Je li Špegeljev plan bio zamka?

11

Odnos vojnih snaga Hrvatske i snaga JNA neposredno uoči proglašenja samostalnosti u lipnju 1991.

Na dan kad je Hrvatski sabor proglasio Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom, 25. lipnja 1991., ratni i politički događaji počeli su se odvijati velikom brzinom. Hrvatska i Slovenija, koje su tada usklađeno vukle iste poteze u odnosu na raskid s Jugoslavijom, bile su međutim prisiljene odmah prihvatiti ultimatum međunarodne zajednice, koja ih je natjerala na tromjesečni moratorij, na “konzumiranje” samostalnosti. Tzv. instant rat u Sloveniji, koji je počeo dva dana nakon proglašenja neovisnosti, pratio je scenarij prema kojemu je Slovenija mogla otići iz Jugoslavije nesmetano, a za Hrvatsku je bio pripremljen puno složeniji scenarij. Prema njemu Hrvatska je mogla otići iz Jugoslavije, ali bez dobrog dijela svoga teritorija, uglavnom onog na kojemu je živjela većina od 600 tisuća Srba, koliko ih je onda bilo u Hrvatskoj, piše /vecernji.hr

SAO Krajina već je bila definirana kao oblik političko-teritorijalne autonomije koja je željela ostati u sastavu Jugoslavije. Politika hrvatskog vodstva u tom je trenutku bila usmjerena na odugovlačenje i odgađanje neminovnog oružanog sukoba s JNA, jer smo u tom trenutku bili pripravni samo na oružani sukob sa srpskim pobunjenicima. Još u svibnju 1990., naime, JNA je pokupila oružje Teritorijalne obrane Hrvatske, količinu kojom se moglo naoružati 200 tisuća vojnika. Jedino raspoloživo, lako oružje, ostalo je policijskim snagama, no ubrzo se tajnim transportima preko granica iz istočnih zemalja dobavljalo osnovno naoružanje, primjerice oko 30 tisuća kalašnjikova iz Mađarske. Istodobno, mnogi Hrvati snalazili su se i sami nabavljali oružje švercajući ga sa Zapada po astronomskim cijenama. Obrana RH temeljila se na postrojbama MUP-a, ali i desecima tisuća brojnih dragovoljaca. Glavni problem bio je nedostatak oružja, streljiva i teškog naoružanja. Kamo stvari idu, vidjelo se jasno u travnju 1991. kad je Hrvatska ustrojila vojno-policijske snage – Zbor narodne garde (ZNG). Do kraja svibnja 1991. ustrojene su tako prve četiri djelatne “A” brigade ZNG-a, iz kojih će se kasnije profilirati gardijske brigade.

Do 11. travnja 1991. taj pričuvni i djelatni sastav policije, koji je tada glumio vojsku, imao je tadašnjim zakonom dopušteni broj od 39 tisuća vojnika. ZNG su svečano i formalno nastale 29. svibnja 1991. smotrom postrojbi na stadionu NK Zagreba. Nešto prije, 15. ožujka 1991. ustrojeni su i odbori Narodne zaštite, koji su brojali oko 50 tisuća pripadnika (od toga u Zagrebu oko 20 tisuća) i koji su bili nenaoružani. Jasno je, dakle, da je hrvatsko državno vodstvo taktički pregovaralo s JNA o mirnom rješenju krize s mišlju da se tako makar odgodi početak pravog rata. Hrvatska je bila suočena s JNA, koja je početkom 1990. brojala oko 275 tisuća pripadnika, od čega ih je na teritoriju RH bilo oko 60 tisuća. Tom vojskom zapovijedao je savezni sekretar narodne obrane general Armije Veljko Kadijević. S hrvatske strane zapovijedanje pričuvnim i djelatnim sastavom MUP-a RH (ZNG), koji je bio pod ingerencijom MORH-a, preuzeo je general Martin Špegelj. Tzv. “A” brigade ZNG-a, njih četiri, imale su sjedišta u Zagrebu, Trsteniku, Vinkovcima, pa Osijeku, te u Splitu. Tek u drugoj polovici 1991. osniva se Hrvatska vojska. Na samom početku, nakon Špegelja, ZNG je preuzeo pukovnik Imra Agotić, a u jesen 1992. na čelo tada već Glavnog stožera HV-a dolazi Antun Tus, pa do ljeta 1995. stožerni general Janko Bobetko i na kraju rata, pred Oluju, general Zvonimir Červenko. MORH nakon ministara Šime Đodana, pa Luke Bebića preuzima Gojko Šušak. U prosincu 1991. osnovano je i Domobranstvo, a domobranske pukovnije postaju pričuvni sastav. Krajem 1991. i početkom 1992. Hrvatska pod oružjem ima 200 tisuća pripadnika, koji su obavili svoj zadatak i u prvoj fazi rata u teškim sukobima zaustavili komadanje Hrvatske. Nakon Sarajevskog mira 1992. započela je demobilizacija, tako da je krajem te godine HV imao oko 128 tisuća vojnika, 1993. oko 116 tisuća, a 1994. oko 91 tisuću pripadnika. U zadnjoj godini rata, 1995., početno brojno stanje iznosilo je oko 97 tisuća vojnika, a do operacije Oluja broj je narastao na 205 tisuća.

Paravojne postrojbe

Na početku rata u Hrvatskoj je formiran paravojni sastav HSP-a – Hrvatske obrambene snage (HOS), čije su snage djelovale u RH i poslije u BiH. HOS je osnovan krajem lipnja 1991., kada zapovijedanje preuzima čelnik stranke Dobroslav Paraga, a kasnije se formira glavno zapovjedništvo HOS-a, ratni stožer, čiji je načelnik Ante Paradžik. Nakon atentata i likvidacije Paradžika stožer preuzima Anto Đapić. Kako vlast nije željela HOS, kasnije će u službenim procjenama namjerno biti umanjivana njihova važnost i brojnost, pa se službeno isticalo da HOS broji samo 250 pripadnika. Kako su arhivi HOS-a vrlo tanki, u obzir se uzimaju procjene i svjedočanstva primjerice Vlade Jukića, koji je iznio podatak da je 1991. kroz HOS prošlo 3.100 pripadnika. Politički problem s HOS-om riješen je sredinom 1992. kada su njihove postrojbe uključene u sastav ZNG-a i HV-a. Rat u Sloveniji završio je vrlo brzo, a poslije će se saznati da je prvi sastanak slovenskog lidera Milana Kučana sa Slobodanom Miloševićem održan još 14. siječnja 1991. te da je tada već uglavljeno da Slovenija može izići iz Jugoslavije. Sve do danas povjesničari će se sporiti je li tada Kučan Miloševiću potvrdio da pravo na odcjepljenje imaju narodi, što bi opravdalo pobunu Srba i odcjepljenje od Hrvatske, ili je Kučan tada govoreći o narodu mislio samo na republike. Kako bilo, u tim trenucima ranog ljeta 1991. odnos vojnih snaga između RH i JNA iznosio je 1 naprema 50.

Na sjednici Vrhovnog državnog vijeća 30. na 31. srpnja istupa Martin Špegelj sa zahtjevom da se Hrvatska svim snagama suprotstavi JNA i da se krene u frontalni sukob i u osvajanje vojarni JNA. Bio je to prijelomni trenutak. Tuđman je Špegelja tada odbio, a poslije će se, sve do danas lomiti koplja oko toga je li Špegeljev zahtjev bio opravdan, ili je mogao biti upadanje u vješto pripremljenu zamku kako bi JNA dobila zeleno svjetlo međunarodne politike za drastično vojno uništavanje hrvatske države. Špegeljeve zablude Špegelj je, pišući memoare “s ovolike vremenske distance”, zaključio da je predsjednik mirovne pregovore pretpostavio obrani Hrvatske. Dr. sc. Roman Domović iz Instituta za istraživanje hibridnih sukoba, koji se bavi dezinformacijama posijanim oko Domovinskog rata, jedan je od rijetkih koji je dobio na uvid cjelovite transkripte koji se odnose na te događaje. Zaključuje da Špegelj, sudeći po kasnijem razvoju događaja, ni 1990./1991. nije imao sposobnosti strateškog promišljanja, za razliku od predsjednika Tuđmana, a kasnije mu taština nije dopuštala da prizna svoje zablude.

Npr. Špegelj u svojim memoarima između predstavljanja prva dva plana obrane, a zapravo napada na JNA, spominje probleme u popuni brigada hvatskih oružanih snaga, nedisciplinu, problematiku malog broja zapovjedno školovanih ljudi u snagama ZNG-a i MUP-a, neorganiziranost, slabo stanje trenutne borbene spremnosti, želje zapovjednika brigada da svoje postrojbe što više popune ljudima koji “nisu zadovoljavali ni minimalne uvjete za takve elitne jedinice” te “koji nisu smjeli biti ni u jednoj jedinici HV”. I nije jasno kako je Špegelj s oružanim snagama u takvom stanju namjeravao napasti JNA radikalnim odgovorom kakav je isplanirao, pita se Domović. Iz transkripta zaključuje da se predsjednik Tuđman usprotivio iznesenim Špegeljevim prijedlozima s obrazloženjima da je to avantura s nesagledivim posljedicama jer bi se s hrvatske strane prekinuli politički pregovori, strane sile ne bi pozitivno reagirale, JNA je u tom trenutku prejaka, rat između JNA i Slovenije je dogovoren, hrvatski napad na JNA pripremljena je zamka za Hrvatsku. Na Špegeljevu stranu stao je, pak Stipe Mesić. Anton Tus pridružit će se Špegelju tek nakon rata, 1997., kad izjavljuje da je “najveća pogreška što u ljeto 1991. nismo zauzeli sve njihove vojarne i skladišta u Hrvatskoj”. O tom vremenu kasnije su svjedočili i s “druge strane”, pa je postalo razvidno da je ipak bila riječ o zamki, da je cilj bio da Hrvatska ispadne agresor na JNA, a ne obratno, te da JNA iskoristi slabost vojske koja se tek ustrojava i da je pobijedi. O tome svjedoče srpski i armijski oficiri iz tog doba. Borisav Jović objasnio je Miloševićev plan: “Treba vojsku tamo rasporediti oko srpskih prostora, prepustiti Hrvatima da izazovu sukobe i onda zadržati te teritorije.” I Veljko Kadijević poslije je potvrdio isto – “svjesno dozvoliti da neprijatelj prvi napadne i to tako da cijeli svijet vidi ko je agresor i šta hoće”.

/vecernji.hr

facebook komentari

  • Istina

    Da se radilo po Špegeljevom planu, čisto sumnjam da bi danas bilo Hrvatske.

  • Dusko Besenic

    Jako dobro se sjećam tog ,,filma”, koji mi je kao laiku bio sumnjiv na prvo gledanje i na prvo razmišljanje i po konceptu me neodoljivo podsijeća na snimljeni sastanak Prgometa u stanu Kotromanovića, uz jedinu razliku što Prgomet nije znao da se snima, a Špegelj je to znao t.j. u tom je trenutku radio za KOS…u to sam podpuno uvjeren!

    • Istina

      Bilo bi interesantno malo detaljnije istražiti Špegeljevo djelovanje. Mislim da bi se tu štošta moglo pronaći.

      • Dusko Besenic

        Dovoljno ti je pažljivo pogledati taj ,,tajno snimljeni dokaz”…to je toliko diletantski odglumljeno, a najveću sumnju izaziva sam način snimanja, koji se zasniva na totalnom amaterizmu tog razgovora i dogovora učesnika, u tom trenutku, najtajnovitijem dogovoru o naoružavanju ,,ustaške Hrvatske”!!! Milošević je skoro u svemu kopirao Hitlera, pa i njegovog stručnjaka za propagandu! Kao i ona ,,događanja naroda”….tko je čitao Remarka to mu je izgledalo tako poznato i ,,već viđeno”!

        • Istina

          Da, ali nije Špegelj mutio samo na tom snimku. Ima on još mutnih radnji osim ove.

          • Dusko Besenic

            Neupitno….bilo ih je i previše iz najbližeg kruga oko Tuđmana i samo će vrijeme pokazati koliko je Tuđmanu bilo teško i koliki je genijalac bio da uspješno dovede do kraja cijeli projekt neovisnosti u takvim okolnostima! Što više vrijeme prolazi i što se više detalja saznaje, to veće poštovanje osjećam prema njemu, a na kraju možda zaslužuje i divljenje?!!

          • Istina

            Naravno. Puno je bilo ološa oko Tuđmana. Tuđman nije imao izbora. Okolnosti su nalagale određene poteze.

    • Maks

      Film je falsifikat, odavno dokazano od najboljih strucnjaka na svijetu. Neki “bivsi KOSovci i danas tvrde drugcije samo da bi oprali sebe .

  • Sivooki

    Bogu ponajprije, a potom Franji, hvala da Špegelj i bratija nisu vodili Hrvatsku tada.

    • Sivooki

      Mnogi pravednici i “bojovnici” bi stvari bili “riješili” preko koljena…
      kao i ona žena koja psuje Tuđmana što ne šalje vojsku na pobunjene, a svog sina sakrila u Dojčlandu.

    • Maks

      Vodili su su i dalje, Spegelj je sjedio u Generalstabu kad se planirala Oluja. Bio je komunjara i Partizan to je istina ali se javio medju prvima u obranu Hrvatske, smjenjen je vise na osobni zahtjev, starost u to vrijeme je bio najstariji aktivni general na svijetu.