Liberalizam na hrvatski način ili kako iz opanaka u cipele

0

Priču o hrvatskim liberalima krenuti ću sa jednom izjavom koju mi je dao moj susjed i prijatelj, ratni ministar unutarnjih  poslovova legendarni i neponovljivi hrvatski domoljub Ivan Vekić. Te daleke 1991 godine, u jednom od naših malih noćnih razgovora na spomen hrvatskih liberala on je samo odmahnuo rukom i rekao.:

[ad id=”93788″]

Da to su oni koji bi baštinili liberalizam, a još uvijek nisu naučili kako se kod jela koristiti nož i vilica, koji još nisu naučili razliku između cipela i opanaka.

Liberalizam je politička opcija  u većini zemalja, iznimka od toga su zemlje sa izraženim liberalnim stavovima poput skandinavskih i SAD gdje se izmjenjuje na vlasti sa konzervativnom opcijom, no velika je razlika tih liberalnih stranaka i hrvatskih liberalnih stranaka. Sve te stranke baštine i svoj nacionalni indentitet, dok je u Hrvatskoj taj nacionalni indentitet sveden na tragove. Hrvatski predznak u nazivu stranke, ne znači i da ta stranka baštini nacionalni indentitet. U svim tim zemljama liberali su nosioci političkih uvjerenja i osobnih stavova srednjeg građanskog društva i intelektualne elite, ali u Hrvatskoj  to nije slučaj.

Gdje je danas, dvadeset pet godina kasnije liberalna opcija u Hrvatskoj, tko ju čini i na koncu koju oni uopće političku opciju uopće predstavljaju i na čemu zasnivaju svoje političke stavove. Koliko su hrvatsli liberali, liberali, a koliko ne definirana politička opcija bez stava i cilja.

 Tko danas u Hrvatskoj čini liberale,  u politici, udrugama civilnog društva i općenito u društvu. Pojedinci i političari jugoslavenske orjentacije, državni odvjetnici , medijski ideolozi ,profesori na sveučilištima, režimski novinari ,djeca jugooficira (ali doslovno) i politički uhljebi koji se nikada nisu protivili komunističkom totalitarizmu i negaciji žrtve tog totalitarizma. Realno više su salonski ljevičari nego liberali.

Nositelji hrvatskog  liberalizma po svojoj vokaciji i ustrojstvu, trebali bi biti HSLS i HNS, no postavlja se pitanje preobrazbe čelnih ljudi tih stranaka iz komunističkih, socijalističkih ideologa i sljedbenika u nešto što je po svojoj vokaciji sasvim suprotno od vrijednosti koje nosi liberalizam. Utemeljitelji HSLS-a, Vlado Gotovac i Dražen Budiša imali su sve predispozicije da se HSLS oblikuje u stranku liberalnih nadzora i utvrdi svoju poziciju kao stranka koja pripada čvrstom centru, jednako udaljena od ljevice, koja je u to vrijeme bila podvrgnuta čišćenju od članova sa izraženim hrvatskim nacionalnim indetitetom i ostanku onih koji su još vjerovali u očuvanje vrijednosti i društva u koje su slijepo vjerovali.,ali i grčevito pokušavili zadržati  pozicije i status u državi i društvu, te hrvatske desnice predvođene HDZ na čelu sa Franjom Tuđmanom. Ali i ta desnica bila je puno bliže centru nego što je to bila preostala ljevica na čelu sa Ivicom Račanom.  Upravo u toj konstalaciji snaga i svjetonazorskih pogleda Gotovac i Budiša doći u sukob koji će rezultirati da stranka koja je imala sve preduvijete trajnog participiranja u vlasti i širenje liberalnih pogleda na društvo de facto nestane sa političke scene ili postane marginalni dio nje.

Druga politička opcija ili stranka, koja je isto nastala na razmišljanjima i stavovima komunističkih političkih disidenata Savke Dapčević Kučar i Mike Tripala je HNS. Stranka koja u svom nazivu ima riječ „narodna“ sve je samo ne narodna, iako je u početku pod vodstvom istaknute proljećarke Savke Dapčević neosporno bila, no to narodnjaštvo umrlo je zajedno sa Savkom.  Stranka se dolaskom  Radimira Čačića pokušala okrenuti liberalizmu u ekonomskim načelima, ali se brzo sa liberalnog kapitalizma okrenula neoliberalnom koji je njihovim participiranjem u vlasti u dva mandata, a pogotovo u zadnjem donio državi više zla nego koristi.  U ideološkom pogledu stranka se u potpunosti odrekla hrvatskih nacionalnih odrednica, pogotovo djelovanjem Stjepana Mesića i Vesne Pusić koji svojim ponašanjem i pogotovo izjavama, začinjenih sa bolesnim ambicijama čine nemjerljivu štetu Hrvatskoj, pogotovo u međunarodnim odnosima. Jedna se stvar mora priznati vodstvu HNS, a to je da su najbolji politički trgovci te su stranci koju na državnom nivou podržava manje od 2 % birača,  omogućili nesrazmjeran broj saborskih zastupnika njihovoj političkoj moći, a pogotovo neizmjeran broj sinekura u javnim i državnim tvrtkama.

Začuđujuća je izjava novog čelnika stranke, Ivana Vrdoljaka da će se HNS okrenuti političkom centru i raditi na okrupljavanju liberalne političke opcije sa HSLS, HRID-m i HSS. Niti su HRID Drage Prgometa niti HSS stranke liberalne opcije, pogotovo HSS koji je bio i ostao stranka konzervativne demokršćanske opcije bez obzira što je u HSS došlo do promjene na čelu stranke i dolaska osobe koja na lokalnoj razini koalira sa SDP i vjerojatno ima nekih liberalnih pogleda.

Zajedničko svim ovim strankama tkz liberalne orjentacije da nisu spremni ni moćni ostvarti rezultat na pralamentarnim niti lokalnim izborima bez koalicije sa nekom jačom strankom, te da u tim koalicijam obično trguju na uštrb liberalnih načela i gube svoj politički indentitet.

Gdje su u tom sagledavanju stvari dvije najjače hrvatske političke opcije. Da li i koliko one baštine liberalni svjetonazor i načela. Na netom završenim unutarstranačkim izborima u SDP , pojavile su se dvije strane, vjerojatno dvije buduće frakcije, jedna koja baštini socijaldemokratska načela i jedna koja se okreće, bolje rečeno već je okrenuta liberalizmu i gdje predsjednik stranke javno govori da je on više liberal nego socijaldemokrat. Za ovu, ali i za onu HNS-u liberalnu opciju vrijedi ona izjava Ivana Vekića sa početka teksta.

A gdje je HDZ, tamo gdje treba biti i gdje je od svog osnutka i na čemu je ostvario ono što je započeo 1989 godine. Bio je i ostao stranka prepoznatljivih demokršćanskih načela, sa izrazito jakom nacionalnom odrednicom ne odbacujući ni pozitivne vrijednosti liberalnih svjetonazora, pogotovo ne koje se odnose na ekonomiju.     

Ante Rašić

 

facebook komentari