Lenjinopad: Velikog vođu sajlom su svezali oko vrata i ho-ruk

0

Jedna od popratnih pojava ukrajinskih prosvjeda – koji su, kako sada stvari stoje, uspjeli dovesti do prevrata u zemlji – jest i masovno rušenje monumentalnih spomenika vođi Listopadske revolucije Vladimiru Iljiču Lenjinu. Gledao sam prije nekoliko dana izravni prijenos jednog takvog noćnog obaranja brončanog Lenjina, čini mi se u Žytomyru. Velikog vođu sajlom su svezali oko vrata, načeli ga pri postolju i ho-ruk.

Opirao se Volođa, tvrda je to sorta, onako ogroman i nagnut stajao je jedno vrijeme, no narod je, kojemu se nakon duge ruske noći ukazalo europsko svjetlo na kraju tunela, na koncu pobijedio. Čuo se pljesak i uzvik oduševljenja, zatim je koordinator obaranja naložio mladićima da stave ukrajinski prapor na oslobođeno postolje, a promukli glas u pozadini opetovano je zanovijetao pitajući gdje je muzika.

Tridesetak je Lenjina palo u posljednjih nekoliko tjedana, tako da je već smišljen termin za tu pojavu – ленінопад. Kako god ukrajinska avantura s revolucijom završila, jedno je sigurno – narod si je konačno dao oduška i proveo barem simboličnu lustraciju, riješio se tih monumentalnih spomenika koji su, ostajući na gradskim trgovima i nakon pada komunizma, pritiskali nacionalnu svijest i savjest,  opominjali, prijetili, zastirali pogled u budućnost. ”Naš” Maršal međutim i dalje suvereno vlada najljepšim gradskim trgom, koči se na reveru bogobojaznog gradonačelnika, kočoperi u Kumrovcu i živi u srcima mnogih deklariranih eurofila. Dok širom Ukrajine zabranjuju nasljednicu Kompartije, kod nas ona vlada. Povijest katkad voli paradokse i bizarne šale.

No, valja biti oprezan, ukrajinska nacionalna euforija, bojim se, neće polučiti jednoznačne rezultate. Koliko god opravdano bilo raskidanje sa sovjetskom prošlošću, dvojbena je i europska budućnost. Mi je u Hrvatskoj već živimo, pa se već pomalo čeznutljivo osvrćemo unatrag, a noge instinktivno koče kao govedu na ulazu u klaonicu. Svjetlo koje se Ukrajincima ukazalo na kraju tunela, može biti i ono poslovično svjetlo jurećeg vlaka iz suprotnog pravca. Mnogi se naši analitičari i teoretičari zavjere, lijeve i desne provenijencije, uvjereno kunu da je tome tako. Možda, no stvarnost je mnogolika, a uz to i stalno se mijenja, nijedna je ljudska projekcija ne može uhvatiti u svoju mrežu niti ukrotiti. Zato su podjednako u krivu teoretičari urote kao i Francis Fukuyama sa svojom tezom o kraju povijesti, koja je svoj vrhunac i ispunjenje navodno dočekala u liberalnom kapitalizmu.

Ipak, vratimo se ”lenjinopadu”. Zanimljivo je da ono što je u Ukrajini urodilo rušenjem komunističkih simbola, u susjednoj Bosni i Hercegovini rezultira slavljenjem Tita i samoupravnog socijalizma. Bosanskohercegovački, ali i drugi prosvjednici na prostorima bivše države neuvijeno prizivaju Titove vrijeme, kite se simbolima toga vremena i uzvikuju iste ili neznatno preinačene parole. Nacionalizam, koji je bio udarna šaka ukrajinskog prevrata, ovdje se etiketira kao glavni neprijatelj radništva, napretka i boljeg života. Ono što je zajedničko i jednim i drugim prosvjedima, ali i prosvjedima diljem svih država trećeg reda, jest presudna uloga mreže netransparentno financiranih ”nevladinih građanskih udruga”. To je ono što sve misleće dobronamjerne ljude tjera na oprez, čak i onda kada se proklamirani ciljevi s trgova čine opravdanim, a raznoraznim teoretičarima urote daje krila.

Kako stvari stoje, nakon kratkog zatišja opet živimo u zanimljivim vremenima. Na žalost.

 

 

Damir Pešorda

facebook komentari