Lasketonja kad rana su smarknuća

3

Boljehnu je budila droboboljetica. Jugo je divljalo uzmorjem, a Ogigija se izgubila iz vida u sumaglici koju su sustvorili zapjenjeno more i pomahnitalo nebo. „Kad se more ovako uspjeni, govorili su naši stari, u bjeloti su pjene razvidne sijede glave junaka iz starih ratova, a kadgod se pred njima vide i Helijeva kola koja nastoje izbjeći hridine.

nerVrijeme je to kad se Posejdon posve izbezumi i poželi da Sunce nikad više ne iziđe jer ne obasjava više Atenino lice, a kapljice koje se o hridi odbijaju okamenjuju se na nebu gore visoko tvoreći gusta zviježđa i nova glazbala. Perzefona tada moli Orfeja da zagudi na novim glazbalima te muze uzimaju harfe kako bi udobrovoljile zlovoljnoga Posejdona i kako se Helijeva kola ne bi zauvijek izgubila u grotlu najdublje brazde. (Bi li se itko od nas usudio nadrasti vlastitu patnju i umjesto okončanja vlastita očaja, jer samo bi vječni san okončao Perzefonine muke, svjesno produžiti vlastiti jad?

Koliko nas je svjesno činjenice da trpljenje drugih, makar nam oni i naštetili, ne olakšava našu osobnu bol?) Mnogi su ribari stradali za takva vremena. Obično bi pošli spasiti kakav leut ili mrežu te bi završili s glavama razbijenim o hridi koje se prometnuše u sablje sjedokosih Posejdonovih ratnika. Na koncu bi Orfej i Perzefona uspjeli udobrovoljiti bradonju s trozubom, umorni bi se junaci vratili u podmorje, a ustrašeni bi ribari porinjali svoje leute tek kad bi se uvjerili da je opasnost minula.“ Tim je riječima dovršio svoju priču Kalojanis. Svebor ga poluslušaše zabavljen promatranjem otočića koji su mu s vrhunaca djelovali poput oblutaka.

Umjesto sjedokosih ratnika i Posejdona koji ga podsjećaše na Bjesomara Svebor je zamišljao kako Regoč skakuće preko njih kako bi posjetio svojega oca udomaćena u dubravi iznad grada čiji je odraz uzrio jučer u zrcalu koje je podrhtavalo od udara bure i mutilo se od para neobično toploga mora koje grad nadviše svetokrugom. „Žive li tamo sretniji i bolji ljudi?“, pitaše se Svebor. Ujedno ga mučiše koji se od otočića zove Tajan i otkud dva otoka s istim imenom tako blizu jedan drugomu. „Živi li tamo jedan čovjek imenom Svebor i je li živa njegova Kosjenka?“ Majstor je Radovan za to vrijeme pjevušio: „Umorni mornari stari, pijedu vino. Tri su litre iskapili, tri su pisme otpivali. Umorni mornari gredu leć.“ „Veseo si nešto?“ nasmije se Svebor. „A zoč ne bi bi? Te ti berasti i berlasti junoci, te ti potopjeni leuti… A ja se mislin kako to da ti čobani če vavik pratidu te vaše boge i junoke nikal ne ispečedu jonca ili ne učinidu sira.

Onda se spomienen i kako su i vega našega Isukrsta čobani dočekoli s pismon, tovaron i slamon umisto da su Sibi i Mariji učinili barienko tripice, a i no su tri kroja muogla donit čaguol zlota ili spize za molega kal su vej znali da će hi salvat. Da son jo nuoder bi, do bi ribe, naloži bi ogonj, po kal bi Isukrst narieso, ne bi Petru vengo meni bacivo sardele u koću!“ Boljehna se tada prisjeti prijašnje večeri i iz sobe zazove Vuku iz Dubrave: „Vukana, o Vuke, jesi pila kafu?“ „Nijesam, Boljehna, dobro si me spomenuo!“ „Jes, jes, mogla si nan navjesit. Stavi i bokun mlijeka, a mogla si i oganj ražarit“, ljenkasto će Boljehna (kojemu se nije dalo ni govoriti) sretan što ne mora ustajati. „A jesan i ja nepametna. Vazda mislin da oti kenjac nekad misli i na me, a domalo će iskat da mu i buhe trijebim!“ za sebe će Vukana. „Boje da odma popijen još jedan orahovac jerbo ako ostane skorupa, ne će mi ni to dobro sjes’ na želudac. Donesi, Vukana, i bićerin, Bog te blagosovio i sveti Žulijan!“

Nekoć davno pisah o tome kako sam se često kao mali penjao na brda u okolici Metkovića kad bi mi uznedostajalo mora. Jedan sam njegov odlomak omeđen neretvanskim ušćem, slivanjskim brdima, Rilićem, Pelješcem i Hvarom mogao vidjeti nakon samo dvadesetak minuta pješačenja. Trebao sam taj pogled na more kako bih kao Otočanin opstao na Kopnu jer nakon nonine smrti sve sam rjeđe gledao otočka zimska smarknuća. A i ona su mi trebala! Na jedan Badnjak na Stojanovoj Šibanici ostadoh duže od očekivanoga. Otac se sve teže kretao pa je mene dopala dužnost branja mahovine. (Obećah jednom sebi da ću, ako ikad budem imao svoju obitelj, obnoviti obilježavanje krsne slave na svetoga Ivana i s djecom brati mahovinu na mjestima na koja me je otac odvodio.) Zapričah se s poznanikom negdje na vrhuncu i uhvati nas noć. S dalmatinske strane počela se paliti javna rasvjeta, a u Hercegovini bješe potpun mrak kad krenu čarolija… Jedan po jedan palihu se badnjaci, a luč se po luč širila neretvanskom dolinom, Brotnjom i Dubravama.

Varnice preskakahu Neretvu poput Domaćih ili vila koje se klatihu s obiju strana užeta razapeta između Veleži i Žabe. Davno je to bilo prije promidžbenoga gesla Hercegovina – zemlja svjetlosti, a vatra je mamila mnogo žešće od ulične rasvjete. (Nije li izvorno uvijek bolje od patvorenoga ili smo toliko zasićeni patvorinama da smo i zaboravili koji nam je iskon?) Prisjećam se i dvaju povrataka iz Popova za katolički i pravoslavni Badnjak. Putovao sam južnom stranom, a upaljeni badnjaci ispred kuća doimaše se poput svjetionika. Njihova mi je luč obasjavala rub uzane i opasne ceste, spašavala mi glavu. Tko zna, možda u zakutcima poplavljenoga Popovskoga polja i danas stanuju Nerejide, stalne pratiteljice Posejdonove, koje su nekoć spašavale brodolomce, a danas put kazuju i rijetkim vozačima čiji je duh nemiran čak i na blagdane kad bi valjda svatko htio da je najmirniji. Uostalom, nisu li nimfe, vile i druga mitološka bića počeli uzmicati pred ljudima? Ne vraćaju li se Nerejide (po kojima je, da se malo zaigramo, možda nazvana i Neretva) na svjetlo pozornice u krajevima iz kojih se počeo povlačiti čovjek i u kojima je ostao tek pokoji uzor-muž i porijetka biser-djevojka? Kako znam da bi se vile od mahnita kolumnista prestrašile, zaustavih se i krajolik zaokružih pogledom i poželjeh poput Svebora zaviriti u zbilju njihovih rijetkih susjeda.

Kako li su ti ljudi i jesu li barem u tim malim zajednicama sretni? Svijetle li njihove luči jače jer gore za oba badnjaka, tuku li se dvije svjetlosti ili zajedno jače razgone tminu? „Teško je u mraku biti nečije ogledalo…“ prepadnu me prva misao don Branka Sbutege kojega katkad nismo mogli ili nismo htjeli razumjeti, na koju možda nismo bili, a možda ni još nismo spremni. „Nikad se u kamen ili papir ne uspije utisnuti koliko u živo ljudsko srce“, utješi me druga. Pa budimo barem u ovoj kolumni načas dobri da nam u vrtu uzraste što više „raznobojnih oleandara“.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo,2. siječnja 2015.

facebook komentari

  • peppermintt

    “Kako li su ti ljudi i jesu li barem u tim malim zajednicama sretni?
    Svijetle li njihove luči jače jer gore za oba badnjaka, tuku li se dvije
    svjetlosti ili zajedno jače razgone tminu?”

  • peppermintt

    „Teško je u mraku biti nečije ogledalo…“

    🙂

  • peppermintt

    „Nikad se u kamen ili papir ne uspije utisnuti koliko u živo ljudsko srce“,

    🙂