Pratite nas

Kolumne

Laži političara i obespravljeni radnici

Objavljeno

na

U novoj kolumni fra Marija Knezovića čitajte o lažima o obmanama političara, o radnicima bez plaće i neradnicima koji dobro zarađuju na tuđoj grbači, te kako je moguće da je u Britaniji najčešće ime Muhamed i kako se dogodilo da je Isus bio u zagrebačkoj diskoteci.

Kako su nas lagali i kako lažu

FRA-MARIO-KNEZOVIĆGodinama petkom ujutro slušamo uvodnu najavu emisije „Poligraf“ koja se emitira na prvome programu Hrvatskoga radija. U toj najavi čujemo sljedeću izjavu koju je izgovorio Andrija Hebrang: „Ja ne lažem, nego samo povremeno govorim neistinu.“ Sada bi valjalo razglabati što je laž, a što je iznošenje neistine. To je blizu logičkomu razglabanju pitanja je li prije bilo jaje ili kokoš? Mene ovo ne čudi. Mnogi, ne svi, političari sustavno nas lažu ili govore neistinu. To vam na isto dođe. Zaboli moj skromni um, a i pamet mi se buni kada nas obmanjuju i pri tome nas uvjeravaju kako je to sve u našemu interesu i da će nam tako biti bolje. Protekle mjesece odmotalo se jedno takvo klupko laži ili iznošenja neistine. Mi Hrvati u BiH i oni Hrvati u dijaspori nakon četiri godine doznali smo zašto smijemo imati samo tri predstavnika u Hrvatskome saboru i zašto možemo na izborima glasati samo u diplomatskim predstavništvima. To znači da 250 tisuća ljudi pokuša ostvariti pravo glasa na samo četiri mjesta. Kakva je to lakrdija i besmislica vidjeli smo nedavno. Kazali su nam ovi iz tadašnje vladajuće strukture okupljene oko HDZ-a, te njihovih tadanjih oporbenih suradnika iz SDP-a, da se tako stvarala nagodba između tih dviju stranaka kako bi postali članovi Europske Unije i kako bi se među tim strankama izvršio kompromis. Kompromis je, to je tako godinama, najlakše raditi preko leđa Hrvata iz BiH i dijaspore. Tako smo još jedanput obmanuti, zavedeni, izvarani, obezvrijeđeni.
Zašto je trebalo čekati četiri godine da doznamo tu istinu? Zar nije bilo normalnije i moralnije da su nam i tada iz Vlade, koju je zbog Sanaderove nesreće vodila Jadranka Kosor, poprilici rekli ovako: Drugorazredni narode i drugorazredni državljani Republike Hrvatske, premda takvih po ustavu ne smije biti, vama moramo uzeti neka prava kako bi Hrvatima u Hrvatskoj, prvorazrednim državljanima, moglo biti bolje. To bi, u to sam uvjeren, prihvatili kao stvarnost i iskren stav. Jer, istini za volju, tijekom posljednjega rata Hrvati iz BiH i dijaspore ginuli su i novac davali kako bi, u konačnici, tim. tzv. „prvorazrednim državljanima“ osigurali državu, a sebi bespuće u kojemu sanjaju treći entitet. Ako smo u ratu i živote davali za interes Hrvatske, zar bi nam onda bilo teško žrtvovati nekoliko saborskih zastupnika koji se ionako nisu iskazali u borbi za naš bolji položaj. Tko zna što se još valjalo ili valja iza brda a da mi od stabla ne vidimo šumu zato što neki misle da je strašno velika razlika između laganja i govorenja neistine. Razlike ima, ali je rezultat isti. Operacija uspjela, ali pacijent je mrtav. I onda nam i lijeve i desne vođe iz Hrvatske dođu i kažu kako smo im mi od posebnoga državnog interesa. Oslobodi, Bože! Da smo im od interesa, vjerojatno bi tvornice Plive, Kraša, Dukata, Belupa, Podravke, Vindije i središte Konzuma bilo među hrvatskom populacijom, a ne negdje drugdje u BiH.

Isus u diskoteci

Student u Zagrebu Bruno Penava opisao je svoj doživljaj o tome kako mu je bilo lijepo u jednoj zagrebačkoj diskoteci gdje je cijelu večer bila na programu duhovna glazba. Uz to, bila su i dva svjedočanstva vjere. Student je opisao stanje radosti, lijepih osjećaja, duhovnoga ushita koji su unutar diskoteke vladali. Također je istaknuo kako se čovjek potpuno drukčiji vraća kući iz diskoteke gdje je bila duhovna glazba u odnosu na one večeri kada je u diskoteci uobičajeni glazbeni ritam s puno decibela. Ovaj studentov tekst i zapažanje, koje je napisao za portal fratar.net, prenijeli su i mnogi drugi mrežni portali. Neki su ga prenijeli doslovno i dostojno navodeći izvor. Drugi su ga prenijeli ne navodeći izvor. No, bilo je i onih zlonamjernih koji su iskrivljivali naslove. Neki su u svojim komentarima išli do te skrajnosti pa su uvrjedljivo pisali kako je ovaj student bio drogiran, da halucinira itd. Čudno je, ili više nije, kako su se namnožili dežurnih komentatori koji će svako dobro svim silama okretati na zlo ili to u najmanju ruku ismijati i popljuvati. Takve portale i komentare ljudi čitaju i na temelju njih i takvih donose zaključke. Stoga nije čudo da vlada sivilo i mrak u glavama mnogih koji se hrane na tuđim frustracijama, bolesnim konstrukcijama i ideologiziranim stavovima. Mislilac Antony Flew napisao je da su najgori oni ljudi koji dobro prozivaju zlim, koji svjetlo proglašavaju tamom, a laž nazivaju istinom. Eto, po takvoj matrici postupaju i pišu mnogi internetski portali.

Radnici bez plaće, a neradnici s plaćom

Bolno je susresti zdrava, radišna, odgovorna čovjeka i radnika koji je zakinut i nije mu mjesecima ili godinama isplaćena plaća. S druge strane vidimo mnoge koji se ne umoriše radeći, nisu odgovorni, a primaju dobre plaće. Zemlja smo gdje radnik nema plaće, a neradnik je prima obilato. I dok ovo pišem, večernji su sati. Badnja je večer. Časna sestra Nevenka Babić, koja je na službi u župi moga djelovanja, zove me javiti da je došao pred ured jedan mladić. Silazim i primam ga na razgovor. Istinit je bio. Inače, mnogi hodaju kao „prosjaci od zanata“ i govore neistine o svome stanju. Priča mladić iz Kraljeve Sutjeske kako su njih četvorica 37 dana radili kod jednoga hercegovačkoga građevinara. Na Badnji dan ih je otpustio s posla ne plativši im ni jedne jedine marke. Autostopom su došli do Kočerina. Šokirani su. Sutra je Božić, a oni daleko od kuće. Gotovo plaču. Živjeli su u nadi kako će nešto novca zaraditi i ponijeti kući kako bi i oni i njihove obitelji dolično proslavili Isusovo rođenje. No, nepošteni gospodar, ili bolje rečeno, lopov i prevarant ostavio ih je izigrane i ojađene. Jedan od njih, uslijed toga očaja i boli, reče da su toliko utučeni da nemaju snage ni da ubiju toga prevaranta. Razgovor je dugo trajao i uz pomoć dobrih ljudi našli smo rješenje da stignu do svojih kuća.

No, što nam je iz ovoga učiti i drugima poručiti? Sveto pismo u Knjizi Sirahovoj kaže: “Ubija bližnjega tko mu otima hranu i prolijeva krv tko radniku uskraćuje plaću.” Mogu li biti oštrije i izravnije riječi? Ne smijemo zaboraviti da se među pet vapijućih grijeha u nebo ubraja i nepravda prema zaposlenome radniku. Što se to događa u glavama nekih gospodara i poslodavaca koji se na takav način poigravaju ljudskim sudbinama? Zar takvi misle da će im Bog opraštati njihova zlodjela za koja se ne kaju, niti odlučuju da prestanu takvo što činiti? Zar misle da će spasiti dušu ako dio toga ukradenog „kolača“ daju za potrebe Crkve? Bilo bi dobro da ti gospodari vide plač i jauk gladnoga djeteta, uplakanoga oca i majke koji ne mogu ni Božić proslaviti zbog zarađene, a ne isplaćene plaće. Mora nas boljeti da sustav ne funkcionira kako bi se ovakve prevarante procesuiralo i kazneno gonilo. Dapače, nasuprot tomu, takvi hoće dijeliti pravdu i voditi narod. Razumije se, i hvala Bogu, da ima velik broj poštenih i pravednih poslodavaca koji trpe opće osude upravo zbog ovakvih prevaranata. O tim dobrim poslodavcima koji se bore za svoje radnike, koji isplaćuju redovito zarađene plaće, poštuju njihovo dostojanstvo pisat ću drugom zgodom. Do tada vi tražite ovakve zle gospodare i kada već sustav ne funkcionira, pokušajmo ih barem prokazivati, da ne žive lažni javni ugled nego neka do obraćenja žive javnu sramotu što im i po ljudskome i Božjem redu pripada.

U Britaniji Muhamed u modi

Kada nas netko upita za imena u Engleskoj i Velikoj Britaniji, na pamet nam dolaze John, Steven, Matthew itd. Rijetkima, ili gotovo nikomu, ne bi palo na pamet da pri pomisli na imena u Britaniji misli na ime Muhamed. No, stanje stvari se iz korijena mijenja. Najpopularnije ime koje su roditelji svojoj djeci tijekom 2014. godine davali u Velikoj Britaniji upravo je Muhamed. To je objavio britanski Baby Centre. Samo prije godinu ime Muhamed bilo je na 27. mjestu koje su roditelji davali svojemu djetetu. Ovaj je podatak uzdrmao Britaniju, premda o tome poluglasno govore. Njihova borba protiv islamističkih snaga diljem svijeta rađa ovakvim plodovima. Muslimanske obitelji rađaju, rade, čuvaju obitelj i šire natalitet. Englezi i stanovnici ostaloga dijela Britanije ne rađaju, obitelj razaraju i šire mortalitet. Vlada kultura smrti. Uz to i neke koje rode šalju na bojišnice da stradaju za globalne ili financijske interese kako bi se imperij očuvao. Sve ovo podsjeća na davno ispjevanu pjesmu: „Lagano umirem u tvome sjećanju, topim se, nestajem k’o snijeg u proljeću.“ Cijela britanska javnost, kao i ljubitelji njihove kraljevske krune, brinu se za nedavno rođeno dijete koje bi moglo biti prijestolonasljednik kraljevske krune.

Ne znam razmišljaju li o tome, ako se ovaj trend nastavi, da bi taj vladar u dogledno vrijeme mogao biti upravo jedan od toliko rođenih muslimanskih prvorođenaca koji nose ime Muhamed?

Jer, selo kaže, čija su djeca, njegovi su i orasi!

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati