LEGENDA O SMILJU

1

Bilo je to jednom kada je negdje u neko selo došao stranac.

Znao je da tamo uspijeva pravo divlje smilje. I tako je seljanima
ponudio 5 dolara za kilogram smilja kojeg će za njega ubrati.

Seljani su sa oduševljenjem primili ponudu stranca i odmah krenuli u berbu.

Čovjek je onda od njih otkupio tone i tone smilja koje su nabrali po brdima, a kad se smilje skoro iskorijenilo, seljaci su prestali brati.

Stranac je stoga podigao svoju ponudu i seljanima ponudio
10 dolara za kilogram smilja.

Seljani su bez oklijevanja ponovno krenuli u berbu, broj nasada smilja još se smanjio, ali su se ljudi dosjetili i na veliko počeli saditi smilje za buduće potrebe.
Orali su brda, krčili šumu sve ne bi li što više zasadili. No kako su se divlji nasadi smanjili, čovjek je ponudu povećao na 25 dolara. S vremenom je ostalo vrlo malo smilja tako da je bilo gotovo nemoguće ubrati još koje kilo.

Čovjek je tada najavio novu ponudu. Za svaki kilogram smilja seljacima je ponudio 50 dolara. U isto vrijeme on je morao zbog posla otputovati i za otkup smilja ovlastio je svog pomoćnika.

Kako šefa nije bilo, seljacima je dao ponudu pomoćnik:

“Vidite sve ove smilje u skladištima koje je prikupio moj šef.
Prodajem vam ih za 35 dolara a kada se šef vrati u selo,
možete mu ih prodati po 50 dolara za svako kilo.”

Seljani su se stvarno organizirali. Prikupili su sve svoje uštede
i otkupili svo smilje, No, nakon toga nikad više nisu vidjeli ni čovjeka ni njegov pomoćnika, ostalo je samo sve puno smilja…

 

Štoriju Pere Kovačevića obradio K.Kraljević A.D. MMXVII

facebook komentari

  • Dobra i poučna priča. Treba nastaviti s takovim pričama kako bi se izbjelo zaboravu sva zbivanja u prošlosti. Istina je velika da što god je prije bila “dnevna vijest”, danas je to povijest. Zato pišimo naše uspomene iz prošlosti kako bi nadolazeći hrvatski naraštaji imali šta čitati, a kroz čitanje se mnogo toga sazna.
    Ako se ništa ne piše, ništa se i ne čita. Ako se ništa ne čita, ništa se i ne zna. Ako se ništa ne zna, onda se ništa nije ni dogodilo. Kako je naša hrvatska povijest stara skoro četrnaest (14) stoljeća, mnogo toga se je dogodilo u našoj povijesti. Da se ništa nije pisalo u tih zadnjih 14 stoljeća, mi danas nebi znali ni tko smo ni odakle smo došli. Dakle pišimo kao što to već piše Hercegovački Hrvat Franjo Cigića iz Vancouveram British Colombija, Canada. Franjo je skoro 90 godinna i piše svoje uspomene, počevši od djetinstva, kroz hrvatske ratne i vojne postrojbe NDH, zarobljavanje na Bleiburgu u svibnju 1945. godine, Križni Put, Marševi Smrti, titove škole, progoni, prisilni radovi, radni kolektivi, nagoni na titove sastanke, razne svađe s “narodnim vlastim”, primorani bijeg iz voljene domovine Hrvatske, itd. Sve to naš Hercegovački Hrvat Franjo Cigić čini i radi, ne za sebe i svoju djecu, nego za naše Hrvate koji nisu imali priliku saznati pravu pravcetu istinu bijega na milijune Hrvatica i Hrvata sa djedovskog ognjišta.
    Naš Franjo Cigić se uveliko nada da će njegove uspomene biti najbolje došle na svaki hrvatski portal, ali srcem i dušom bi Franjo Cigić najzadovoljniji bio kada te svoje uspomene moga vidjeti na našem hrvatskom državotvornom PORTALU KAMENJARU.
    Milan.