Pratite nas

Kultura

Kutariši jednačinu: Perspektive bh. školstva

Objavljeno

na

Nerijetko se među novinskim člancima pronađe nekakav članak o uzgajivačima krizantema u Britaniji, proizvođaču električnih automobila u Hrvatskoj ili ministru obrazovanja u Švedskoj koji svoje porijeklo vuče iz bh. krajeva.

Uspjesi su to koji bi radovali jednu ovako malo državu da tmurna činjenica nije kako je za njihov probitak zaslužna činjenica što su milom ili nemilom uspjeli otići iz BiH i drugdje realizirati svoje znanje i sposobnosti.

Svake godine Šangajsko sveučilište objavljuje listu 500 najuspješnijih svjetskih sveučilišta. Mjesto na listi se određuje brojem dobitnika znanstvenih nagrada među predavačima i studentima, brojem citiranja u relevantnim znanstvenim časopisima, te brojem znanstvenih članaka u akademskim bazama.

Nije zgoreg spomenuti i kako su se ove godine iz ove regije na listi našla samo sveučilišta u Ljubljani i Beogradu, dok je ono zagrebačko ispalo s liste. Bosanskohercegovačkim sveučilištima ni traga ni glasa.

Vrh ljestvice uglavnom zauzimaju američka Ivy League sveučilišta, kao i ona zapadnoeuropska. Učenici iz Bosne i Hercegovine studiranje na ovim sveučilištima mogu vidjeti jedino ako gledaju strane filmove ili pohađaju sarajevsku Drugu gimnaziju, te mostarski Koledž ujedinjenog svijeta koji provode program Međunarodne mature (IB) poznat i priznat od sveučilišta sa čela Šangajske liste. Za sve ostale, tu su domaća državna sveučilišta ili neko od onih privatnih sveučilišta čije se učionice nalaze u nekadašnjim skladištima građevinskog materijala.

Hiperprodukcija kadrova koji kasnije, jadni nekonkurentni, čine statistike na zavodima za zapošljavanje kao da ne zabrinjava nikoga.

Tri škole pod jednim krovom

Uzevši sve navedeno u obzir, zaključimo da je bh. školstvo upitne kvalitete. Koja se rješenja nameću? Potrebno je naravno prvo izdvojiti one očite probleme.

Prvi se nalazi u samom osnovnoškolskom obrazovanju i prosvjetnom Frankensteinu zvanom “dvije škole pod jednim krovom” koji u startu odjeljuju učenike po jeziku kojim njihovi roditelji pričaju. Naravno, zanemariti činjenicu kako su u BiH službeni jezici hrvatski, srpski i bosanski, te nekome oduzeti pravo da se slobodno izjašnjava kojim jezikom govori, znači dodatno zakomplicirati situaciju, točnije eventualnu reformu svrstati u domenu jalovih dnevnopolitičkih prepucavanja.

“Dvije škole pod jednim krovom” su zapravo vezani za multinacionalne sredine u BiH, ali ako problem stavimo u kontekst cijele države, nije teško zaključiti kako još od 1992. u BiH postoji neizgovorena sintagma “tri škole pod jednim krovom”.

Drugi problem je naravno nastava povijesti/historije/istorije. Čijoj se povijesti posvetiti, kako obrađivati delikatne teme tko je koga kada okupirao/oslobodio, ili koja je zemlja kada oslobođena/okupirana, to je pitanje čiji odgovor isprovocira dodatna pitanja i zavrzlame.

Zapravo, rješavanjem ovoga pitanja se ubijaju dvije obrazovne muhe: prva je metoda multiperspektivnog pristupa za razliku od dosadašnjeg monokulturalnog. Druga ubijena muha je fokusiranje na interpretaciju događaja umjesto na njihovo suhoparno “bubanje napamet”, što naravno nije dobro isključivo za one koji namjeravaju postati recitatori ili hafizi. Na ovaj način, učenici bi stekli puno veće praktično korist nego što nastava povijesti trenutno pruža u kreiranju osobe.

Treći problem je već spomenuta hiperprodukcija kadrova.

“Nijedna rasa neće napredovati dok ne shvati kako je jednako dostojanstveno obrađivati zemlju kao i napisati pjesmu”, nekad reče američki prosvjetitelj Booker T. Washington. Enorman broj pravnika, agronoma, ekonomista, nastavnika i profesora na zavodima za zapošljavanje ne govori toliko o naglo povećanom afinitetu omladine za ova zanimanja, koliko govori o tome što ta ista omladina vidi kao perspektivu u zapošljavanju, a to je državna služba.

Činjenica je, nažalost, kako je državna služba trenutno jedini stabilni poslodavac u kojem se (kad se jednom u njega uđe), po još živućem socijalističkom mentalitetu birača i biranih, ostaje do mirovine.

Malo je onih koji svoju urođenu nadarenost nastoje i službeno verificirati fakultetskom diplomom iz sfere njihove radoznalosti i zanimanja. Najveću krivicu naravno za to snose prošle, sadašnje i naredne vlade koji su državni sektor pretvorili u mašineriju uhljebljivanja koja priznaje stranačku/partijsku knjižici skoro isto, ako ne i više, od diplome. Rad u privatnom sektoru je sveden na nužno zlo ili na prijelazno rješenje do državne službe.

Reforma, cilj ili sredstvo?

Reforma obrazovnog sustava u BiH se često shvaća kao cilj, dok je ona zapravo samo sredstvo kojim se dolazi do konkretnog cilja – stvaranja sposobnog pravnika, ekonomista, filozofa, inženjera ili orača polja, kao što reče B. T. Washington. Cilj je omogućavanje konkurentnosti maturanta i diplomanta na tržištu rada, njegovoj ili njenoj sposobnosti da usvojena znanja i vještine primjeni i izvan struke za koju su usko specijalizirani.

Ovakvo rješenje se ne može i ne smije prepustiti županijskim ministarstvima obrazovanja koja trenutno drže najviše konaca u svojim rukama. Ovakvo nešto zahtjeva krovno državno ministarstvo koje će imati sposobnost simultanog rješavanja navedenih i nenavedenih problema.

Pored toga, pitanje državnog ministarstva obrazovanja je i pitanje mehanizma koordinacije na kojem Europska unija bezuspješno inzistira već duže vrijeme. I opet, cilj nije reforma sama po sebi, niti državno ministarstvo kao beskorisni simbol. Ono treba poslužiti da onoga trenutka, ako kod njega ikad dođe, kad BiH pristupi Europskoj uniji naši ekonomisti, pravnici i inženjeri ne budu u rangu radnika tamošnjeg primarnog sektora.

Jednadžba rješavanja problema bh. školstva je postavljena, ali dok god se bude kao glavni problem nametalo hoće li se ona “riješiti” ili “kutarisati”, generacije i generacije će postajati cigle grandioznog zavoda za zapošljavanje. Oni koji se unatoč svemu uspješno probiju, zauzimati će rubrike “zanimljivosti” kao osobe spomenute na početku ovoga teksta.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

HERCEGOVCI

Objavljeno

na

Objavio

Hercegovina zemlja svjetlosti

Kada pružiš pogled u daljinu
Ili gore prema nebu u visinu
Stavi svoju ruku na srce
I pozdravi drage Hercegovce

To su oni koji čekaju te
Kada pređeš granicu iz tuđine
Oni koji vole te,bez obzira
Od čije si loze

Oj moji dragi Hercegovci
Jeste li još uvijek veliki radnici
Ima li još duhana i smilja
Nije li zar stara loza presušila

Ima li još lijepih djevojaka
I poštenih,mladih momaka
Ili se to sve u grad skrilo
Da slučajno na selu ne bi bilo

Je li živa stara majka
Dal’ još svoga sina traži
Je li otac mi posjedio
I sa svojim bratom pomirio

Sviću li još najljepše zore tu
U mom dragom rodnom kraju
Grije li još zlatno sunce
Miluje li moje drage Hercegovce

Ponekad se svega ovog sjetim
Naviru suze i uspomene
Nema sreće u ovoj tuđini
U Hercegovini je pola mene
Duša mi za domom vene

Stihovi: Marija Glavinić

(Hercegovina zemlja svjetlosti)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati