Legenda o Peri Ložaču: Predsjednik Živko se rukovao sa Svetim Ocem

0

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Znaš li, kaže, onaj o Peri Ložaču? Znam, rekoh, onaj kad se Pero našao s papom na Trgu svetog Petra, a jedan Talijan pitao: „Tko je onaj u bijelom što se rukuje s Perom Ložačom?”

Taj je možda i najstariji vic svih vremena. Jest stari vic, na to će Kožo, ali je novi Pero Ložač: po novome je Živko Predsjednik. Talijanski novinari tako nekidan pitali tko je onaj tip što se rukuje s papom. Naravno, veli, da nije smiješno. Nije ni bio vic. Eno i u novinama najozbiljnije pisalo da je papa Franjo primio predsjednika Federacije BiH Živka Budimira.

I zaista, sve novine u Bosni i Hercegovini objavile su vijest da je papa Franjo prošlog petka u redovnoj audijenciji primio federalnog predsjednika. Sve je bilo po pravilu službe i kanonima novinskog protokola, predsjednik Budimir zahvalio je Svetom Ocu na audijenciji, prenio mu pozdrave hrvatskoga puka u Bosni i Hercegovini, poklonio prigodni dar – replike zlatnika kralja Tvrtka – te uručio službeni poziv da posjeti BiH.

„Poznato je da je hrvatski narod tokom rata, ali i nakon završetka sukoba, pretrpio velika stradanja, i njegov se broj značajno smanjio u odnosu na prijeratnu brojku”, izvijestio je Budimir Svetog Oca, podsjetivši ga da je „papa Ivan Pavao II dva puta obilazio našu zemlju”, te objasnivši kako bi „hrvatskom narodu mnogo značio njegov dolazak u Bosnu i Hercegovinu”, i kako bi „poruke koje bi tada eventualno izgovorio bile od velike pomoći katolicima”.

“Približio sam mu trenutno stanje u Bosni i Hercegovini”, kratko je kasnije predsjednik Federacije BiH novinarima sažeo sadržaj svog razgovora s papom Franjom.

Vijest kao vijest, ništa osobito neobično, mada ne i nevažno: nije mala stvar kad poglavar Rimokatoličke crkve u audijenciju primi nekog našeg, rukuje se s njim i malo ljudski prodivani. Nije, jebiga, ni papi lako, odgovoran je to i stresan posao, voditi udruženje od milijardu građana, pa i njemu bude drago kad može s nekim opušteno i neformalno popričati, bez strogih protokolarnih stega.

A da je razgovor Živka Budimira i pape Franje bio opušten i neformalan, bez strogih protokolarnih stega, odala nam je fotografija koju je Budimirova služba za odnose s javnošću nesmotreno otposlala novinama. Na fotografiji se tako vidi Sveti Otac kako u pratnji mrkih tjelohranitelja prilazi ogradi što na Trgu svetog Petra dijeli prostor otvorenog oltara od okupljene mase, pa se veselo rukuje s vjernicima i znatiželjnicima. Čekajući priliku da se rukuju s papom, naredali se tako uz ogradu, lijepo se na slici vidi, jedna časna sestra, pa majka sa sinčićem u naručju, do nje oduševljena sredovječna gospođa i na kraju neki stariji bračni par, a između njih u prvi red se uglavio – Pero Ložač. Pardon, Živko Predsjednik.

Ložač Federacije BiH progurao se kroz masu na Trgu svetog Petra, oborio putem dvije nekakve bakice s krunicama i odgurnuo onu majku sa sinčićem, pa se ulaktio između nje i one sredovječne gospođe. Kamera ga na koncu uhvatila kako papi Franji srdačno pruža desnu ruku, lijevom mu dodaje kutiju s parama – dobro, replikama Tvrtkovih zlatnika – pa na brzinu, prije nego Sveti Otac produži dalje do nestrpljive sredovječne gospođe i onog bračnog para, izvijestio ga o ratnim i poslijeratnim patnjama hrvatskog naroda, o značajnom njihovom demografskom padu u odnosu na predratne brojke, o položaju katolika u BiH, i sve tako. Približio mu, ono što se kaže, situaciju u Bosni i Hercegovini.

– Eto. Pa navratite koji put, kad vam bude usput. Hrvatima će to dosta značiti! – dobacio je na koncu predsjednik Živko Budimir, dok se papa već malo dalje rukovao s onom gospođom.

– Da, zamalo da zaboravim: Papa Ivan Pavao II je dva puta bio u Bosni i Hercegovini! – doviknuo je Budimir nešto kasnije, dok se Sveti Otac tamo fotografirao s onim bračnim parom. – Due tempi in Bosnia! Alo!

– E, samo još ovo… Franjo! Frančesko!!! – dozvao je još jednom Živko Budimir, pa naglo ušutio presječen pogledom papinog tjelohranitelja. – Uredu je, nema veze, drugi put. Hvala. Grazie!

– Ko je ovaj? – pitao je poslije papin osobni tjelohranitelj.

– Živko Ložač – odgovorio mu je papa. – Kako ne znaš Živka Ložača?!

Jedan brzi apostolski blagoslov s nogu, i kratko rukovanje kakvih Sveti Otac svakodnevno udijeli između dvije i sedam hiljada, u bosanskohercegovačkoj je federalnoj štampi, eto, označeno otprilike kao susret dvojice regionalnih lidera. Dva stara prijatelja Živko Budimir i papa Franjo popričali su o situaciji u BiH, položaju i problemima Hrvata, pretresli valjda malo i ovu stvar sa Sirijom i Ukrajinom, požalili se jedan drugom na prostatu, krvni pritisak i Vladimira Putina, pa se pozdravili, izgrlili i izljubili. Sveti Ćaća Budi – tako se oni zovu, Ćaća i Buda – dao na kraju i svoj privatni broj mobitela, jer ovaj službeni za vrijeme mise isključi. I na piće bi na koncu bili otišli, zna Sveti Ćaća jednu dobru betulu u Trastevereu, ali je baš toga dana imao brojne obaveze, ranije dogovorene važne razgovore sa jednom sredovječnom gospođom i nekim starijim bračnim parom.

– Obaveze, jebiga – izvinjavao se Franjo nemoćno sliježući ramenima.

– Sve okej, znam kako ti je – sućutno je klimnuo Buda. – Hajde pa naleti koji vikend. Ivan Pavao bio dva puta, a ti kao da si božeprosti protojerej, a ne papa.

– Oću, svakako – obećao na kraju Franjo, pa zahvatio rukom ispod mantije. –  Evo, pa odnesi doma, jedna krunica za Dariju i malo blagoslovljene čokolade za djecu.

Ima Kožo i o tome jedan arheološki, onaj – sjetit ćete se – kad je Mujo htio fascinirati Fatu i zamolio Mirsada Purivatru da sredi da ga Robert de Niro samo pozdravi u kafani, pa kad mu se De Niro srdačno javio, Mujo mu poručio: „Odjebi, glumac”. Danas taj vic ide nešto drugačije – ne znam hoću li ga baš znati dobro ispričati – uglavnom, htio Živko Budimir fascinirati bosanskohercegovačke Hrvate i zamolio apostolskog nuncija u BiH da mu sredi rukovanje i fotografiranje s papom, pa kad mu se Sveti Otac javio na Trgu svetog Petra, Živko mu približio trenutno stanje u Bosni i Hercegovini.

Znam, nije smiješno, ali – jebiga – ne umijem ja to ispričati kao Živko Ložač.

(Priču ispričao Boris Dežulović/oslobođenje.ba)

facebook komentari