LEX PERKOVIĆ – OČAJNIČKI POKUŠAJ ZATVARANJA ORMARA

0

Kada bih čitatelju u BiH, koji samo usputno prati događanja u Hrvatskoj, morao u dvije riječi okarakterizirati ovo što se događa zadnjih dana u odnosu službenog Zagreba i Bruxellessa, rekao bih – čudo neviđeno.

Politička elita u Hrvatskoj, koja je, jednako za vlasti HDZ-a i SDP-a, više od desetljeća bespogovorno slušala sve naputke iz EU, koja je na mukotrpnom pristupnom putu bila spremna progutati i najgorče pilule, od progona i izručenja optuženih vojnih zapovjednika, odustajanja od zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa u Jadranskom moru, pristajanja na slovensku ucjenu oko povratka duga štedišama Ljubljanske banke, koja je bila spremna skakati na svaki briselski mig i biti ponizna pred svakim trećerazrednim eurodiplomatom koji je dolazio u Zagreb kontrolirati, nadzirati i procjenjivati “napredak”, preko noći se pretvorila u ljute suvereniste, koji su spremni pokazati zube i Bruxellessu i Berlinu, što bi se reklo “jesti koprivu” ako treba, ali ne popustiti europskim zahtjevima. No nažalost, ne zato da bi izborila neki nacionalni interes, već isključivo kako bi zaštitila od izručenja stare udbaše, osumnjičene za organiziranje i izvođenje ubojstava političkih emigranata u nizu europskih zemalja sedamdesetih i osamdesetih godina. Nitko razuman nije mogao pretpostaviti da je sadašnja lijeva vlast spremna ići toliko daleko, teško osramotiti zemlju i dovesti je pred sankcije Europske komisije odmah nakon ulaska, što je slučaj bez presedana, a sve kako bi zadržala u ormaru kosture totalitarnog režima, s kojim je očito duboko povezana. Njemački mediji su to najbolje izrazili tvrdnjom kako je u Hrvatskoj nakon pada komunizma došlo do promjene sistema, ali ne i do promjene elite.

Tijekom pregovaračkog procesa Hrvatska je mogla tražiti vremensko ograničenje provođenja europskog uhidbenog naloga na zločine počinjene nakon početka pregovora, ali to nije učinila. Umjesto toga, čekalo se da i posljednja članica EU ratificira hrvatski pristupni ugovor, a onda je Sabor, doslovno zadnji radni dan pred ulazak u EU, u petak, 28.6. 2013, donio zakon kojim se ograničava primjena europskog uhidbenog naloga na djela počinjena nakon 2002. Jedini smisao takvog poteza je zaštita Josipa Perkovića, nekadašnjeg čelnika jugoslavenske Službe državne sigurnosti, kasnije i hrvatskih obavještajnih službi, za kojim je Njemačka raspisala tjeralicu zbog ubojstva Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora INA, na njemačkom tlu 1983. Sramni zakon, koji je smjesta u javnosti prozvan “Lex Perković”, izazvao je burne reakcije i bacio je mrlju na proslavu ulaska Hrvatske u Uniju, na kojoj se, znakovito, nije pojavila Angela Merkel. Preko prorežimskih medija javnosti se za taj nečuveni potez pokušalo najprije servirati plitko objašnjenje kako se tim ograničenjem europskog uhidbenog naloga želi od eventualnih neutemeljenih optužbi i progona zaštititi branitelje, što je potpuna besmislica. Kasnije se prešlo na drugu taktiku. Kako bi otklonili optužbe da su bešćutna mladunčad komunističke elite koja štiti “bolju prošlost” svojih privilegiranih očeva, vladajući su izašli s inicijativom promjene Ustava, u koji bi unijeli odredbe o nezastarijevanju politički motiviranih ubojstava, kako bi, eto, ostavili dojam da će udbaške kilere procesuirati u Hrvatskoj. Uvjeravalo se javnost kako “Lex Perković” ne treba povlačiti, da će Bruxelles popustiti i da će se sve završiti po onoj “tresla se gora – rodio se miš”, tj. da će osude iz EU brzo splasnuti i da se neće dogoditi ništa loše po Hrvatsku. Ali nakon žestokih reakcija iz Bruxellessa, u čemu je prednjačila potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding, i spominjanja sankcija u vidu zamrzavanja sredstava iz fondova EU namijenjenih Hrvatskoj, prešlo ne na novu taktiku, još goru i gluplju od prethodnih, u akciji “spasavanja vojnika Perkovića” od njemačkog suda. Najprije se nevoljko priznalo da je “Lex Perković”, donesen minutu prije ulaska u EU, bio pogreška i da će biti izmijenjen, ali nova kvaka je u tome da će promjena hrvatskog zakona o primjeni europskog uhidbenog naloga stupiti na snagu tek u srpnju 2014. Zašto tek tada, a ne odmah, nije argumentirano. Ako su naglo osvijestili da su pogriješili i da ne mogu glavom kroza zid, zašto odlažu opemećivanje za sljedeće ljeto? Nije jasno nadaju li se da će pomoći biologija, što je tanka nada, jer Perković šeće okolo u dobroj formi, ili kupuju vrijeme za organiziranje kontrole političke štete, do koje bi moglo doći nakon ispitivanja Perkovića i ostalih osumnjičenih na njemačkom sudu. Situacija je za vladajuće bezizlazna, zapliću se iz loše izlike u goru, a svima je jasno da će ga na kraju morati izručiti.

Mnogo je u Hrvatskoj pisano i raspravljano o potrebi osude zločina totalitarnih režima i procesuiranju preživjelih nalogodavaca i počinitelja, prije svega kao simboličkoj potrebi raščišćavanja prošlosti. No, nakon svega što se dogodilo vidi se da ta potreba nije nipošto samo simbolična već i te kako realna i da se ne odnosi samo na raščišćavanje prošlosti već se i te kako tiče i sadašnjosti. (Post)udbaške strukture su u Hrvatskoj i dan-danas toliko jake da su po cijenu teške kompromitacije zemlje, pa čak i sankcija, gurnule Vladu u bitku s vrlo slabim izgledom na uspjeh ne bi li spasili kožu pojedincima koji takvu kolektivnu žrtvu za svoje grijehe ničim ne zaslužuju. Kako se, što izravno, a što transgeneracijski, održava kontrola nad društvom pokazuje slučaj sina osumnjičenog Josipa Perkovića, Saše, koji je najprije bio savjetnik za nacionalnu sigurnost Stjepana Mesića, a potom je ostao na istoj poziciji, kao savjetnik sadašnjeg predsjednika Ive Josipovića i ne pokazuje nikakvu namjeru odstupiti iako se u postojećoj situaciji nalazi u očitom sukobu interesa.

Rasplet priče će biti zanimljiv, ali jednom kad izleti, perje je nemoguće vratiti natrag u jastuk i nastaviti sanjati na njemu o demokratskom društvu, kao da se ništa nije dogodilo. Kriza koju je izazvao “Lex Perković” razotkrila je prave temelje hrvatskog društva, napose njegove političke elite. Iz svega ovoga se jasno razabire kako moćnici iz bivšeg režima i njihovi potomci nikada nisu izgubili kontrolu nad glavnim polugama moći. Zahvaljujući ulasku u EU i automatizmu kojim je europski uhidbeni nalog stupio na snagu, ta klika je bila prisiljena na paničnu reakciju donošenja sramotnog zakona, te na niz naknadnih poteza kojima se katastrofalno neuvjerljivo pokušavala “vaditi”. Izručenje Perkovića i ekipe njemačkom sudu, koji ih tereti za politički motivirano ubojstvo njemačkog državljanina na njemačkom tlu, moglo bi označiti konačni početak procesa suočavanja s totalitarnim nasljeđem, koji se, da je bilo sreće, trebao dogoditi prije više od dva desetljeća. Kako će se stvar oko međunarodne tjeralice rasplesti i koja će sve imena isplivati na površinu u mračnoj priči o državnom terorizmu, ostaje vidjeti. Jedno je sigurno, kostur zlikovačke prošlosti je ispao iz ormara, odškrinutog europskim uhidbenim nalogom, i nitko ga više, ni uz kakve izlike i izmotavanja, ne može vratiti natrag.

Nino Raspudić/nezavisne novine

facebook komentari