Pratite nas

Kolumne

Lelek za Maršalom

Objavljeno

na

Nije nam dano znati gdje prebivaju duše Adolfa Hitlera i Josipa Broza znanog i kao Tito. Jesu li uopće na istome mjestu? Šeću li slobodno krugovima, ako su tamo, ako uopće krugova tamo ima i ako se šetati njima smije? Sretnu li se katkad?

Razmijene li koju riječ ti, ni dvogodišnji saveznici s početka Drugog svjetskog rata, a potom ljuti neprijatelji? Ništa od toga ne znamo pa o tome možemo tek nagađati puštajući mašti na volju.

No, znamo da je na ovome svijetu, nakon što ga je spomenuti dvojac napustio, poklonike njihova lika i djela spojio broj 88 – kao spomen na jednoga u obliku brojčane interpretacije inicijala pozdrava “Heil Hitler” (H je 8. slovo abecede), dok je drugoga Božji poziv zatekao pri samom kraju službeno 88. ljeta života.

Ali imaju još nešto zajedničko – nalaze se na top-listi pojedinaca odgovornih za smrt najviše ljudi. Adolf tu bolje stoji, uglavnom je treći, dok maršala Tita, s obzirom na njegovu predanost i talent, zapada pomalo ponižavajuće 10. ili 13. mjesto, ovisno o izvoru. Dijelom je uzrok tome što su sastavljači tih lista Maršalovi saveznici što upućuje na to da bi mogao biti prikraćen. Još važnije od toga je što koriste nepravedan kriterij uzimajući u obzir samo apsolutni broj žrtava. U Maršalovu se dosegu, naime, našlo svega nekih 13-14 milijuna ljudi pa taman da ih je sve bio dao pobiti, na vječnoj bi listi još uvijek gutao prašinu za Hitlerovim petama, a oni na samome vrhu (Mao i Staljin) na njega se ne bi niti obrecnuli. Stoga bi bilo prikladnije, i prema Maršalovu monumentalnom djelu poštenije, kao mjerilo uzeti efikasnost izraženu postotkom (koliko ubijenih od koliko mogućih), slično kao što se u sportovima promatra postotak uspješnih pokušaja u odnosu na sve. Tada bi vječnu ljestvicu predvodio Maršalov učenik Pol Pot (istina, u Maršalovu se raju tek kalio na radnim akcijama, dok su za fino odgojno-obrazovno brušenje tog dragulja ipak znatno zaslužniji profesori društveno-humanističkih znanosti na pariškoj Sorboni). Slijedio bi ga Maršalov učitelj, imenjak, mentor i tutor, Staljin, dok bi sam Maršal imao dobre izglede u žestokoj konkurenciji izboriti brončano odličje, vjerojatno tek u foto-finišu.

Primijetimo kako ovaj pomalo sirov pristup problematici ima i u ovoj poboljšanoj varijanti ozbiljan nedostatak. Uvažava samo kvantitetu (broj ubijenih), ne i kvalitetu (način ubijanja). A kad je kvaliteta u pitanju, tu je Maršal nedodirljiv, ili kako bi njemu zacijelo bilo draže – neprikosnoven! Uostalom, nisu li njegovi revni pobornici uvijek opravdavali poneki Maršalov “nestašluk” time kako je imao stila?

Kako bismo pokazali svu profinjenost tog stila, najprije ćemo opisati klasičan problem s kojim se suočava sadistički zločinac. Njegov je cilj ne samo ubiti što više ljudi, nego to učiniti tako da žrtva što više pati. Dakle, treba pomiriti dva naizgled proturječna zahtjeva – kvantitetu (broj žrtava) i kvalitetu (način ubijanja). Novovjekim masovnim ubojicama u njihovim egzekucijama nikako nije uspijevalo zadovoljiti oba zahtjeva. Primjerice, nacistička industrija smrti usredotočila se na broj – ubiti što više ljudi u kratkom vremenu, dok im je patnja žrtava bila sporedna. Sličnim se pragmatičnim načelima vodio i Titov šef, Staljin. Među njegovim brojnim radovima dovoljno je tek prisjetiti se Katynske šume. S druge strane, sadistima koji su mrcvarili Hrvate krajem prošlog stoljeća, poput četnika u Borovu Selu, na Ovčari i drugdje, ili mudžahedina i njihovih pomagača u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, broj žrtava nije bio u prvom planu, već iživljavanje nad žrtvom, a iživljavanje oduzima previše vremena pa broj “pati”. Ipak, najboljem Staljinovom učeniku pošlo je za rukom riješiti taj problem i tako nadmašiti samog učitelja. “Doktorski rad” maršala Tita i njegovih partizana nosi posve prikladan naziv – “Huda jama“! Bacanjem i zazidavanjem tisuća živih ljudi u rudarsko okno zadovoljena su oba kriterija koji sadističkog zločinca čine savršeno ispunjenim – ubojstvo je masovno, a umiranje polagano.

No, kako se to uopće postaje odgovornim za smrt stotina tisuća, pa i milijuna ljudi? Gdje se stječe ta sposobnost, to znanje, ta vještina? Uči li se negdje? Arhivi su otvoreni pa sad znamo kako je Maršal prošao školovanje od lokalne lige do Lige prvaka. Najprije se pokazao spremnim poslati na stratište one kojima je bio okružen, one kojima je gledao u oči, one s kojima je provodio lijepe trenutke – prijatelje, sudrugove, pa čak i vlastite žene! Kako je kvalifikacije prošao bez i jedne greške, mogao se, ispekavši zanat, prebaciti na viši stupanj – masovna smaknuća! Ljudi njemu neznani – sinovi neznanih mu i majki koje će za njima, dok su žive, gorke suze liti – postaju tek brojevi, investicija za sveti cilj – vlast! Usputni je cilj bio i utjerivanje straha u kosti kako bi se – kao vladar koji ne odgovara ni Bogu ni narodu pa može činiti što ga volja, dakle prema temeljnim civilizacijskim kriterijima vladar nedostojan vlasti – na vlasti održao.

Međutim, nije Maršal odgovoran samo za žrtve u poraću, nego i za one u tri duge godine krvarenja bez ostvarenja bilo kakvog opipljivog vojnog i političkog cilja, osim onog osobnog – samohvale drugu Staljinu. Suluda ratna taktika, protivna međunarodnom ratnom pravu toga vremena, nije vodila brigu ni o žrtvama u vlastitoj vojsci i narodu koji ga je podupirao, prepuštajući ga, poglavito one najmlađe i najstarije, bolestima i gladi, a kamoli o onima na protivničkoj strani. Tumarajući po šumama i gorama, daleko od ključnih komunikacija, Titovi su odmetnici poslužili Talijanima kao moneta za potkusurivanje u podrivanju mlade hrvatske države, a Nijemcima kao sparing partneri kako se ovi ne bi odveć udebljali prije povratka na Istočni front. Tek dolaskom Staljinove Crvene armije ujesen ’44, njegov povjerenik za ovaj dio Europe dolazi do oružja, brojčano ozbiljne vojske i vlasti.

Njemačka se vojska i “domaći izdajnici” više povlače uslijed prekida opskrbnih pravaca zbog nastupanja Crvene armije, nego što je to posljedica napredovanja lokalnih staljinističkih kvislinga koje neki zovu i Titovim partizanima. Dakle, doista nije dvojbeno kako je za priključivanje Istre, Rijeke, i dijela Dalmacije SR Hrvatskoj neusporediva veća zasluga Staljina, nego, u to doba njegova ađutanta, maršala Tita. Ipak, senilnim je Maršalovim apologetima trebalo skoro punih 70 godina od okretanja leđa Staljinu kako bi se, iznenada probuđenog osjećaja za etiku, sjetili zatražiti povrat tih krajeva Italiji. Kasno im je sad mahati Staljinovim zastavama i pjevati pjesmuljke iz njegove fonoteke. Nisu se držali stihova književnika čije ime i danas u demokratskoj Hrvatskoj nosi vodeća državna nagrada za najbolja ostvarenja u književnosti i drugim umjetnostima – “Za Tita i Staljina, dva junačka sina, ni pakao ne će nas smest’ …”. Izdali su ih obojicu onog trenutka kad su prekršili njihovu prvu zapovijed dopustivši narodu da ga se pita.

I nije ovih dana Maršal otišao preko Romanije. Nije se skutrio stiješnjen u gudurama Sutjeske. Ode on preko Učke! Topli je dom našao tamo gdje i masline pišu – TITO! Upravo tamo gdje je za njegova vremena najdrastičnije promijenjena struktura stanovništva, time i vlasnička struktura nekretnina, tamo gdje pretežu oni koji su dekretom Partije uselili u tuđe domove. Jest, kad bi vidio kako je tamo sada, nakon 25 godina “ustaške” države, Maršal bi se nemalo iznenadio – izdaja na svakom koraku! Sve puno vinograda, maslinika i ostalih kulačkih gospodarstava, a hoteli novi, ljepši i luksuzni. U njima umjesto radničke nejači i stranaca na socijali ljetuju gosti srednje i više platežne moći, u onima najudobnijima i hohštapleri kakve je on primao ekskluzivno na Brijunima. A pravi bi šok uslijedio tek kad bi vidio u kakvo se okupljalište klošara, kojima dasaka više fali u glavi nego što im život znače, prometnula njegova omiljena rezidencija. Zgrozio bi se i što su utvrde njegove armije posve zapuštene. Doduše, nakratko bi mu zaigralo srce kad bi ugledao brodogradilište. Rastužilo bi ga, doduše, što se sad izrabljuje radnike na nekakvim tržišnim principima truloga kapitalizma. Ipak, iako su ga izdali, još uvijek ga vole i sad kad se gotovo sve o njemu zna – skoro sve o njegovim djelima, a jedino ne tko se to ulogirao u identitet jednog zagorskog seljaka!

Odakle ta silna ljubav? Obično je odgovor na takva pitanja sasvim prozaičan. Vrh ledene sante izašao je na vidjelo kad je jedan periferni slučaj iskorišten za interna razračunavanja u Milanovićevoj koaliciji. Neki ministar, jedan od tri Ostojića (e, je l’ sad Raja, Gaja ili Vlaja, teško se više sjetiti) profitirao je dobrih 25 milijuna kuna temeljem preprodaje prenamijenjenog zemljišta. Priča, naravno, nije dobila ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog. Možda je vrijeme da nakon Maršala i DORH prijeđe Učku? Jer iza antifašističkog laveža, kao legitimacije navodne moralne nadmoći, ne krije se ništa drugo nego ono prastaro – drž’te lopova! Kad bi to uvidio, i Maršal bi promrsio – ipak me nisu izdali!

Lelek za Maršalom štovatelja njegova lika i djela u sredstvima javnog priopćavanja, tih neumornih nastavljača partizanske sadističke tradicije drugim sredstvima (samo sad muče dušu, a ne tijelo, dok žrtve više na bacaju u Hudu jamu, nego ih drže zatočenima u Platonovoj pećini), podsjeća na onaj kad je “Najveći sin” bio na vrhuncu popularnosti, neposredno nakon što mu je prestalo kucati srce. Nema te rubrike u kojoj se ne jadikuje za Maršalom, od gospodarstva do mode i sporta. Totalno, da ne kažemo totalitarno, baš kao nekad! Te, drugi grade stadione, dok mi mijenjamo nazive ulica i trgova …, te dok mi mijenjamo ploče, mladi nam odlaze …, te dok se drugi bave nano-tehnologijom, mi mijenjamo ploče (naravno, radi se o točno određenoj ploči, da ne bi bilo zabune, jer ima i ploča čija promjena ne bi poremetila svekoliki gospodarski i ini razvoj, štoviše ubrzala bi ih). Drugdje kultura i umjetnost doživljavaju neslućen uzlet, a kod nas je l’ … Tako to bude kad vidjevši u svemu što miriše na hrvatsko NDH i poglavnika Pavelića paradira nastrana parodija SR Hrvatske – HND i “đeneral” Leković!

Uspjelo im je stvoriti takvu paniku da neki čak prijete i odlaskom u inozemstvo. Opijeni vlastitom veličinom u svojim očima misle da je to prijetnja cijelom društvu. Kako bi li se samo razočarali kad bi znali da te “prijetnje” većina vidi tek kao podgrijavanje lažne nade. Lažne, jer svi znaju da ne će otići, nisu Hrvati te sreće. Ta tko bi ih, za razliku od više desetina tisuća Hrvata, moguće i preko stotinu tisuća samo u zadnje 3-4 godine, a kroz povijest i više od milijuna, uopće i primio!

Među ostalim umotvorinama ucviljenih baštinika Maršalove ostavštine posebno je simpatična ona kako o Titu ne mogu odlučivati oni koji imaju Pavelića u srcu. Ako i jesu u pravu, što onda o tome već nisu odlučili oni koji Pavelića nemaju u srcu? Možda nisu zato, jer nemaju u srcu ono što je Pavelić imao a Tito nije – Hrvatsku! Jer onaj koji Hrvatsku zaista nosi u srcu ne samo da je mogao o tome odlučiti, nego je jednostavno to morao! I dobro je učinio! Neka samo nastavi tako – radi istine, ne u inat onima s Maršalom u srcu!

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati