Pratite nas

Kolumne

Kuda nas vodi još jedna godina sadašnje vlasti?

Objavljeno

na

Svojim dosadašnjim radom aktualna Vlada pokazala je kako nije sposobna za rješavanje niti jednog bitnog političkog, gospodarskog i društvenog problema. Postavlja se stoga pitanja na temelju čega, na temelju kojih rezultata, trenutna vlast uopće temelji svoju želju za osvajanjem još jednog mandata.

I – a što je najvažnije pitanje – kuda nas vodi još jedna godina mandata sadašnje vlasti.

Ova pitanja za Portal HKV-a komentiraju: Đuro Vidmarović, dr. sc. Ivan Poljaković, Josip Jović, Mate Knezović i Roko Milković.
Đuro Vidmarović: Šteta koju je sadašnja Vlada učinila ispravljat će se najmanje deset godina

Dosadašnji rad Vlade RH bio je potpuno promašen. Nekompetentnost, voluntarizam, amaterizam, strančarenje, laganje, demagogija, obmanjivanje, fraziranje …, a zemlja je tonula u recesiju, broj se nezaposlenih povećavao, vanjski i unutarnji dug divljao. Članovi sadašnje Vlade nemaju ništa čime bi se pohvalili pred biračkim tijelom i zamolili ga da im dade i drugu priliku.

Štoviše, većina Ministara i Predsjednik Vlade, trebali bi se naći na optuženičkoj klupi zbog aljkave, loše, čak i veleizdajničke i upropaštavajuće politike na svim sektorima, zbog ugrožavanja nacionalnog suvereniteta, smanjenja bojne spreme oružanih snaga, zloporabe psihijatrije, klijentelizma, vrijeđanja nacionalnog dostojanstva, poglavito većinskog naroda, namjerno pogrešno vođene gospodarske politike. To je racionalan sud i slijepima vidljiva činjenica. No, u politici postoji niz iracionalnih čimbenika, na koje se i ovakav Kabinet može osloniti.

To su:

Prvo, oslonac na disciplinirane članove SDP-a, preživjele partizane i titoiste, njihove potomke, udbaše i cijeli taj pokvareni krug koji se vrti oko SDP-a i HNS-a.

Drugo, oslonac na kroatofobe, intrašoviniste, orjunaše i sve koji žele obnavljanje Jugoslavije, ma u kojem bilo imenu.

Treće, oslonac na sredstva javnog priopćavanja, poglavito na HTV čiji će stručnjaci za plasiranje poluistina i neistina pokušati uvjeriti biračko tijelo kako je Vlada bila uspješna, odnosno da je crno bijelo, a bijelo crno. Poznajući snagu TV promičbe mogu tvrditi kako će sigurno zavarati dio državotvornih birača. Oporbene državotvorne snage nemaju nikakvog utjecaja na HTV, čiji će vodstvo sve učiniti kako bi izgubile izbore.

Četvrto, naglo podizanje plaća i snižavanje cijena mjesec-dva prije izbora, davanje obećanja i korištenje socijalne VladaJoš jedna godina mandata sadašnje Vlade vodi nas dublje u recesiju, u rastakanje nacionalnih prioriteta, u produbljivanje jaza među narodom na ideološkoj osnovi, do daljnjeg omalovažavanja Domovinskog rata, do slabljenja vanjsko-političke pozicije zemlje, do pojačane suradnje sa Srbijom na vojnom i ekonomskom planu, do gubitka Savudrijske vale, do betoniranja granice sa Srbijom, do petrifikacije izdajničkog sporazuma s Bosnom glede Neuma i otoka pored grada, do socijalnih tenzija, slabljenja medicinske skrbi i raspada zdravstvenog sustava, a time do povećane smrtnosti starijih bolesnika, djece i teških bolesnika, do padanja seljaka na prosjački štap, do divljanja uvozničkih lobijademagogije, bez obzira što će to značiti daljnje padanje u recesiju, samo s ciljem da zadobiju povjerenje neopredijeljenih birača.

Peto, oslonac na snagu politike divide et impera: podijeli pa vladaj. Štoviše stranaka na državotvornom dijelu političkog spektra, to bolje za sadašnje vlastodršce.

Šesto, promičbeni aparat sadašnjih vladajućih Stranaka nastojati će protivničke stranke dezavuirati na sve moguće načine, a možda će doći i do hapšenja njihovih čelnika pod lažnom optužbom za kriminal, zloporabu položaja, korupciju, etc. Takvim bi, efektno izvedenim aferama uništavali ugled oporbenih stranaka i njihovih kandidata, a sebe prikazivali kao hrabre borce protiv navedenih društvenih zala. Na udaru će se naći vodeći predstavnici braniteljskih udruga, jer će njihov izlazak, ili ne-izlazak na izbore biti presudan. Pokušati će slomiti Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Vladi je u interesu da što manje branitelja izađe na izbore.

Sedmo, korištenje saznanja obavještajnih službi. Tko vlada informacijama u velikoj je prednosti. A oporbene Stranke do tih saznanja doći ne mogu.

Još jedna godina mandata sadašnje Vlade vodi nas dublje u recesiju, u rastakanje nacionalnih prioriteta, u produbljivanje jaza među narodom na ideološkoj osnovi, do daljnjeg omalovažavanja Domovinskog rata, do slabljenja vanjsko-političke pozicije zemlje, do pojačane suradnje sa Srbijom na vojnom i ekonomskom planu, do gubitka Savudrijske vale, do betoniranja granice sa Srbijom, do petrifikacije izdajničkog sporazuma s Bosnom glede Neuma i otoka pored grada, do socijalnih tenzija, slabljenja medicinske skrbi i raspada zdravstvenog sustava, a time do povećane smrtnosti starijih bolesnika, djece i teških bolesnika, do padanja seljaka na prosjački štap, do divljanja uvozničkih lobija. Pojačati će se odljev mozgova.

Vlada će se i dalje zaduživati, a po mogućnosti prodati auto-ceste i još nešto od obiteljskog srebra. Nezaposlenost će rasti. Jednom riječju čekaju nas teški dani i dodirivanje dna. Šteta koju je sadašnja Vlada učinila ispravljat će se najmanje deset godina. Nova Vlada toga mora biti svjesna i s tom činjenicom suočiti cijeli narod.
Dr. sc. Ivan Poljaković: Tri faktora na temelju kojih vlast kreće u borbu za osvajanjem još jednog mandata

Trenutna vlast će ići u borbu za osvajanjem još jednog mandata ne na temelju rezultata, jer njih nema, već na temelju tri faktora. Prvi faktor je uhljebljenje. Postoji jedna vojska ljudi čiji prihodi izravno ovise o vladajućoj partiji, jer im je vladajuća partija dala posao zbog poslušnosti, a ne stručnosti, a ako dođe neko drugi, mogli bi izgubiti taj posao.

Drugi faktor je ideologija. Vladajuća partija je svojom ideologijom, služeći se najsuvremenijim tehnikama pranja mozga, mnogima isprala mozak, a s čovjekom komu je ispran mozak moguće je onda manipulirati do beskraja. Takvom čovjeku nije važno što nema posla, što nema kruha, njemu je važnije što u Zagrebu ima Trg maršala Tita, što u Vukovaru stoji natpis na ćirilici, što se abortus slavi kao pravo žena, što istospolci paradiraju ulicama i sl.

Treći faktor je naivnost. Postoji određen broj poštenih članova partije koji su svjesni katastrofalnih rezultata, koji su IdeologijaVladajuća partija je svojom ideologijom, služeći se najsuvremenijim tehnikama pranja mozga, mnogima isprala mozak, a s čovjekom komu je ispran mozak moguće je onda manipulirati do beskraja. Takvom čovjeku nije važno što nema posla, što nema kruha, njemu je važnije što u Zagrebu ima Trg maršala Tita, što u Vukovaru stoji natpis na ćirilici, što se abortus slavi kao pravo žena, što istospolci paradiraju ulicama i sl.ogorčeni na rukovodstvo, koji imaju čak i dobre ideje o poboljšanju stanja, o pravednijem i učinkovitijem rukovođenju države, ali su naivni i misle kako će ostajanjem u partiji svojim upornim radom doprinijeti pozitivnim promjenama u partiji. Nisu svjesni da će ih se partija odreći onoga trena kada postanu preopasni, tj. kada se približe poziciji iz koje bi stvarno mogli nešto promijeniti.

Tako će ove tri grupacije ljudi i dalje glasovati za istu partiju. To je tzv. partijska glasačka mašinerija. Za nju rezultati nisu važni. Nju ništa ne može pokolebati. K tomu možemo još ubrojiti, iako na prvi pogled zvuči paradoksalno, one birače koji ne izlaze na birališta, jer krivo misle da svojim glasom ništa ne mogu promijeniti, a ustvari, upravo svojim neizlaskom na izbore doprinose statusu quo.

Što se tiče drugog pitanja kuda nas vodi još jedna godina mandata sadašnje vlasti, rekao bih da to i nije najvažnije pitanje, jer smo svjedoci kontinuiranog upropaštavanja Hrvatske već dugih 14 godina. Tako da još jedna godina ovakve protunarodne, protuhrvatske, anacionalne, dženderističke, sluganske, neoliberalne, nesposobne i ugnjetavačke politike neće značajno promijeniti stanje u RH, osim što će još više potaknuti eroziju moralnih vrijednosti, i zemlju uvući u još dublji ambis iz kojeg ćemo se onda teško povratiti.

Mislim da je puno važnije pitanje, kada će se napokon prekinuti s ovom kontinuiranom antihrvatskom politikom, jer smo bili svjedoci da rotacija crvenih i plavih u posljednjih 14 godina nije sama po sebi donijela i drugačiji kurs u politici. No, ipak se osjeća neko buđenje naroda, što daje nadu da bi do istinskog preokreta ipak moglo doći u skoroj budućnosti.
J. Jović: Kupovanje lojalnosti i slutnja katastrofe

Sve što će Vlada činiti do isteka tekućeg mandata jest kupovanje biračke naklonosti i lojalnosti, ako se bude imalo s čim. Na raspolaganju su joj ograničena sredstva. U prvom redu tu se JosipovićRačuna se i na pobjedu Ive Josipovića koji bi mogao u slučaju novog predsjedničkog mandata biti značajna potporu SDP-u, kao i na nešto širu koaliciju, prije ili poslijeizbornu koja bi mogla nadoknaditi očigledan i nezaustavljiv pad popularnosti samog SDP-a, a u tom kolu (reformisti, laburisti, narodnjaci, manjinci, umirovljenici itd.) glavni igrač je ORAH Mirele Holy, koja pak svoj rejting gradi na obećavajućoj proizvodnji konoplje, apsolutnoj slobodu pobačaja, u okviru čega je stimuliranje ginekologa koji će raditi taj krvavi posao, otvaranje klinika za promjenu spola, žestokom protuklerikalizmu i stopiranju svakog investiranja. Korist će se i tipično propagandne ideološke poruke, tipa «opasnost skretanja udesno».velika obećanja o isto tako velikom novcu iz europskih fondova, i o još većim investicijskim projektima, koji će, je li, otvoriti nova radna mjesta.

Koristit će se i svaki pozitivan pokazatelj u moru negativnih, jer će, na primjer, industrijska proizvodnja zbog povećane potrošnje struje u prosincu u odnosu na rujan porasti za nekoliko postotaka, ili neki kvantificirani podatak o poboljšanim uvjetima gospodarenja.

U socijalna prava i plaće administracije neće se dirati jer bi to bilo fatalno za sadašnju vlast pa će se posegnuti za novim i novim zaduženjima i prodajama preostalih nacionalnih, prirodnih i javnih dobara, po onoj logici «neka poslije nas bude potop». A loša situacija pripisivat će se onima koji su vladali prije, što se sve češće upotrebljava kao alibi što se mandat primiče kraju.

Računa se i na pobjedu Ive Josipovića koji bi mogao u slučaju novog predsjedničkog mandata biti značajna potporu SDP-u, kao i na nešto širu koaliciju, prije ili poslijeizbornu koja bi mogla nadoknaditi očigledan i nezaustavljiv pad popularnosti samog SDP-a, a u tom kolu (reformisti, laburisti, narodnjaci, manjinci, umirovljenici itd.) glavni igrač je ORAH Mirele Holy, koja pak svoj rejting gradi na obećavajućoj proizvodnji konoplje, apsolutnoj slobodu pobačaja, u okviru čega je stimuliranje ginekologa koji će raditi taj krvavi posao, otvaranje klinika za promjenu spola, žestokom protuklerikalizmu i stopiranju svakog investiranja. Korist će se i tipično propagandne ideološke poruke, tipa «opasnost skretanja udesno».

Što reći na pitanje kuda bi nas odveo još jedan mandat Kukuriku koalicije i Vlade umišljenih a nesposobnih ministara na čelu s premijerom i potpredsjedničkim trojkom Pusić, Opačić, Grčić? Odveo bi nas u potpunu političku, gospodarski i moralnu katastrofu koja bi državu dovela do samog ruba opstanka. Promatrači katastrofičniji od mene drže čak da im je to i glavna namjera.
Mate Knezović: Skup besramnih prevaranata i opsjenara

Ova Vlada je jedan običan skup besramnih prevaranata i opsjenara. Dovoljno se prisjetiti njihovih obećanja na početku mandata: “Za šest mjeseci bit će nam bolje”. To je kao da BijedniciOva Vlada je u dubokom i do sada neviđenom sukobu s hrvatskim narodom, ali i razumom. Radi se o skupu ljudi koji nikoga ne mogu čuti, ni Europu, ni narod, ni struku, ni razum. Vlada je skup ljudi bez imalo znanja o upravi, pravosuđu, vanjskoj politici, vojsci, sigurnosti, poljodjelstvu, braniteljskoj populaciji … Kada pogledate reference kojima raspolaže ta bijedna družina onda vam dođe da zaplačete i zapitate se jesmo li mi normalan narod.obećavate da će sutra biti bolje. Sutra nikad ne dođe, jer postoji samo danas.

Ova Vlada je u dubokom i do sada neviđenom sukobu s hrvatskim narodom, ali i razumom. Radi se o skupu ljudi koji nikoga ne mogu čuti, ni Europu, ni narod, ni struku, ni razum. Vlada je skup ljudi bez imalo znanja o upravi, pravosuđu, vanjskoj politici, vojsci, sigurnosti, poljodjelstvu, braniteljskoj populaciji …

Kada pogledate reference kojima raspolaže ta bijedna družina onda vam dođe da zaplačete i zapitate se jesmo li mi normalan narod. Ta družina je sposobna samo za stvaranje podjela, rasprodaju, protjerivanje naših stručnjaka i mladeži u inozemstvo. Uz to radi se o političkim Jugoslavenima i etničkim Srbima. Hrvati bi trebali zatražiti razmjerni udjel u Vladi u skladu s popisom stanovništva.

Još jedna godina mandata bila bi jako duga. Svaki dan s ovom Vladom je kao godina. Štetu koju iz dana u dan rade cijelom narodu i društvu je neprocjenjiva. Danas je EU iznijela podatak da je Hrvatska najgora, drugim riječima Vlada (ne mogu je nazvati hrvatska jer to nije) je proglašena najgorom Vladom u EU (najgori ekonomski pokazatelji znače da imamo najgoru Vladu). Vlada izaziva političku krizu i mislim da želi i otvorene sukobe. Optužbe branitelja da ruše državu i da su vojno krilo jedne stranke su morbidne i pokazuju želju komunističkih ostataka da očiste Hrvatsku od hrvatskih nacionalnih težnji za razvojem i slobodom. Vjerujem da će izbori biti u svibnju 2015. nakon poraza Josipovića i prvih koraka lustracije koju mora početi budući predsjednik.
Roko Milković: Čak 5 referenduma – jedini podvig vlade

Pad industrijske proizvodnje, uvođenje novih poreznih nameta po kojima ionako dobrano prednjačimo u odnosu na ostale zemlje EU, pad potrošnje, BDP u padu trinaesti kvartal za 101 1035ReferendumiAktualna vlast ipak se može pohvaliti jednim podvigom, naime od samih početaka Hrvatske samostalnosti osim referenduma za neovisnost nije se održao niti jedan. I tako sve do mandata Kukuriku koalicije koja je u svega nepune tri godine mandata animirala i toliko ideološki podijelila građane RH da su prikupljeni potpisi za održavanje čak 5 referenduma!redom rezultati su na gospodarskom polju kojima se niti jedna ozbiljna organizacija ili vlada ne bi smjeli hvaliti. Unatoč tome naši ministri, premijer i ostali dužnosnici uz svesrdnu pomoć – nečinjenjem, ceremonijalnog potrošača poreza s Pantovčaka uvjeravaju nas kako je situacija stabilna , a gospodarski procvat samo pitanje trenutka. U Hrvatskoj očito dobro posluju samo PR agencije, stručnjaci za krizno komuniciranje, kontrolu štete i ostali plaćenici.

Aktualna vlast ipak se može pohvaliti jednim podvigom, naime od samih početaka Hrvatske samostalnosti osim referenduma za neovisnost nije se održao niti jedan. I tako sve do mandata Kukuriku koalicije koja je u svega nepune tri godine mandata animirala i toliko ideološki podijelila građane RH da su prikupljeni potpisi za održavanje čak 5 referenduma!

Za nadati se je da iduća vlada, vlast neće osvojiti već preuzeti odgovornost za sve Hrvatice i Hrvate i njihovu imovinu, a provođenje potrebnih reformi neće svesti isključivo na ukidanje sponzorstva Hrvatskog Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu.

Davor Dijanović
izvor:HKV. hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Susreti Istoka i Zapada od Istre, Rijeke, Dalmacije, …, sve do Stepinca

Objavljeno

na

Objavio

U Barcoli, predgrađu Trsta, prije desetak je dana završena Barcolana, jedna od najvećih jedriličarskih regata na svijetu na kojoj je nastupilo preko dvije tisuće posada, među njima, kako navodi izvjestitelj televizije koja sebe naziva hrvatskom, i one iz Istre, Rijeke i Dalmacije.

I dok je poznato zašto patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej u svojim blagdanskim čestitkama, koje sve pršte od riječi mira i ljubavi, onako usput komada Hrvatsku na Slavoniju, Baniju, Kordun, Liku, Dalmaciju, pa i tako podnošljivo mu umanjenu Hrvatsku – jer on je poput njegovih prethodnika neizostavni dionik, štoviše udarna pest svih srpskih memoranduma, pisanih ili nepisanih – ostaje ipak nepoznanicom zbog čega se djelatnik tzv. HTV-a upustio u irinejsko seciranje hrvatskog priobalja.

Je li podlegao domaćoj atmosferi u kraju u kojem se skrasilo mnoštvo optanata iz tih dijelova Hrvatske koji su radije izabrali živjeti u Italiji nego u komunističkom “raju”? Ili pak svjesno provocira zaražen u krugovima svoga ceha pomodnom šprajcovskom zlobom? Ili je u njegovu oduševljenom javljanju jednostavno došao do punog izraza Hrvatima svojstven podanički mentalitet, pogotovo kad se nađu u tuđinskom okruženju? Štogod bilo, duh “titoističke danuncijade” itekako je živ u studiju HTV-a smještenom u kulturnom, političkom i gospodarskom središtu Hrvatskog primorja, ili kako tamo radije kažu – Kvarnera!

U tom je gradu stasala “pariška komuna” sa Zapada uvezenog fašizma (tzv. riječka danuncijada), da bi se na njezine temelje nakalemio još okrutniji, s Istoka ucijepljeni komunistički titoizam – pobjednik u prošlostoljetnom sukobu između ta dva revolucionarna totalitarizma koji je ostavio za sobom nepregledne rijeke mrtvih i nezaliječene rane u dušama živih. Toliko su se pobornici tih dviju mržnjom napajanih ideologija među sobom mrzili da nisu stigli ni primijetiti kako su toliko jedni drugima nalik da ih je teško razlikovati. U jednome su ipak složni – ne podnose hrvatstvo ni u kom obliku! I zato su suglasni da ga treba – ako ne iskorijeniti, onda barem staviti u zapećak. Izvjestitelj HTV-a, svjestan toga ili ne, uspješan je proizvod tog udruženog pothvata.

Da projekt “titoističke danuncijade” nema uspjeha samo na tzv. Kvarneru, uvjerljivo pokazuje osvrt na susjednu Istru. Taj se dio Hrvatske našao u sastavu matice temeljem istih povijesnih događaja uslijed kojih su se istočni dio Srijema do Zemuna i Boka kotorska našli izvan nje. Posljedica je to – s jedne strane pobjede staljinista nad Hitlerom u Drugom svjetskom ratu i činjenice da su napredovali brže od zapadnih saveznika – a s druge primjene kriterija etničke većine. Na krajnjem hrvatskom istoku i jugu to su bili pravoslavni Srbi i Crnogorci, a u Istri Hrvati i Slovenci. Pri tom je tada ključnu ulogu u utvrđivanju etničke većine u Istri odigrao hrvatski svećenik Božo Milanović, a ne netko poput srpskog dvorskog političara Nikole Pašića koji se nije pretrgao u borbi za te krajeve nakon Prvog svjetskog rata (mada je i tada na snazi bio isti kriterij) bojeći se da bi u novoj zajedničkoj državi moglo biti više katolika (jer već ih je bilo 40%) nego pravoslavaca.

Zanimljivo je i kako je etnički sastav na navedenim rubnim dijelovima hrvatskog etničkog prostora također posljedica jednog povijesnog događaja, samo odigranog nekoliko stoljeća ranije – prodora Osmanlija u kršćansku Europu. I dok je od Turaka tek oslobođeni Srijem naseljen Srbima pod vodstvom pećkog patrijarha Arsenija Čarnojevića, mnoštvo toponima, ponajprije nazivi zaselaka, upućuju da su, bježeći pred turskim zulumom, u Istri svoj novi dom našli Hrvati uglavnom s prostora Dalmacije i Hercegovine (iako ih je u Istri, za razliku od Srba u Srijemu, tamo bilo i prije, ali nedovoljno da budu većina). Tako ćemo na najvećem hrvatskom poluotoku zateći Kožule, Mandiće, Prkačine, ali i Tudore, Marušiće, Udovičiće, Marase … U mnogih je ostala i obiteljska predaja o porijeklu (primjerice Korado Korlević, poznati astronom iz Višnjana, spominje da su njegovi predci došli s područja podno Dinare). Uzme li se u obzir i novije naseljavanje Hrvata iz Slavonije i Bosne uslijed nepovoljnih ratnih i ekonomskih prilika, Istra u genetskom smislu doista postaje “Hrvatska u malom”. No, zašto se ta “Hrvatska u malom” tako tvrdokorno opire gotovo svemu što Hrvate čini Hrvatima? Čini se da ono što je uspijevalo Jurju Dobrili, Matku Laginji i ostalim vrijednim hrvatskim preporoditeljima u doba opismenjavanja – očuvati nacionalnu svijest naraštaja istarskih hrvatskih ljudi unatoč snažnom pritisku talijanizacije – s današnjim njihovim, formalno pismenim potomcima ide daleko teže. I kroz stoljeća neki tamošnji rodom Hrvati nisu uvijek uspijevali odoljeti primamljivom zovu asimilacije u privilegirani talijanski korpus (primjer je predak olimpijskog pobjednika iz Londona, nositelj prezimena zabilježenog kao Cernogoraz, moguće daleki rođak žrtve Udbe, Hercegovca Stjepana Crnogorca). Danas, međutim, ovi “pismeni” nalaze u starim arhivima kako im izvorno prezime nije Cerovac nego Zerovaz, nije Žužić, nego Xusich, nije Paštrović, nego Pastrovicchio … Ta pošast se ne zaustavlja samo na razini pojedinaca pa po istome obrascu nisu Istrani, nego su Istrijani, niti su Puljani nego su Puležani, baš kako su i u gradu HTV-ovog glasnika s Barcolane sve više Fjumani. Tko zna, možda je i lokalitet kojeg austrijski popis stanovništva Istre iz 1910. godine bilježi kao Pisdizza, a koji se po svoj prilici odnosi prije na uvalu nego na rt, također izvorno talijanski? Kako god bilo, dojam je da je tamo sve otišlo u tri pisd…, pardon, u tri ćoška (jer moramo ostati fini na Kamenjaru i kad nas u druge vode vuče). A u kuću koja stoji na tri ćoška lako se, kao svoj na svoje, uselio zloduh “titoističke danuncijade”, odakle i klanjanje tom komunističkom p(r)obisvijetu.

U nabrajanjima HTV-ovog izvjestitelja s tršćanske jedriličarske regate i srpsko-pravoslavnog patrijarha-čestitara jedna je točka zajednička – Dalmacija, ili kako ju karakterizira novoustoličeni episkop dalmatinski Nikodim Kosović – mjesto na kojem se susreću Istok i Zapad. U pristupnom govoru izrazio je nadu da će biti dostojan svojih prethodnika, među kojima je i jedan imenom također Nikodim, ali prezimenom Milaš. Taj je ostao u sjećanju kao predani zagovornik susreta Istoka i Zapada na tim prostorima, budući su se oni susreli i u njemu samom (majka mu je bila Talijanka). Preminuo je 1915. godine, upravo u godini susreta Istoka i Zapada kakvog je sanjao, uobličenog u tajnom Londonskom ugovoru – engleskom mamcu za ulazak Kraljevine Italije u rat na strani Antante kojim se Dalmacija imala podijeliti između Italije i Srbije. Susret Istoka i Zapada po mjeri SPC-a nastavit će se i za Drugog svjetskog rata pri čemu će se protegnuti dublje u unutrašnjost – na istočnu Liku i zapadnu Bosnu. Otrićkim sporazumom iz 1941. godine fašisti (Zapad) postaju materijalna i logistička potpora četnicima-komunistima (Istok) u zvjerskom pogromu nad hrvatskim stanovništvom, ali i rušenju hrvatske države kao, neovisno o prevladavajućoj ideologiji, trajno nepoželjne geopolitičke činjenice. Zapadu je ona Istok, Istoku Zapad, a zapravo ju oba mogu podnijeti tek kao podijeljeni plijen u vidu istočnog komadićka Zapada i zapadnog “parčeta” Istoka. Plodonosna suradnja u iskorjenjivanju onih koji samim svojim postojanjem ometaju susret Istoka i Zapada nastavila se i kasnije odražavajući se u četničkim pokoljima u omiškom zaleđu, te selima vrgoračkog kraja. Nepodijeljenu potporu talijanskih fašista uživao je i zapovjednik četničke dinarske divizije u Kninu, svećenik SPC-a pop Momčilo Đujić, a na nju se nije mogao požaliti ni ne manje zloglasni mu kolega, pop Milorad Vukojičić Maca (nadimak potječe od talijanske riječi za čekić – mazzola, kojim je navodno umlaćivao žrtve) kojeg je SPC 2005. godine proglasila svetim. Nije slučajno ni to što je dobar dio talijanskog oružja i streljiva nakon kapitulacije u rujnu 1943. godine završio u rukama dotad suprotstavljenih im prosrpskih partizana, a ne formalnog im saveznika NDH čiju su vojnu nazočnost u svojoj zoni interesa sve vrijeme ograničavali uspijevajući u nakani da je učine simboličnom.

Žrtvom takvog poimanja susreta Istoka i Zapada pokazuje se danas i bl. Alojzije Stepinac. Točnije ne on – jer tamo gdje je sada zacijelo ima još više posla, nego što ga je imao dok je hodao zemaljskim poljanama – nego cijeli hrvatski vjernički puk koji se u njega uzda, budući se njegovo proglašenje svetim odgađa upravo pod tom firmom. Kako to obično biva u nadnacionalnim središtima moći, bez obzira na zakone, uloženi trud i dobru volju oko ravnomjerne raspodjele visokih položaja i dužnosti, u činovničkom aparatu na kraju prevladaju oni domaći, lojalni samom središtu. Takvi djeluju sukladno interesu sredine iz koje su potekli, a koji je počesto suprotstavljen onome periferije što je hrvatski narod ne jednom iskusio. U sjećanju mu je ostalo tragično iskustvo s Beogradom kao središtem nominalno višenacionalne zajednice ravnopravnih, a slično danas proživljavaju Hrvati u BiH sa Sarajevom u glavnoj ulozi. Teško da je drukčije stanje u vatikanskim hodnicima, jer tamošnjom kurijom ipak dominiraju Talijani. Bez obzira na svećenički poziv i odgoj u katoličkom duhu, kao ljudi od krvi i mesa oni nisu imuni na prepoznavanje talijanskih geopolitičkih interesa i na napast podleći kušnjama koje iz toga proizlaze. Jasnu artikulaciju tih interesa, među ostalim predstavlja i to što je Zadarska nadbiskupija i dan danas izravno podređena Rimu. Stoga ne bi bilo iznenađenje pokaže li se da se iza klopke za Stepinca krije tipična mletačka prijetvornost kakvu je hrvatski narod tijekom tegobne povijesti imao prilike gorko iskusiti – ovaj put u formi ekumenizma serviranog vodstvu koje se lako oduševljava svime što prema mjerilima ovog vremena dobro zvuči.

Kad bi za to postojala istinska volja s obje strane, pomirenje katolika i pravoslavnih rješavalo bi se hijerarhijski odozgo prema dolje, no za to bi trebalo pokazati odlučnost i preuzeti odgovornost. Puno je lakše spuštati domaće zadaće na vrući teren nižih razina, moguće i kao pogodnu izliku za neuspjeh. Pri tom pridavanje enormne važnosti SPC-u, tom “zločestom djetetu” pravoslavlja, u biti predstavlja tek postavljanje balvana pod jednu plemenitu i, uzevši u obzir znakove vremena u kojem živimo, nadasve pragmatičnu nakanu. Naravno, ima smisla da takvu inicijativu slijede i konkretni potezi na terenu, ali oni trebaju biti povučeni mudro i oprezno u skladu s dva tisućljeća taloženim iskustvom Katoličke crkve. U tu je svrhu od u Srba sustavno demoniziranog bl. Alojzija Stepinca kao ispružena ruka pomirnica sigurno pogodniji sv. Leopold Bogdan Mandić, a od sjevera Dalmacije kao prirodno mjesto susreta Istoka i Zapada njezin krajnji jug, njegova rodna Boka kotorska.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati