izdavanja novina „Hrvatska Država“ držali smo hrvatstvo da se ne ugasi. Tako da nitko nije mogao doći do nekih informacija osim mene.

Što to znači „održavanje hrvatstva“, što ste time željeli postići?

Bio sam za neovisnu državu Hrvatsku.

Kako netko tko je za neovisnu Hrvatsku surađuje s Udbom koju su mnogi Hrvati smatrali najgorim zlom?

Kao što sam rekao, mnogo sam čuo o službi, ali kada je gospodin Perković stupio u kontakt sa mnom, mislio sam da više nema izlaska. Ako ga prijavim Nijemcima, moglo bi se dogoditi da me likvidiraju. Ako ga ne prijavim, opasno je da me Nijemci zatvore jer radim za jednu tajnu službu. S treće strane, opasno je i ako Hrvati saznaju da radim za Udbu ili Nijemce, onda me oni mogu likvidirati. Jer bilo je i slučajeva, doduše nedokazanih, o ubojstvima među emigracijom. Tako sam jednostavno pustio da sve teče.

Dakle ipak ste strahovali?

Ispočetka jesam. Poslije kada je to krenulo više nisam mogao natrag.

Je li Perković ikada vršio pritisak na Vas?

Nikada. Perković je bio korektan i nije mogao niti vršiti pritisak jer sam ja bio ovdje, a on tamo. Čuli smo se telefonom, vrlo kratko, uvijek po nekoliko minuta. Zvao sam ga uvijek iz javne telefonske govornice i to iz Münchena pošto sam živio u manjem mjestu pa bi u slučaju prisluškivanja bilo opasno odavde zvati. Sastajali smo se jednom do dva puta godišnje, kada sam išao na godišnje odmore. Ja bih mu javio unaprijed gdje idem i tamo smo se sastajali i pričali par sati. To je bio sav naš kontakt.

U presudi piše kako se radilo o vašim odmorima u Belgiji, Španjolskoj. Što se točno događalo tijekom tih susreta s Perkovićem?

Razrađivali smo sve događaje koji su se dogodili od našeg posljednjeg susreta. Opširnije smo pričali o onome o čemu sam ga već obavještavao telefonom.

Kako ste doživjeli Perkovića tijekom tih susreta?

Krunoslav Prates aus Kroatien DW Interview Videostill

Iznenadio sam se. Iz emigrantskog tiska i iz priča sam imao sasvim drugačiji dojam o Udbi. A onda sam stekao veoma pozitivan dojam o Perkoviću, ni na što me nije prisiljavao, nije ništa govorio o radu državne sigurnosti a ja nisam ni pitao kako ne bih stvorio sumnju da radim za drugu obavještajnu službu. Susreti su onda prolazili u opuštenoj atmosferi.

Jeste li dobijali novac od Udbe?

Plaćani su mi troškovi, ali nisam imao plaću. Podmireni su recimo troškovi telefoniranja, jer sam za svaki razgovor morao prijeći 35 kilometara do Münchena. Plaću nisam tražio niti sam je dobio.

U presudi stoji kako ste imali ritual kada Vas je Perković zvao. O čemu se radilo?

Ako bi me nazvao u puni sat, to je značilo da se trebam javiti. To se obično događalo kada se ne javim duže. On me je upozoravao da ne prekidamo kontakt, da se trebam javljati svakih nekoliko tjedana. Kada me nazvao u puni sat, odmah je spustio slušalicu. To je onda značilo da trebam otići u telefonsku govornicu i nazvati ga.

Rekli ste da Perkovića niste pitali o djelatnosti Udbe na teritoriju Njemačke. Znali ste da je tih godina bilo više likvidacija hrvatskih emigranata u Njemačkoj. Jeste li znali nešto o tome?

Krunoslav Prates na suđenju

Ta ubojstva je popisala takozvana “Komisija Vukojević-Vukušić”. Ti popisi su jako netočni. Oni su prepisivali priče iz emigrantskog tiska, spominju i „Hrvatsku Državu“ koju sam ja uređivao. Međutim, ja znam kako smo mi pisali o tim ubojstvima. Pola njih uopćte nisu bila ubojstva. Ne samo da ih Udba nije ubila, nego ih nitko nije ubio.Recimo na tom popisu je Franjo Mikulić koji je za vrijeme Hrvatskog proljeća bio gradonačelnik Jastrebarskog. On je bio u ovom istom zatvoru u kojem razgovaramo. Osuđen je zbog tuče u Münchenu u kojoj je sudjelovao pod utjecajem alkohola. Dobio je srčani napad, zvao je pomoć i dok je ona stigla, već je umro. To uopće nije bilo ubojstvo. Onda imate Damira Đurekovića, sina Stjepana Đurekovića, koji se ubio sam. Priču da ga je Udba ubila je iskonstruirao njemački novinar Hans-Peter Rullmann koji je radio za tjednik Der Spiegel u Beogradu. Tamo su ga zatvorili zbog špijunaže. Kada je izašao, počeo je raditi protiv Jugoslavije, svetio se i u svemu je vidio Udbina ubojstva. Zatim Branimir Jelić, kod kojeg sam ja najprije stigao u Njemačku, također nije žrtva Udbe. On je umro kod kuće od srca, supruga je zvala liječnika koji mu je dao injekciju, ali nije ga uspio spasiti.

Njemačke vlasti govore o 22 ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj, neki tvrde da ih je i mnogo više…

Imam taj popis ovdje, oni se upravo pozivaju na popis ove Komisije. Ovi ljudi koje sam nabrojao su svi na tom popisu.

Što ste znali o radu Udbe na teritoriju Njemačke, odnosno o nadzoru i progonu hrvatskih emigranata?

Iz prve ruke mi je bilo poznato da, kada neki emigrant umre, mi odmah proglasimo da ga je ubila Udba. Na taj način smo jedino mogli raditi protiv Jugoslavije. Kao što sam Vam rekao, Hrvatski narodni odbor se uglavnom borio propagandom. Pisali smo istine i neistine, uglavnom s ciljem ocrnjavanja Jugoslavije. Imali smo upravo slučaj jednog člana našeg Odbora koji je išao na kupanje i utopio se. Taj je također na popisu Bože Vukušića i Vice Vukojevića upisan kao Udbina žrtva.

Bili ste za hrvatsku stvar, a ujedno Udbi prenosili informacije o Vašim suradnicima. Je li Vas grizla savjest?

Imao sam grižnju savjesti ali sa druge strane to je uobičajena stvar. Gotovo sve emigrantske organizacije u Njemačkoj bile su krcate Udbinim agentima. Svatko drugi bio je agent. Nikada niste znali je li onaj s kim razgovarate radi za Udbu ili je iskreni Hrvat. Ako bih se sastao s nekim tko radi za Udbu, i ne bih izvjestio Zagreb o razgovoru, mogao bih biti označen kao netko tko prikriva informacije. Ali ja nikada nisam javio ništa što bi nekoga moglo ugroziti.

Kako ste u krugu poznanika i prijatelja uspijeli sakriti svoju suradnju s Udbom?

Nije bilo teško, ponašao sam se prirodno. To što sam ja radio, ne može se raditi lažno. Ja sam 25 godina uređivao „Hrvatsku Državu“ i jednako toliko dugo bio tajnikom Hrvatskog narodnog odbora. Sav taj posao smo vodili doktor Jelić i ja. Nitko nije mogao posumnjati u mene.

Kada ste i kako upoznali Stjepana Đurekovića?

Srećko Matić u razgovoru s Krunoslavom Pratesom
Srećko Matić u razgovoru s Krunoslavom Pratesom

Stjepana Đurekovića sam upoznao 1982. godine kada je pobjegao u Njemačku. Kupio je „Hrvatsku Državu“ na željezničkom kolodvoru u Münchenu, pozvao doktora Jelića, rekao da je izbjeglica iz Jugoslavije i da bi se želio s nama sastati. Sastali smo se u hotelu Bayerischer Hof u Münchenu. S njime je bio i njegov sin Damir. Đureković se uopće nije predstavio, ispričao je da je napisao neke knjige, kako mu je poznato da imamo tiskaru te da mu možemo pomoći oko tiskanja. Dao nam je rukopise i zamolio doktora Jelića da mu kaže svoje mišljenje. Tražio je naše razumijevanje jer nam nije smio još reći kako se zove jer mu prijeti opasnost od Udbe. Pristali smo, doktor Jelić je uzeo rukopise. Jelić nikada nije živio u ovoj drugoj Jugoslaviji, odmah poslije rata je pobjegao u Argentinu i osjećao se nesposobnim procijeniti knjige koje je dobio. Zato ih je dao meni da pročitam. Prva knjiga je bila „Komunizam – velika prevara“. Pročitao sam i rekao kako je to koristan propagandni materijal za našu hrvatsku stvar. Đureković je onda nas nazvao – mi nismo znali ni kako se zove, niti njegovu adresu, niti broj telefona – i pitao nas jesmo li pročitali njegovu knjigu. Ja sam radio slog za knjigu u našoj tiskari gdje smo tiskali „Hrvatsku Državu“, a Đureković je dolazio jednom tjedno pročitati slog koji sam napravio. Jednom je donio sa sobom časopis Danas, da ga prelistam dok on popravlja slog. Otvorim Danas i vidim njegovu sliku u tekstu gdje piše kako je to direktor INE, Đureković. Kažem: „Evo Vas ovdje!“ On je rekao: „Da, to sam ja, sad znate tko sam.“ Je li on namjerno meni dao te novine ili je to bila slučajnost, to ne znam.

 Jeste li od Perkovića dobili posebna uputstva za praćenje Đurekovića?

Ne. Javio sam mu da je došao Stjepan Đureković tek kada sam saznao tko je to. Ali nisam ništa posebno radio s Đurekovićem, nastavio sam suradnju s Perkovićem kao i do tada.

Jeste li ikada imali osjećaj da Stjepan Đureković uživa poseban „status“ na popisu neprijatelja Jugoslavije?

Ne. On je bio direktor, tada nije bilo lako doći do tog mjesta, trebalo je imati zasluge u politici. Mislim da je bio dobar ekonomist i da jugoslavenske vlasti nisu znale što još radi.

Je li Vam Đureković pričao zašto je napustio Jugoslaviju?

Ispričao je da je napisao tih pet knjiga, kako ih je pisao deset ili dvanaest godina i da je, čini mi se, još 1972. otvorio jedan sef u jednoj banci u Austriji gdje je čuvao rukopise. Rekao je kako je našao i nekog izdavača u Austriji, ali on nije hteo tiskati pod pseudonimom. Onda je Đureković odustao od tiskanja i čekao priliku da napusti Jugoslaviju pa da onda objavi knjige pod svojim imenom. Svjedok u mom procesu Vinko Sindičić je ispričao potpuno lažnu konstrukciju da je knjige zapravo pisala Udba, odnosno da sam ja imao nalog za pisanje knjige i neke članke u Đurekovićevo ime, kako bih od njega stvorio državnog neprijatelja.

Što je bio Đurekovićev cilj?

On je želio prodati te knjige. Napisao je jedno pismo i molio me da ga potpišem – u tom pismu ga službeno predlažem za Nobelovu nagradu za književnost. To smo poslali ali nikakav odgovor nismo dobili. Đureković je bio jako ponosan na svoje knjige, mislio je kako mnogo vrijede. Međutim, što se tiče književne vrijednosti, po mom mišljenju, nikakve vrijednosti nije bilo. Ali bile su korisne u naše propagandne svrhe protiv Jugoslavije.

Dakle, kažete da Đurekovićeve knjige nisu pretjerano kvalitetne i da on nije predstavljao posebnu opasnost za jugoslavensku vlast. Znate li zašto je onda Đureković trebao biti ubijen?

Ana Lučić, Mladen Schwarz i Krunoslav Prates

Vjerujem zato što je radio za BND i izdao Jugoslaviju. Poslije sam to saznao jer sam u nekim dokumentima čitao kako se o njemu raspravljalo i u skupštini kao mogućem agentu strane službe.

BND je njemačka služba zadužena za inozemstvo. Što je Đureković radio za njih?

Nemam provjerene informacije, mogu samo pretpostavljati i zaključivati iz dokumenata. Iz Đurekovićevog opisa rada vidio sam da je ta kompanija opskrbljivala jugoslavensku vojsku naftnim proizvodima. On je znao koliki su kapaciteti vojnih skladišta nafte, znao je gdje se nalaze. Pretpostavljam da je sve ispričao BND-u, na osnovu toga moglo je biti izračunato kolika je snaga motornih jedinica, koliko se mogu održati u slučaju rata. Čak i u jednoj policijskoj bilješci stoji da je to vjerojatno razlog ubojstva.

Hoćete reći kako Đureković nije napustio zemlju jer je bio prijetnja u očima Mike Špiljaka i drugih važnih ljudi na vrhu vlasti?

Ne, on uopće nije bio prijetnja Miki Špiljaku, to što je gospodin Vinko Sindičić ispričao je potpuni apsurd. Ta priča glasi kako je Špiljak preko Zdravka Mustača javio Perkoviću, a da je Perković javio Đurekoviću da bježi jer mu prijeti uhićenje zbog pronevjere u INI. Sindičić je ispričao da je Đurekoviću naloženo pisanje knjiga u emigraciji kako bi od njega stvorili državnog neprijatelja te kako bi ga na osnovu toga mogli ubiti. To je potpuni apsurd. Kako može Mika Špiljak koji želi zataškati pronevjere, u kojima navodno sudjeluje njegov sin, poslati Đurekovića u inozemstvo s ciljem objave neke knjige? Kada je u inozemstvu, on može objaviti što želi jer više nije pod nadzorom Jugoslavije i Špiljaka. Da je stvarno bilo te pronevjere u INI, Đureković je imao godinu dana za objavu. No, to se nije dogodilo.

Ta verzija kaže kako je Udba rado slala političke neprijatelje u inozemstvo jer im je navodno tamo bilo ugodnije izvršiti likvidaciju?

Đureković sigurno nije bio tako naivan da ga je Udba mogla nagovoriti na bijeg s ciljem rada protiv Jugoslavije. On je znao kako služba funkcionira. To je ludost, smješna tvrdnja.

Ako je istina to što kažete, da je Đureković surađivao s njemačkom tajnom službom BND, zašto ga onda BND nije zaštitio po dolasku u Bavarsku?

Imam jedan dopis BND-a, u kojem pukovnik Philipp piše 14. policijskoj stanici u Münchenu kako Đureković više ne dolazi u obzir kao njihov agent. To znači da je ranije bio agent. Vjerujem da više nije ima što reći, sve je ispričao i više nije bio od koristi pa ga zato BND nije štitio nego predala u nadležnost te policijske stanice.

Gospodine Prates, znate li zašto je Đureković ubijen i tko ga je ubio?

Pretpostavljam da ga je ubila Udba, po imenu ne znam tko. Ali priča da je iza toga Mika Špiljak je apsurd.

U presudi Zemaljskog suda u Münchenu stoji kako ste Vi predali Josipu Perkoviću ključeve svoje garaže-tiskare u kojoj je Đureković ubijen te da ste tako postali sudionikom u ubojstvu.

Ti ključevi, i da su bili, nisu mogli utjecati na ubojstvo jer sam ja čak i promjenio bravu. Ne zato da Perković ne bi mogao ući – jer ja nisam ni znao da će netko doći – nego na zahtijev Đurekovića, kada smo završili posljednju knjigu. Nju smo tiskali kod mene, u Wolfratshausenu. Dogodilo se slučajno da se jedan hrvatski fratar posvađao sa sunarodnjacima kod kojih je imao malu tiskaru. Onda me je zamolio da ostavi taj stroj kod mene. Tako je Đureković vidio priliku da ovdje tiskamo knjigu. Sam je našao jednog tiskara Nijemca i neke učenice koje su mu slagale papire. Svi su imali ključ tiskare. Đureković je živeo u Münchenu, ne znam na kojoj adresi i dolazio je samo povremeno. Nikada nije bio sam tamo. Apsurdno je da sam ja planirao da ga tamo ubiju, kako je rekao Sindičić. Nisam mogao znati da će Đureković nekada biti sam tamo, jer su uvijek bili ovi ljudi koji su radili ili sam ja bio s njim. Ubili bi i mene jer ne smije ostati svjedok.

U presudi stoji također kako ste Vi znali kojeg će datuma Đureković doći u tiskaru ostaviti neki rukopis pa da ste to rekli Perkoviću?

Izručenje Perkovića Njemačkoj

To je potpuna neistina, čak je sudac falsificirao neke stvari. Nitko nije znao da će Đureković tog dana doći u Wolfratshausen. On je bio jako nepovjerljiv prema svima, čak i prema meni. Nikada mi nije rekao broj telefona niti gdje stanuje jer je od Nijemaca dobio uputstva ponašanja. Tog dana je Đurekovića na mostu u Wolfratshausenu čekala prijateljica, bio je sunčan dan pa su se željeli spustiti gumenim čamcem prema Münchenu gdje su oboje živjeli. To ja nisam tada znao, nego sam tek kasnije pročitao u dokumentima policije. Đureković je uvijek svoje članke donosio u uredništvo novina, a nikada u Wolfratshausen – tamo se novine nisu ni stvarale niti tiskale. Tu je bio samo mali stroj koji je mogao tiskati format A4. Đureković je donosio članke u uredništvo novina. Ja sam bio urednik, ali doktor Jelić je bio izdavač, on je bio stariji i volio je pogledati članke prije objavljivanja. On bi uvijek porazgovarao s Đurekovićem o tekstovima, rekao ima li nekakve primjedbe. U Jelićevom iskazu policiji iz 1983. piše kako je Đureković uvijek dolazio u uredništvo u Geretsried. Poslije sam saznao iz dokumenata da ga je gospođa čekala kako bi se spustili čamcem u 10:30. Nazvao ju je u kancelariju i pitao kakvo je vrijeme, ona je rekla da je dobro. On je pitao bi li mu mogla dati još pola sata, jer mora nešto obaviti u svom uredu. Ona je rekla: „Ne mogu ti dati pola sata jer se navečer trebam naći s prijateljicom, ako dođeš pola sata kasnije, neću stići.“ On je odgovorio da će nekako srediti stvari i stići na vrijeme. Ona više nije čula o njemu jer je bio ubijen. A evo o čemu se radi – Đureković je taj članak donio u Waolfratshausen jer je morao proći pored tiskare kako bi stigao do mjesta sastanka s prijateljicom. Za to mu nije trebalo pola sata, bilo mu je usput. Ako je, međutim, želio odnijeti članak u Geretsried, onda mu je trebalo točno pola sata. To je šest, sedam kilometara dalje, a trebalo mu je vremena kako bi popričao i s doktorom Jelićem koji je tog dana bio u uredništvu u Geretsriedu. Ja sam tog dana bio u Zindorfu kao prevoditelj dvojci Hrvata koji su tražili azil u Njemačkoj. Dakle, Đureković, pošto mu prijateljica nije dala pola sata, nije stizao u Geretsried nego je ostavio članak u Wolfratshausenu i to ga je koštalo života. Nitko nije mogao znati da će tog dana doći u tu tiskaru.Međutim, sudac je krivotvorio izjavu Đurekovićeve prijateljice iz 1983. godine. Ona je sve ispričala kako je bilo, ali sudac je napisao kako mu je prijateljica dala onih pola sata. Tako mi je uništen taj dokaz.

Kako ste saznali za smrt Stjepana Đurekovića?

Stjepan Đureković

Ja sam ga otkrio mrtvog. Bio sam na sudu u Zindorfu, vratio sam se već kasno. Iz hobija sam popravljao automobile. Tada sam imao jedan rijedak trosjed Matra-Simca i slučajno sam dva tjedna ranije u časopisu Auto-moto šport našao oglas u kojem je stajalo kako se prodaje jedan isti takav slupan, a meni su trebali dijelovi. To je slučajno bilo u blizini Zindorfa. Otišao sam po te dijelove, kada sam već bio na sudu. Kući sam se vratio jako kasno i nisam išao u Wolfratshausen. Tamo sam išao samo povremeno kako bih plastificirao planove za njemačke firme. Ali te večeri nisam išao. Policija je kasnije ustanovila da je Đureković ubijen između 10 i 11, na osnovu izjave Đurekovićeve prijateljice. Tek sutra sam imao obaveze u Geretsriedu, a tijekom pauze za ručak sam skočio do Wolfratshausena kako bih uzeo neki plan koji sam trebao srediti. Otvorio sam vrata te preuređene garaže, koja je unutra imala preko 100 kvadrata. Ulazna vrata sam otvorio do pola i vidio sam noge i krv koja bila skoro potpuno crna, vidjelo se da je stara. I njegove noge, uvijek je nosio nekakve smeđe hlače. Odmah mi je bilo jasno. Bilo mi je muka. U garaži pored moje je bila kućepaziteljica koju sam zamolio da pozove policiju.

Jeste li o tome razgovarali sa Perkovićem?

Mrtvo tijelo Stjepana Đurekovića, snimka njemačke policije

Nisam ga zvao tada, to bi bilo opasno. Sigurno sam bio pod nadzorom jer se ubojstvo dogodilo u mojoj garaži, pa će na mene i pasti sumnja.

Jeste li znali da će Đureković biti likvidiran?

Ne. Nitko mi to nije spomenuo niti sam pretpostavio. Ljudi koji su likvidirani nikada nisu bili ljudi koji pišu. Tada nisam znao da je radio za BND, to sam poslije privatnom istragom saznao. Tada sam držao da je Đureković pisac, a to što je on pisao, mi u emigraciji smo već pisali na mnogo gori način. Ni doktor Jelić nije likvidiran, niti ostali koji su izdavali druge hrvatske novine.

Presuda u Vašem slučaju se uglavnom temeljila na iskazu Vinka Sindičića koji Vas je označio kao sudionika. Sindičić je nedavno opozvao tadašnji iskaz. Kako komentirate taj iskaz iz 2008?

Kratko, čista glupost i laž.

A malo opširnije?

Ja sam dva puta imao suđenje. Prvi put 2006. nisam mogao biti osuđen, čak i 1983. je policija vodila opsežnu istragu i nikakvih dokaza ili indicija protiv mene nisu imali. Na prvom suđenju se ispostavilo da ja sa slučajem nemam ništa i bio sam pušten, ali nisam definitivno oslobođen jer su tužitelji podnijeli zahtijev za novim svjedocima. Pauza je trajala gotovo dvije godine. Tada sam mogao pobjeći u Hrvatsku da sam se osjećao krivim, jer me tada, kao hrvatskog državljanina, ne bi mogli izručiti. Ali ja to nisam učinio. Išao sam nekoliko puta najnormalnije na godišnje odmore i uvijek se vraćao u Njemačku. Tužitelji su pokušali na sve načine pronaći kojekakve sumnjive svjedoke. Prvo su pokušali s Brankom Traživukom koji je porekao slučaj s ključem, zatim su kontaktirali Božidara Spasića iz Beograda koji je također sve negirao. Priznao je da je radio lažni časopis „Novu Hrvatsku“ u kojem je tiskan lažni intervju sa Đurekovićem kako bi ga ocrnili. Onda je u frankfurtskoj zračnoj luci uhićen Andrija Drašković iz Beograda, pa su i njega tužitelji pitali bi li svjedočio jer su željeli bilo što kako bi me osudili. On je ispričao da mu je Arkan rekao kako sam ja Arkanu naložio da ubije Đurekovića. Međutim, to je bio vrlo nesiguran dokaz, Drašković je zauzvrat tražio da ga ne izruče Italiji zbog šverca cigareta. To nije uzeto za ozbiljno i on je izručen. Onda su pokušali s mojim prvim odvjetnikom iz Münchena. On mi je javio da su ga zvali, bio je iznenađen, rekao je da nema što reći protiv mene, a i da ne može svjedočiti protiv klijenta. Oni su tražili dalje i našli Vinka Sindičića. On je prvo ispričao kako su ga tužitelji tražili i našli, a onda da se sam javio njemačkom Uredu za zaštitu ustavnog poretka. Vinko Sindičić je ispričao čistu konstrukciju koja je za normalne ljude potpuno naivna.

Zašto?

Sindičić je izmislio nekakvu tajnu tajnu službu za koju nitko ne zna osim njega. Naveo je svjedoke koji su već umrli. Navodno je iz Beograda stigao nalog o ispitivanju ubojstva Đurekovića. Onda je ta navodna tajna tajna služba, podređena direktno Izvršnom komitetu Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, dala nalog Sindičiću i trojici bivši Udbaša da vode istragu. Navodno su u tu tajnu tajnu službu ulazili samo najsposobniji ljudi, poput Sindičića. Prvo su sumnjali na Perkovića i tako je Sindičić navodno na saslušanju čuo od Perkovića kako je on organizirao ubojstvo a da sam ja pomogao. Na osnovu toga sam osuđen. Sindičić je dalje tvrdio kako je Izvršnom komitetu dao izvještaj o radu svoje komisije – usmeno. O toj navodnoj tajnoj tajnoj službi koja je postojala petnaest godina nema niti jednog pisanog traga. Sudac ga je upitao kome je točno podnio izveštaj, ali on nije htio reći – jer nikakav izveštaj nije ni postojao. Ustanovio sam kasnije kako je Izvršni komitet, kao političko tijelo, zapravo ukinut pet godina ranije! To Sindičić nije znao.

Obzirom na Vaše sumnje u Sindičićev iskaz, osjećate li se žrtvom njemačkog pravosuđa?

Potpuno.

Što će te učiniti?

Želim obnoviti postupak. Prikupio sam sve dokaze ali je u Njemačkoj pravno teško obnoviti postupak i nije dovoljno imati dokaze. Primjera radi, Sindičić je rekao da zna i tko su ubojice Đurekovića ali nije htio reći. Odgađao je to do kraja, htio je da se sve vrti oko njega, da ga salijeću novinari. Tek poslije presude je rekao kako je ubojica bio nekakav Luka S. iz Švedske. Onda je Sindičić prikupio par ljudi, oteli su Luku S., strpali u prtljažnik i dovezli u München. Tada je savezni državni tužitelj iz Karlsruhea dolazio kod mene i nudio mi da me prebace u Hrvatsku. Htijeli su zataškati cijelu stvar, nisu više znali što će sa Sindičićem jer je sada tvrdio da mu je BND dao nalog da otme S. Ja sam rekao da to ne želim, već da hoću samo obnovu postupka. Državni tužitelj mi je rekao da je to teško čak i kada je čovjek nevin.

Josip Perković je izručen Njemačkoj, podignuta je optužnica. Što očekujete od tog postupka?

Ako mu se bude sudilo na osnovu moje presude, očekujem da bude oslobođen. Jer imam sve dokaze da to nije bilo tako, da je i sam sudac krivotvorio mnoge stvari, da je presuda loša i apsurdna. Tek kada dobijete presudu u ruke – a tada je već kasno – možete reagirati na ono što u njoj piše. Prije toga ne znate zbog čega ste osuđeni. Meni je poslije trebalo mnogo vremena za prikupljanje svih podataka.

Za kraj, jeste li u kontaktu s Perkovićem?

Sada nisam jer ne mogu biti.

Srećko Matić, Deutsche Welle

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Jedva da se Tito i ohladio, a njegov službeni životopisac, poltron, slugan i autor panegirika koji mu je vjerno služio sve do smrti, agitpropovac, prljavi propagandist komunističkog režima i ratni zločinac Vladimir Dedijer, s prijetvornošću i perfidnošću kakva se sreće samo kod do srži pokvarenih individua bez morala, karaktera i skrupula, kreće u obračun s njim.

S istim žarom s kojim ga je do tada veličao.

Zajednička je osobina svih kameleona da gazdi kad jednom zatvori oči i izgubi moć koju je imao, po pravilu trče prvi zakucati čavao u lijes – i ne samo to, nego se usput i nabaciti blatom na „lik i djelo“ dojučerašnjeg gospodara, nesvjesni valjda da iz toga po pravilu izlaze i sami još prljaviji nego su do tada bili.

To je sindrom gmizavaca, beskralježnjaka, najamnika koji cijeli svoj ovozemaljski vijek provode u sjeni „jakih“ i „moćnih“, bez vlastitog identiteta, imena, prezimena, stava i bez prava na mišljenje i slobodnu riječ. Ovi zarobljenici duha se (vjerojatno) podsvjesno, nagonski, vođeni svojim naglo oslobođenim frustracijama, žele osvetiti gospodaru zbog promašenih života, svjesni da su ih utrošili uzalud, jer ako čovjek od sebe napravi roba nema većeg  jamstva da je ovozemaljski život stukao uludo i to mu, koliko god glup i ograničen bio, kad-tad pukne pred očima. I budući da za to nemaju hrabrosti za života gospodara, osvećuju mu se nakon smrti.

Dakako, ima i obrnutih primjera – da se bivšeg nacionalnog ili ideološkog lidera nekritički i jednostrano hvali i post-mortem, čak što više, kuje u zvijezde i idealizira preko svake mjere – više nego za života, što obično ovisi od naslijeđenih sinekura (ili „tantijema“ čija isplata još uvijek teče), ali i od platežne moći obitelji pokojnika koja se bori za bolju prošlost svoga uglednog člana – više sebe, nego njega radi.

Rijetki su izbalansirani i objektivni prikazi, pogotovu radi li se o osobama koje spadaju u tzv. recentnu povijest. I što je vremenski odmak od nje i vremena u kojoj je živjela i djelovala kraći, za očekivati je da će i te objektivnosti i istine biti manje.

Htjedoh započeti nešto o Aliji Izetbegoviću, a misao mi pobježe na Tita i Dedijera, ne znam ni sam zašto.

Obiteljska fotografija

Možda stoga što sam nedavno pročitao nekoliko neuspjelih (da ne kažem tragikomičnih) panegirika o Aliji državniku za sva vremena, spasitelju Bosne, beskompromisnom borcu za ovo i ono…a protiv ovoga i onoga (svega što nije bilo dobro, naravno) i tako dalje i tomu slično…(što me neodoljivo podsjetilo na hvalospjeve što ih je Dedijer skovao „u slavu Tita“ u knjizi-spomeniku „Velikom Vođi“ koja je svjetlo dana ugledala daleke 1953. godine – Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju). Dedijer je okrenuo ploču čim je Broz sklopio oči i zagudio sasvim drugačiju pjesmu u Novim prilozima… (u tri sveska izdana od 1981. do 1984.), što je bilo sasvim u skladu a rađanjem velikosrpskog nacionalističkog pokreta koji svoju koncepciju nije mogao provesti bez rušenja karizme bivšeg jugoslavenskog diktatora.

S Alijom se danas u B i H događa sasvim obrnut proces – dakako, u okviru muslimanske unitarističke struje – koja u svom nekadašnjem nacionalnom lideru vidi sredstvo za jačanje težnji usmjerenih na islamiziranje ove države, ili barem današnje Federacije.

No, tko god se lati nemoguće misije s nakanom da Aliju prikaže kao junačinu, odlučnog, otresitog, hrabrog i poštenog čovjeka od riječi i karaktera, u najmanju je ruku na skliskom terenu. Jer, sam će ga Alija demantirati – ovo je ipak vrijeme elektronike…za one koji možda zaboravljaju.

U skoro vrijeme (kako najavljuju njihovi mediji) započet će snimanje TV serijala (u 6 epizoda) u turskoj produkciji pod nazivom „Alija“ (prilično „originalno“ mora se priznati), a u kojemu će se kao predložak primijeniti upravo ta idealistička matrica o Aliji „baš-čeliku“, „super-Aliji“, „extra Aliji“, „naj-Aliji“ (u svakom smislu i svakom pogledu). Da će biti baš tako i nikako drugačije, i da ćemo umjesto neodlučnog, labilnog, prevrtljivog smutljivca koji ništa od osobina pravoga lidera, političara i državnika nije imao, putem malih ekrana vidjeti Aliju u liku muslimanskog „supermena“ i „alfa mužjaka“, jamči nam dinastija Izetbegović preko koje se cijeli projekt vodi. Očekuju nas elegantni turski glumci i glumice, uredni i našminkani, gospodskih manira i naravno, mnogo fizički privlačniji i ljepši nego su bili Alija i njegova svita i uz sve to oprobani u turskim sapunicama. Svi su izgledi da će biti veselo, pogotovu za suvremenike kojima su on i ostali akteri još uvijek u sjećanju – i to onakvi kakvi su stvarno bili.

Budući da Alija nije Tito (mada je možda ponekad intimno i sanjao kako će postati nešto slično – barem u okviru B i H ako ne šire), kao što ni ja nisam Vladimir Dedijer (Bogu hvala), ovom prigodom odlučih uz (već poznatu) biografiju rahmetli Alije Izetbegovića navesti samo nekoliko natuknica – ili crtica (umjesto Priloga) ne bih li nekako pomogao popuniti praznine – pa kako tko shvati, od volje mu i halal mu bilo.

Logično, riječ je detaljima iz Alijinog života i postupcima koji su kontroverzni, proturječni i u priličnoj mjeri nekonzistentni, te uvelike odudaraju od takvog jednostranog romantičarskog pogleda kakav se njeguje među njegovim pristašama i obožavateljima u B i H.

Nadam se da će uz sve ostale materijale kojima raspolažu obitelj Izetbegović i ekipa koja radi TV serijal, dužnu pozornost pokloniti njegovom cjelokupnom „liku i djelu“, pa i mnogim pogrešnim „državničkim“ odlukama i potezima koje su svojom krvlju skupo platili narodi Bosne i Hercegovine, a prije svih Hrvati i muslimani.

Pa da krenemo od početka:

1).Nepoznato je gdje je Alija Izetbegović bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Fotografije koje dokazuju (navodnu) pripadnost Alije Izetbegovića Handžar SS diviziji

Neki tvrde da je bio „antifašist“ i „partizan“ (sa 16-17 godina starosti), drugi kako je već 1940. (dakle u 15. godini života) postao članom „antikomunističke organizacije“ zvane „Mladi muslimani“ (sa sjedištem u Sarajevu), gdje se navodno „bavio humanitarnim radom pomažući izbjeglim i prognanim civilima, štiteći i skrivajući progonjene ‘bošnjake’ i popravljajući džamijske ruševine“ (ostaje enigma od koga je, kako i koga sve „spašavao“ i koje „džamijske ruševine“ sanirao, ali, eto, piše se…tu i tamo). Također se zadnjih godinu-dvije piše, kako je mlađahni Alija Izetbegović bio (ni manje ni više) nego pripadnik nacističke kvislinške formacije „Handžar SS divizije“ – u prilog čemu su objavljene čak i neke fotografije, ali o tomu nešto kasnije.

Zaključak koji se nameće nakon svega jeste: Za Aliju Izetbegovića se pouzdano ne zna gdje je bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata…što je prilično zanimljivo, budući da je rođen 1925. godine i o svemu zasigurno postoje pisani tragovi. Nije mogao u isto vrijeme biti komunist i antikominist, antifašist i islamski radikal.

2).Svjedoci smo mnogih praznina i nejasnoća u njegovom životopisu i u razdoblju poslije rata.

Jedino što je izvjesno, jeste da je 1946. godine Alija uhićen i da mu je suđeno od strane jugoslavenskog komunističkog suda (navodno zbog sudjelovanja u utemeljenju islamskog časopisa „Mudžahid“, kao i zbog pripadnosti organizaciji „Mladi muslimani“).

I to u cijelosti anulira njegovu navodnu „antifašističku“ i „partizansku“ prošlost, koja je po svemu sudeći najobičnija (i to nevješto sklepana) izmišljotina.

Alija je, naime, uhićen u vrijeme redovitog odsluženja vojnog roka u JNA i izveden pred sud (1. ožujka 1946.), te mu je izrečena kazna od 3 godine zatvora. Iz zatvora je izašao na slobodu – i vratio se u civilni život – točno 3 godine poslije (1. ožujka 1949. godine). Budući da je vojni rok u to vrijeme trajao 3 godine, postavlja se pitanje, kako to da je pušten, a da nakon zatvora nije odslužio ostatak gotovo trogodišnjeg vojnog roka? Kako je moguće, da je ovom „islamskom državnom neprijatelju“ u isto vrijeme teklo izdržavanje zatvorske kazne i služenje vojnog roka? Među kakve je to povlaštenike sustava spadao Alija Izetbegović?

3).U nedoumicu dovodi i ono što se s Alijom događalo desetljećima kasnije.

Naime, nakon izlaska s robije, on nesmetano upisuje i završava Pravni fakultet u Sarajevu i potom radi kao pravni savjetnik u više jugoslavenskih poduzeća, što je prilično neuobičajeno za jednoga kažnjavanog „narodnog neprijatelja“ (bio je suđen zbog „kontrarevolucije s pozicija islamskog fundamentalizma“ – što je bila jednaod najtežih kvalifikacija), pogotovu u tadašnjem sustavu u kojemu je temeljeni kriterij za obavljanje bilo kakvog pristojnog posla bila moralno-politička podobnost.

Alija 1946. u vrijeme kad je osuđen

Alija, dakle, nesmetano radi u državnim firmama i prima pristojnu plaću sve do 1983. godine, kad je ponovno uhićen i izveden pred sud zbog “Islamske deklaracije“ (koju je napisao 13 godina prije – 1970.). Zbog „planiranja stvaranja islamske države“ na području SFRJ, osuđen je s još 12 muslimanskih intelektualaca i dobiva 14 godina zatvora. S robije, međutim, izlazi već poslije 5 godina (1988.).

Postavlja se opravdano pitanje: Kako su Alija i njegovi suradnici mogli nesmetano raditi na projektu „stvaranja islamske države na području SFRJ“ godinama prije, a da na to nisu reagirale jugoslavenske komunističke službe kojima nije moglo promaknuti ni ono što se protiv Jugoslavije poduzimalo u emigrantskim krugovima, a kamo li u samoj zemlji? Kroz cijelo poratno razdoblje on je bio usko povezan s krugovima IVZ (Islamske vjerske zajednice), pa je stvar utoliko zanimljivija. SDB je to morala znati.

I, na kraju, tko i kako ga je pustio na slobodu prije isteka polovice kazne, uzme li se u obzir da se djelo zbog kojega je osuđen prema tadašnjem kazneno-pravnom zakonodavstvu SFRJ („kontrarevolucija“, odnosno, zločin „protiv naroda i države“) tretiralo kao posebno težak crimen? Zašto su komunisti imali tako benevolentan odnos prema muslimanskom radikalizmu i je li Alija kod njih uživao poseban status iz nekih drugih razloga, pitanja su koja još uvijek čekaju odgovore.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

HRVATI KRALJEVSKOG GRADA JAJCA SLAVE POBJEDU

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima Jajca u čast 22. obljetnice oslobođenja grada

U srijedu, 13. rujna 2017., navršava se 22. godine od oslobađanja Jajca i Pougarja.

Dan je to kada će se tisuće Hrvata iz ovoga kraja razasutih diljem svijeta, sa svojim obiteljima, rodbinom, gostima i prijateljima, ponovno okupiti u svome rodnom gradu i okolici, iskazati zahvalnost hrabrim braniteljima i osloboditeljima i prisjetiti se vremena slave i ponosa, ali i kalvarije kroz koju su svi skupa prolazili ratnih 90-ih godina.

I ono najvažnije: još jednom će odati dužnu počast svim žrtvama i pomoliti se za njihove duše…jer sloboda je preskupo plaćena da bi oni koji su za nju dali najviše bili zaboravljeni.

Od velikog je značaja da se Hrvati i to ne samo iz Jajca, nego i iz svih drugih krajeva Herceg Bosne okupljaju i podsjećaju na istinu, pogotovu danas kad se ta istina od strane mnogih pokušava izokrenuti i iskriviti s namjerom dokazivanja kako su Bošnjaci najzaslužniji za obranu Bosne i Hercegovine, pa i krajeva koji bi da nije bilo hrvatskih snaga sasvim sigurno završili u granicama „republike srpske“.

Rat je za Hrvate u B i H započeo napadom srpsko-crnogorskog agresora na selo Ravno i njegovim razaranjem (1. listopada 1991. godine), kada je Alija Izetbegović u ime Predsjedništva B i H (!?), odnosno, muslimanskog naroda (uzurpirajući tu funkciju i zanemarujući činjenicu da je dio B i H napadnut) proglasio „neutralnost“ i u službenoj izjavi rekao: „Zapamtite, ovo nije naš rat“.

Za muslimane je početak rata i danas 1. travnja 1992., jer očito nikad nisu hrvatske prostore smatrali dijelom B i H.

Zar još uvijek nekomu treba dokazivati da je srpski agresor upravo zahvaljujući Armiji B i H i njezinoj brutalnoj agresiji na srednju Bosnu – u namjeri osvajanja hrvatskih prostora – zauzeo preko 70% B i H i to uglavnom ona područja u kojima su oni (muslimani) bili u apsolutnoj, natpolovičnoj ili relativnoj većini u odnosu na ukupno stanovništvo, te da je stvarno oslobađanje B i H započelo tek prestankom muslimanske agresije na Hrvate i zajedničkim angažiranjem HVO-a i HV-a?

Činjenice su neumoljive i one nepobitno dokazuju, da su se muslimanske snage, nakon što ih je srpski agresor potisnuo iz istočne Bosne i Posavine okrenule protiv Hrvata, okruživši njihove enklave i u ta područja planski naseljavajući desetke tisuća svojih izbjeglica, da bi potom krenule u otvorenu agresiju.

Svoje su namjere, uostalom i oni sami jasno potvrdili na„Prvom bošnjačkom saboru“ održanom 27/28. rujna 1993. godine u Sarajevu, na kojemu se okupila njihova politička, vjerska i intelektualna elita ojačana „poslanicima“ i vojnim zapovjednicima Armije B i H s terena, koji u „pobjedničkom“ zanosu prijete kako će „uskoro dotući ovog slabijeg neprijatelja“ (HVO) i onda „krenuti na jačeg“ (VRS), najavljujući čak „prodor prema Jadranu“ i „oslobađanje Gruda i Neuma“.

Zar su to mogli biti hrvatski saveznici? Oni koji su potpisivali sporazume s Republikom Hrvatskom i predsjednikom dr Franjom Tuđmanom o zajedničkoj obrani B i H, a nisu ih se nikad držali?

Nakon što je ovaj plan propao, jer su Hrvati najveći dio svojih prostora obranili, Alija Izetbegović i njegovo vodstvo primorani su prihvatiti Washingtonski mirovni sporazum (ožujak 1994.), prekinuti agresiju i otpočeti suradnju s Hrvatima, pa čak pristaju i na konfederaciju s Republikom Hrvatskom, dok vojna komponenta hrvatskoga naroda (HVO) i Hrvatska zajednica Herceg Bosna (na koju se oni danas nabacuju blatom!?) ULAZE U VOJNI I DRŽAVNI SUSTAV FEDERACIJE KAO LEGALNE SASTAVNICE.

U prvoj zajedničkoj (združenoj) operaciji kodnog naziva „Cincar“ (1. do 3. studenoga 1994.) HVO i Armija B i H oslobađaju Kupres i Kuprešku visoravan (HVO ulazi prvi u Kupres 3. studenoga), a potom slijede presudne operacije Hrvatske vojske i HVO-a („Zima ’94.“, „Skok 1.“, „Skok 2.“, „Ljeto ’95.“, „Maestral“, „Južni potez“), kojima se uspostavlja ravnoteža snaga i srpski agresor potiskuje, čime se stvaraju preduvjeti za potpisivanje sporazuma u Daytonu. Tomu u znatnoj mjeri doprinosi i blistava pobjeda HV u operacijama „Bljesak“ i „Oluja“ (svibnja i kolovoza 1995.).

Od svih ovdje spomenutih operacija, dijelovi Armije B i H sudjeluju samo u dvije – „Cincar“ i „Maestral“, u svim ostalim združene postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatske vojske odnose pobjede – bez ičije pomoći, vlastitom krvlju i žrtvama.

Armija B i H nema nikakve veze s oslobađanjem Jajca i Pougarja. Dok su u početnoj fazi obrane (1992. godine) i dali neki doprinos, oni u oslobađanju Jajca 1995. nisu sudjelovali i naprosto je smiješno slušati što danas neki od njih govore. Jako dobro znaju da su u to vrijeme vodili svoje operacije u zapadnoj Bosni (Sanski Most, Ključ…)

Unatoč svemu, oni svake godine upravo ovih dana kad Hrvati slave oslobađanje kraljevskog grada Jajca i odaju počast svojim žrtvama, na zidinama tvrđave razvijaju svoje zastave – zastave države i Armije, koje, istini za volju nisu niti postojale u vrijeme operacije „Maestral“ 1995. godine.

Zaboravljaju da se povijest ne može ukrasti niti istina prekriti lažima, koliko god one velike i drske bile.

Hrvati razvijaju svoj stijeg, stijeg s povijesnim hrvatskim grbom, stijeg svoga naroda pod kojim su ginuli i krvarili i s kojim su ušli u kraljevski grad Jajce 13. rujna 1995., na povijesnoj tvrđavi što ju je sagradio plemić i vladar hrvatske krvi, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, utemeljitelj grada Jajca.

Istina o hrvatskom puku i njegovoj povijesti u Jajcu i srednjoj Bosni urezana je u tvrdoj stijeni i zalivena krvlju i to izbrisati ne mogu nikakve laži i krivotvorine.

 

Golgota je započela 1992.

 Velikosrpska agresija na općinu i grad Jajce započela je sredinom ožujka 1992. godine (dakle, 2 tjedna prije službenog „početka rata u B i H“ koji za muslimane počinje punih 6 mjeseci nakon agresije na Ravno!?) u sklopu „Operacije Vrbas 92“, kojom je agresor nastojao ovladati strateškim prometnicama i energetskim potencijalima na Vrbasu (hidroelektrane Jajce I i Jajce II), te potom staviti pod nadzor šire područje Vrbaske župe, što  bez osvajanja ovoga srednjo-bosanskog grada nije bilo moguće. Prije izravnih napada, agresor je zauzeo dominantne kote i položaje na prilazima Jajcu, tako da je jedina veza sa slobodnim dijelom Bosne bio šumski put preko Turbeta (smjer kojim je kasnije prolazio koridor nazvan Put spasa).

Četnici su 23. ožujka napali selo Ljojiće koje su iznenađeni i slabo naoružani mještani nastojali grčevito braniti. Tadašnji Izvršni odbor SO Jajce primoran je 7. travnja proglasiti izvanredno stanje za područje cijele općine, a već sutradan, 8. travnja, gine Franjo Ladan Pancer, jedna od prvih hrvatskih žrtava u ratu u B i H. Dva dana poslije, u Zagrebu je formirana studentska postrojba Hrvatskog vijeća obrane pod zapovjedništvom Stipana Spajića, koja u Jajce stiže 1. svibnja.

Srpske snage (postrojbe „JNA“ i četnici) okružili su grad  i okolna sela sa svih strana, a topnički udari na samo središte Jajca započeli su 27. svibnja i od tada su topnički i kombinirani tenkovsko-pješački napadi postali svakodnevica. Naročito veliki pritisak dolazio je iz smjera Banja Luke i Mrkonjića. U samo 46 dana izvedeno je 128 napada, a prvi udar agresorskih zrakoplova uslijedio je 12 kolovoza i to izravno na grad Jajce.

Područje Jajca i Pougarja branilo je ukupno oko 3.500 bojovnika (iz sastava sedam jajačkih bojni, Duvanjske bojne Jajce, Pougarske bojne, I. bojne Kotor Varoš, hrvatskih postrojbi iz Lašvanske doline, postrojbe HOS-a i TO B i H – koja je bila sastavljena uglavnom od muslimanskih boraca), a bojišnica se protezala u duljinu 125 kilometara.

Od tih 125 kilometara, hrvatske postrojbe držale su 106 kilometara prve crte (85%), a ostatak muslimanske (koje su sebe tada nazivale „TO B i H“- „Teritorijalna odbrana B i H“).

Hrabri branitelji odolijevali su punih 7 mjeseci neusporedivo jačem, brojnijem i tehnički nadmoćnijem neprijatelju. U potpunom okruženju, bez logistike i mogućnosti redovite dopreme naoružanja, streljiva, hrane i sanitetskog materijala, činili su nadljudske napore kako bi obranili svoje prostore, domove i obitelji. U ratnoj bolnici (smještenoj u samom gradu Jajcu), dnevno je zbrinjavano i obrađivano na stotine ranjenika – branitelja i civila, a u njoj je nekoliko mjeseci požrtvovno i vrijedno radio i kirurg afričkog podrijetla popularni „dr Ben“ (Benjamin Alfred Markin). Ratna je bolnica zbog stalnih topničkih i zrakoplovnih udara morala na kraju biti evakuirana na sigurnije mjesto – u objekt HE Jajce koji je bio ukopan u brdo iznad rijeke Vrbas.

Kroz cijelo vrijeme ratnih sukoba, nastojalo se iz okruženja izvlačiti civile i oni su napuštali grad Putem spasa (uskim koridorom preko krševitog planinskog terena u smjeru Travnika – jedinom komunikacijom koja je život značila za hrvatsko i muslimansko stanovništvo srednje Bosne, a vodila je preko prostora pod kontrolom HVO-a). Na mjestima je koridor bio jedva širine puškometa, izložen stalnim napadima srpske agresorske strane (kasnije i muslimanskih postrojbi koje su sprječavale dostavu materijala i humanitarne pomoći i pljačkale konvoje), a koristio se uglavnom noću i bez paljenja svjetala na vozilima. Unatoč odredbama Ženevske konvencije, srpski agresor je redovito tukao po kolonama civila koje su se izvlačile iz okruženja.

Žestoki višemjesečni napadi toliko su iscrpili branitelje da je crta obrane počela popuštati i neprijatelj ih probija 30. listopada 1992. godine, kada započinje povlačenje hrvatskih branitelja i civila.

Kasnije su počele kolati lažne tvrdnje iz redova Armije B i H, kako je HVO Jajce „izdao grad“, no prava istina je posve drugačija.

Hrvati su se zadnji povukli s područja Jajca i Pougarja, a muslimani jako dobro znaju što su činili i kako su se ponašali.

Osim domaćih bojovnika HVO-a, u obranu Jajca upućeni su i pripadnici HVO-a iz Hercegovine, kojima muslimani nisu dali proći, nego su ih zadržali i blokirali kod Vakufa i Bugojna, a isto tako su postupili i s pojačanjem koje je dolazilo iz Busovače. Hrvati Jajca tada nisu znali da je Armija B i H već započela rat protiv njih (na području Travnika su 20. listopada na kukavički i podmukao način – iz zasjede – ubili prvog zapovjednika HVO-a Travnik Ivicu Stojaka i potom započeli otvorene napade na postrojbe i objekte HVO-a, pogotovu skladišta i rezerve nafte) pa su još punih 10 dana pružali otpor kao da su saveznici.

Temelji vojske Hrvata u B i H postavljeni su 8. travnja 1992. godine osnivanjem Hrvatskog vijeća obrane – HVO

Borbe za Jajce u znatnoj su mjeri usporile planove srpskog vojnog vrha. Do kraja listopada izvedeno je nekoliko kombiniranih operacija u koje je bilo uključeno sve čime su srpske snage raspolagale, ali odlučan otpor branitelja svaki je put spriječio njihovu realizaciju. Srpska je vojska vršila česta pregrupiranja i reorganizaciju svojih napadačkih postrojbi, uz stalno uvođenje svježih snaga u napadna djelovanja.

U završnim operacijama srpske su snage oko Jajca imale raspoređenih više od 220 topničkih oruđa raznih kalibara. Osim nebrojenih topničkih, tenkovskih i pješadijskih napada, branitelji grada otrpjeli su i 120 zračnih udara, a na Jajce je palo preko 120 tisuća granata.

Obrana Jajca bila je slomljena ponajviše zahvaljujući slaboj logističkoj potpori, velikom broju poginulih i ranjenih i nemogućnosti uvođenja svježih snaga sa slobodnog teritorija, kao i lošoj koordinaciji s postrojbama Armije BiH. U jutarnjim satima 29. listopada došlo je do povlačenja dijela postrojbi Armije BiH s položaja, nakon čega su se povukle i postrojbe HVO-a kako ne bi pale u okruženje. Istog dana srpske snage su ovladale gradom Jajcem, a tisuće civila i vojnika danima su se nakon toga izvlačili do slobodnog teritorija.

Opsadu Jajca od početka je vodila je 30. krajiška divizija koja je u tim borbama imala 275 poginulih i 966 ranjenih pripadnika. Nisu dostupni podaci za gubitke ostalih srpskih postrojbi koje su sudjelovale u napadima na Jajce. Tijekom sedam mjeseci opsade u napadima na grad bilo je angažirano (u raznim fazama njihovih borbenih djelovanja), 18 lakih pješačkih brigada, 2 oklopno-mehanizirane brigade, ratno zrakoplovstvo, topnički i raketni divizioni iz sastava 1. Krajiškog korpusa, bojna vojne policije, postrojbe CSJB Banja Luka, pričuvni sastav policije iz Mrkonjić Grada i Skender Vakufa, te postrojbe „Teritorijalne odbrane“ snage četiri satnije (čete).

Bio je to angažman desetaka tisuća srpskih vojnika i samo je bitka za Vukovar usporediva s obranom Jajca, jer, s druge strane, kako je već rečeno, Jajce je branilo devet (9) bojni HVO-a (sedam iz Jajca, jedna iz Pougarja i bojna Kotor Varoš) te postrojbe „TO“ (kasnije „Armije BiH“), sve u svemu oko 3.500 ljudi.

Kako bi slomili moral branitelja, Srbi su čak svome ratnom zrakoplovstvu upućivali zahtjeve za napade na Stari grad i svetište Svetog Ive u Podmilačju ističući u obrazloženju da bi rušenje crkve „djelovalo zastrašujuće za neprijatelja i utjecalo na gubitak morala“. 

Tijekom borbi u Jajcu poginulo  je 108 pripadnika HVO-a Jajce (tijela 5 branitelja još uvijek nisu pronađena). Poslije pada grada, na drugim bojišnicama poginulo je još 75 jajačkih Hrvata iz sastava jajačke brigade „Hrvoje Vukčić-Hrvatinić“ i drugih postrojbi HVO-a ( 24 poginula u Središnjoj Bosni, 26 poginulih na uskopaljsko-ramskoj bojišnici i 25 poginulih na drugim bojišnicama Herceg Bosne). Nakon povratka u Jajce i do okončanja Domovinskog rata poginulo je još 12 jajačkih branitelja, dakle, ukupno 200 hrvatskih bojovnika.

Tijekom šestomjesečne okupacije grada Jajca ranjeno je 526 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane Jajce, Pougarje i Kotor Varoš ( Stožer i pridodate postrojbe 29, I bojna 156, II bojna 77, III bojna 31, IV bojna 26, V bojna 31, VI bojna 10, VII bojna 58, Pougarje 74, Kotor Varoš 34 ranjena i 9 poginulih). Nakon pada Jajca po bojišnicama Herceg Bosne ranjeno je 157 pripadnika HVO-a Jajce, po povratku u oslobođeni grad Jajce do okončanja rata ranjeno je 47 pripadnika HVO-a Jajce.

 

Maestral je donio slobodu

Vojno-redarstvena operacija „Maestral“ odvijala se od 8. do 15.rujna 1995.godine i u njoj su sudjelovali:

  • gardijska brigada HV (koja razbija prednju crtu neprijateljske obrane i zauzima Pribelju, planinski masiv Jastrebnjak i Dragnić Podova)
  • gardijska brigada HV (brzim prodorom razbija snage neprijatelja i zauzima prijevoj Mliništa)
  • HGZ, ojačan 60.dgb „Ludvig Pavlović“, i dijelom Specijalne policije MUP-a HR HB (zauzima planinu Vitorog)

Nakon proboja 4. i 7. gbr HV, 3.gbr HVO-a preuzima dostignutu crtu 7.gbr HV, prelazi u napadna djelovanja i zauzima područje Poljanice – planina Klekovača – g.Ribnik.

Poslije uvođenja u borbeni raspored 4.gbr  HV (splitskih „Paukova“) u području Dragnić Podova (10/11. rujna ), 2.gbr HVO udara u bok i leđa neprijateljskih snaga i vodi žestoke borbe na prostoru od Raduškog kamena do Strojica. Istog dana (11.9.) brigada je u potpunosti izvršila zadaću, presjekla komunikaciju Kupres – Strojice – Šipovo i ovladala prostorom s.Ljuša.

U nastavku operacije ide se u oslobađanje samoga Jajca. Zapovjednik Hrvatskih snaga general pukovnik Ante Gotovina radi pregrupiranje, formira operativni smjer i određuje glavne snage, koje čine: 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB, ppn „Gavran 2“ i bojna Jajce. Zapovjednikom snaga imenuje brigadira Stanka Soptu, a zamjenikom brigadira Zlatana Miju Jelića.

Dana 12.9.1995.godine snage na operativnom pravcu nastavljaju napadna djelovanja i nakon cjelodnevnih žestokih borbi na pravcu Strojice – s.Babići – područje Grbavice, zauzimaju ključnu kotu Gorica, čime su stvoreni uvjeti za brz prodor prema Jajcu.

Paralelno na lijevom boku napadna djelovanja provodi 1.gbr HVO „Ante Bruno Bušić“, 6.dgb „Ludvig Pavlović“ satnija taktičkih snajperista GS HV, te 12.rujna 1995.godine u večernjim satima oslobađaju grad Šipovo i nastavljaju napadna djelovanja prema selima Trnovo i Majdan.

U noći  12/13. rujna, borbene grupe 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB ubacuju se preko Ćojlučkog brda i Paromlina i formiraju mostobran na rijeci Vrbas, te u jutarnjim satima 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB i bojna Jajce ulaze u grad Jajce, zauzimaju kotu 453 (Tvrđava) te u potpunosti ovladavaju hrvatskim kraljevskim gradom Jajcem.

Sutradan (14. rujna), u nastavku napadajnih djelovanja, snage 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB, bojna Jajce Gavran-2 i 81.gb HV („Virovitička“), ovladavaju cijelim međurječjem Vrbasa i Ugra s dominantnim visovima Vitovlje, Ranča i Kljun, te Hidroelektranama „Jajce 1“ i „Jajce 2“, čime su područja Podmilačja, cijelo Pougarje i Dobretići u potpunosti oslobođeni.

Istodobno s napadnim djelovanjima na južnom dijelu jajačke bojišnice, dio snaga 2.gbr HVO uz koordinaciju s 81.gb HV ostvaruje uspjeh i na sjevernom dijelu bojišnice, ovladava prostorom s.Barevo i s.Mile, dok 81.gb HV ostvaruje uspjeh komunikacijom Jezero-Mrkonjić Grad i ovladava naseljem Majdan, čime su zadaće operacije „Maestral“ u cijelosti izvršene.

U obrambenom Domovinskom ratu 195 Jajčana pripadnika HVO-a dalo je svoj život, 5 se još uvijek vode kao „nestali“, 696 dali su svoje dijelove tijela, a neki od njih su i više puta ranjavani.

 

Hrvati Jajca na povijesnoj vjetrometini

 Na kraju, da se osvrnemo na trenutak i na prošlost kraljevskog grada Jajca, jer on i njegovi branitelji to svakako zaslužuju.

Najstariji artefakt koji spominje grad Jajce potječe iz 1396. godine i nalazi se u naslovu splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji se nazivao conte di Jajce (grof od Jajca), dok je naziv kraljevskog grada dobio po tomu što je u njemu stolovao i okončao svoj ovozemaljski život posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.

Turci ga osvajaju 1463., ali jeseni iste godine oslobađa ga hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin koji na tom području uspostavlja Jajačku banovinu za obranu od Turaka. U vrijeme vladavine Osmanlija grad gubi značaj koji je do tada imao. U očuvanju vjere i narodnog identiteta najveću ulogu igraju franjevci iz Fojnice. Nasilje nad katolicima uzima maha i mnogi bježe iz grada. Crkva sv. Marije pretvorena je u džamiju a toranj svetog Luke u minaret. Požar koji je buknuo 1656. godine teško je oštetio grad. Broj vjernika opadao je i zbog epidemija kuge koje se javljaju u prvoj polovici XVIII stoljeća, ali već 1798. godine on naglo raste. Franjevci sredinom XIX stoljeća pokreću školstvo, a pred kraj turske vladavine podižu crkvu i samostan. Bosna Srebrena imala je također velikog značaja za održanje našega puka u ovom području.

Sve do kraja XIX i početka XX stoljeća, u Jajcu gotovo nema pravoslavnog pučanstva, ali budući da upravo tada teče proces njihova identificiranja sa srpstvom (pod uplivom i propagandom Srbije i Srpske pravoslavne crkve), ovaj novonastali „etnikum“ u desetljećima koja slijede počinje igrati sve značajniju ulogu, što je posebno bilo izraženo u vrijeme obje Jugoslavije (kako Kraljevine, tako i one socijalističke).

U studenome 1991. godine, nakon formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Jajce ulazi u njezin sastav.

Zbog svoje ljepote i geostrateškog položaja, ali i zbog prirodnih resursa, Jajce je bilo zanimljivo mnogim osvajačima koji su ga kroz povijest svojatali i željeli, ali su ga Hrvati uvijek branili i bili spremni na svaku žrtvu za njegov opstanak.

Tako je bilo i 1992. kada su se Jajčani suočili s jednom od najvećih pogibelji i tragedija u dugoj i slavnoj povijesti toga grada.

Prema popisu pučanstva iz 1991., u Jajcu je živjelo 45.007 stanovnika. Od toga je 17.380 (ili 38,61%) bilo Bošnjaka, 15.811 (ili 35,13%) Hrvata, 8.663 (ili 19,24%) Srba, 2.496 (ili 5,54%) Jugoslavena i 657 ostalih (ili 1,48%). Područje Pougarja koje je oduvijek nastanjeno većinom Hrvatima isključeno je 1963. iz općine Jajce i pripojeno općini Skender Vakuf, nastanjenoj većinskim srpskim pučanstvom. Time je nacionalna struktura u Jajcu promijenjena na štetu Hrvata. Međutim, 1991., Pougarci su izlaskom na referendum odlučili da se ovaj kraj vrati u sastav općine Jajce. Slijedom toga broj Hrvata porastao je za oko 5.000 i njihov udio u ukupnom broju stanovnika u Jajcu iznosio je 41,60% (20.761), dok je Bošnjaka bilo 34,91% (17.422), Srba 17,37% (8.666), te ostalih 6,12% (3.054).

Unatoč navedenim statističkim podacima, Srbi su isticali svoje „istorijsko“ pravo na Jajce te su početkom 1992. godine započeli s pripremama za njegovo osvajanje. Grad je bio u iznimno lošoj strateškoj poziciji zbog potpune okruženosti srpskim općinama (Skender Vakuf, Mrkonjić Grad i Šipovo), kao i zbog relativne blizine Banja Luke. Srpski vojni i politički vrh stoga je smatrao da jajački branitelji neće pružiti značajniji otpor. No, kao i u mnogim ranijim slučajevima poznatim  iz rata u Hrvatskoj, njihove prosudbe su se pokazale potpuno promašenima.

U jesen 1992. Jajce je okupirano, ali sloboda je svanula 13. rujna 1995. godine.

Bilo je to ispunjenje sna tisućama Jajčana nakon tri godine teškog prognaničkog života. Dok su se još vodile borbe kod Mrkonjić Grada, tisuće jajačkih Hrvata vratilo se i počelo obnavljati svoje porušene i opljačkane domove. Bio je to najmasovniji povratak prognanog puka u neko (do tada) okupirano mjesto u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine.

I ove će godine Jajčani i Pougarci doći svome kraju u pohode i prirediti vatromet u čast velike pobjede, s ponosom se sjećajući tih dana, kada su krajem ljeta 1995-e postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i Specijalne policije MUP-a HR HB s postrojbama Hrvatske vojske, u briljantnoj vojno-redarstvenoj operaciji „Maestral“ uspjele razbiti srpske snage na prilazima Jajcu i 13. rujna  ovladati središtem grada i svim strateškim pozicijama na području općine Jajce i Pougarja.

 

Hrvatski puk neće zaboraviti one iz čije je krvi niknula sloboda.

Njihovu žrtvu prinesenu na Oltar Domovine sačuvat će vječno u sjećanju, isto onako kako je kroz sva stoljeća čuvao uspomene na svoje znane i neznane mučenike i junake, a naš Nebeski Otac neka im podari milost Kraljevstva Nebeskog.

 

NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA I LAKA IM BILA HRVATSKA GRUDA!

POČIVALI U MIRU BOŽJEM

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati