Pratite nas

Analiza

Kurikul hrvatskog obrazovanja: Ljubica Kolarić Dumić – “Ja se mraka ne bojim”

Objavljeno

na

ja se mraka ne bojim

U sklopu manifestacije Noć knjige koja se održava u više od 216 gradova i mjesta diljem Hrvatske u Dječjoj knjižnici u Puli  predstavljeno četvrto izdanje slikovnice “Ja se mraka ne bojim” u nakladi Izdavačke kuće ALFA d.d. Zagreb, hrvatske književnice Ljubice Kolarić Dumić, članice Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.

[ad id=”93788″]

Gospođa Kolarić-Dumić piše poeziju i prozu za djecu i odrasle, a osobito je poznata po multimedijalnim slikovnicama, a surađuje s poznatim hrvatskim slikarima i ilustratorima (Ivica Antolčić, Vjekoslav Vojo Radoičić, Ivan Balažević, Laura Varljen Herceg) te skladateljima i skladateljicama (Ljuboslav Ljubo Kuntarić, Josip degl’ Ivellio, Natalija Banov, Doris Kovačić, Suzana Štefanić). Kako su joj mnoge pjesme uglazbljene, sudjeluje na poznatim dječjim festivalima, a pjesma iz slikovnice “Ja se mraka ne bojim” proglašena je NAJ, NAJ HITOM Dječje televizije za 2015. godinu. Čitav je radni vijek predavala Hrvatski jezik u osnovoj školi i aktivno sudjelovala u kulturnom životu grada Rijeke, koji ju je 2006. godine nagradio GODIŠNJOM NAGRADOM GRADA RIJEKE za izutetan doprinos dječjoj književnosti i poetskoj riječi za djecu.

Ljubica Kolarić Dumić

Ljubica Kolarić Dumić

Slikovnica “Ja se mraka ne bojim” od 2008. godine doživjela je četiri izdanja, a na natječaju Hrvatske nacionalne knjižnice HRVATSKA LIJEPA KNJIGA odabrana je među 17 od 130 pristiglih naslova hrvatskih nakladnika za Međunarodni natječaj Stiftung Buchkunst u Njemačkoj. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ju je 2014. godine preporučilo kao dobrodošlu za učenike 2. razreda osnovne škole uz obećanje (koje ovdje prilažemo) da će prilikom izrade novog Kurikula biti i službeno preporučeno u obvezni lektirni popis.

 B I B L I O G R A F I J A

OBJAVLJENE KNJIGE

 

RASKRIŽJE, poezija, Otokar Keršovani, Rijeka, 1983.
SVA U SRCU, poezija, Školske novine, Zagreb, 1985.
VRATIT ĆU SE, ZEMLJO, poezija i lirska proza, Školske novine, Zagreb, 1991.
MOLITVA ZA HRVATSKU, poezija, Tiskara Rijeka, Rijeka, 1992.
UZ BAKU JE RASLO MOJE DJETINJSTVO, priče i pjesme za djecu Srijemski Hrvat, Zagreb, 1997., 2010., Hrvatska riječ, Subotica, 2011.
S VJETROM KROZ GODINU, slikovnica, Adamić, Rijeka, 1999.
OD PROLJEĆA DO PROLJEĆA, slikovnica, Adamić, Rijeka, 2003., 2004.
IZAŠLI IZ PRIČE, slikovnica, Adamić, Rijeka, 2005.
OBASJANA SUNCEM, poezija, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka, 2005.
IGRAJMO SE RADOSTI, pjesme za djecu, Hrvatska riječ, Subotica, 2006.,Srijemski Hrvat, Zagreb, 2008.
JA SE MRAKA NE BOJIM, slikovnica, Adamić, Rijeka, 2008.,Srijemski Hrvat, Zagreb (slikovnica i CD), 2010., DHK, Ogranak Rijeka, 2013. ALFA d.d. Zagreb, 2015.
RIJEKO, GRADE, DJETINJSTVA SRETNOG, Pjesmarica (CD i notni zapis), Srijemski Hrvat, Zagreb, 2008.
USUSRET SVOJOJ ZVIJEZDI, poezija, Panonski institut/Pannonisches Institut, Pinkovac / Guettenbach, Austrija,
2010.RENKONTEN AL MIA STELO – POEMOJ, prijevod zbirke poezije Ususret svojoj zvijezdi na esperanto, Hrvatski esperantski savez, Zagreb,
2011. PJESMA O ZMAJEVIMA, slikovnica i CD, Školska knjiga, Zagreb, 2011.
2011. VIJENAC OD ČEKANJA, poezija, Riječki nakladni zavod, Rijeka, 2012.
2012.OTVORI SRCE PJESMI (čitanka, pjevanka, bojanka; CD i notni zapis) Naklada: Glazbeni vrtuljak, Rijeka, 2015.

Slikovnica  “Ja se mraka ne bojim” visoko je ocijenjena od relevantnih stručnjaka za književnost, a za portal Hrvatsko nebo izdvojli smo dvije recenzije  Doc. dr.sc. Vjekoslave Jurdana  s  Učiteljskog fakulteta u Puli i prof. dr. sc. Milana Špehara, Predstojnika Bogoslovskog fakulteta u Rijeci

Doc. dr.sc. Vjekoslava Jurdana
Učiteljski fakultet Pula

OD VALORIZACIJE DO AFIRMACIJE

Slikovnica „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić
(DHK-Ogranak Rijeka, 2013., Alfa d.d. Zagreb, 2015.)

O književnom stvaralaštvu Ljubice Kolarić-Dumić za odrasle i za djecu, posebice o slikovnici „Ja se mraka ne bojim“ o prva dva izdanja mnogo je toga rečeno. Znanstveno utemeljeno i iscrpno, prikazani su mnogi aspekti toga stvaralaštva.

Prigodom ovih ponovljenih izdanja, valja otvoriti, krećući se razvojnim putom i životom slikovnice, novo poglavlje u njezinu praćenju.  Naime, ovom prilikom nije nam (više) cilj valorizirati jedan književni artefakt, nego ukazati na prave aspekte njegove afirmacije.

Ljubica Kolarić-Dumić vrlo pažljivo gradi svoj literarni iskaz. Promišlja ga, promatra i osluškuje svaku riječ. Tako nova izdanja svoje slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ zvučno i sadržajno dorađuje. Evo, kako sama o tome svjedoči: Kad pripremam novu zbirku poezije i pripovijedaka ili njihova ponovljena izdanja, danima svako jutro ponovno iščitavam napisano i osluškujem stih po stih, rečenicu po rečenicu tražeći nove, bolje riječi, izraze, boje. Za objavljivanje slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ koja je u vrlo kratko vrijeme doživjela četiri izdanja, kao da sam se na neki čudesan način, posebno pripremala. Željela sam s djecom podijeliti njihove strahove, otjerati onaj crni mrak iz njihove sobe i poslati im novog  prijatelja,“ Prijatelja Mraka“, kojega se više ne će bojati. Zamišljala sam kad se spušta večer, kako se osjeća dijete, koje se boji mraka ako je samo u sobi. Slušala bih zvukove iz prirode noći, gledala zvijezde, zamišljala pjesničke slike, igrala se mrakom i s djecom, vidjela  kako baca loptu, kako im piše  zadaću, čuva tajne, čula kako ih moli da ga zavole, da ga se ne boje. slagala rimu i ritam, pazila na melodiju stihova, izgovarala glasno da čujem kako izrazi zvuče kad ih djeca budu izgovarala, pjevala…“.

Uspoređujući sva izdanja slikovnice, jasno se mogu sagledati pojedine preinake, dopune, korekcije, no sve u jednoj neprekidnoj stvaralačkoj igri. Tako prvo izdanje u nakladi riječke izdavačke kuće „Adamić“ (2008.) ne sadrži uglazbljenu verziju naslovne pjesme s nosačem zvuka, kao ni njezinu notografiju. Drugo i treće izdanje uključuje tu glazbenu komponentu (s naznakom Hrvatski dječji festival, Zagreb, 2006.). Pjesmu je uglazbila poznata skladateljica i voditeljica pjevačkih zborova Doris Kovačić, profesorica u Glazbenoj školi „Ivan Matetić Ronjgov“ u Rijeci. Zajedničko svim izdanjima jesu ilustracije uvažena hrvatskog i svjetskog slikara i ilustratora Vjekoslava Voje Radoičića.

Nadalje, slikovnicu od početka prate stručnjaci s područja teorije književnosti, napose dječje književnosti *. Tako u prvome izdanju na početku čitamo Uvodno slovo, predgovor prof. dr. sc. Milana Špehara koji se u drugome izdanju tiska kao Pogovor. U trećemu pak, čitamo ga kao Predgovor. Štoviše, u tome izdanju imamo i Pogovor – Blaga vedrina kao vodič kroz mrak koji je napisao književnik Stjepan Lice.

  *Uz prvo izdanje slikovnice doc.dr.sc. Marinko Lazzarich napisao je prikaz „RAZIGRANI MRAK. Ljubica Kolarić-Dumić, Ja se mraka ne bojim, Adamić, Rijeka, 2008.“, koji je objavljen u znanstvenome časopisu „Život i škola“ br. 20 (2/2008.), god. 56., str.191.-193. Također, 2011. dr.sc. Lazzarich je nakon opsežna istraživanja o dječjoj recepciji slikovnice „Ja se mraka ne bojim“,  provedenog u sedam županija Republike Hrvatske – 9 gradskih i 7 prigradskih osnovnih škola, na uzorku od 986 učenika razredne nastave, objavio studiju „Integracijske mogućnosti slikovnice u nastavi materinskog jezika“, „Život i škola“, br.26,(2/2011.), god.57., str.61.-82. Ondje je prikazao dobivene rezultate koji pokazuju kako slikovnica djeluje poticajno i daje smjernice za prevladavanje neugodnih iskustava. Štoviše, kao primjer poetske slikovnice, „Ja se mraka ne bojim“ nadaje se kao poticajan lingvometodički predložak ne samo u funkciji razvoja rane pismenosti već i estetskoga sazrijevanja malih čitatelja.

U užemu – tekstualnome smislu, slikovnica je u svakom izdanju doživljavala znatne promjene, pa se može zapravo reći da se radi o četiri samosvojna artefakta koje povezuje zajednička tema i izvor iz kojega autorica crpi nadahnuće. Tako prva dva izdanja sadrže na početku uvodni autoričin tekst „Obojeni mrak“ u kojemu se, u prvom licu, ispovjednim tonom, izravno obraća čitatelju: „Jako sam se bojala mraka. Toliko sam se plašila da se nisam usudila pitati zašto.(…) Bila sam malena kao ti sada“. Te, u skladu s teorijom recepcije, razrađujući svoj susret s mrakom, poziva recipijente na to da se i oni susretnu s mrakom, s vlastitim predodžbama o njemu, da se susretnu zapravo, sami sa sobom: „Ja se više i ne sjećam kad je strah pobjegao iz moje sobe. Samo uživam u pričama obojenog mraka. Uživaj i ti! I ne boj se!“. Treće izdanje nema toga teksta, iako bi bilo uputnije da je nazočan. Upravo je zato u četvrtom izdanju (ALFA d.d. Zagreb, 2015.) vraćen, jer dijete priprema i uvodi u čitanje slikovnice na nenametljiv, a izravan način. Autoričin, samosvojan.

Slijede stihovi, pojedine pjesme koje se u svome sadržaju, leksiku, motivima, pjesničkim izražajnim sredstvima, nižu u skladnu kontrapunktu sa slikama Vjekoslava Voje Radoičića.  „Kad se večer tiho spušta, i u tvoju sobu  /ušulja se prvi mračak“. Pojedini su stihovi koji nose ključne misli pjesme, odnosno imaju poantirani naglasak, masnije otisnuti i jasnije uočljiviji za recipijenta, pa je tako slučaj i u početnoj pjesmi (stih „Mrak ne plaši malu malu djecu!“„On se s njima igra rado). Ovdje valja uočiti i razliku u veličini fonta slova. U prvome izdanju radi se o sitnome fontu, a u sljedećim o velikom, koji je maloj djeci primjereniji i lakši za čitanje.

Svaka je pjesma u ovoj slikovnici prekrasna sličica u kojoj dijete može istinski uživati i radovati se. „Svjetiljčicu sam ugasi“ („Ide Sanak Sklopiočić,/ polagano, nosi san“„A i dan je već umoran ,/ malo pospan kao dijete“„Na spavanje mora poći . / A  onda će tiho, nježno“ / Sanak i do tebe doći“.

Pjesma „Večernja molitva“ pretposljednja je pjesma, prije završne – uglazbljene „Ja se mraka ne bojim“. U njoj je i osnovna autoričina poruka djetetu: „ Lijepe misli k sebi zovi: / Prijatelje, pogled majke, / dobre likove iz bajke, / neku pjesmu koju voliš. / Dok se Anđelu Čuvaru moliš, / mrak će nježno / tvoje oči / u molitvi sklopiti. / I do jutra s tobom biti.“ No, ponovno uočavamo autoričine varijacije, izmjene, dopune. U prvome i drugome izdanju pjesma započinje „Kada zvijezda večernjica / svojim sjajem noć najavi, / a oči se tvoje snene / pripremaju za san plavi“, u trećem i četvrtom izdanju početak glasi ovako: “Kada sunce na zalasku / grimiz prospe nebom plavim, / Večernjica, prva zvijezda, / svojim sjajem noć najavi“. I u središnjemu dijelu pjesme autorica na sličan način varira svoj pjesmotvor, no završni je stih u svim izdanjima pjesme jednak: „I do jutra s tobom biti“.

***

Prof. dr. sc. Milan Špehar
Predstojnik Bogoslovskog fakulteta u Rijeci

Recenzija slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić

Autorica pjesama o mraku kao dragome i dobrome prijatelju ima ne samo pravi pjesnički dar, nego također nešto što nema svaki pjesnik, što nije dio pjesničkog dara.

Naime, dok čitate njene stihove o mraku, gotovo da niti ne zamjećujete da vas je pjesnikinja – ako ste odrasli čitatelj – nenasilno ali tako potpuno prenijela u vaše djetinjstvo i omogućila svojim sugestivnim riječima da još jednom proživite svoje iskustvo mraka u djetinjstvu, no sada s distancom: ne više kao «ono nešto strašno i neizrecivo» čega se bojite, nego kao nešto lijepoga u čemu baš uživate. Tu se mrak od toga nečega lijepoga, što ne možete, rekla bi pjesnikinja, niti izreći riječima niti nacrtati kistom, pretvara u nekoga dragoga.

Skoro pa vam se ta draga osoba, taj dragi prijatelj Mrak pretvara u Anđela! Nevjerojatna metamorfoza, odnosno pretvorba putem čarobnih riječi pjesnikinje.

Ako si pak dijete koje čita ove pjesme ili ti ih čita netko drag (samo oni koji nas vole imaju vremena za nas toliko da nam čak čitaju lijepe pjesme!),  još ćeš lakše ući u ono bitno što ti pjesnikinja želi reći. Ne samo: «Ne boj se!», nego «Raduj se!» Baš kao što je Isus – kad se je ukazivao svojim učenicima i učenicama (pobožnim ženama) kao Uskrsnuli – najprije govorio neka se ne boje, da bi im odmah na to odgovorio neka se raduju.

Mrak ti ne dolazi zato da te straši, nego da te oslobodi straha. Kao anđeo želi da s njim popričaš i da usneš dok te on ljulja. To je potrebno da bi tvoj organizam mogao sutra biti svjež za sve nove poduhvate.

Kako je lijepo kad se čovjek ne boji! I kad može uvijek i svagdje otkriti nešto lijepo! Da nema mraka, zar bismo mogli uopće znati što su to zvijezde i mjesec na nebu? A kad i njih prekriju mračni oblaci, nije li lijepo misliti da su te zvijezde i taj mjesec iza oblaka kao i mi kad nas prekrije pokrivač?

Čitajući i prečitavajući riječi pjesnikinje o mraku i djetinjstvu i mene je ona odvukla u moje djetinjstvo. I podsjetila me kako sam se i ja bojao mraka, a sad se smijem tim strahovima. Vratila me je u one zimske večeri kad sam spavao sam u kuhinji, gdje je u štednjaku na drva još pucketala vatra, pa su me roditelji ostavili tu spavati da mi cijelu noć bude toplo. A meni je bilo i vruće i hladno od straha. Pucketanje vatre činilo mi se kao da se netko uvukao u kuhinju te hoda po podu. I daske su tada pucketale. I one su se odmarale od stalnoga hodanja po njima. Kad se pojavio mjesec i obasjao kuhinju, sve mi je bilo odjednom tako lijepo. Nisu me roditelji trebali tjerati da izmolim molitvu anđelu čuvaru. Kao da ju je mrak zajedno sa mnom šaputao i njihao me u san u koji sam sve više tonuo ne znajući više jesam li molitvu do kraja izmolio ili nisam…

Eto što jako dobroga čini mrak! On čovjeka čiste savjesti ne plaši nego njiše i uspavljuje. Prethodno daje mogućnost, kako kaže pjesnikinja, da mu možemo «svašta reći», sve povjeriti, pa i svoje suze koje će mrak «nježno obrisati» i sakriti od drugih. On će nas slušati. Samo moramo se opustiti i s njim pričati. Nije li sve to već jedna predivna molitva koju nitko ne zna i nitko ne čuje nego samo ti i mrak! I u mraku tvoj anđeo čuvar i Bog.

Mrak također jako dobro zna kada je dosta svega, kada smo umorni. Tada nam daje ono što nam svjetlo svojim blještavilom ne može dati: utonuće u snove.

Čvrsto vjerujem da svatko tko pročita ili komu budu pročitani stihovi ove knjige više neće imati nikakvog straha pred mrakom. A kad nemamo straha pred mrakom, onda ga nećemo imati ni pred čime u životu. To je ono najvažnije što je pjesnikinja htjela reći:

Ne boj se! Uživaj u svome životu, jer on je lijep. Čuvaj ga, jer on je nježan poput travke. Raduj se svemu onome što ti život donosi. Tako ćeš i sam biti radost drugima.

Ovu knjižicu stihova i slika preporučio bih svim dječjim vrtićima. Ona jako dobro može poslužiti također katehetama za prvi i drugi razred. Valja pokazati djeci povjerenje i pouzdanje u sve ono što ih okružuje, a ne strašiti ih ni mrakom ni Božjom kaznom. Ničega se ne bojati ako smo čiste savjesti, jer Bog nas je stvorio da živimo život, a ne da ga se bojimo. I anđele nam svoje šalje da nas prate na našemu životnome putu.

Ali bih knjigu također najtoplije preporučio roditeljima. Oni često puta ne znaju što bi djetetu kupili pa mu kupuju čokoladu koju će brzo pojesti, igračku koju će brzo uništiti. Ovu slikovnicu ipak će s radošću otvarati i iz nje učiti već od malena živjeti s mrakom, učit će kako prebrođivati sve životne poteškoće.

***

Pitamo se čemu ta pažnja, ta posebna posvećenost tekstu koji je, uobličen u slikovnicu, namijenjen djetetu. Je li to tek manira jedne pjesnikinje, navika dugogodišnje iskusne učiteljice, ili nešto treće.

Prije svega, valja naglasiti da slikovnica predstavlja prvi susret djeteta s književnošću i pisanom riječju općenito, a ostvaruje se u čovjekovu najosjetljivijem razdoblju, djetinjstvu, pa je stoga nužno voditi brigu o kvaliteti slikovnice radi djetetove dobrobiti. Ta je briga osnovna nit vodilja u cjelokupnom stvaralaštvu Ljubice Kolarić-Dumić za djecu, stoga nije čudo da je grad u kojemu je provela cijeli svoj radni vijek (predavala je Hrvatski jezik preko 40 godina u istoj školi), prepoznao vrijednost i njezina književnog rada, te ju je 2006. godine nagradio GODIŠNJOM NAGRADOM GRADA RIJEKE za izuzetan doprinos dječjoj poeziji i poetskoj riječi za djecu.

A nova potvrda dječjem stvaralaštvu gospođe Kolarić-Dumić odabir je na natječaju Hrvatske nacionalne knjiženice HRVATSKA LIJEPA KNJIGA za 2015. godinu, na kojemu je od 130 pristiglih naslova hrvatskih nakladnika

Slikovnica „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić

O književnom stvaralaštvu Ljubice Kolarić-Dumić za odrasle i za djecu, posebice o slikovnici „Ja se mraka ne bojim“ o prva dva izdanja mnogo je toga rečeno. Znanstveno utemeljeno i iscrpno, prikazani su mnogi aspekti toga stvaralaštva.

Nažalost, slikovnica  “Ja se mraka ne bojim” nije našla mjesto u predloženom lektirnom popisu novog Kurikula Ekspertne radne skupine g. Jokića, a koje joj po sadržajnim, estetskim, etičkim, metodičkim kriterijima te odgojnim i obrazovnim ciljevima kao i didaktičkim principima suvremene škole (korelacija hrvatskoga jezika, likovne i glazbene kulture te vjeronauka) – zasluženo pripada.

Nadajmo se s gospođom Ljubicom Kolarić -Dumić da će nakon javne rasprave o novom Kurikulu, Eksertna radna skupina – radi dobrobiti odgoja i obrazovanja naših učenika – pročitati književno stvaralaštvo, respektabilnu bibliografiju naše književnice i sve recenzije, prikaze i osvrte uglednih stručnjaka za književnost – te da će ne samo slikovnica “Ja se mraka ne bojim” nego i njezina zbirka poezije “Igrajmo se radosti” i zbirka pripovijedaka “Uz baku je raslo moje djetinjstvo” dobiti svoje mjesto u nastavnom programu, lektiri i u čitankama za Hrvatski jezik i Glazbenu kulturu.

kurikul

Daran Bašić /Hrvatsko nebo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

facebook komentari

Nastavi čitati