Pratite nas

Kultura hrvatske emigracije

Objavljeno

na

Predrasude Ante Tomića o hrvatskoj političkoj emigraciji

Kulturna produkcija i politička progresivnost hrvatske političke emigracije svjedoče o tome da su njezin dio bili ljudi koji su prihvatili i razumjeli duh i prilike vremena u kojem su živjeli

„Hrvatska politička emigracija bila je ideološki anakrona te rigidno zatvorena za liberalno-demokratska načela i vrijednosti zapadnog, slobodnog svijeta u kojem je inače i djelovala; sve što su politički emigranti napisali bilo je loše, promašeno, patetično, banalno, amaterski i besmisleno.“ Barem tako tvrdi Ante Tomić u kolumni u Jutarnjem listu 25. siječnja 2014. No je li to zaista istina?

[dropcap]H[/dropcap]rvatska politička emigracija bila je konglomerat organizacija, skupina i pojedinaca koji su s nacionalističkih političkih pozicija nastojali promijeniti političko stanje u Jugoslaviji, odnosno srušiti komunistički poredak i stvoriti suverenu Hrvatsku. Svi su željeli državnu samostalnost Hrvatske, ali nije postojao neki cjeloviti program kako bi suverena Hrvatska trebala biti ostvarena, koje su joj trebale biti granice, političko i socijalno uređenje. Nacionalno zajedništvo postojalo je samo na papiru, emigraciju je uglavnom karakterizirala politička podijeljenost po valovima emigriranja i povijesnim narativima.

Hrvatsko emigrantsko izdavaštvo izdavaštvo obiluje progresivnim političkim i kulturnim sadržajima / Arhiva Poruke slobodne Hrvatske

Uz političke izbjeglice često se vezuje mantra da su to ljudi koji „ništa ne zaborave, ništa ne oproste i ništa ne nauče“. Među hrvatskim izbjeglicama bilo je dosta takvih koji su ostali tavoriti u Drugom svjetskom ratu i nisu se nikada uspjeli izdignuti iznad traume izgubljene države i domovine. Drugi, koji su na leđima imali samo izgubljenu domovinu, lakše su zaboravljali, opraštali i, najvažnije, mnogo su naučili.

Političko djelovanje emigracije svodilo se uglavnom na stranice ispisanih tekstova koje su javnostima i političkim elitama zapadnih demokracija trebale dati stvarnu sliku stanja u domovini, a domovini znak da postoje još oni koji rade na njezinu oslobođenju. Uz to su išle i predstavke, dopisi, memorandumi, sve kako bi se strane javnosti animirale i zainteresirale za hrvatsko pitanje. U tijeku je bio globalni ideološki rat i treba zadobiti potporu demokratskih država u borbi protiv jedne komunističke države. Ipak, uz neke sporadične izraze simpatija za hrvatske političke težnje, nije bilo većeg učinka; geopolitički interes za održanje integriteta i suvereniteta Jugoslavije bio je jači od deklarativne potpore narodima porobljenima komunizmom.

Pozitivan utjecaj tih pomalo „donkihotovskih“ napora bilo je uobličavanje hrvatskih zahtjeva u skladu s imperativima društava i politika u kojima su djelovali. „Slobodan svijet ne vjeruje izbjeglicama“, zapisao je jednom na stranicama Hrvatske revije doajen emigrantske publicistike Bogdan Radica, i bio je naravno u pravu jer je zapadne političare bilo nemoguće pridobiti ispraznom „izbjegličkom“ retorikom čiji su sadržaj bili samo protukomunizam i nacionalizam. Ako se željelo nešto napraviti trebalo je odbaciti svaki ekstremizam i totalitarizam, svoju retoriku temeljiti na argumentima, a ne na nacionalnoj ostrašćenosti, te svoje zahtjeve artikulirati poštujući druge i drukčije. I to su sve mnogi politički emigranti i organizacije činili. Politička su postignuća i učinci njihove borbe skromni, ali važna je njihova politička i ideološka progresivnost na području promišljanja i zagovaranja hrvatske državne samostalnosti.

Primjer su te progresivnosti emigranti oko časopisa Poruka slobodne Hrvatske. Politička borba za vlastitu državu po njima se trebala voditi i usmjeravati idealom slobode i dostojanstva svakoga pojedinca u slobodnoj Hrvatskoj, koju se trebalo ostvariti i poštujući prava drugih, poglavito susjeda i manjina. Nisu o pravima manjina svi tako razmišljali u hrvatskoj političkoj emigraciji, ali za dobar dio njih civilizacijska je stečevina zaštite manjina bila nešto što se mora ugraditi u temelje slobodne i samostalne Hrvatske.

Sloboda sa sadržajem

Osim u političkom, i ono što su pisali u književnom smislu imalo je vrijednost. Kao primjer izdvajaju se književne kritike domovinskih pisaca na stranicama londonske Nove Hrvatske. Hrvatski publicist i književni kritičar Nikica Mihaljević izvandomovinsku književnokritičku praksu sa stranica ovog emigrantskog lista smatra ravnopravnom domovinskoj produkciji. Iako je nastajala u teškim vremenima i oskudnim neprilikama, ova je književna kritika po mišljenju Mihaljevića bila svježa i poticajna i, što on posebno ističe, slobodna, odnosno lišena kalkulacija i oportunizma, koji su bili svojstveni domovinskim kritičarima.

U elaboriranju svoje teze o politički, intelektualno i kulturno retrogradnoj hrvatskoj političkoj emigraciji, Tomić istu stavlja u usporedbu s češkom emigracijom, točnije sa slavnim književnikom i komunističkim disidentom Milanom Kunderom. Pa tako dok Kundera u političkoj emigraciji stvara kapitalna svjetska književna djela, Hrvati izvode neukusne političke performanse koji uključuju i nošenje svinje s natpisom Tito ulicama jednoga kanadskog grada. Ako se već povlači usporedba hrvatske i češke političke emigracije, onda treba podsjetiti kako Čehoslovačka nije nikada odbacila disidenta i oporbenjaka Kunderu zbog njegovih političkih stavova (na što podsjeća Tihomil Rađa u jednom svom članku u Novoj Hrvatskoj), dok je Jugoslavija u potpunosti isključila inozemne opozicionare iz domovinskoga kulturnog, političkog i javnog života. Ali, zanimljivo, oni se nisu nikada odrekli domovinskoga kulturnog života i, makar bili na dijametralno suprotnim političkim stajalištima, ipak su na stranicama Nove Hrvatske u spomenutim književnim kritikama priznavali literarnu veličinu Miroslava Krleže i odavali priznanje građanskoj hrabrosti Predraga Matvejevića.

Prazne Tomićeve izjave

I spomenuti Krleža slično je Tomiću danas, paušalno i negativno, ocjenjivao hrvatsku političku emigraciju. Za Krležu je ona bila bijedna, nepismena i najgluplja emigracija na svijetu, koja je unatoč globalnom fijasku ideologija Hitlera i Mussolinija ostala na tim pozicijama i nudila svom narodu stare otrcane recepte i ideologiju, što je po Krleži bilo glupo, blesavo i nadasve idiotski. Bogdan Radica je na sve te Krležine ocjene jednostavno primijetio da ih ničim nije dokazao.

Tako stvari stoje i s Tomićevim ocjenama hrvatske političke emigracije. Ničim nije dokazano kako je hrvatska politička emigracija bila samo grupa primitivnih nacionalista u potpunosti izvan svih suvremenih političkih i kulturnih tokova. Ako želimo dati neku opću ocjenu hrvatske političke emigracije, onda je tu dobro krenuti od njezine pozicije u tadašnjoj konstelaciji političkih snaga. Po Gojku Boriću ona je većim djelom živjela u politički zrakopraznom prostoru – posjedovala je veliko domoljublje i idealizam te imala ambiciozne političke planove, ali je bila bez ikakve stvarne političke moći i mogućnosti utjecaja na političke prilike u domovini. Bila je to tužna politička pozicija otvorena za ekstremizam, ali najveći se dio tomu othrvao i svoju „nišu“ pronašao u kulturnom radu te usklađivanju hrvatskih državotvornih težnji s dosezima i standardima etabliranih demokracija.

Kulturna produkcija i politička progresivnost hrvatske političke emigracije svjedoče o tome da su njezin dio bili ljudi koji su prihvatili i razumjeli duh i prilike vremena u kojem su živjeli i koji su također imali određene uspjehe. Pokazivanje zapadnom svijetu vlastite kulturne samosvojnosti te političke zrelosti za samostalnu državu bilo je nezaobilazna faza u stvaranju suverene Hrvatske te međunarodnom priznanju i afirmiranju hrvatske kulture.

Jakov Žižić/maticaHrvatska

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Ne dozvolimo da se izruguju na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje!

Objavljeno

na

Jednodnevna manifestacija s nazivom Europska noć kazališta ove će se godine, osim u Hrvatskoj, održati i u desetak drugih država.

U tome, na prvi pogled,  nema ništa sporno, osim što je planirano da se u mnogim gradovima i mjestima Hrvatske čitav dan kazališne predstave održavaju 18. studenoga, dakle na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, simbola obrane naše Domovine.

Dakle, dok će se mnogi prisjećati najtežih dana tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, obilaziti grobove, paliti svijeće i odavati počast nevino stradalim Hrvatima, u većini kazališnih i inih dvorana ljudi će se zabavljati uz neke od kazališnih predstava, među kojima će kao i svake godine biti i onih čiji su autori srbijanski pisci. Na taj dan, kako je predviđeno, mnoge dvorane se neće moći ni iznajmiti za eventualne svečane akademije posvećene Vukovaru i Škabrnji, jer su već rezervirane za – tzv. Noć kazališta.

Odaziv za ovu manifestaciju je već sada iznimno dobar, a čitav program trebao bi biti poznat početkom listopada. Tako bi se vrlo lako moglo dogoditi da toga dana na tv-programima i drugim „velikim“ medijima (s obzirom i na to kakve sve tamo urednike imaju) da mnogobrojne predstave dobiju više prostora nego još jedna tužna obljetnica u Hrvata, o kojoj se i inače piše i govori samo 18., 19. i 20. studenoga!

Srbija i Crna Gora, kako smo saznali, neće odustati od Noći kazališta 18.studenog, već su navodno dale naputak svima kojih se to tiče da toga dana igraju samo „vedre i smiješne“ predstave, jer „kad je bal nek je bal“!

Četnička rock grupa „Riblja čorba“ 18. studenoga u Ljubljani (Slovenija) priprema veliki koncert u čast i slavu „oslobođenja Vukovara“, odnosno 40. obljetnice njihova rada.

Stoga, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.), traži od Narodnog sveučilišta Dubrava, organizatora ove manifestacije, a poglavito od Ministarstva kulture (pokrovitelja) i Ministarstva hrvatskih branitelja, te od svih Udruga proisteklih iz Domovinskog rata, kao i vlasnika dvorana, da ne dozvole da se na Dane sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje  održi ova manifestacija, tim prije što ima i drugih dana kada se to može ostvariti.

Međunarodna zajednica nije ništa uradila da se zaustavi krvoproliće u Vukovaru i Škabrnji,  pa odakle onda nama „pravo“ da baš na dane najveće tuge i ponosa organiziramo „dane veselja“, kako su si to oni zamislili?

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati