“Lazare, izađi vani!” Ali će i nadodati nama:”Oslobodite ga tih poveza!” Da i mi nešto učinimo…

    0

    Tema uskrsnuća je nazočna u svim današnjim čitanjima, na različitim mjestima i s različitih pogleda i značenja. Prorok Ezekijel naviješta da će Gospodin otvoriti njihove grobove, a tim označuje da će brzo ponijeti natrag iz progonstva u Jeruzalem i svoje mrtve i tako svi uskrsnuti na onaj novi i bolji život. Tako će završiti babilonsko sužanjstvo.

    Uskrsnućem lazara isus navješćuje konačno uskrsnuće svih nas na kraju vremena. On nije došao na Lazarovu samrt. Vjerojatno je time mariji i Marti, kao tebi i meni htio reći da bol i patnja nisu prepreka i smetnja onom obećanom uskrsnuću kako Lazara, tako i svakoga od nas.

    Sveti pavo kazuje Rimljanima da je tu moć Duha Svetoga, Duha Božjega, Duha Boga Živoga koja će na koncu “dati život njihovim mrtvim tijelima” (11). Hoće naglasiti da taj novi život ne počinje zadnjim danom ovoga života ovdje na zemlji, već počinje danas za tebe i mene. Zato treba odmah početi živjeti po Duhu Božjemu.

    Tu je i 129.-ti psalam koji moli Boga da čuje čovjeka. Opraštanje i milosrđe su Božji darovi za one koji ih u Boga traže i koji vjeruju i koji se povjeravaju Riječi Božjoj.

    Narod je odveden u izgnanstvo, a sav Jeruzalem je ostao u ruševinama. Ljudski gledano što je ostalo nego očaj i beznađe. U budućnost se ne može gledati niti joj se nadati jer je već sve završilo. U ovim okolnostima i uvjetima prorok Ezekijel upućuje riječ utjehe koju je teško prihvatiti. Nije bilo ni drugim prorocima lakše uputiti riječ, niti su njihovu lakše prihvaćali, ali prorok ne odustaje u življenju, navještanju i izvršenju Božje Riječi. On je Poslanik riječi. On navješta je je njihov Bog Bog živih, a ne mrtvih. On će oživjeti i čak mrtvi narod, ako mu busde vjerovao, jer je Riječ božja moćnija od mrtvih. Izrael je doživio svoj povratak i svoj novosagrađeni Jeruzalem jer je Gospod izvršio svoje obećanje.

    Jednak je očaj i u Lazarovoj obitelji. Sve je završeno. Lazara više nema, “jer da si ti bio Gospodine tu drugačije bi bilo”, ali sada je sve kasno i izgubljeno. No, Božji puti i Božje misli nisu naše misli i naši puti. Zato isus zaključuje:”Nisam li ti rekao, budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju”. Evo, ovdje je bit i poruka današnjih čitanja. Duh koji je dan nama vjernicima je Duh Isusa Krista. Kao što je On uskrsnuo od mrtvih , tako će uskrsnuti i oni koji žive od Kristova Duha i Kristovim Duhom. Danas Lazar je samo predokus onoga što se ima dogoditi svakome od nas, makar nam to izgledalo nemoguće kao Izraelu u progonstvu, a iza njega srušeni Jeruzalem u vrijeme Ezekijelovo. Kristovo uskrsnuće je sudbina svih onih koji budu živjeli kristovskim-kršćanskim životom..

    To danas jednostavno kaže Krist prije samoga čina Lazarova uskrsnuća. Isus se objavljuje i proglašava životom i uskrsnućem za sve, za sve one koji vjeruju u njega, tek onda zatim svoje riječi potvrđuje činom.

    Ovdje pored ovoga velikoga znaka i čina postoji još jedna činjenica koju običan smrtnik teško opaža u svoj ovoj ljepoti i znakovitosti samoga čina Lazarova uskrsnuća. To je Isusova zahvalnost nebeskome ocu, a onda tek zamolba ili naređenje da i čovjek štogod učini da surađuje s Bogom, kada im kaže da ga odriješe, odmotaju uvoje u koje je bio umotan i neka ide.

    Ima ovdje mnogo putova za razmišljanje i zaključibanje. Naravno da je onaj najveći razmišljanje o smrti, o kojoj puno znamo ili sve znamo, ali je nismo na koži iskusili, pa nam zato ovaj današnji ulomak evanđelja još više traži našu pozornost. Međutim, vjerniku bi trebao biti jednako poziv i ovaj današnji prizor i svi oni drugi preko kojih nas Isus poziva da živimo njegovim duhom, pa ćemo kada nas on pozove jednako živjeti s njime i uskrslim Lazarom, jer Krist nas zove, a on je pobjednik smrti. Nad smrću čovjeka od Adama do danas Krist je jedini ostavio prazan grob, a prije sebe ispraznio Lazarov grob i samim tim nama je jedini u povijesti dao odgovor na ovo pitanje. Prošli su toliki i protutnjali i toliko nauka prosuli, ali su svi otišli u zemlju, a On je jedini čiji je grob danas i zauvijek prazan, a On sjedi s desna Ocu.

    Dakle, tko vjeruje u Krista, koji je život i uskrsnuće naše, već se treba osjećati spašenim, oslobođenim od grijeha i smrti. Dakle, tako ova biološka smrt postaje samo za nas jedan ulaz u prema vječnom i konačnom oslobođenju – samom Isusu. Ostaje onda samo jedan zaključak svima nama vjrnicima. Tjelesnoj i biološkoj smrti, uza svanapredak svih mogućih znanosti i tehnologije, ne možemo umaći, a to znači pripremiti se za susret sa Kristom onako kako nas on uči i poziva.

    “Sav blijed i drhtav, arapski sluga po povratsku s tržnice i Bagdada zamoli svoga gospodara:

    – Spasite me, gospodaru moj! Moram bježati daleko! Na trgu sam susreo neku ženu slučajno: pogledao sam dobro: bila je to s m r t! Na žalost, ona me je dugo gledala i na kraju kao da mi je zaprijetila.

    Gospodar mu dade slugu i konja te odjure prema Samari, daleko od smrti.

    Ali gospodar se, prije nego što padne noć, htjede uvjeriti pa i on pođe na tržnicu.

    Također i on susretne smrt.

    Upita je: – Zašto si jutros prijetila momu slugi? – Nisam ja njemu prijetila – odgovori smrt.

    To sam se ja samo čudila. Bila sam iznenađena kada sam u Bagdadu našla onoga po kojega me je Allah poslao da ga stignem ove noći u Samarri!”(J.Y.Mabić.I.136).

    Zaključak slijedi sam od sebe, pa ti pobjegni gdje hoćeš i kad hoćeš, samo oako misliš da možeš. Ja ne mogu. Bože daj mi snage da te dočekam onako kako ti želiš, iako nekada mislim da si daleko kao i Marti i Mariji. Pomozi da ti vjerujem i kada je najteže.

    fraFranjoMabić

    [box type=”info” bg=”#c1e2ff” font=”palatino” radius=”10″ head=”NEUMJERENA LJUBAV”]Postoji priča o malenom dječaku s velikim srcem. Njegovom susjedu, starijem gospodinu, umre supruga. Vidjevši čovjeka kako plače dječak mu se popne u krilo i tu jednostavno ostade sjediti. Kada se je nakon nekog vremena vratio kući majka ga upita što je rekao njihovom rastuženom susjedu? „Ništa“, odgovori dječak, „samo sam mu pomogao plakati.“ Ponekad je to ona najbolja stvar koju možemo učiniti za ljude koji su se suočili s dubokom boli, jer često naši pokušaji, u kojima činimo sve kako bi rekli nešto mudro, nešto prigodno, nešto od pomoći, završe razočaravajuće za sve prisutne. Daleko manje koriste tužnoj osobi velike priče nego, uvjetno rečeno, male stvari, kao kad sjednemo do onih koji tuguju, kad ih primimo za ruku i plačemo s njima. „Radujte se s onima koji se raduju, plačite s onima koji plaču.“ (Rimljanima 12, 15) Isus je zorno posvjedočio ovaj princip posjetivši Martu i Mariju nakon smrti njihovog brata Lazara. Isusove trenutačne emocije evanđelist Ivan stavlja u jednu od najkraćih rečenica čitavog Svetog pisma. “I zaplaka Isus.“ (Ivan 11, 35) Ako za trenutak apstrahiramo naše suze radosnice, i one suze koje su produkt bijesa i nemoći, onda su suze sućuti rezultat nečije ljubavi prema onome koji tuguje. Nemoguće je s nekim suosjećati ako te s tom osobom ne povezuje ljubav. Ili je ljubav u pitanju ili je po srijedi gluma, poza, bolje reći laž. Isus je plakao na grobu svojeg prijatelja Lazara. Bila je to ljubav prema prijatelju. Ali kada čovjek malo bolje i malo dublje promisli o Isusovim suzama onda postane svjestan koliko se je tu teologije zbilo. I to sve u jednoj malenoj rečenici. I shvatiš da Isus plače nad Lazarom, ali isto tako plače i nad nama, nad ovim posrnulim svijetom. Nikada toliko toga tako punog i bogatog u nečemu tako kratkom i malenom. Punina Utjelovljenja, Emanuel – Bog s nama – stisnut u jednoj rečenici. I u njoj čitav teološki svemir. U njoj ljubav, milosrđe, suosjećanje, muka, tuga, pa čak ljutnja. Ljutnja nad svim našim našim slabostima, nad našim prijestupima, ljutnja što zlu dopuštamo da s nama vlada. Čitamo ovih dana o katastrofalnim podacima UN-a, koji govore da dok 900 milijuna ljudi gladuje, čak trećina svjetske hrane baca se u smeće. Eto to je samo jedan od bezbroj primjera nad kojim i kakvim svijetom Isus i danas plače. Nad svijetom kojim vlada sebičnost. Marta prigovara Isusu: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“ Koliko smo slični Marti? Jesmo li zabrinuti samo u svezi onoga što je nama bitno? Za Martu je Isus koristan baš kao što je koristan svaki onaj koji je pokraj tebe kad ga za nešto trebaš. Kada ti je „pri ruci“. Živimo u sebičnom svijetu i dio smo njegov. I nad tim i takvim svijetom Isus plače. Plače nad svijetom u kojem je Božja slava „zadnja rupa na svirali“. Plače nad svijetom koji drži apsurdnim i problematičnim kada netko spomene mogućnost da bi se Bog mogao slaviti i u bolesti, i u patnji, i u progonu, i u umiranju. Jer ovaj svijet očekuje da se njegovi interesi i njegove potrebe stave na prvo mjesto. A interesi ovoga svijeta počivaju na goloj sebičnosti. I „neka je sramota“ Isusa što kasni i što nas uopće dovodi u teške i problematične situacije. Isus plače nad svijetom koji kaže: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?«. I to je baš ta naša filozofija, filozofija našega današnjeg svijeta. I mi Boga prosuđujemo i osuđujemo temeljem onoga što je po našem sudu i po našim kriterijima, najbolje – za nas. Ili će Bog služiti nama ili od njega koristi nema. Ali Bog se ne miješa u svaku bol ovoga svijeta, jer bi to onda značilo miješati se u kreaciju, u našu slobodnu volju, u Otkupljenje. Mi ljudi uzrokujemo što izravno, što neizravno, sve boli, sve patnje i sve nepravde ovoga svijeta. Kada odbijemo živjeti po Božjoj riječi, kada odbijemo biti ono što Bog želi da mi budemo, kada želimo mi biti bogovi jedni drugima, onda bol i tuga, nevolja i nepravda, ali i sama smrt ulaze u naše živote. A mi onda vapimo: „Bože, gdje si? Zašto ne interveniraš? Zašto dopuštaš da nam se sve ovo događa?“ Mi sada uistinu živimo u „dolini suza“ ali dobili smo obećanje da će naš Bog biti s nama do – kraja. I u boli, i u tuzi, i u nevoljama i u nepravdama ovoga svijeta. Dobili smo obećanje da će naš Bog biti s nama u svakom trenu i da će trpjeti zajedno s nama. To čini samo Bog koji voli. I koji plače. Zajedno s nama. I zbog nas. To čini samo Bog koji ljubi. Ljubi nas neumjereno. Jer mi smo djeca njegova. I Bog ne kalkulira. Bog ne važe. Bog ne procjenjuje. Bog ne analizira. Bog nam daje svoju ljubav neumjereno. Mi imamo neumjerenog Boga koji je iz svoje neumjerene ljubavi prema nama dao svog jedinog sina kako bi mi bili neumjereno spašeni. Zato i mi, kada je naš Bog u pitanju nemamo pravo na umjerenu ljubav prema njemu. Bog nije došao na ovaj svijet kako bismo se mi umjereno pridržavali njegovih zakona i kako bi bili umjereni vjernici. Naš neumjereni Bog nas poziva. Imenom nas našim zove. Iz mrtvih nas diže. „Izlazi sestro! Izlazi brate! Odriješite se i idite!“ Idite, živite svoju vjeru i ljubite svim srcem svojim. Ljubite neumjereno. „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Ivan 15, 12) Ivica Ursić[/box]

    facebook komentari