Kuuupite igračke!

    2

    Borislav Arapović: Bijeli put i sivi Haag. Uz 20. obljetnicu Bijeloga puta za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu 1993.-2013., Hrvatska uzdanica HUM, Mostar, 2013.

    Desetoga prosinca 1993. sa Zapadnoga kolodvora u Zagrebu krenuo je konvoj, sklop kako ga zove auktor Borislav Arapović, od 86 vozila, koji će tijekom puta objediniti preko 90 kamiona i ostalih vozila, te 167 hrabrih ljudi, sudionika puta u Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Oni voze pomoć za spas opkoljenim Hrvatima kojih ima oko 70.000 u Lašvanskoj dolini i koji već osam mjeseci izdržavaju smrt, glad i ostale ratne strahote. Odiseja konvoja trajat će deset dana da bi konačno stigao 20. prosinca u Novu Bilu. Putem su ih, unatoč Unproforovim vozilima i zastavama Crvenoga križa, pljačkali, ubijali, kamenovali, zaustavljali bez razloga i ostavljali na hladnoći satima, rešetali im kabine, ubili vozača, ponižavali na sve načine. I to ne samo vojnici Armije BiH, nego i civili- žene i djeca. U isto vrijeme Hrvatska je hranila nekoliko stotina tisuća Muslimana, ne samo hranila, nego se brinula za njihov smještaj, školovanje, odjeću… Bilo ih je posvuda a u Zagrebu mnogo: pohađali su škole baš i u mojoj neposrednoj blizini na Svetom Duhu i muški i djevojčice, bili su ih puni autobusi i tramvaji. Bilo mi je drago da to činimo. Stoga je ova knjiga pala teško i kako kaže stari prorok: napiši knjigu i progutaj. Bit će ti slatka u ustima, ali će ti zagorčati utrobu.S Bijeloga puta vratili su se bez jedne trećine kamiona s nešto ranjenih i jednim mrtvim-vozačem Antom Vlaićem. Tko se još danas sjeća tog čovjeka? Propao je u bezmjerni ponor jažnih priča o ratu. Stoga je ova knjiga dokumenta i ujedno uspomena Borislava Arapovića na taj herojski pothvat, sjećanje na jedinstveni napor u prostoru nesretne BiH o kojem se već pisalo( auktor navodi osam tekstova ) govorilo i na koncu zaboravilo pa i netočno i zlobno iskrivljavalo.
    Knjiga sadrži četiri poglavlja i niz podnaslova u kojima je obuhvatio gotovo sve što se moglo reći o tom legendarnom putu dobrote i žrtve. Tu je njegov Dnevnik koji ima zabilježene događaje u 15 dana, opise tereta, darovatelje, slikopis u nizu fotografija koje su uspjeli sačuvati, kazalo imena sudionika Bijeloga puta, nekoliko stihova nastalih u tim okolnostima, a onda i kontrastne sudbine nevinih u Haagu ( Dario Kordić, Tihomir Blaškić ) kao i podlosti na internacionalnoj pozornici u slučajevima E.Hemingwaya i W.Churchilla. Njima se mjerilo drugim „aršinima“.
    Osim čvrstih podataka objavljenih u izvornim dokumentima, knjiga na trenutke dobiva slikovitost pjesničkog uratka:

    „Pijucka glavni grobar iz čokanja i pogledava dolje na grad. Kao na dlanu je. Ponešto ucrta, docrta, prekriži na zemljovidu a grad sve više crni, malaksava, uzdiše, krvari, izdiše…Pa kako se koja četvrt i ulica tamo dolje puni ruševinama, tako se i centimetar za centimetrom ovdje na zemljovidu puni križićima „
    Svakako najpotresnija sudbina, koju je Arapović oblikovao u pripovijetku u jednoj drugoj knjizi, a ovdje je djelomično citira, ona je amblematična slika dječaka, neznanoga imena, koji u paklu rata nema više roditelje,a preživljava prodajući svoje dvije-tri igračke. Nađen je mrtav i uveden pod RAZNO u anagrafe mrtvih u Novoj Biloj : „Tijelo duljine 133 cm, izmršavljeno, dob sedam do osam godina, krastav po goloošišanoj glavi, oči plavozelenkaste, nos pravilan, siva majica kratkih rukava, poderana, kratke smeđe hlače, poderane, bos, koljena natučena, pomalo otekla, lijeva ruka nabuhla, na čelu ožiljak, tragovi povraćanja, leš nađen u Cvjetnoj ulici, u ruševini kuće br.12..“
    Uz njega su bile igračke, pa su ljudi stavili i njih u sanduk i zakucali, a svećenik je pitao: ” Kome fali taj dječak? Nikome. ” I izgovori nadgrobne riječi, a na drvenoj letvici netko zapiše umjesto imena :KUUPITE IGRAČKE..+VI.1992.
    Ovaj bezimeni dječak ostaje u mojoj uspomeni uz mališana iz Zenice, kamo smo stigli 1998. Na putu s „Napretkom“ koji me dječak uhvatio za ruku u Katoličkom školskom centru i pitao :  “Odakle si teta? Iz Zagreba!!!”   Zadivljeno ponovi. I gleda me zelenkastoplavim očima, a ja se zamućenih očiju pitam: Bosno Bosno, što ja imam s tobom da me toliko boliš…
    Spustili smo se tada i mi u mirno doba do Nove Bile, prošli mnogim gradićima i samostanima i poslije toga ponovih puteve kroz Bosnu još dva puta. Malo. A nadam se možda još koji put, pa i ovom knjigom o strašnim danima neizvjesnosti i hrabrosti 167 ljudi. Put konvoja je ispunio svoju zadaću i donio zraku sunca u Lašvansku dolinu, ulio nadu u turobna srca. Vođa puta bio je Herman Vukušić, pisac predgovora knjizi, a njegove riječi mogle bi biti sažetak cijelog pothvata:

    “Bijeli put za sve nas bio je čin-djelo savršene ljubavi za drugoga „
    Dio knjige donosi pisma Daria Kordića i to u originalu. Ona su svjedočanstva o velikoj osobi i duhovnosti koaj je bila prepoznata i u zatvoru. Snažna intelektualna osobnost, vjernik, plemenit čovjek kojega poštuju čak i kriminalci u novom zatvoru u Austriji. Uprava je tražila da se darija Kordića pusti na slobodu ali je Haag odbio. Nadamo se ove godine 2014. Ponovnoj zamolbi koju bi i sivi i crni Haag mogao ispuniti jer su prošle dvije trećine kazne.Za neučinjena djela.Za nevinog čovjeka.

    Molili smo za njegovo puštanje na slobodu i za snagu jer smo se i mi dopisivali s Dariom i sačuvali smo tih šest pisama koja će valjda biti objavljena u knjizi što počiva kod nakladnika pavičića, a za koju Ministarstvo kulture nema nijedne kune. Neka, dario ostaje humanist, Kristov sljedbenik, mirotvorac i on je kadar napisati u ovim zatvorskim danima i ovakvu misao : „ Bože, nemoj otvarati vrata koja me vode doma ni minute prije nego je Tvoja volja „
    U knjizi B.Arapović, osim osam pisama, zabilježen je posjet nevinom Dariju u zatvoru u Austriji i njegove riječi koje uvijek, iznova svjedoče tišinu i dobrotu duše koja oprašta i ponizno nosi svoj i naš križ.
    Zanimljiv i poučan je dio knjige gdje se donosi usporedba prosudbi ( ne suđenja ) Zapada za učinjena djela :  E.Hemingway piše prijateljima kako je ubijao nenaouržane zarobljene njemačke vojnike koji su se povlačili prema Aachenu: „Ubio sam 122 sigurnih, usto i onih mogućih. Posljendi, ne posljednji ali onaj koji me se dojmio najmučnije, bio je vojnik u Njemačkoj odori, s kacigom na biciklu duž njihove linije bijega prema Aachenu…Nisam htio da ga oni paljbom od pedesetmetaka…“De da ga ja „..i pogodih ga s MI. Kad smo prišli da ga pregledamo , i da opet namjestimo zamku, bijaše to dječak u dobi mog sina Patricka u to vrijeme ( 16 godina) i ja ga pogodih kroz hrptenjaču i metak mu prođe kroz jetru…“
    Potom E.H: dobiva Pulitzerovu pa onda Nobelovu nagradu. ( Slično se zbiva i s Churchillom ) . Nitko ne spominje nikada i nigdje njegovo osobno krvološtvo.
    Sjetih se kako smo stoljećima bili na braniku te hladne i proračunate Europe i dok smo umirali na granici kršćanstva „ dok mi mrosmo, barbarima nas zvali „
    A kad sklopite ovu dokumentarnu knjigu, ugledat ćete lik Katarine Kosače naslikan rukom G.Bellinija i njezine tužnopitajuće oči koje nas gledaju iz dubine dugostoljetne patnje. Uz nju je hrvatski troplet i reljef s njezina groba u rimskoj crkvi Ara Coeli. To je amblem nakladnika.
    Borislav Arapović niakako da zatvori dubodu brazdu, hijat koji zjapi između Bosne i Švedske gdje dugo i predugo živi; uvijek iznova u njemu titra kao na staroj utvrdi u Bobovcu ili Kraljevoj Sutjesci neka travka nezaboravka i dozivlje u sjećanje bezbrojna mjesta nestale Bosne. U Šćit Rami ulazi u crkvu na misu kao i mi susreće žene u nošnjama, s čudesnim oglavljima koja se zovu „krpa „ a onda na misi uvijek vjernički istinito proživljavaš svu dramatiku ne samo ovoga posljednjeg rata, nego svih ratova koji su pustošili zemlje Bosnu i Hercegovinu.
    E, moj prijatelju Arapoviću, svi moji koje ne znam i znam a bolujete od bolesti koja se zove Bosna, zapisah ovo nekoliko riječi i posta mi gorko u utrobi. A našega Daria ne zaboravljamo…

    Nevenka Nekić

    facebook komentari

    • peppermintt

      “” Kome fali taj dječak? Nikome. ” I izgovori nadgrobne riječi, a na drvenoj letvici netko zapiše umjesto imena :KUUPITE IGRAČKE..+VI.1992.”

      prvi put kad pročitah ove riječi učini mi se prilično hladno kazati kako dječak nikomu ne nedostaje, ali doista je tako , koga briga za to što se događalo nekada nekome negdje tamo daleko..tko se još toga sjeća?
      Jedino ih se još možemo sjetiti u svojim molitvama….

      Dobro je pisati knjige o tim teškim i tužnim vrimenima, dobro je imati podsjetnik neka se ne zaboravi, hvala Borislavu, hvala Nevenki
      🙂

    • peppermintt

      “” Kome fali taj dječak? Nikome. ” I izgovori nadgrobne riječi, a na drvenoj letvici netko zapiše umjesto imena :KUUPITE IGRAČKE..+VI.1992.”

      prvi put kad pročitah ove riječi učini mi se prilično hladno kazati kako dječak nikomu ne nedostaje, ali doista je tako , koga briga za to što se događalo nekada nekome negdje tamo daleko..tko se još toga sjeća?
      Jedino ih se još možemo sjetiti u svojim molitvama….

      Dobro je pisati knjige o tim teškim i tužnim vrimenima, dobro je imati podsjetnik neka se ne zaboravi, hvala Borislavu, hvala Nevenki
      🙂