Pratite nas

Kronika

Kuba i SAD: ljubav u sjeni nafte i hladnog rata

Objavljeno

na

kubarusevine

Kuba, prije revolucije izrazito prosperitetna i bogata država, danas je uglavnom hrpa ruševina. Mnogi za to krive američke sankcije, no one su Kubi ipak najmanji problem. Što je sve ponukalo Amerikance da oslabe sankcije i što će to donijeti Kubi? I najvažnije od svega, tko je na kraju poražen?

Kuba je zemlja koja već desetljećima živi od milosti stranaca. Prije revolucije bogatija od Austrije i Japana mjereno prihodom po glavi stanovnika, osma u svijetu po visini plaća, danas je pri dnu svjetske ljestvice. Iako po nekim pesimističnim računicama Kuba godišnje gubi više od dvije milijarde dolara zbog sankcija, ona taj gubitak obilato kompenzira naplaćivanjem svog statusa “žrtve” od američkih protivnika. Moglo bi se reći da je Kuba kao “žrtva sankcija” zapravo na njima više zarađivala u pomoći “prijateljskih socijalističkih zemalja” nego gubila, iako se neto gubitci za privredu procjenjuju na više od dvije milijarde dolara godišnje. Nekoć je obilnu gospodarsku pomoć slao SSSR, u zamjenu za to da Kuba bude isturena predstraža Rusije na vratima Amerike. No raspadom SSSR-a nafta i novac iz Rusije prestaju stizati i Kuba zapada u strahovitu krizu: devedesete su na Kubi obilježile teške nestašice svega, a najviše nafte koju Kuba nije imala čime platiti. Posljednjih godina nafte ponovo ima – zahvaljujući Venezueli, koja Kubi još od dolaska sad već pokojnog Chaveza na vlast besplatno šalje velike količine nafte. No, Venezuela je i sama pred bankrotom, iako se radi o zemlji koja praktički leži na nafti.

Je li ovo između ostalog “kajla” Venezueli, već dugo godina najznačajnijem kubanskom meceni, ali i preuzimanje Kube pod svoje okrilje nakon 54 godine? Vjerojatno: propala Venezuela više ne može pomoći ni sebi samoj. Nacionalizirana naftna industrija, nekoć izvor golemih prihoda, danas je tek izvor golemih gubitaka. Podjelu dobiti s “imperijalistima”, vlasnicima rafinerija kojima je išao velik dio zarade, zamijenio je gubitak kojeg država snosi sama. Zemlja koja je jedna od najbogatijih vodom na planeti, kojom protiče Orinoco, već godinama muči muku s opskrbom stanovništva vodom. Zemlja koja ima najveće rezerve nafte na svijetu morala je nedavno uvoziti benzin. Socijalizam se i tu pokazao na djelu: postrojenja su davno zastarjela i uslijed lošeg socijalističkog upravljanja i održavanja često izvan pogona, američka tehnologija više nije dostupna, domaće nema, a stranci ne žele ulagati nakon što im je imovina jednom već nacionalizirana. Venezuela kaže da će i dalje prodavati Kubi naftu po povlašetnoj cijeni, ali činjenica je da si ona to više ne može priuštiti. Bankrot te države je praktički neizbježan i do njega bi došlo i bez pada cijena nafte.

U takvoj situaciji, Kuba više nema niti jednog potencijalnog sponzora u socijalističkom svijetu, a pola stoljeći živi na milostinji, bez gotovo ikakve ekonomije. Tajming za ukidanje sankcija je odličan: SAD u svjetlu novoga hladnoga rata ne želi da Rusi ponovo počnu prčkati po neposrednom susjedstvu, po zemlji s koje je gotovo moguće doplivati do Floride. Usto, uskoro se održava samit organizacije američkih zemalja, iz koje je Kuba davno isključena, a SAD nemaju potporu unutar organizacije za dalje održavanje sankcija.

Kako je uopće do sankcija došlo? Sankcije su uvedene 1960., a sve je započelo time što je Kuba počela otvoreno kupovati sovjetsko naoružanje, kršeći UN embargo na oružje koji je uveden još kad je započeo sukob između diktatora Fulgencija Batiste i budućeg diktatora Castra. SAD su odgovorile time što su smanjile uvozne kvote šećera s Kube, a SSSR je odgovorio time što je odlučio kupiti višak kubanskog šećera. Ključni incident se dogodio kad je jedna privatna američka rafinerija na Kubi odbila proizvesti gorivo iz sirove nafte uvezene iz SSSR-a, u jeku hladnoga rata. Kubanska je vlada uzrvatila nacionalizacijom sve tri rafinerije na Kubi – sve su bile u američkom vlasništvu, i to bez kompenzacije. Usto su protjerali američke diplomate. SAD su odgovorile uvođenjem embarga koji je zabranjivao američkim kompanijama da prodaju Kubi bilo što, osim hrane i lijekova. Kuba je pak kao odgovor nacionalizirala svu imovinu Amerikanaca na Kubi, i to ne samo firme već i privatnu imovinu, kuće i imanja.

Stvari su se dodatno zaoštrile Cheovim otvorenim zalaganjem za bacanje atomskih bombi na New York, propalom američkom intervencijom u Zaljevu svinja, a naročito kubanskim instaliranjem sovjetskih atomskih raketa koje su mogle gađati sve dijelove SAD-a: serija Kennedyjevih nespretnih poteza dovela je svijet na rub Trećeg svjetskog rata. Nakon toga, američkim je građanima zabranjeno putovati na Kubu. No, oni to i dalje čine, samo što se putuje uglavnom preko Meksika.

Ovdje valja napomenuti da, iako mnogi govore o “američkoj blokadi Kube”, nakon 1962. nikakve blokade nije bilo: Kuba je slobodna trgovati s ostatkom svijeta, osim s SAD-om, i to i čini. SAD ni na koji način nije ometao trgovinu Kube s trećim zemljama, niti turizam. Unatoč embargu, SAD je i dalje peti najveći izvoznik na Kubu (6,6 % kubanskog uvoza je iz SAD-a). No, Kuba je do dogovorenog skidanja sankcija svu američku robu morala plaćati u gotovini, kredit nije opcija. A i kubanske cigare, glavni izvozni proizvod, nikad nisu imale problema naći put i do američkog tržišta – iako ilegalnim putevima.

Pravi problem Kube nije taj što nema kome prodati robu: problem Kube je što nema zapravo što prodati. Kubanska ekonomija nije toliko uništena sankcijama koliko suludim idejama Castrova režima, koji je odredio da svi na Kubi moraju imati posve istu plaću, od atomskog fizičara do blagajnice, i od liječnika specijalista do čistačice. Kasnije je dopuštena minimalna oscilacija u plaćama, no mjesečne plaće na Kubi i dalje ne prelaze dvadesetak dolara, preračunato. Usto, građanima je zabranjeno imati stranu valutu, tek su prije dvije godine dopušteni mobiteli, internet je strogo cenzuriran i praktički nedostupan. Kubanci su postali građani drugoga reda u svojoj zemlji: turizam je glavni izvor prihoda, no Kubanci u hotele za strance smiju osim kao posluga i prostitutke, na plaže za strance im nije dozvoljen pristup, kao ni u luksuzne klinike u kojima se bogati Amerikanci liječe za gotovinu. Kubanci se liječe “besplatno” u ruševinama od bolnica u kojima, naravno, nema lijekova jer su uvozni, a Kuba nema dolara za uvoz. Nije im dopušten ni ulazak u trgovine za strance: Kubanci kupuju racionirane namirnice “na točkice” i voze automobile “nacionalizirane” još davne 1959. Svaki tjedan se u prosjeku u Havani sruši jedna stambena zgrada od dotrajalosti i pritom nerijetko pokopa stanare. Najbolje o rezultatima pola stoljeća socijalizma govori videoprilog.

Zato nije teško shvatiti zašto je Kuba lako pristala na američke uvjete – jednostavno, Castro trenutno nema izbora, nema se na koga osloniti. Rusija je daleko i ima previše svojih problema. Amerika je obećala da neće dirati u komunistički režim, no on već godinama, suočen s potpunim neuspjehom projekta socijalizma, kreće u smjeru kapitalizma. Nedavno, prije dvije godine, Kubancima je čak dopušteno posjedovati vlastitu nekretninu, za sad najviše dvije po osobi. To se pokazalo nužnim jer “nacionalizirani” stambeni fond nitko nije obnavljao ni održavao. Isto tako, nužnim se pokazalo omogućavanje sitnoga privatnoga poduzetništva koje je sad u začetcima. Privatni sektor, iako malobrojan, generira osjetno veći BDP po osobi od društvenog.

Nije teško zaključiti da je u ovoj situaciji najveći dobitnik od skidanja sankcija upravo SAD. Sankcije protiv Kube već im godinama štete imidžu, a Kubu guraju u savezništva s američkim neprijateljima. Usto, ukonit će opasnost da Rusija ponovo počne koristiti Kubu kao ideološku i raketnu bazu i ukloniti Venezuelu iz jednadžbe. Koristi će svakako imati i Kuba, iako ne naročite i ne velike. No SAD svakako računa i s time da će otvaranjem omogućiti Kubancima da lakše dođu do “kapitalističkih” proizvoda i da lakše zarade koji dolar izvozom svojih proizvoda te većim kontaktima velike kubanske zajednice u Americi – uglavnom izbjeglica od Castrova režima – mnogo brže i lakše olabaviti uzde režima braće Castro. Kubanci su gladni svega, kao i Jugoslaveni 1990.: stanova, automobila, mobitela, odjeće, pa i kvalitetne hrane (na Kubi je dostupno vrlo malo artikala). A najviše mogućnosti da svojom sposobnošću uspiju u životu. Mnogi će se, svakako, razočarati. No u ovom trenutku, socijalizmom su na Kubi razočarani svi.

Izvor: dnevno.hr , autor Marcel Holjevac

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Damir Kajin: Što je antifašizam za sadašnji vrh IDS-a?

Objavljeno

na

Objavio

Policija je nešto, a DORH baš ništa

Što je antifašizam za sadašnji vrh IDS-a? Ispričat ću slučaj Marije Kapetanke, priča nam Damir Kajin, bivši saborski zastupnik. Tko je ta časna žena? Radnica u turizmu, danas umirovljenica, majka dvojice sinova, narodna pjesnikinja, a osim toga pjeva i u crkvenom zboru. Po kome je dobila nadimak?

Po svojoj majci koja je u drugom svjetskom ratu bila dva puta ranjena i koja je kraj rata dočekala sa činom kapetana JNA. Inače toj istarskoj heroini nacisti za vrijeme Romelove ofanzive ubili su oca, mater, tri brata i dvije sestre od kojih je jedna bila u sedmom mjesecu trudnoće, nastavio je Damir Kajin.

Mužu naše Marije komunističke vlasti nacionalizirale su 3 ha zemlje u srcu Rovinja kojemu je ta zemlja vraćena 90-tih godina. Jasno, do tada je ta zemlja bila kao dio općenarodne imovine sa pravom korištenja Grada Rovinja urbanizirana, ali u trenutku povrata, IDS istu deurbanizira.

I sada bit. Brat pok. izraelskog predsjednika i premijera Peresa dolazi do Mesića koji vapi za investicijama. Tako on dolazi do Marije Kapetanke u Rovinj. Bio je zainteresiran za kupnju iste, a Marija ju je željela prodati. Jasno, uvjet je bio da se nekada urbanizirana zemlja ponovo urbanizira. Ona kumi vrh IDS-a: “Molim vas učinite to”, ali ne ide. Dakle, gradska vlast nije htjela, odnosno nije bila zainteresirana da se dogodi strana investicija i time zaposli nekoliko desetaka Rovinjaca, upozorio je Kajin.

I onda dolazi neki emisar i pred Mariju stavlja ponudu: “Može, ali to košta 600.000 €. Bila bi ona i na tu ucjenu pristala, ali brat izraelskog predsjednika je poručio: “Mi tako ne poslujemo”. Nakon toga nikad se više nije vratio niti u Istru, niti u Hrvatsku. A zanimljivo je da gradski i županijski oci koji žive u istoj ulici gdje i Marija o tome ništa ne znaju makar su joj prvi susjedi kojima se u više navrata obraćala, kaže nam Kajin.

Tako je propala jedna strana investicija, a još jedna časna, stara istarska familija nije se uspjela socijalno i ekonomski osigurati.

Židovska općina u Zagrebu o svemu je obavještena. Policija je nešto odradila, no DORH baš ništa i život ide dalje, a IDS govori o antifašizmu, zaključio je Kajin.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Ponovno zastrašivanje Hrvata Novog Travnika!? Oštećeno Spomen obilježje hrvatskim braniteljima

Objavljeno

na

Objavio

Da su Hrvati Novog Travnika ugroženi dokazuje i najnoviji incident. U noći sa petka na subotu nepoznati  “vandali” su po drugi put u zadnji godinu dana oštetili spomen obilježje poginulim hrvatskim braniteljima.

Ovaj put oštečen je i odnešen mramorni križ sa ugraviranom šahovnicom. Postolje križa je bačeno, a mramorni križ težak 70 kg je odnešen.

Ovaj čin je organiziran svjesno i sa jasnim ciljem zastrašivanja Hrvata i katolika Novog Travnika. Podsječamo da je isti spomenik oštečen prije nekoliko mjeseci, kada su sa spomenika odnešene golubice, piše centralna.ba

Uviđaj su obavili pripadnici Policijske stanice Novi Travnik.

facebook komentari

Nastavi čitati