Pratite nas

Kolumne

Kurikularna reforma i panseksualizaciju društva

Objavljeno

na

Izbacivanje Marulića iz lektire toliko je jaka poruka o (ne)stručnosti i ideološkoj pristranosti i toliko je sramotno da je ono više nego dovoljan razlog da se autorima takve reforme u najmanju ruku – zahvali. Od Borisa Jokića očekuje se da zna da obrazovanje, među ostalim, ima ključnu zadaću u oblikovanju nacionalnog identiteta i upućivanju učenika na kapitalna djela svjetske baštine.

[ad id=”93788″]

Nema nikakve sumnje da hrvatski obrazovni sustav treba poboljšati. Ali način na koji je to predložila dosadašnja radna skupina koju je vodio dr. sc. Boris Jokić potpuno je promašena i štetna. I nije samo u pitanju ideološka obojenost radne skupine koja im se u medijima ozbiljno i argumentirano spočitava. Recenzije pojedinih akademika i vodećih stručnjaka za pojedina područja, a koja malo po malo prodiru u javnost nakon što je započela javna rasprava o famoznoj kurikuralnoj reformi, upozoravaju na niz pogrješaka, nepovezanosti i ozbiljnih propusta. Iako je u javnosti najviše pozornosti privukao skandal s ukidanjem Oca hrvatske književnosti Marka Marulića, skandala nisu pošteđeni ni drugi dijelovi kurikuralne reforme.

Doduše, izbacivanje Marulića iz lektire toliko je jaka poruka o (ne)stručnosti i ideološkoj pristranosti i toliko je sramotno da je ono više nego dovoljan razlog da se autorima takve reforme u najmanju ruku – zahvali. Jer njihovo nesuvislo obrazloženje kako se Marulić ukida jer je njegova Judita naporna i teška za čitanje pa nema smisla zamarati djecu tim nerazumljivim sadržajem – izvan je svake pameti, ali i dobre namjere. Takva kombinacija diletantizma, drskosti i gluposti rijetko je viđena. Od B. Jokića očekuje se da zna da obrazovanje, među ostalim, ima ključnu zadaću u oblikovanju nacionalnog identiteta i upućivanju učenika na kapitalna djela svjetske baštine. Istina, mnoga od njih su „teška“ za čitanje – kako bi rekli Jokićevi stručnjaci – ali to ne znači da ih se zato treba preskakati. Ni Shakespeare, ni Dante, niti Goethe ne spadaju u djela koja se nose na plažu i koja se prelistavaju kao slikovnice. Takvi se autori proučavaju, tumače, njih se čita i s njima se muči. No, to i jest bit učenja.

Autori kurikuralne reforme kao da su, pak, odlučili poticati lijenost, nemar, nezainteresiranost učenika. Pa kad je djeci nešto teško, neka preskoče. Bilo bi dobro da Jokić i njegovi stručnjaci javnosti pojasne hoće li ukidati i neke druge sadržaje, predmete i gradivo jer su oni preteški ili nerazumljivi?! I što uopće dolazi nakon ukidanja Marulića?! Doduše, autori reforme su javnosti kazali da djeca sama mogu donijeti odluku hoće li ili ne će čitati tešku literaturu kao što je Judita. Znači, oni očekuju da su djeca u toj dobi, sa znanjem i iskustvom koje imaju, sposobni sami odlučiti koje od kapitalnih djela trebaju ili žele pročitati?!

A jednostavno je. Marulić spada u onaj dio gradiva koji se mora, koliko god to bilo teško, pročitati. Jer danas Marulić, a sutra ćemo ljestvicu spustiti još niže. I onda ćemo se čuditi kako naši dvadesetogodišnjaci imaju premalo općeg znanja ili kulture. No, to Jokićeva ekipa ili ne razumije ili je jako zlonamjerna. U konačnici rezultat takve reforme je isti – poražavajući za znanje, nacionalni identitet, kulturu. I kolektivnu pamet.

No, ukidanje Marulića ima i drugu dimenziju, a to je pitanje njegove zamjene. Autori reforme pobrinuli su se da u lektiru, kao lopatom, ubace desetke novih imena. Ima tu svega. Kvalitetnih autora, autora lakih nota, čitanih autora, autora koji koketiraju s pornografijom i nasiljem, svjetski priznatih autora, autora čiji je umjetnički i svaki drugi izričaj upitan. Apsolutno podupirem to da se svi oni objavljuju, prodaju, reklamiraju i da budu dostupni što većem broju čitatelja. Ako ima zainteresiranih, zašto ne!? Ali, ruku na srce, mnogima od njih nije mjesto u školskoj lektiri. Mnogi od njih takvo što ne samo da ne zaslužuju, nego su loši i štetni jer po prašini valjaju letvicu kvalitete. No, ono što je u cijeloj priči dodatno skandalozno jest to što su među njima, odnosno u obveznu lektiru, uvršteni autori u čijim je romanima sadržaj (pornografski s elementima seksualnog nasilja i pedofilije) namijenjen djeci i dobu koji je odredila Jokićeva stručna skupina. I nije mi jasno zašto se i obrazovni kurikulum mora uključiti u već nametnutu i agresivnu panseksualizaciju društva?

I laicima je jasno da mora doći do revidiranja kurikuralne reforme jer ono što neovisni stručnjaci do sada iznose upozorava na to da ona ima brojne znanstvene, stručne i pedagoške nedostatke s ozbiljnim dokazima o ideologiziranosti cijelog uratka. Ozbiljne primjedbe, a nedavno ih je iznio akademik Vladimir Paar, odnose se i na to da u sastavu Ekspertne radne skupine za provedbu cjelovite kurikuralne reforme, kako se službeno zove Jokićeva skupina, nema ni jednog svjetski prepoznatljivog znanstvenika iz područja matematike, fizike, kemije, biologije i geologije kao niti jednog praktičara iz tih područja. Nema ni jednog vrhunskog znanstvenika iz društveno-humanističkog područja ni umjetnika… Akademik Paar u Školskim novinama od 16. veljače 2016. napisao je sljedeće: „Da, reforma školstva je potrebna, u tome se svi slažu. Ali kakva reforma? Reforma s jasnom razvojnom vizijom, definiranim prioritetima u kojoj središnju ulogu ima poboljšanje društvenog i materijalnog statusa i stalnog stručnog osposobljavanja nastavnog kadra, postupnim poboljšavanjem metoda poučavanja, sa srednjoeuropskim razvojnim orijentirom, očuvanjem nacionalnog identiteta i uz uvažavanje konkretnih hrvatskih uvjeta.“ Akademik Paar potpuno je u pravu. Jer Jokićeva reforma rađena je daleko od očiju javnosti i struke. Javnost ima pravo i mora znati po kojim i kakvim je kriterijima složena ta skupina koja će u konačnici odlučiti o obrazovanju naše djece. Vrijeme je da se to promijeni.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati