Pratite nas

Kolumne

Licemjer O. Frljić

Objavljeno

na

U hrvatska kazališta humor navrati uglavnom nenamjerno, a kako bi i bilo drukčije kada je izbor ravnatelja kazališta postalo prvorazredno političko pitanje. Sjetimo se samo koliko se Kerum natezao sa ministricom oko Mucla. Iz takvog natezanja nužno se rađa groteska.

FrljicO7-330x200Dokaz tomu je i najnoviji slučaj Riječkog HNK, na čelu kojega se zbog političke podobnosti našao O. Frljić. Frljić, raspop iz Bosne – a takve su, kao što reče Aralica u svom intervjuu za Globus, komunisti često i rado uprezali u svoja kola – jest politički radnik u kazalištu. Kao što su svojedobno Boža Kundak ili Jovanović bili politički radnici u jezikoslovlju. O.Frljićeve groteske prikazuju se većim dijelom na pročelju kazališta. Recimo, natpis Ja ne mrzim. Dok se unutra prikazuju predstave koje pršte od mržnje prema imaginarnom ”ustaštvu”. Pod koje se bez krzmanja trpa i najmanji tračak hrvatstva.

Ni ja ne mrzim, uvijek sam bio prelijen za takvo intenzivno i trajno osjećanje prema nekome i nečemu do koga mi ili do čega mi nije stalo. Ne mrzim, rekoh, ali se povremeno ne mogu oteti navali smijeha. Tako me je O.Frljić nasmijao neko večer kada je sasvim ozbiljno govorio u jednoj H(?)TV-ovoj emisiji kako se hrvatskoj povijesti ne smije prilaziti selektivno, a Mani Gotovac autoritativno tvrdila da je Ciceron izrekao kako ”Kartagu treba razoriti”. Naime, O.Frljić i ne radi ništa drugo neko selektivno pristupa hrvatskoj povijesti u svojim predstavama, a Kartaga je bila razorena prije nego se Ciceron rodio. Olakšavajuća bi im okolnost mogla biti to što, čini se, O.Frljić poznaje hrvatsku povijest kao Mani Gotovac rimsku, a oboje silno vole Bojana Glavaševića. No, izgleda da njih dvoje ne shvaćaju da to što ti je drag netko ne znači istodobno da je taj kompetentan za funkciju pomoćnika ministra. Jer povjerujemo li u to, eto nas u paklu nepotizma. Protiv kojega se naprednjaci navodno bore.

   A što je nepatvoreni govor mržnje pokazao nam je Bojanov šef Predrag Matić Fred koji je teško bolesnom haaškom zamorcu uputio riječi: Idi, bre, leči se! Time je pokazao ne samo izvrsno poznavanje srpskog jezika, nego i mržnju prema teško bolesnom čovjeku, koji se toliko srodio sa svojim metastazama na jetrima da im je čak nadjenuo osobna imena. Nikolić i Vučić. Matić bi kao ministar u Hrvatskoj vladi trebao osuditi velikosrpsku politiku, kao i zatražiti kažnjavanje ratnih zločina i njihova počinitelja, a suzdržati se od verbalnog iživljavanja nad bolesnikom i bolešću. Očito je da je propustio na vjeronauku naučiti da se ne mrzi osoba nego grijeh. Jedino ako mu grijeh, sam po sebi, i nije toliko mrzak, no ne paše mu osoba koja ga tako eksplicitno zastupa?

Inače, trebalo bi u javnom diskursu izbjegavati manipuliranje velikim riječima i strasnim emocijama. To što netko kaže da ”ne mrzi”, ne znači automatski da ne mrzi, a pogotovo ne znači to da oni koji se politički ne slažu s njime automatski mrze. Na žalost, oni koji ostrašćeno galame protiv ”mržnje” čine upravo to – doprinose rastu mržnje u društvu. Tako O.Frljić, cijeli niz desetljeća nakon ”Bijele knjige” Stipe Šuvara, sastavlja novi popis onih koje bi trebalo mrziti bez suvišnih ‘zašto’. Na tom popisu su gotovi svi pripadnici hrvatskog glumišta iz devedesetih: Zlatko Vitez, Jakov Sedlar, Krešimir Dolenčić, Anja Šovagović, Saša Broz i mnogi drugi. Stvari su postavljene tako: da, ako ne mrziš njih, onda si automatski mrzitelj. Na to, naravno, logična misaona bića, a to stanovnici ove zemlje valjda jesu, ne mogu pristati, zato će O.Frljićev angažman propasti. No da će ostaviti po koje zrno razdora – hoće.

Taman htjedoh završiti tekst kada mi na um pade omiljeni prigovor naših nazoviljevičara, ustvari Jugoslavena, kako prvo treba ”pomesti pred svojim vratima”. Shodno tome, O. Frljić i slični bave se hrvatskim aberacijama upravo stoga što su Hrvati, što ne znači da oni imaju nešto protiv Hrvatske. Naprotiv, oni tako iskazuju svoje domoljublje. Argumentu se u načelu nema što prigovoriti kad i ovdje ne bi bilo onog vražjeg ‘ali’. Evo kako se sam O.Frljiić izjasnio 20. 5. 2012. u svom intervju T. Nikčević u Peščaniku: ”Bez obzira na državne granice, na administrativne peripetije, Jugoslavija je moje kulturno i emocionalno nasljeđe; formirao me je taj jugoslavenski prostor. Naprosto, razumijem sve te jezike i, što je veoma bitno, ne osjećam nikakvu nacionalnu pripadnost. Pojedinačno, niti jednu od tih zemalja ne osjećam kao svoju domovinu; ali cijeli taj prostor je – moja domovina!” Prema tomu, Frljić se izjasnio Jugoslavenom, a o jugoslavenskim zločinima ni da zucne. Prema tomu, ne mete pred svojim vratima, nego natrpava pred tuđa vrata i ono smeće kojega nema ili je već pometeno. Prema tomu, Frljić je licemjer.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati