Pratite nas

Herceg Bosna

Krvavi partizansko-komunistički zločin na Kočerinu 1945.

Objavljeno

na

Jučer su se navršile pune 72 godina do gnjusnoga partizansko-komunističkog zločina počinjenog na Kočerinu, kad su Titovi zločinci ubili dvojicu nedužnih franjevaca u župnom stanu.

Iako su komunističke vlasti probale taj zločin podvaliti Ustašama, narod se nije dao prevariti, nije u to nije povjerovao. Narod je dobro znao tko stoji iza tog nedjela, jednako kao i iza nebrojenih zločina već počinjenih na Širokom Brijegu.

Bilo je to 21. svibnja 1945. godine, nešto iza ponoći. U župnoj kući na Kočerinu ubijeni su dvojica nevinih franjevaca: fra Valentin Zovko i fra Andrija Topić. Pobili su ih u kasni noćni sat na pravdi Boga partizansko-komunistički krvnici.

Fra Valentin Zovko rođen 14. lipnja 1889. godine u Oklajima, župa Široki Brijeg. Od 1913. službuje u provinciji kao župni vikar, župnik i gvardijan. Godine 1918. nadzornik je i duhovni skrbnik za iseljenu hercegovačku djecu u Slavoniji. Župnik je u Kočerinu od 23. svibnja 1942. do svoje smrti 21. svibnja 1945. godine.

Fra Andrija Topić, rođen 8. prosinca 1919. godine u Oklajima, župa Široki Brijeg. Kao mladomisnik boravio kod svog ujaka fra Valentina Zovke na Kočerinu gdje su ga, zajedno s fra Valentinom, partizanski krvnici ubili 21. svibnja 1945. godine.

Pokopani su u mjesnom groblju na Kočerinu.

 

Kako se zločin dogodilo?

Nakon pogibije fratara na Širokom Brijegu (7. veljače 1945. godine) atmosfera je bila sve napetija. U zraku se osjećao nekakav strah. Zle su se slutnje iz dana u dan umnožavale. Udar na kočerinski župni ured svakim je danom sve više prijetio, postajao je izvjestan. Dana 20. svibnja 1945. godine odnekuda je došla neka partizanska postrojba na Kočerin. Bilo je to negdje u večernje doba. U toj je postrojbi bio i silom unovačeni Ante Sesar – kasnije fra Alojzije. Postrojba se smjestila u mjesnoj školi.

Iste te večeri, negdje prije ponoći, netko je divljački lupao na vratima župnog stana uz povik ‘otvaraj’. Otvorio je fra Valentin… Nakon što su upali u kuću, dvojica od ‘nezvanih gostiju’ odmah su počeli premetačinu. U sobi fra Vinka Dragičevića uzeli su sve što su htjeli, a nakon što su pitali gdje se on nalazi i saznali da nije kod kuće, s pokupljenim su stvarima otišli. Fra Valentin, fra Andrija i kuharica Šima ostali su prestrašeni u fra Andrijinoj sobi. Složili su se u ocjeni situacije kako bi im to mogla biti zadnja noć u životu. Predosjećajući da bi se nešto strašno moglo dogoditi, ispovjedili su se i preporučili Bogu, te su međusobno jedan drugome podijelili odrješenje grijeha.

Nešto iza ponoći opet se začulo lupanje na vratima uz isti ona divljački povik ‘otvaraj’. Ovaj put Šima je otvorila… Ista ona dvojica pljačkaša nosili su ‘livore’ u rukama i bez ikakva obzira ili objašnjenja pošli su uz stube, bez ijedne riječi. Šima je išla za njima sluteći užas koji se primakao. Fra Valentin i fra Andrija bili su u fra Andrijinoj sobi. A fra Andrija je bio u krevetu. Zlikovci su naredili fra Valentinu: ‘Idi u svoju sobu!’. Soba je bila sučelice fra Andrijine sobe. Fra Valentin je pošao, za njim je pošla i ta partizanska zvijer. Prešavši hodnik jedva dva koraka, tek što je zakoračio u sobu, zlikovac ga je ustrijelio u glavu. Šima je pala na svog sina fra Andriju, da mu zaštiti glavu. Zlikovac, koji je ostao u fra Andrijinoj sobi, sasuo je nekoliko hitaca, točnije šest, u trup fra Andriji, od prsiju do trbuha. Zlikovci su nakon počinjenoga stravičnog zločina odmah otišli. Šima je cijelu noć ostala uz mrtva sina i brata.

Kad se začula pucnjava u župnom stanu, jedan je vojnik iz postojbe, koja je noć prije došla na Kočerin, rekao: ‘Pogiboše popovi!’ To je jasno čuo Ante Sesar (kasnije fra Alojzije) koji je poslije kao fratar o tome posvjedočio. O tome je Ante ispričao fra Vinku Dragičeviću tako da nema razloga dvojiti u istinitost navedenog događaja. Sve gore navedeno o ubojstvu fratara na Kočerinu ispričala je i potvrdila Šima Topić, kuharica u župnom stanu na Kočerinu, jedini i isključivi preživjeli svjedok strašnog događaja.

Treba kazati i to kako je netko pred Šimom rekao neistinu kako su partizani zaklali fra Valentina i fra Andriju u župnom stanu na Kočerinu. Šima je na to mirno reagirala: ‘Nisu oni zaklani, nego su iz livora ubijeni.’

U Izvješću sa sastanka Općinskog Povjereništva KPJ za Kočerin, od 21. svibnja 1945. godine, koje je upućeno Sreskom Komitetu komunističke partije Jugoslavije – Mostar, partizansko-komunistički krvnici priznali su zločin koji su počinili na Kočerinu, ali su izrazili žaljenje što je narod pročitao pokušaj njihove prijevare i prepoznao prave počinitelje zločina. Naime, bez obzira što su počinitelji bili obučeni u ustaške i četničke odore, narod u to nije povjerovao. U navedenom izvješću je stajalo:

„Povodom svega ovoga, na ovaj teren došao je drugi bataljun narodne odbrane, čijem je stožeru ovo povjereništvo kao i tajnik ove općine iznio stav fratara u samom Kočerinu, kao i njihov reakcionarski stav, na osnovi čega je navedeni bataljun likvidirao ove reakcionare pod kamuflažom neprijatelja (ustaško-četničkih bandi). Prema našem uviđanju kod naroda vlada veliko ožalošćenje, mada je kroz narod ‘prosvirano’ da su to učinile ustaško-četničke bande, a o čemu je dokumentirala i fratarska sluškinja da su na njima bili ustaško-četnički grbovi. Narod povodom ubojstava ovih fratara, po svim uviđanjima, stoji u suprotnom mišljenju od naše propagande. Po ovoj točki uzeti su zadatci: da se održi zbor na pogrebu ovih bandita, preko kojega će se ukazati narodu na zlodjela ustaško-četničkih bandi, kao i preko daljih konferencija ukazivati na reakcionarski posao, raskrinkavati ih, te na osnovu kojih će se dokumenata govoriti o bratstvu i jedinstvu.“

sirokibrijeg.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

dr. sc. Denis Radoš tvrdi: Blidinjsko jezero nije glacijalno, napravili su ga ljudi prije 140 godina

Objavljeno

na

Objavio

Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje, piše Večernji list BiH. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.

Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu se uglavnom kreće oko 3,5 km2. Najveća dubina jezera je 4,5 metara, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra.

Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore, zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan.

Blidinje jezero

Blidinje jezero umjetno je jezero kojeg su napravili ljudi prije 140 godina, a teza o glacijalnom postanku jezera može se u potpunosti odbaciti. Zaključak je to opširnog istraživanja kojeg je proveo dr. sc. Denis Radoš, znanstvenik sa Sveučilišta u Zadru, a koje je objavljeno u posljednjem broju znanstvenog časopisa Geoadria (Vol. 22, No. 1), pod naslovom “Povijest nastanka Blidinjskog jezera”. Iako godina nastanka jezera niti u jednom izvoru nije izričito spomenuta, nju je bilo moguće rekonstruirati te je nastanak smješten u razdoblje između 1881. i 1885. Do tada je Blidinje (polje) redovito plavilo u proljeće svake godine nakon topljenja snijega, a voda bi otjecala u ponore u blizini Ivan Doca. Zbog velike potrebe za vodom, ljudi su odlučili začepiti ponore i stvoriti lokvu koja bi zadržavala vodu tijekom ljeta, piše Večernji list BiH. No, zbog plitke depresije polja, voda se razlila puno većim područjem i potopila obradive površine na kojima su uzgajane uglavnom žitarice i krumpir. Lokalni stanovnici koji su živjeli na Blidinju (Blidinjama) oduvijek su tvrdili da su jezero napravili ljudi, no čini se da je nedostajala znanstvena potvrda ovih tvrdnji. Istraživanje je podijeljeno na tri temeljna poglavlja kroz koje se detaljno analizira nastanak jezera: narodna predaja i pisani izvori, stare karte i geomorfologija.

Pisani izvori i narodna predaja

Prve spomene nastanka jezera u zapisanoj narodnoj predaji donosi duvanjski učitelj Stojan Rubić 1899. godine. On navodi kako je to nekada bilo polje na kojemu je nastalo jezero kada su se začepili ponori. Sličnu priču ispričao je i kazivač, bivši lovočuvar na Čvrsnici i Prenju, Andrija Jurić iz Jablanice (1921. – 2017.), zaključivši kako “od blinje (lokve) nasta Blidinje”. Pisci koji su prolazili područjem Blidinja ili su o njemu pisali u prvoj polovici 20. st., redovito spominju narodnu priču da je jezero nastalo začepljivanjem ponora, a Đorđe Protić zabilježio je i postojanje kamenog nasipa koji je zadržavao jezersku vodu da ne oteče u ponore, što je jedini spomen postojanja takve brane na Blidinju do izgradnje današnje brane 1990. godine. O začepljivanju ponora i svjedočenju ljudi o nastanku jezera pisali su i agronom Jovo Popović te etnograf i arheolog Vejsil Ćurčić. Oni navode da su u vrijeme njihova boravka na Blidinju još uvijek postojali živi svjedoci tih događaja, a da se jezero iz godine u godinu sve više širilo.

Raniji izvori, iz 19. stoljeća, pogotovo radovi franjevaca fra Petra Bakule (Šematizam) i fra Ivana Franje Jukića (“Zemljopis i poviestnica Bosne”), nigdje ne spominju postojanje jezera na Blidinju, kao ni ranija izvješća o biskupskim pohodima na ovo područje. Istovremeno, Bakula, koji je inače bio iz Posušja, znao je za postojanje jezera na vrhu Čvrsnice, vjerojatno jezera (lokve) Crljenak.

Stare karte

Stare karte iznimno dobro dokumentiraju pojavu jezera. Iako sve do 1870-ih godina nema dobrih kartografskih prikaza područja Blidinja, zanimanje Austro-Ugarske za Bosnu i Hercegovinu rezultiralo je izradom do tada najboljih i najpreciznijih karata ovog područja od Vojnogeografskog instituta iz Beča. Prije ulaska Austro-Ugarske u BiH (1878.), godine 1876. izdana je generalna karta na kojoj je prvi put prikazano Blidinje, i to kao poplavno polje (blato), na isti način kao i druga poplavna polja: Duvanjsko polje, Buško blato, Prološko blato i dr. Zapravo i sami toponim blidinje potječe od blinje, koja označava poplavnu ravnicu na kojoj se zadržava voda.

Godine 1881. izlazi nova detaljnija karta, koja područje Blidinja prikazuje iznimno detaljno i na kojoj su, među ostalim, prikazana naselja, ceste, toponimi i izvori. To je dakle zadnja karta (sa sadržajem iz 1880.) na kojoj se prikazuje područje Blidinja bez jezera. Prvi prikaz jezera potječe iz austrijske topografske karte 1:75.000, nastale na temelju geodetske izmjere BiH od 1880. do 1884. Tada kartirano jezero bilo je 5 puta manje od današnjeg i nalazilo se uz istočni rub polja podno Jelinka, odnosno istočno od ceste koja je nekada prolazila sredinom polja, od Barzonje prema Dugom polju, a koja je danas potopljena jezerom.

Postojanje ove ceste potvrdile su Kata Petrović i Luca Šarić iz Rakitna, što je zabilježio turizmolog Ljubo Mihić 1973. godine. Tom cestom određena je nekadašnja granica između kotareva Županjac i Mostar, a danas predstavlja granicu između općina Tomislavgrad i Posušje, koja jezero administrativno dijeli na dva dijela. Ostatak polja, danas potopljen jezerskom vodom plavio je samo u proljeće, što je izričito navedeno na karti.

Takvu situaciju donose i katastarske karte u mjerilu 1:6.250 iz 1882. godine, na kojima su prikazane parcele unutar poplavne površine jezera. Sve kasnije karte ovog područja, ovisno o mjerilu, nastavile su prikazivati Blidinje jezero na tri različita načina: kao jezero na cijelom poplavnom području, kao malo jezero podno Jelinka i kao poplavno polje (blatište). Zbog toga je nejasno kada je došlo do širenja jezerske površine i poplavljivanja oranica koje je uzrokovalo probleme, budući da ljudi više nisu mogli obrađivati zemlju od koje su i do tada vrlo oskudno živjeli. Zbog toga su početkom 20. st. započeli radovi na ponovnom otvaranju ponora i puštanju vode u njih, koje je predvodio fra Jozo Bencun.

Jedno takvo iskopavanje fotografirao je liječnik i planinar Radivoj Simonović 1907. godine, a fotografija se čuva u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.

Odbacivanje glacijalne teorije

U poglavlju o geomorfološkoj analizi područja, autor zaključuje da se jezero nalazi na propusnom krškom području, i to na dijelu na kojemu su taloženi sitniji mlađi sedimenti koji usporavaju, ali ne sprečavaju otjecanje vode u podzemlje. Također, zaključuje kako je glavni razlog gubitka jezerske vode otjecanje prema ponornoj zoni Ivan Dolac, a ne procjeđivanje na cijeloj površini jezera. Detaljnom geomorfološkom analizom u potpunosti odbacuje glacijalnu teoriju o postanku Blidinjskog jezera, koja nije zapravo ni zaživjela, ali se nerijetko spominjala u različitim publikacijama. Istovremeno ne odbacuje mogućnost da je na ovom području moglo postojati jezero u kasnom pleistocenu ili mlađem holocenu, ali takvo paleo-jezero, ukoliko je postojalo, nije u nikakvoj vezi s današnjim jezerom. Današnje jezero opstaje isključivo zahvaljujući nasipu izgrađenom 1990. godine ispred ponorne zone Ivan Dolac, čime je spriječeno otjecanje jezerske vode. Nasip je izgrađen nakon što je tijekom ljeta 1990. godine Blidinje gotovo u potpunosti presušilo. Rad je moguće preuzeti na stranicama časopisa Geoadria: https://hrcak.srce.hr/geoadria.

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

U Jablanici ubijena 172 imenom poznata Hrvata od strane četnika i partizana

Objavljeno

na

Objavio

U Doljanima je 19.7.2017 god., otkriveno spomen obilježje poginulim Hrvatima općine Jablanica u Prvom i Drugom te Domovinskom ratu.

Na spomeniku su uklesana sva imena poginulih Hrvata, i to 11 imena poginulih u Prvom svjetskom ratu, 172 imena ubijenih od strane četnika i Titovih partizana u Drugom svjetskom ratu, te 52 poginula Hrvata iz općine Jablanica u Domovinskom ratu.

Idejni tvorac spomenika je fra Vendelin Karačić, a izvedbeni projekt potpisuje tvrtka Urbis 86 iz Širokog Brijega. Spomenik je isklesan iz kamena domaćim radnim snagama kompanije MT “Gabro”, Jablanica a pripremu terena i uređenje okoliša uradili su mještani Doljana. Blagoslov spomenika i misno slavlje predvodio je mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH.

Spomenik-u-doljanima-1Drugi svjetski rat:

O stradanju Hrvata Jablanice u dugom svjetskom ratu malo je  tko pisao. U drugom mjesecu 1943.g. Partizani provaljuju od Drežnice na Glogošnicu prema Jablanici s jedne strane, a od Prozora s druge strane. Osvajaju Jablanicu te vrše likvidacije civila i zarobljenika. U narednom periodu vode se borbe između partizana, četnika i Talijana te Jablanica pada sad u jedne sad u druge ruke, dok nije stigla hrvatska legija s Nijemcima i protjerala i jedne i druge. Sve su zgrade u Jablanici bile porušene u tim borbama. Partizani i četnici su tri puta pljačkali župnu kuću. Na kraju je oštećena  i crkva. U trećem mjesecu 1943.god., četnici haraju Glogošnicom i spale 12 kuća i 6 štala, te pobijaju 22 čeljadi. Grozno su prije izmasakrirali i izmučili te ljude i naposljetku ispekli ih. Četnici su svo blago otjerali. Najgori su bili Bjelopoljski četnici. Evo najcjelovitijeg popisa Hrvata stradalih u Drugom svjetskom ratu:

proleterske divizije u osvojenom italijanskom uporištu kod Jablanice
Na slici: Partizani 2. proleterske divizije u osvojenom uporištu kod Jablanice 23. 2. 1943.

Cjeloviti popis žrtava možete vidjeti na Komunistickizlocini.net

facebook komentari

Nastavi čitati