Legenda o Davidu i Golijatu

    0

    Počeo je taj sukob dvaju naroda, koja oba navodno potječu od Abrahama, 1948. godine i taj rat od tada traje neprekidno s povremenim primirjima i neuspjelim pokušajima dogovora, rat koji se upravo iznova rasplamsao svom žestinom, kojemu se ne vidi kraja ni konca, koji izgleda vječan kao što su vječni Alah i Jahve, vječni i, ako je suditi po njihovim zemaljskim tumačima, vječno žedni krvi.

    david golijatTe su godine, naime, Ujedinjeni narodi uz suglasnost i poticaj Britanije, SAD-a i SSSR- a odlučili osnovati ili obnoviti izraelsku državu na teritoriju od nekih 20.000 km kvadratnih na kojem se već nalazio palestinski narod i palestinska država, doduše, pod stranom upravom, čime je realizirana cionistička ideja formulirana u drugoj polovini 19. stoljeća.

    Sukob je bio neizbježan. Izrael, koji su Arapi odbili priznati, nije se zadovoljio samo dodijeljenim mu teritorijem već je ratovima 1956. i 67. vojno zauzeo ili okupirao i područja susjednih država: Cisjordaniju, istočni Jeruzalem, Golan, Sinaj (odakle se povukao) i Gazu.

    Prije nego je Ben Gurion proglasio novostvorenu državu, na prostoru njezina utemeljenja živjelo je 650 tisuća njegovih sunarodnjaka, a danas ih, zahvaljujući forsiranom useljavanju, najviše sirotinje iz bivšeg SSSR, ima 6,5 milijuna, dok je na tisuće Arapa protjerano. Čuvajmo se teških riječi, a kako se zove ta politika neka kažu pravni stručnjaci.

    Politika istrebljenja 

    Taj je prostor za koji se tuku Palestinci i Židovi prapostojbina i jednih i drugih. Ovi drugi su u ona davna vremena istjerani i razasuti širom svijeta, izvrgnuti gdjegod holokaustu, ali nikada nisu zaboravili odakle su došli niti su odustali od želje da imaju svoju državu. Upravo, valjda, zbog te nesklone im povijesti razvili su međusobnu solidarnost, trgovinu, novčarstvo i znanost, što im je osiguravalo stanoviti utjecaj i političku moć. No i Palestinci, dakako, imaju pravo na svoju državu.

    Umjesto dogovora i kompromisa oko dva prava, koja se nužno ne isključuju, izgleda kako su se i jedni i drugi odlučili na međusobno istrebljenje. Pri tome svatko ima svoje argumente. Izrael se oslanja na svoj moćni lobi u SAD-u te na financijsku i vojnu pomoć ove velesile, koja ne izostaje ni u ovim danima prekomjernoga granatiranja, kao i na poslovičnu neslogu arapskog svijeta.

    Čini se kako je i “arapsko proljeće” koje je donijelo samo sukobe unutar zemalja iz okruženja bio tek inicirani uvod u ovo što se sada događa. Palestinci pak polažu karte na pomoć islamske braće i na njihovu brojnost, vjerojatno i na neke druge Americi konkurentne velesile.

    Ipak su sve to varljivi argumenti. Traje taj sukob na Bliskom istoku neprekidno od 1948., ali i puno, puno dulje, još od one priče o Golijatu, krupnom Filistejcu visokom tri metra i Davidu, malom lukavom Židovu, koji ga je nadmudrio i koji, međutim, danas više nije naoružan samo praćkom. Ali, može taj rat trajati u nedogled i nikome neće donijeti pobjedu, još manje mir i sreću.

    Bilo je devedesetih i početkom dvijetisućitih pokušaja sporazuma, koji su čak i potpisivani i koji su se temeljili na uzajamnom prekidu neprijateljstava i međusobnom priznanju suverenosti. Ali uvijek bi to minirale radikalne skupine unutar obje fronte. Jedan od takvih sporazuma glavom je platio Yitzhaq Rabin.

    Opasnost širenja sukoba, tko zna dokle, trajno je prisutna. I ovaj rat, kao i svi drugi koji se kontinuirano događaju u svijetu, govori o tome kako civilizacija ništa ne može protiv barbarstva koje je očito politička i genetska konstanta ljudske prirode. Govori i o bezosjećajnosti gospodara rata, kojima stotine, tisuće, milijuni života ne znače ama baš ništa. Govori također o nepostojanju nečega što bi se općenito moglo nazvati objektivnošću, principijelnošću ili poštenjem. Teško ćete naći kojeg Židova, kako u svijetu tako i u nas, koji će osuditi invaziju, ali i muslimana, koji je neće osuditi.

    Balkanske refleksije 

    Ima bliskoistočni rat i svoje balkanske refleksije, ponajprije u susjednoj državi. Dok svaka granata u Gazi, kako je to već netko primijetio, bolno odjekuje u Sarajevu, vođa bosanskih Srba spremno od samog početka podržava izraelsku ofenzivu, čineći to prozirno kalkulantski očekujući uzvrat.

    Tko zna, možda je najnovije izvješće Međunarodne krizne skupine za BiH, koje je neka vrsta neformalnog savjetodavnog tijela State Departmenta, u kojemu se govori o federalizaciji ove države, u kojoj ni jedna strana ni o čemu ne misli i ne osjeća isto, a u okviru toga i o hrvatskom entitetu, kao najboljem rješenju, u vezi s ovim događajima. Hrvatska se službena politika ne bi htjela miješati ni zauzimati stajališta. Ona će slijediti ono što velika braća kažu. A možda je tako i najbolje.

    Ali zato ima svakojakih razmišljanja karijernih javnih mislilaca. Obično se ne bi htjeli zamjeriti onima od kojih mogu imati kakvu korist i kojima se nije oportuno zamjeriti. Ali najzanimljiviji je, ne osobno već kao specifična šovenska paradigma, komentator koji je svojevremeno pobjegao iz Sarajeva u Zagreb pod beogradskim granatama da bi se danas beogradskoj čaršiji uporno dodvoravao denuncirajući i optužujući zemlju koja ga je primila i afirmirala, a u kojoj on vidi sve same fašiste i ubojice.

    Tako i u ovom slučaju, misleći na Hrvatsku, u solidarnosti sa stradanjima ljudi u Gazi, čak i u izvještavanju o tim događajima, nalazi samo antisemitizam!?

    JOSIP JOVIĆ/slobodnadalmacija

    facebook komentari