Let’s talk about the Money

2

Mark Twain je rekao da postoji samo jedan soj ljudi koji o novcu razmišlja više od bogatih, a to su siromašni. Prema starom Twainu – čim ga manje imaš tim više o njemu razmišljaš. Iz toga slijedi –  ako se želi nečiji um zarobiti, samo osobi treba oduzeti novac. Vjerujem da je i to jedan od razloga stvaranja kriza. Jer bez novca se ne može, zar ne?

Matricu događaja koji se zbivaju oko nas moguće je, baš kao i sve, promatrati na više razina.

Kresimir-Misak-5-5Na prvoj razini svijet je upravo onakav kakvim ga opisuju mediji, školski i fakultetski udžbenici, svakojaki stručnjaci i ‘kužeri’, dakle svijet ide nekim svojim tokom i spontano se u njemu zbivaju ratovi, krize i tako dalje, sve zbog nekog unutarnjeg, ugrađenog pravila ili logike. Zbog tog istog spontanog razvoja doživljavamo bum tehnologije i bum centralizacije svjetske financijske, političke i vojne moći.

Moguće je da ta slika nema baš nikakve veze s istinom. Ona je namjerno stvoreni privid, da žabe ne bi “skužile“ da ih se kuha u loncu. Jesam li vam već rekao (a možda znate i otprije) kako ćete skuhati živu žabu? Ako je ubacite u kipuću vodu iskočit će, ali ako je stavite u lonac pun hladne vode i zapalite vatru ispod njega, tada će se voda postupno zagrijavati, žaba će se privikavati i  jednom trenutku će biti skuhana, a da nije ni primijetila kad se to zbilo. To je modus operandi svjetskih zbivanja.

Na nekoj drugoj razini uočit će se stjecanje korporativne moći i povezanost korporacija  centara moći, na nekoj trećoj u fokus će možda doći svakojaka više ili manje tajna društva, i tako možemo ići sve dublje, do onih razina gdje ćemo odbaciti svakojake mentalne koncepte koji nam tumače kako su nastali svemir, život i čovjek, a koji su puna rupa kao švicarski sir. Zapravo, ničeg osim rupa u njima niti nema. To je dobra razina jer se teren raščistio da može promotriti sve pet od nule, od početka, nezagađeni pogrešnim zaključcima.

A ‘suvremeni’ zaključci, povijest je pokazala, teže tome da budu pogrešni. Jeste li znali, recimo, da je Charles Duell, direktor Američkog patentnog ureda 1899 izjavio: ‘Sve što se može izumiti, već je izmišljeno!’

Ili da je 1781. godine  francuski akademik Joseph Jérome Lefrançais de Lalande decidirano izjavio: ‘Dokazano je da je čovjeku nemoguće da se umjetnim krilima ili drugim sredstvima uzdiže u zrak, ili da se samo i održava u zraku. Čovjek je stvoren za zemlju, a krilati stvorovi za zrak. Ne pokušavajmo prekršiti zakone prirode.’ Ili da je 1903. godine američki astronom Simon Newcomb rekao: ‘Konstrukcija zračnog vozila koje bi moglo prevesti jednog čovjeka od jednog do drugog poželjnog mjesta zahtijevat će otkriće nekog novog metala ili prirodne sile. Čak i s takvim otkrićem ne možemo očekivati više no da se vozi samo jedan čovjek.’

Ili: ‘Isključeno je za sva vremena da se čudo čovječjeg glasa reproducira aparatima napravljenim od drveta ili metala’, rekao je jedan francuski akademik nakon što je razgledao i čuo Edisonov fonograf. Smatrao je da se tu radi o prijevari, a da taj ‘lažni pronalazač’ ustvari govori iz trbuha.

Tako je to, robovi smo onoga što znamo ili bolje reći – mislimo da znamo.

Tako se priča o današnjem vremenu isto ukazuje drugačijom kad se skinu mentalne naočale, pa se zaroni u daleku prošlost i novim okom pogledaju misteriji poput bljeskovitog nastanka prvih civilizacija, pitanja kataklizme ili koliko čovjek zapravo postoji na Zemlji. Ta nas ista priča može odvesti i sve dalje u svemir, a za početak do Mjeseca, o kojem je već bilo riječi prije nekoliko mjeseci, a pokazuje sve značajke umjetno stvorenog (ili prilagođenog) nebeskog tijela smještenog na njegov sadašnji položaj s minucioznom preciznošću, a znači – i s razlogom.

Svaka od spomenutih razina poučna je na svoj način, jer se i naš život odvija na više razina istovremeno. No, potrebne su stotine stranica da bih ih se sve obuhvatilo i potom povezalo. Nema veze, vremena barem ima u neograničenim količinama, kako je rekao Đorđe Balašević u pjesmi ‘Nikad kao Bane’. Ja se bar nadam da ga ima, nekad mi se čini da ga baš i nema i da sve brže curi kroz prste.

No, jedna od tih razina – ne jako duboka, ali jako važna – jest i pitanje novca.

Jeste li i vi primijetili kako se tema prirode novca pojavila u fokusu u zadnjih pet-šest godina? Tko je ikad od nas, ‘običnih’ ljudi, razmišljao o tome kako novac nastaje, što je to kreditni novac, što su to primarne emisije novca i tko ih smije ili ne smije raditi i tko mu je zabranio. A danas sjednete u kafić na kavu i s konobarom možete pričati o tom temama.

One su se jednostavno pojavile, valjda im je bilo vrijeme. Osobno sam za razmišljanja o novcu čuo tek negdje oko 2007. godine, a otada nisam mogao ne primijetiti kako su se razne informacije počele širiti kroz knjige, internet, a i razgovore među ljudima.

Ali sigurno je da se u kontekstu nje često spominje jedna izjava Nathaniela Meyera Rothschild: ‘Dajte mi kontrolu nad valutom u nekoj zemlji i uopće me nije briga za zakone u toj zemlji.’

To je, kao što možemo vidjeti oko sebe, doista vrlo točno.

U seriji Obitelj Soprano, šef te mafijaške obitelji jednom prilikom ljutito objašnjava svojim potčinjenima kako ta ‘njihova stvar’ (mafija) oduvijek funkcionira na isti način. Ustrojena je, rekao je,  poput piramide po kojoj ‘novac ide prema gore, a sranja prema dolje.’ Slikovito i točno. Za istinu je uvijek potrebno malo riječi. Niti trunke drugačije nije niti sa svjetskom financijskom mafijom. Jer ona je upravo to, udruženi zločinački pothvat, neka nikoga ne zavaraju akademske titule i lijepa odijela. Po kakvima su, uostalom, poznati i mafijaši iz filmova.

Da je svijet ustrojen upravo prema Sopranovom načelu zorno potvrđuje vijest iz srpnja 2012. u kojoj sam pročitao da svjetski javni dug ‘raste iz minute u minutu’, a u trenutku kada je tekst pisan iznosio je ‘točno 45.677.123.612.519 dolara, ali svake sekunde raste za nekoliko stotine milijuna.’ Nezamislivo velik fiktivni novac, koji su države potrošile opterećuje svakog čovjeka ovog svijeta sa 6.525 dolara, a za otplatiti ga trebalo bi raditi osam mjeseci, a da se pritom ne potroši nijedan cent u druge svrhe, pisalo je dalje.

Najzaduženije države nisu ni Grčka ni Portugal, ni u apsolutnom niti u postotnom iznosu, SAD su dužnik su broj jedan i duguju u ovom trenutku nezamislivih 11,91 tisuća milijardi dolara. Čim se rodi, svaki od 371 milijuna Amerikanaca dužan je 38 tisuća dolara. Odmah poslije SAD- a je Japan, s nevjerojatnih 11,01 tisuća milijardi kuna duga. Samo Japan i Amerika odgovorni su za polovicu svjetskog duga. Japanci bi trebali raditi pune dvije godine bez ikakvih troškova i još ne bi otplatili dug, jer svaki Japanac duguje 87,6 tisuću dolara. Prosječni Kanađanin duguje 40.000 dolara duga, koji je stvorila njegova država i to u najvećem dijelu u posljednjih 10 godina, jer je tada dug Kanade per capita iznosio manje od polovice, stanovnici azijskog diva Singapura po glavi duguju 43 tisuće dolara, a Norvežanin i Grk oko 38 tisuća dolara. Najbolje stoje Kinezi s 980 dolara po glavi i Rusi s 1235 dolara po glavi, a i Libija je bila rekorder po malom javnom dugu od svega 3,2 posto BDP-a, kao i Azerbejdžan koji jedini ima manji dug od Libije, ispod 300 dolara po glavi stanovnika te samo 3,6 posto udjela u BDP-u. (Bar je tako bilo prije agresije na Libiju.)

Kakva je to uopće nakaradna situacija da je svaki stanovnik svijeta, bez svoga znanja i utjecaja, zadužen preko glave? Čini li se to vama normalno?

Bit priče je da su ti dečki, kojima se duguje sav taj novac i kojima je posvećena ova knjiga, svjetski sustav podesili tako da sva energija (jer novac je energija) ide prema njima, na vrh, dok se nama ostalima, prema Sopranovom načelu, na glavu slijevaju samo fekalije. Sve skupa je bizarno. A najbizarnije je što se takav sustav smatra ‘normalnim’, o njemu se uči na faksu, ekonomisti raspravljaju o njegovim detaljima, umjesto da se sve to skupa nazove pravim imenima: prevara; pljačka; …dalje smislite sami.

Na to se dobro nadovezuje tekstić iz medija iz  listopada 2010. pod naslovom ‘Dominacija banaka – 147 povezanih kompanija kontrolira 40% svjetskog bogatstva’: Mali broj kompanija, uglavnom banaka, ima glavnu ulogu u kreiranju financijske politike, pokazalo je istraživanje Federalnog instituta za tehnologiju u Zurichu. Prvih pet na listi multinacionalnih kompanija koje čine centar globalne ekonomije su Barclays banka, ‘Capital Group Companies Inc’, ‘FMR Corporation’, AXA i ‘State Street Corporation’.U prvih 20 nalaze se banke Barclays, JP Morgan, Deutsche Bank, Merrill Lynch, UBS, Credit Suisse i Goldman Sachs. (…) Manje od jedan posto kompanija su u mogućnosti da kontroliraju 40 posto bogatstva cijele mreže.(…) Tim znanstvenika je otkrio da od 43.000 multinacionalnih kompanija, 1318 čine centar globalne ekonomije. Prema tom istraživanju na osnovu podataka iz 2007. godine 147 kompanija kontroliraju 40 posto bogatstva koje ostvare vodeće multinacionalne kompanije. Struktura njihovog vlasništva je isprepletana tako da svi imaju udjele u svakome. (…) Znanstvenici su naglasili da međusobna povezanost ne mora nužno biti zavjera za svjetsku dominaciju, nego da se manje kompanije usko povezuju s velikim kompanijama kako bi imale veće šanse da prežive u korporativnom svijetu.

Ne mora, ali može.

Tko vlada novcem, taj zapravo vlada državama. Zato na tom polju vlada skoro prava cenzura. Jer je polje od izuzetne važnosti. Kako i ne bi bilo. Ljudima ili državama  ‘date’ ili posudite fiktivni novac, natovarite im kamate na fiktivni novac, a uzmete im prava dobra – kuće, polja, industriju, otoke…

I zato uvijek kad se (što je rijetko ali se događa) začuju drugačiji prijedlozi o, recimo, vođenju monetarne politike od politike stabilnog tečaja precijenjene domaće valute kune koju promiču nacionalne središnje banke, ubrzo će, bez dodatnog razmatranja, takvi prijedlozi biti sasječeni svakojakim prijetnjama vezanim prije svega uz kredite podignute u stranim valutama. Na polju ekonomije ionako nitko od nas zapravo ništa ne razumije kad se ekonomisti počnu razbacivati sa svojim metajezikom. Ponekad mislim da su razne struke stvorile vlastite metajezike baš zato da bi onemogućili da ih itko izvan struke razumije.

No, te ekonomske stvari zapravo nisu nerazumljive. Ustvari, to su iste one koje svakog mjeseca radimo u svojim kućanstvima, samo ih ne zovemo kompliciranim imenima. I onda kad novinari kontaktiraju ekonomske stručnjake, a ovi im svojim metajezikom ponešto kažu (‘fiskalna politika’, ‘monetarna politika’), pa oni to prenesu u novinama, ponekad se pitam razumiju li uopće i oni o čemu se radi. Onda čitatelji to čitaju i ‘informiraju se’, a u više navrata sam neke od tih čitatelja upitao znaju li o čemu se radi u tome što su upravo pročitali. Ispalo je da nisu ni oni znali. I čitatelje i novinare kao da je sram upitati što znači neki pojam, pa svi prenose riječi čije značenje zapravo ne razumiju i svi u tom lancu se prave da nešto razumiju. A onda kad ti netko zaista rastumači, shvatiš da se iz tih stručnih riječi kriju razumljivi i banalni koncepti.

Mark Twain je rekao da postoji samo jedan soj ljudi koji o novcu razmišlja više od bogatih, a to su siromašni. Prema starom Twainu – čim ga manje imaš tim više o njemu razmišljaš. Iz toga slijedi –  ako se želi nečiji um zarobiti, samo osobi treba oduzeti novac. Vjerujem da je i to jedan od razloga stvaranja kriza. Jer bez novca se ne može, zar ne?

Rekao bih da sam po sebi, novac nije loš izum. Praktičan je, on je posrednik koji nas spašava od nespretne trampe. (U zadnje vrijeme primjećujem napore da se zbog kreditnog novca sotonizira i novac generalno, zaključujem da je cilj uvesti novi vid novca, još nematerijalniji i još više podložan centraliziranoj kontroli, a već ima i ime – ‘karbonski novac’) .

No, i s klasičnim novcem, negdje je krenulo po zlu. Čini mi se da naslućujem gdje i kad, autor Joseph P. Farrel jednu je svoju knjigu nazvao Babylon’s Banksters. Babilonski banksteri.

Priča koju se danas često čuje vraća u doba dok su ljudi jedni drugima plaćali plemenitim metalima. Kovine su bile nespretne za nositi, a postojali su zlatari ili netko sličan tko je imao dobro osigurane trezore, kaže priča. Pa se netko sjetio da kod nekog zlatara pohrani svoju kovinu, a da mu se izda potvrda da je njegova kovina na tom mjestu, potpuno sigurna. Naravno, sljedeći korak je bio da su ljudi međusobno jedni drugima počeli plaćati tim potvrdama. Kovine su mijenjale vlasnike, ali uvijek su bile u istom trezoru.

Vlasnici tih trezora s vremenom su uočili da ljudi, kad su dolazili po svoje kovine, nikad nisu uzimali sve, već samo djelić, koliko im je trebalo. Na pamet im je pala genijalna ideja. Pa su, kaže priča, počeli na određeno razdoblje posuđivati djeliće tuđih kovina ili potvrde na kovine, uz kamatu. Stvarali su profit na temelju tuđih kovina koje su pohranili, a jedina opasnost krila se u mogućnosti da svi koji su kod njih pohranili svoju vrijednost dođu istovremeno po svoje kovine. No, to se nije događalo. Ali se zato događala trgovina pomoću potvrda za kovine, a tih je potvrda u opticaju odjednom bilo znatno više nego kovina koje su im bile pokriće.

Neki kažu da je suvremeni bankarski sustav, koliko god bio znatno složeniji, u biti  isti takav. Banke, grubo rečeno, smiju posuditi do deset puta više novca nego što ga zapravo imaju. Svi znamo da će svaka banka može propasti ako svi njezini štediše dođu po svoju lovu. Koje nema – ja ne znam, možda zato jer banka zarađuje neumjerene profite posuđujući tuđu lovu. Uostalom, svatko tko se ikada bacio, primjerice, u kupnju stana, uvidom u otplatnu listu može vidjeti da je kamata koju će u dvadeset godina platiti banci tek nešto manja od vrijednosti stana. Dakle, jedan stan njemu, jedan banci.

Uopće ne vidim razlog zašto se ne bi koristio neki bolji model ili druga formula za izračun kamata. Zašto država ne bi ljudima davala kredite za stanove bez kamata ili s nekom malom kamatom? Tako se novac ne bi transformirao u profit banke, nego bi se vraćao u državni proračun, stanovi bi bili svima dostupni, a da pri tom koštaju jednako kao i sada (zamislite da možete kupiti stan, a da, umjesto četiri ili pet tisuća nečega, mjesečna rata ne prelazi dvije tisuće nečega), građevinski lanac bi zarađivao, ljudima bi ostajalo više novca kojim bi, trošeći ga, opet doprinosili državnom proračunu kroz PDV i druge poreze. Država bi vršila izvornu funkciju – da radi i postoji isključivo u korist svojih građana. Ona nema nijednu drugu svrhu i trebala bi se suprotstaviti bankarskom sustavu koji iskorištava građane. No, banku je teško izbjeći kad nema alternative.

Kreditni novac vs. poklonjeni novac

Federal Reserve Bank 3Sve se može svesti na tu podjelu – kreditno novac protiv poklonjenog novca. Dobar primjer su SAD, gdje trust privatnih banaka zvan Federalne rezerve (nije niti jedno od tog dvoje) državi posuđuje novac umjesto da ga ona sama stvara. Bilo je pokušaja da se to promijeni, ali shvatit ćete odmah kako je to završilo ako vam kažem da je izvjesni predsjednik  Kennedy početkom 1960-tih  potpisao Izvršnu naredbu broj 11110, na temelju koje je odštampao 4.292.893.815 dolara sa natpisom ‘UNITED STATES NOTE’, umjesto “FEDERAL RESERVE NOTE”. Na taj je način htio praktički izbrisati javni dug koji je nastao zbog novca kojeg privatna centralna banka Federalne rezerve (FED) stvara ni iz čega, a državi posuđuje uz kamate.

FED je privatna banka osnovana 1913-e u vlasništvu:

-Rothschild Banks of London and Berlin (Rothschild)
– Lazard Brothers Bank of Paris
– Israel Moses Sieff Banks of Italy
– Warburg Bank of Hamburg, Germany and Amsterdam
– Kuhn Loeb Bank of New York
– Lehman Brothers Bank of New York
– Goldman Sachs Bank of New York
– Chase Manhattan Bank of New York (Rockefeller)

Sve same dobričine. Ubrzo nakon toga Kennedy je ubijen, a novčanice povučene iz opticaja.

Kako ustvari izgleda poklonjeni novac?

Inačice su razne.

Jedan internetski pisac dao je primjer Poljske kao jedine zemlje EU koja nije ušla u recesiju, nego je i u razdoblju najveće krize u okruženju bilježila gospodarski rast. Poljska tajna bila je u tome što su otpisali 18% nenaplativih kredita. To znači da su tu količinu novca zapravo poklonili svojim poduzećima i građanima. Umjesto da ulete u recesiju poput ostatka EU kako bi pokazali da su nacionalne države nesposobne same odolijevati tržištu, Poljaci su se usudili pokloniti novac vlastitim građanima i izbjeći recesiju. Onda je srušen zrakoplov i cijela vlada je poginula.

Mi pak imamo primjere iz svoje prošlosti.

Većina obiteljskih kuća u socijalizmu izgrađena je kreditnim novcem, ali je, zbog visoke inflacije i nevezivanja kredita za konvertibilne valute, vraćeno tek oko 20% uzetog novca. Ostatak je bio poklon. ‘Društveni stanovi’ su 90-ih privatizirani otkupom za 20% realne vrijednosti. Ostatak je bio poklon. Zahvaljujući posljedicama novca poklonjenog još tad,  građani bivše Jugoslavije odolijevaju krizi (donekle)  još uvijek. Država i danas poklanja novac – kroz poticaje u poljoprivredi i kroz subvencije raznim gospodarskim i kulturnim granama, ali taj novac, iako poklonjen, nije nekreditni jer je izvorno stvoren kao kredit pa tako ne povlači za sobom sve one dobre posljedice koje nosi pravi nekreditni novac.

Danas je, piše isti autor, jedini način stvaranja novca – u vidu duga: ‘U cijeni svakog proizvoda sadržana je kamata koju moraju platiti svi u lancu (seljak u Ekvadoru je digao kredit da bi pobrao banane, otkupljivač je digao kredit da bi ih otkupio, brodar da bi izgradio brod, uvoznik da bi platio banane, trgovac da bi ih kupio od uvoznika, a prije toga i da bi izgradio trgovački centar) pa je nemoguće utvrditi realnu cijenu bilo kojeg proizvoda. Kad se novac ne bi stvarao kao dug, imali bismo realne cijene roba, višestruko niže, ali bi banke ostale bez zarada. U ludom svijetu današnjice (koji zapravo možda  nije lud, nego tako izgleda jer je žrtva proračunatog plana animiranog njihovim medijima) nezamislivo je da države stvaraju nekreditni novac.’

Srpski znanstvenik Stojan Nenadović promocijom ideje o nekreditnom novcu bavio 30 godina i evo što je napisao: ‘Nekreditni novac kao poklon je jedini pravi novac. Ulazi u opticaj bez troška i mjeri realne troškove i cijene. Kreditni novac ulazi u opticaj kao dug koji se mora vratiti i zato se dug nalazi u troškovima i cijenama koji se dodaju na realne troškove i cijene i zajedno s njima čini nominalne troškove i cijene. Koliko se emitira kreditnog novca, toliko se emitira duga i zato se za njega može kupiti samo dug, odnosno prodati samo dug.(…) Kad sav kredit uđe u opticaj, on se neko vrijeme ponaša kao poklon, dok ne počne otplata kredita. Tad novac nestaje iz opticaja što ograničava proizvodnju i pojavljuje se kao ekonomska kriza. Ne smije biti povlačenja novca iz opticaja. Ako se novac kao poklon povuče iz opticaja, mora odmah biti zamijenjen novim poklonom. Da bi dio namijenjen otplati duga bio što manji, određuje se što je moguće duži rok otplate. Ako je brzina opticaja novca u toku jedne godine jednaka 10, i ako je dužina roka otplate kredita 10 godina, za deset godina bit će proizvedeno društvenog proizvoda koji je jednak 50 puta emitiranog kredita i isto toliko troškova pojavit će se u cijenama. Ako je ista količina novca emitirana kao poklon (koji se ne vraća), za deset godina bit će proizvedeno društvenog proizvoda koji je jednak 100 puta emitiranog novca, dakle dva puta više društvenog proizvoda, a i dalje se poklonjeni novac obrće i proizvodi novi društveni proizvod, i dalje nema troškova tog novca u cijenama, i dalje nema inflacije. Budući da se zbog razvoja društva povećava potreba za većom količinom novca  u opticaju, svake se godine treba dodati  po nekoliko postotaka novca kao poklona (onoliko postotaka kolike su potrebe razvoja društva) i tako se osigurava stabilan razvoj, bez mogućnosti da se pojave krize. Pritom, cijelo vrijeme nema inflacije, pa su cijene stabilne i stabilna je vrijednost novca. Novac kao poklon pojavljuje se zato kao realan novac.’

Kad novac nije poklon, potrebe za novim količinama novca zadovoljavaju se kroz kredit i tako u beskraj, što stvara beskrajnu inflaciju. Novac se stalno obezvrjeđuje, a realan novac mora imati stalnu vrijednost. Stalnu vrijednost ima samo nekreditni novac koji ulazi u opticaj kao poklon, jer nema troškove koje treba dodati na realne troškove i realne cijene. Oni ostaju takvi kakvi jesu i prodaju se po svojoj realnoj vrijednosti (cijeni).

Znanstvenik Stojan Nenadović predložio je ovo: ‘Država može poklanjati mirovine umirovljenicima i dječje dodatke i druga socijalna davanja. Ako je razvijenija može plaćati prosvjetu i zdravstvo ili  ulagati u infrastrukturu. Ako je nerazvijena, može ulagati u povećanje proizvodnje. Najbolje je da se polovica novca ulaže u povećanje proizvodnje, a polovina novca u povećanje potrošnje. Kako se ljudsko društvo razvija, tako raste proizvodnja pa je potrebno sve više novca u opticaju. Ali kako raste proizvodnja, tako raste i dohodak. Ljudi postaju bogatiji pa mijenjaju strukturu potrošnje, što vodi usporenju brzine opticaja novca i smanjenju potražnje. Novac kao da nestaje, pa je potreban novac koji bi nadoknadio taj nedostatak novca. Otprilike, koliki je porast proizvodnje, potrebno je dva puta toliko više novca. Ako je porast proizvodnje 5%, porast količine novca u opticaju treba biti 10%. Za povećanu proizvodnju treba 5% novca, a 5% novca treba kupiti proizvodnju koja se ne bi mogla prodati zbog usporenja brzine opticaja novca i smanjenja tražnje. Sva proizvodnja bit će prodana po nepromijenjenim cijenama. Neće ostati neprodanih proizvoda.U cijenama neće biti troškova koji se odnose na vraćanje kredita, kamate i neke poreze. Cijene će biti manje za potrošače (kupce). Njima će ostati nepotrošen novac, kao njihova dobit, odnosno potrošački višak. Proizvođači (prodavatelji) će prodati po cijeni koja će biti znatno viša od uloženog troška. Ostvarit će profit, koji će biti puno veći od profita kojeg danas ostvaruju. Potrošači će moći  štedjeti iz potrošačke dobiti, a proizvođači iz profita, ako neće ulagati u povećanje proizvodnje. Od banaka će dobiti kamatu za uloženu štednju. Tko je zainteresiran za kredit, moći će  dobiti kredit i  platiti kamatu za dobiveni kredit. Ali i ušteđeni novac i dobiveni kredit potiču od novca koji je u opticaj ušao kao poklon. Novac kao poklon može davati samo najviša vlast u nekoj državi. Banke mogu čuvati štednju koju im netko povjeri na čuvanje i mogu davati kredite samo iz tako prikupljene štednje. Ako tako rade, nikad ne mogu doći u krizu u kakvoj se sada nalaze, a ni nitko drugi ne može doći u krizu.’

Ima li netko da nije shvatio što je čovjek rekao? Stvar je toliko jednostavna. Bez mistificiranja, bez metajezika.

A očito je i da ideja vezanih uz novac koji ne bio sredstvo pljačke ne manjka.

Čitamo se!

nexsus-svjetlost.com

facebook komentari

  • ZD

    Odličan i istinit članak, trebao bi ga svatko dobro pročitati i razmisliti, sve što je napisano je istinito…

  • ZD

    Odličan i istinit članak, trebao bi ga svatko dobro pročitati i razmisliti, sve što je napisano je istinito…