Pratite nas

Kuuupite igračke!

Objavljeno

na

Borislav Arapović: Bijeli put i sivi Haag. Uz 20. obljetnicu Bijeloga puta za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu 1993.-2013., Hrvatska uzdanica HUM, Mostar, 2013.

Desetoga prosinca 1993. sa Zapadnoga kolodvora u Zagrebu krenuo je konvoj, sklop kako ga zove auktor Borislav Arapović, od 86 vozila, koji će tijekom puta objediniti preko 90 kamiona i ostalih vozila, te 167 hrabrih ljudi, sudionika puta u Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Oni voze pomoć za spas opkoljenim Hrvatima kojih ima oko 70.000 u Lašvanskoj dolini i koji već osam mjeseci izdržavaju smrt, glad i ostale ratne strahote. Odiseja konvoja trajat će deset dana da bi konačno stigao 20. prosinca u Novu Bilu. Putem su ih, unatoč Unproforovim vozilima i zastavama Crvenoga križa, pljačkali, ubijali, kamenovali, zaustavljali bez razloga i ostavljali na hladnoći satima, rešetali im kabine, ubili vozača, ponižavali na sve načine. I to ne samo vojnici Armije BiH, nego i civili- žene i djeca. U isto vrijeme Hrvatska je hranila nekoliko stotina tisuća Muslimana, ne samo hranila, nego se brinula za njihov smještaj, školovanje, odjeću… Bilo ih je posvuda a u Zagrebu mnogo: pohađali su škole baš i u mojoj neposrednoj blizini na Svetom Duhu i muški i djevojčice, bili su ih puni autobusi i tramvaji. Bilo mi je drago da to činimo. Stoga je ova knjiga pala teško i kako kaže stari prorok: napiši knjigu i progutaj. Bit će ti slatka u ustima, ali će ti zagorčati utrobu.S Bijeloga puta vratili su se bez jedne trećine kamiona s nešto ranjenih i jednim mrtvim-vozačem Antom Vlaićem. Tko se još danas sjeća tog čovjeka? Propao je u bezmjerni ponor jažnih priča o ratu. Stoga je ova knjiga dokumenta i ujedno uspomena Borislava Arapovića na taj herojski pothvat, sjećanje na jedinstveni napor u prostoru nesretne BiH o kojem se već pisalo( auktor navodi osam tekstova ) govorilo i na koncu zaboravilo pa i netočno i zlobno iskrivljavalo.
Knjiga sadrži četiri poglavlja i niz podnaslova u kojima je obuhvatio gotovo sve što se moglo reći o tom legendarnom putu dobrote i žrtve. Tu je njegov Dnevnik koji ima zabilježene događaje u 15 dana, opise tereta, darovatelje, slikopis u nizu fotografija koje su uspjeli sačuvati, kazalo imena sudionika Bijeloga puta, nekoliko stihova nastalih u tim okolnostima, a onda i kontrastne sudbine nevinih u Haagu ( Dario Kordić, Tihomir Blaškić ) kao i podlosti na internacionalnoj pozornici u slučajevima E.Hemingwaya i W.Churchilla. Njima se mjerilo drugim „aršinima“.
Osim čvrstih podataka objavljenih u izvornim dokumentima, knjiga na trenutke dobiva slikovitost pjesničkog uratka:

„Pijucka glavni grobar iz čokanja i pogledava dolje na grad. Kao na dlanu je. Ponešto ucrta, docrta, prekriži na zemljovidu a grad sve više crni, malaksava, uzdiše, krvari, izdiše…Pa kako se koja četvrt i ulica tamo dolje puni ruševinama, tako se i centimetar za centimetrom ovdje na zemljovidu puni križićima „
Svakako najpotresnija sudbina, koju je Arapović oblikovao u pripovijetku u jednoj drugoj knjizi, a ovdje je djelomično citira, ona je amblematična slika dječaka, neznanoga imena, koji u paklu rata nema više roditelje,a preživljava prodajući svoje dvije-tri igračke. Nađen je mrtav i uveden pod RAZNO u anagrafe mrtvih u Novoj Biloj : „Tijelo duljine 133 cm, izmršavljeno, dob sedam do osam godina, krastav po goloošišanoj glavi, oči plavozelenkaste, nos pravilan, siva majica kratkih rukava, poderana, kratke smeđe hlače, poderane, bos, koljena natučena, pomalo otekla, lijeva ruka nabuhla, na čelu ožiljak, tragovi povraćanja, leš nađen u Cvjetnoj ulici, u ruševini kuće br.12..“
Uz njega su bile igračke, pa su ljudi stavili i njih u sanduk i zakucali, a svećenik je pitao: ” Kome fali taj dječak? Nikome. ” I izgovori nadgrobne riječi, a na drvenoj letvici netko zapiše umjesto imena :KUUPITE IGRAČKE..+VI.1992.
Ovaj bezimeni dječak ostaje u mojoj uspomeni uz mališana iz Zenice, kamo smo stigli 1998. Na putu s „Napretkom“ koji me dječak uhvatio za ruku u Katoličkom školskom centru i pitao :  “Odakle si teta? Iz Zagreba!!!”   Zadivljeno ponovi. I gleda me zelenkastoplavim očima, a ja se zamućenih očiju pitam: Bosno Bosno, što ja imam s tobom da me toliko boliš…
Spustili smo se tada i mi u mirno doba do Nove Bile, prošli mnogim gradićima i samostanima i poslije toga ponovih puteve kroz Bosnu još dva puta. Malo. A nadam se možda još koji put, pa i ovom knjigom o strašnim danima neizvjesnosti i hrabrosti 167 ljudi. Put konvoja je ispunio svoju zadaću i donio zraku sunca u Lašvansku dolinu, ulio nadu u turobna srca. Vođa puta bio je Herman Vukušić, pisac predgovora knjizi, a njegove riječi mogle bi biti sažetak cijelog pothvata:

“Bijeli put za sve nas bio je čin-djelo savršene ljubavi za drugoga „
Dio knjige donosi pisma Daria Kordića i to u originalu. Ona su svjedočanstva o velikoj osobi i duhovnosti koaj je bila prepoznata i u zatvoru. Snažna intelektualna osobnost, vjernik, plemenit čovjek kojega poštuju čak i kriminalci u novom zatvoru u Austriji. Uprava je tražila da se darija Kordića pusti na slobodu ali je Haag odbio. Nadamo se ove godine 2014. Ponovnoj zamolbi koju bi i sivi i crni Haag mogao ispuniti jer su prošle dvije trećine kazne.Za neučinjena djela.Za nevinog čovjeka.

Molili smo za njegovo puštanje na slobodu i za snagu jer smo se i mi dopisivali s Dariom i sačuvali smo tih šest pisama koja će valjda biti objavljena u knjizi što počiva kod nakladnika pavičića, a za koju Ministarstvo kulture nema nijedne kune. Neka, dario ostaje humanist, Kristov sljedbenik, mirotvorac i on je kadar napisati u ovim zatvorskim danima i ovakvu misao : „ Bože, nemoj otvarati vrata koja me vode doma ni minute prije nego je Tvoja volja „
U knjizi B.Arapović, osim osam pisama, zabilježen je posjet nevinom Dariju u zatvoru u Austriji i njegove riječi koje uvijek, iznova svjedoče tišinu i dobrotu duše koja oprašta i ponizno nosi svoj i naš križ.
Zanimljiv i poučan je dio knjige gdje se donosi usporedba prosudbi ( ne suđenja ) Zapada za učinjena djela :  E.Hemingway piše prijateljima kako je ubijao nenaouržane zarobljene njemačke vojnike koji su se povlačili prema Aachenu: „Ubio sam 122 sigurnih, usto i onih mogućih. Posljendi, ne posljednji ali onaj koji me se dojmio najmučnije, bio je vojnik u Njemačkoj odori, s kacigom na biciklu duž njihove linije bijega prema Aachenu…Nisam htio da ga oni paljbom od pedesetmetaka…“De da ga ja „..i pogodih ga s MI. Kad smo prišli da ga pregledamo , i da opet namjestimo zamku, bijaše to dječak u dobi mog sina Patricka u to vrijeme ( 16 godina) i ja ga pogodih kroz hrptenjaču i metak mu prođe kroz jetru…“
Potom E.H: dobiva Pulitzerovu pa onda Nobelovu nagradu. ( Slično se zbiva i s Churchillom ) . Nitko ne spominje nikada i nigdje njegovo osobno krvološtvo.
Sjetih se kako smo stoljećima bili na braniku te hladne i proračunate Europe i dok smo umirali na granici kršćanstva „ dok mi mrosmo, barbarima nas zvali „
A kad sklopite ovu dokumentarnu knjigu, ugledat ćete lik Katarine Kosače naslikan rukom G.Bellinija i njezine tužnopitajuće oči koje nas gledaju iz dubine dugostoljetne patnje. Uz nju je hrvatski troplet i reljef s njezina groba u rimskoj crkvi Ara Coeli. To je amblem nakladnika.
Borislav Arapović niakako da zatvori dubodu brazdu, hijat koji zjapi između Bosne i Švedske gdje dugo i predugo živi; uvijek iznova u njemu titra kao na staroj utvrdi u Bobovcu ili Kraljevoj Sutjesci neka travka nezaboravka i dozivlje u sjećanje bezbrojna mjesta nestale Bosne. U Šćit Rami ulazi u crkvu na misu kao i mi susreće žene u nošnjama, s čudesnim oglavljima koja se zovu „krpa „ a onda na misi uvijek vjernički istinito proživljavaš svu dramatiku ne samo ovoga posljednjeg rata, nego svih ratova koji su pustošili zemlje Bosnu i Hercegovinu.
E, moj prijatelju Arapoviću, svi moji koje ne znam i znam a bolujete od bolesti koja se zove Bosna, zapisah ovo nekoliko riječi i posta mi gorko u utrobi. A našega Daria ne zaboravljamo…

Nevenka Nekić

facebook komentari

Vijesti

HRT otkazao Jurkasu suradnju nakon peticije inicijative “Ivo Pilar”

Objavljeno

na

Objavio

Anđelo Jurkas više neće surađivati na HRT-u. Povod za to je, kako su nam potvrdili s HRT-a, taj što je Jurkas navodno povrijedio njihov etički kodeks.

– Obavješćujemo Vas da se Hrvatska radiotelevizija odlučila zahvaliti na suradnji spomenutome vanjskom suradniku nakon što je utvđeno da su njegovi stavovi izneseni na društvenim mrežama u neskladu s Etičkim kodeksom za novinare i kreativno osoblje Hrvatske radiotelevizije i drugim unutrašnjim pravilnicima Hrvatske radiotelevizije koji se odnose na naše zaposlenike, ali i sve vanjske suradnike – stoji u odgovoru na naše pitanje s HRT-a, javlja VečernjiList

Podsjetimo, Građanska inicijativa Ivo Pilar zajedno s 10 udruga i koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata, zatražili su trenutačni raskid ugovora između HRT-a i Anđela Jurkasa, zbog teških kršenja Općih pravila o radu i ponašanju zaposlenika HRT-a i teških kršenja odredbi Etičkog kodeksa HRT-a.

Alo Bing, može dostava tri tone anthraxa i jedno pedesetak bombi na Markov trg. aktivirati i ostaviti tamo u crkvi, platit će onaj simpatični sjedokosi deform u kolicima. Cijena prava sitnica. Šifra: Kajzer Soze – napisao je Jurkas u vrijeme braniteljskih prosvjeda. Nakon što ga je HRT angažirao reagirali su iz Građanske inicijative Ivo Pilar, portala Kamenjar.com kao i još nekih portala. No, Jurkas je pokušao demantirati te navode, tvrdeći kako je i sam dijete branitelja, te kako se radilo o šali, odnosno referenci na strip Alan Ford.

Pročitajte u dokumentu u prilogu što je sve pisao Jurkas:

Građanska inicijativa Ivo Pilar zajedno s 10 udruga zahtijeva trenutačni raskid ugovora između HRT-a i Anđela Jurkasa

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Pater Ike Mandurić: Slobodu srca, kao ni slobodu Domovine, nitko ti ne daruje. Za nju se izboriš

Objavljeno

na

Objavio

JESI LI SLOBODAN? (PRIJAVI SE!)

Kad je rat započeo; kad je postalo opasno; kad se tražio netko tko je spreman preuzeti odgovornost, isplivala je prikrivena vrijendost duše.

Najednom je postalo vidljivo kako nisu svi isti, i kako su, među privodno jednakima, velike razlike. Iskrsnuli su oni koji su imali vlastiti stav, istinsku spremnost, crtu samopouzdanja; oni koji su se vlastitom idejom i mišlju davno otrgnuli od majčinih skuta; oni koji su duhom bili slobodni i svoji – i već odavna nisu morali polagati račune nekim tutorima.

Isplivali su slobodni duhom, i koji su se već odavno bili lišili toga da za stvari srca moraju pitati tatu i mamu. Takvu su već dugo, i prije rata, slobodarskom spremnošću za žrvu živo disali punim plućima.
Isplivao je Blago Zadro.

Bilo je onih koji su od ovih slobodnih, izgledali bolji i plemenitiji. Onih koji su poznavali više domoljubnih pjesama, povjesnih tragedija; bilo je puno onih koji su više lili suze za domovinom Hrvatskom; koji su imali više načelnog suosjećana; više blagosti i nježnosti… Ali, samo zato jer nisu bili svoji, i jer nisu bili slobodni, ostali su na dnu, i zarobljeni, i neslobodni, mogli su samo gledati kako im povijesni trenutak krade šansu za herojstvo, i kako život pored njih prolazi. A on uvijek prolazi.

Rijetki to, kao Bruno Bušić, znaju prepoznati, i koji su slobodni krenuti za srcem.

Slobodu srca, kao ni slobodu Domovine, nitko ti ne daruje. Za nju se izboriš, za nju se sam odgojiš. Životna šansa i poziv stalno su u Tvojoj svagdašnjici. I prigoda da slobodu pronađeš.

Na današnji dan za Domovinu i za ljudskost, život su dali dva heroja. Blago Zadro i Bruno Bušić! Naizgled, posve različiti. A u jednom posve isti: posve slobodni da, žive ili umiru, za ono za što sami žele.

Puno je dobrih i “svetih”, ali neslobodnih toliko da se ni za Kristom ne usude krenuti bez dopuštenja drugih. Šteta, šteta za takve! Oni ni sveti nikad postati neće, ako prije toga ne postanu slobodni.

Danas te pozivam u školu slobode. Dečki, Vas posebno!
Prijavi se, čekam te!

PRIJAVI SE!

>> Prijava ovdje

facebook komentari

Nastavi čitati