Licemjer O. Frljić

0

U hrvatska kazališta humor navrati uglavnom nenamjerno, a kako bi i bilo drukčije kada je izbor ravnatelja kazališta postalo prvorazredno političko pitanje. Sjetimo se samo koliko se Kerum natezao sa ministricom oko Mucla. Iz takvog natezanja nužno se rađa groteska.

FrljicO7-330x200Dokaz tomu je i najnoviji slučaj Riječkog HNK, na čelu kojega se zbog političke podobnosti našao O. Frljić. Frljić, raspop iz Bosne – a takve su, kao što reče Aralica u svom intervjuu za Globus, komunisti često i rado uprezali u svoja kola – jest politički radnik u kazalištu. Kao što su svojedobno Boža Kundak ili Jovanović bili politički radnici u jezikoslovlju. O.Frljićeve groteske prikazuju se većim dijelom na pročelju kazališta. Recimo, natpis Ja ne mrzim. Dok se unutra prikazuju predstave koje pršte od mržnje prema imaginarnom ”ustaštvu”. Pod koje se bez krzmanja trpa i najmanji tračak hrvatstva.

Ni ja ne mrzim, uvijek sam bio prelijen za takvo intenzivno i trajno osjećanje prema nekome i nečemu do koga mi ili do čega mi nije stalo. Ne mrzim, rekoh, ali se povremeno ne mogu oteti navali smijeha. Tako me je O.Frljić nasmijao neko večer kada je sasvim ozbiljno govorio u jednoj H(?)TV-ovoj emisiji kako se hrvatskoj povijesti ne smije prilaziti selektivno, a Mani Gotovac autoritativno tvrdila da je Ciceron izrekao kako ”Kartagu treba razoriti”. Naime, O.Frljić i ne radi ništa drugo neko selektivno pristupa hrvatskoj povijesti u svojim predstavama, a Kartaga je bila razorena prije nego se Ciceron rodio. Olakšavajuća bi im okolnost mogla biti to što, čini se, O.Frljić poznaje hrvatsku povijest kao Mani Gotovac rimsku, a oboje silno vole Bojana Glavaševića. No, izgleda da njih dvoje ne shvaćaju da to što ti je drag netko ne znači istodobno da je taj kompetentan za funkciju pomoćnika ministra. Jer povjerujemo li u to, eto nas u paklu nepotizma. Protiv kojega se naprednjaci navodno bore.

   A što je nepatvoreni govor mržnje pokazao nam je Bojanov šef Predrag Matić Fred koji je teško bolesnom haaškom zamorcu uputio riječi: Idi, bre, leči se! Time je pokazao ne samo izvrsno poznavanje srpskog jezika, nego i mržnju prema teško bolesnom čovjeku, koji se toliko srodio sa svojim metastazama na jetrima da im je čak nadjenuo osobna imena. Nikolić i Vučić. Matić bi kao ministar u Hrvatskoj vladi trebao osuditi velikosrpsku politiku, kao i zatražiti kažnjavanje ratnih zločina i njihova počinitelja, a suzdržati se od verbalnog iživljavanja nad bolesnikom i bolešću. Očito je da je propustio na vjeronauku naučiti da se ne mrzi osoba nego grijeh. Jedino ako mu grijeh, sam po sebi, i nije toliko mrzak, no ne paše mu osoba koja ga tako eksplicitno zastupa?

Inače, trebalo bi u javnom diskursu izbjegavati manipuliranje velikim riječima i strasnim emocijama. To što netko kaže da ”ne mrzi”, ne znači automatski da ne mrzi, a pogotovo ne znači to da oni koji se politički ne slažu s njime automatski mrze. Na žalost, oni koji ostrašćeno galame protiv ”mržnje” čine upravo to – doprinose rastu mržnje u društvu. Tako O.Frljić, cijeli niz desetljeća nakon ”Bijele knjige” Stipe Šuvara, sastavlja novi popis onih koje bi trebalo mrziti bez suvišnih ‘zašto’. Na tom popisu su gotovi svi pripadnici hrvatskog glumišta iz devedesetih: Zlatko Vitez, Jakov Sedlar, Krešimir Dolenčić, Anja Šovagović, Saša Broz i mnogi drugi. Stvari su postavljene tako: da, ako ne mrziš njih, onda si automatski mrzitelj. Na to, naravno, logična misaona bića, a to stanovnici ove zemlje valjda jesu, ne mogu pristati, zato će O.Frljićev angažman propasti. No da će ostaviti po koje zrno razdora – hoće.

Taman htjedoh završiti tekst kada mi na um pade omiljeni prigovor naših nazoviljevičara, ustvari Jugoslavena, kako prvo treba ”pomesti pred svojim vratima”. Shodno tome, O. Frljić i slični bave se hrvatskim aberacijama upravo stoga što su Hrvati, što ne znači da oni imaju nešto protiv Hrvatske. Naprotiv, oni tako iskazuju svoje domoljublje. Argumentu se u načelu nema što prigovoriti kad i ovdje ne bi bilo onog vražjeg ‘ali’. Evo kako se sam O.Frljiić izjasnio 20. 5. 2012. u svom intervju T. Nikčević u Peščaniku: ”Bez obzira na državne granice, na administrativne peripetije, Jugoslavija je moje kulturno i emocionalno nasljeđe; formirao me je taj jugoslavenski prostor. Naprosto, razumijem sve te jezike i, što je veoma bitno, ne osjećam nikakvu nacionalnu pripadnost. Pojedinačno, niti jednu od tih zemalja ne osjećam kao svoju domovinu; ali cijeli taj prostor je – moja domovina!” Prema tomu, Frljić se izjasnio Jugoslavenom, a o jugoslavenskim zločinima ni da zucne. Prema tomu, ne mete pred svojim vratima, nego natrpava pred tuđa vrata i ono smeće kojega nema ili je već pometeno. Prema tomu, Frljić je licemjer.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

facebook komentari