Kuda ideš Hrvatska?

0

Čega god se mediji i politika u Hrvatskoj dotaknu sve se uvijek svodi na – regiju. Regija, regija, regija – region…Hrvatska ponovno nije subjekt, ne postoji po sebi, nego kao da postoji samo po regiji i za regiju. To što postoji „u regiji” za opsesivne jugofile je sinonim za fantom zvan Jugoslavija.

229Zašto za nas regija nisu Austrija, Italija i Mađarska nego zemlje bivše Jugoslavije? U inozemnim medijima i općoj percepciji Hrvatska je dio Balkana. Izgubili smo mediteranski i srednjoeuropski „image”. Nitko nas kao takve više ne vidi. Paradoks je u tomu da smo ulaskom u EU još više gurnuti u balkanski kontekst – mentalitetski, semantički, kulturalno – sve je upregnuto da bi se Hrvatska iako dio EU, što više približila „jugosferi”. Umjesto da smo se odmaknuli od Balkana, Balkan se primaknuo nama. Nevjerojatne stvari se događaju sa zemljom koju već desetljeće i pol vode političke elite koje ne mogu funkcionirati bez sluganstva, koje vapiju za novim gospodarima. A gospodari nam glume saveznike i ponižavaju nas batlerskim tretmanom. Bilo je mučno gledati Josipovića kako u Americi hlepi hoće li se negdje na hodniku susresti s Obamom. Sluganstvo koje hrvatski mediji nisu ni komentirali – kao da se radi o nečemu samorazumljivom. Po domaće zadaće ide se u Bruxelles i Washington i dok gledam naše političare – gnušam se njihove bijedne poniznosti pred zapadnim moćnicima. Od 2000. godine, Hrvatska je gurnuta na tzv. zapadni Balkan, geopolitički marginalizirana i svedena na jednu funkciju: da zemlje bivše Jugoslavije privede u NATO i EU. Medijima čak nije niti skandalozno da nam Washington nešto naređuje, da nas je pretvorio u svoju špijunsku postaju, da nas tretira kao koloniju, da smo svoj suverenitet predali u ruke anglosaksonskim gospodarima kao američki Indijanci nekada svoju zemlju.

Vjerojatno imamo najjadniju ljevicu i najgluplju desnicu u Europskoj uniji, najzlobnije medije i najkorumpiranije institucije. Jadan ovaj naš narod. Na koga se još može osloniti? Zar je moguće da nemamo barem jednog etabliranog komentatora koji bi imao hrabrosti u „mainstream” medijima reći: pa ljudi Božji jesmo li mi Indijanci stjerani u rezervat dok nam „bljedoliki” okupiraju zemlju? Zar nikomu nije skandalozna informacija objavljena u medijima – i to kao podatak koji nije nimalo sporan – da se nedavno tridesetak agenata CIA iskrcalo u zračnoj luci Resnik kod Splita, i da su „šarali” po Hrvatskoj, a da nitko, ama baš nitko – ni u Saboru, ni pred Vladom, ni u jednoj instituciji hrvatske države, nije postavio pitanje sa zebnjom – tko su ti tipovi, tko ih je poslao i što su radili u našoj zemlji? U normalnoj državi od toga bi nastao neviđeni skandal, jer toliko agenata iskrcavalo se jedino tamo gdje je CIA pripremala državne udare ili neke akcije većih razmjera. Zastrašuje činjenica da mi kao građani nemamo pojma što se oko nas događa u sigurnosnom smislu, da nam je sustav potpuno pod kontrolom jedne strane sile, da smo im u ruke predali sve, doslovno sve! Tko je to učinio i kada? Što mi imamo s američkim službama, Bijelom kućom i interesom američke oligarhije? Što smo zapravi mi? Jesmo li američki protektorat ili članica Europske unije? Jesmo li država ili uskoro malo veći američki nosač zrakoplova? Jesmo li suverena zemlja ili špijunski centar SAD-a za jugoistočnu Europu, poligon za obavještajno-ratne igre? Jesmo li graničari i pretorijanci Pentagona na Balkanu? Čuvari prve linije na rubu sukoba civilizacija?

Prije 14 godina objavio sam knjigu „Kuda ideš Hrvatska?” s „proročanskom” i provokativnom naslovnicom: ispod naslova marširala je američka vojska obasuta konfetima. Namjerno sam izabrao baš takvu sliku koja je ironično odudarala od pitanja „Kuda ideš Hrvatska” ali je upućivala i na odgovor. Slika je bila šarena, u jarkim bojama, nimalo depresivna kao zabrinuti ton pitanja, tako da se mogla shvatiti i kao svojevrsna zagonetka, provokacija, kontrast koji otvara dvojbe, koji potiče na razmišljanje i koji ironizira poziciju Hrvatske. Na slici Hrvatske nigdje nema. To je poanta koja seže u ovo naše idilično depresivno vrijeme. Iza idile koju stvaraju elite o našem savezništvu s gospodarima krije su duboki osjećaj hrvatskog poraza koji se rodio u godinama izdaje, nikada raskajane, nikada pročišćene. Stanje izdaje je stanje uma kojeg živi ovaj narod. Manjina koja je tu izdaju kukavički provela da bi služila gazdama i većina koja podsvjesno nosi osjećaj krivnje da je u izdaji sudjelovala – i da je ova prividna demokracija samo odraz jednog bolesnog, podvojenog stanja, velika laž – sve što je od Hrvatske ostalo, to su kockice na dresu nogometne reprezentacije.

 Zoran Vukman

 

glasbrotnja.net

facebook komentari