Licemjerni državni vrh u antihaškoj kampanji ‘zaboravio’ na hrvatske uznike čija će presuda ‘uništiti’ temelje hrvatske države

0

Skandalozna prvostupanjska presuda kojom su herceg-bosanski Hrvati prije godinu i pol dana osuđeni na ukupno 111 godina, a prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman proglašen ‘vođom zločinačkog pothvata’ brzo je zaboravljena. Pred izricanje drugostupanjske presude hrvatski političari i dalje šute a narod straše ‘mrtvim’ Šešeljom.

Protiv odluke Haškog suda o puštanju Vojislava Šešelja na slobodu, na noge su se digli i Sabor i Vlada RH i onaj kojega Šešelj najviše simpatizira, predsjednik na odlasku Ivo Josipović, i političari i svekolike građanske i strukovne udruge od kojih je mnogima do Hrvatske stalo kao do crnog ispod nokta, razni zaštitnici ljudskih, ovih i onih prava, medijske lučonoše iz HND-a kroz lik promotora ispravne ideologije Zdenka Duke i mnogi drugi.

Svi se oni eto iznenada nađoše, kako se to “onomad”, u Titovo vrijeme rado isticalo, na liniji. Sinkronizirano hrvatsko jedinstvo kakvo se samo poželjeti može. Slušajući njihove istupe, netko sa strane, ne upućen u hrvatsku tragičnu zbilju, Hrvatima bi pozavidio na nacionalnom i političkom jedinstvu, ozbiljnosti njihovih političkih stranaka, njihovoj političkoj pismenosti, državotvornosti. Ali taj nenadano uspostavljeni zajednički kolosjek rezultat je sasvim oprečnih polazišnih pozicija i interesa te će put do sljedeće skretnice u promišljanju hrvatske budućnosti biti vrlo kratak, poglavito u kontekstu nadolazećih izbora.

Gola hrvatska zbilja puno je brutalnija od rečene “idealističke” slike. Golema većina hrvatskoga naroda iskreno je i s punim pravom Šešeljevo puštanje na slobodu dočekala “na nož”, da se izrazimo vojvodinom omiljenom terminologijom. Nedvojbeno je kako je i većina političkih stranaka s manje-više iskrenim domoljubnim preznakom bila zgrožena odlukom Haškoga suda iako je isti već odavno stekao svoju reputaciju sponzorirane, ispolitizirane ustanove, čije se presude donose s ciljem slaganja novih političkih odnosa na ovim prostorima, te stoga više nikoga ne bi trebale iznenaditi.

Licemjerje hrvatskih državnih dužnosnika

zoran-milanovic-josipovic-leko-100

Osvrnimo se malo na enormnu količinu licemjerja koje je ovih dana u Hrvatskoj izišlo na vidjelo. I dok su Hrvati i spomenute političke stranke mahom istupali iskreno i emotivno, dotle su okoštale partijske strukture u Vladi te Ivo Josipović reagirali isključivo “mozgom” te su se kroz lažnu patetiku i neiskreno suosjećanje sa žrtvama srpske agresije , sa Šešeljem obračunavali s pozicija ugroze svoje perfidne regionalne politike i desuverenizacije Hrvatske kao države.

Josipoviću, Milanoviću i Vesni Pusić Šešeljevi javni istupi urušavaju tlo pod nogama. Gluhi Hrvati sada slušaju, a oni sljepi progledavaju pitajući se s kim nas to naši vlastodršci trpaju u neke nove integracije i na kojim ih to političkim platformama žele ostvarivati kada i sam Šešelj javno proziva cjelokupni politički ustroj Srbije kao velikosrpski, a vodeće političare kao svoje vjerne sljedbenike. Josipović i njegova projugoslavenska kvazielita preblago prosvjeduju prema srbijanskim dužnosnicima, a Vesna Pusić rado će reći i to kako su oni ipak izbor srbijanskog naroda i da su se od Šešeljeve politike već davno ogradili pa se s njima mora razgovarati i surađivati. Nedvojbeno bi slično zborio i sam Josipović da mu nije izići na megdan predizbornog sučeljavanja na kojem ga ionako na životu održavaju fabricirane i naručene ankete.

Zamislimo samo situaciju da su padom Trećeg rajha na vlast u Njemačkoj došli Himler i Goring koji su se prethodno odrekli Hitlerove politike. To je naravno nezamislivo. Ili da su u Hrvatskoj na vlasti nakon Drugog svjetskog rata ostali npr. Andrija Artuković i Rafael Boban uz njihovo prethodno distanciranje od politike poglavnika Nezavisne Države Hrvatske. U suvremenom svijetu stvari jednostavno tako ne funkcioniraju. Barem ne do “slučaja Srbija”.

“Slučaj Srbija” po svemu je jedinstven u dosadašnjoj političkoj praksi

Srbiji se previše toga toleriralo na razini međunarodne zajednice sve do izbijanja ukrajinske krize. Tako su državnu vlast redom preuzeli bivši otvoreni protagonisti velikosrpske ideologije, četništvo se izjednačilo s tzv. partizanskim antifašizmom, rehabilitira se njihov vođa Draža Mihajlović, u školama se krivotvori povijest i veliča velikosrpstvo, a sotonizira Hrvate i njihovu novostvorenu državu.

Ali ukrajinskom krizom situacija je došla do točke od koje više nema uzmaka niti eskiviranja. Od srbijanskog vodstva se od strane EU zahtijevalo promptno opredjeljenje, ili ste za Zapad, ili za Rusiju. Iz dotadašnje ugodne pozicije u kojoj je Beograd preko međunarodne zajednice i hrvatskih odnarođenih vlasti na sve strane dobivao ustupke, najvećim djelom ostvarivanih preko kostiju hrvatskih branitelja i naših nacionalnih interesa, tamošnja se politička, intelektualna i gospodarska elita našla u nezavidnoj poziciji. S jedne strane velika većina te elite teži Zapadu i njegovim integracijama, a narod i pravoslavlje tradicionalno se okreću Rusima. Srbijanski intelektualci i kreatori tamošnje političke strategije sada su upali u mrežu koju su sustavno desetljećima pleli oko svog naroda, držeći ga svjesno taocem ne baš jako slavne srpske povijesti, homogeniziranog oko otrovne ideologije velikosrpstva i u nju upregnutog srpskog pravoslavlja.

Srbijanske elite od završetka ratova 90-tih godina nisu dozvoljavale provedbu politike iskrenog kajanja i proživljavanja istinske katarze srbijanskog društva koja je mogla polučiti puno snažniji i na pravdi zasnovan efekt pomirbe u ovom djelu Europe. Oni su se, ne bezrazložno, oslanjali na upute svojih tutora iz različitih svjetskih centara moći prema kojima će upravo politikom koju međunarodna zajednica skupa s Haškim sudom provodi na ovim prostorima, Srbija uspjeti osigurati puninu svojih nacionalnih interesa bez novih oružanih sukoba. Velika je propagandna mašinerija pokrenuta i veliki novci u taj projekt utrošeni u namjeri njegove realizacije.

I onda se odjednom pojavila Ukrajina zaljuljavši svu tu podlu političku platformu koja je punih petnaest godina od Hrvatske kao ponosne i perspektivne države stvarala demoraliziranu i bolesnu državu koja to u stvari više niti nije. Srbija je isključivo glupošću svoje politike i ustrajavanjem na velikosrpstvu i četništvu sada stješnjena uza zid, okružena sa svih strana potencijalnim neprijateljima. Nemušto hvatanje skuta „majčice Rusije”, zajedničko paradiranje i beznačajne vojne vježbe nisu ništa drugo nego tvrdoglavo nastojanje da se spasi što se spasiti da. A spasiti Srbiju više ne može ni Rusija zaokupljena ukrajinskom krizom i svojom ulogom u istoj, te Rusija zbog jedne prijetvorne i na bizantskim temeljima zasnovane srbijanske politike sigurno neće ulaziti u novi svjetski rat. Njoj Srbija služi isključivo za “domaće potrebe” i prikaz svojoj javnosti postojanja saveznika na, za Ruse ipak davno izgubljenim europskim prostorima.

Opasnost po Hrvatsku nije prošla

Iako je Šešeljevo puštanje na slobodu za Hrvatsku najbolji politički događaj od oslobađanja naših generala Gotovine i Markača, događaj koji je ponovno homogenizirao obamrlu hrvatsku naciju, opasnost ni izdaleka još nije prošla. Srbija za Zapad nije izgubljena kako to sada mnogi govore.

Apsurdno, ali onaj tko jedini može spasiti sadašnju Srbiju i njenu političku elitu, na žalost je Hrvatska, u svom sadašnjem obliku, s odnarođenim političkim vodstvom i na neojugoslavenskim ideološkim postavkama zasnovanom ukupnom društvenom ustroju: od gospodarske i financijske elite, pravosuđa, medija, nevladinih udruga (čast iznimkama u svemu nabrojanom), do uvezene zapadne revolucionarne liberalne ideologije kao supstituta tradicionalnom kršćanstvu koje se sve otvorenije zatire. Kako stvari sada stoje to bi se lako moglo i dogoditi zbog nedjelotvorne i neuvjerljive oporbe upregnute također u kola onih međunarodnih sponzora koji su previše vremena i novca utrošili u „Slučaj Srbija” da bi ga se tako olako odrekli. Osim toga Europskoj Uniji je nezamisliva bilo kakva ruska nazočnost u njenom tijelu, pa makar ono bilo tisućama kilometara udaljeno od njenih granica te se s razlogom može očekivati nastavak “bitke za Srbiju” koje se Zapad ne želi odreći.

Zato nije teško zamisliti scenarij prema kojemu se beogradski stratezi i formalno odriču Rusije pravdajući se pred svojim narodom neizdrživim pritiskom okruženja i vanjskih čimbenika, a da se zauzvrat, u znak zahvale nastavi s demontažom hrvatske države i njenim utapanjem u tzv. regiju, uz liderstvo Srbije. Sjetimo se samo Londonskih ugovora iz 1915. g. Takvi se dogovori ne rade javno. Oni se sklapaju daleko od očiju javnosti. Da bi se oživotvorili iziskuju igrače na terenu, političare koji će narod preparirati i pripremiti ga za promjene koje donose “boljitak”.

Za jedan takav prilično realan scenarij ključno je da hrvatsko političko vodstvo bude kooperativno tj. protuhrvatsko, baš onakvo kakvo je i sada. Dakle takav agreement se može bez problema već i sada potpisati.

Protuhaška histerija Josipovićeve bratije samo onda kada to njima odgovara

Koliko je licemjerje hrvatskih dužnosnika kada su se ovih dana zakašnjelo obrušili na Haški sud najbolje pokazuje prvostupanjska presuda herceg-bosanskim Hrvatima i mrtvom hrvatskom vrhovništvu izrečena prije gotovo godinu i pol dana. Tom je presudom hrvatskim generalima i političarima tadašnje Herceg-Bosne izrečena kazna od ukupno 111 godina, a prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman proglašen je “vođom zločinačkog pothvata”. Još je puno gadosti i nepravdi izrečeno u ovoj skandaloznoj presudi koja Hrvatsku direktno optužuje za agresiju na BiH od koje je danas, pravno gledano, odlukama tog istog Haškog suda ekskulpirana čak i Srbija kao pokretač svega zla na ovim prostorima i egzekutor stotina tisuća pobijenih Hrvata i Muslimana.

Današnji hrvatski vlastodršci gotovo da su svojim izjavama amenovali ovu skandaloznu presudu koja, ukoliko bi bila potvrđena i nakon uložene žalbe odvjetničkoga tima, steže smrtnu omču nad modernom hrvatskom državom čiji bi onda i sam ustroj kroz njeno “kriminalno” prvo političko vodstvo bio proglašen zločinom.

Ni Josipović, ni Vesna Pusić tada nisu prosvjedovali kod Haškog suda već su ga pustili da „odrađuje svoj posao” a oni će “pomoći koliko mogu u ulaganju žalbe”. Istodobno se Josipović u Sarajevu, čudne li koencidencije, u tamošnjem parlamentu ispričao svim žrtvama “zbog pogrešne hrvatske politike 90-ih”, a Vesna Pusić je već ranije Hrvatsku i sama optužila za “agresiju na susjednu BiH”.

Umjesto jedinstvenog krika hrvatskoga naroda i njegovog vodstva kako nikada nećemo priznati i prihvatiti ovakvu sudsku presudu, naši državnici i danas šute, Sabor ne prosvjeduje niti izglasava rezoluciju, mediji ne intervjuiraju generala Praljka, ni Brunu Stojića, ni Milivoja Petkovića. Umjesto toga naši će nas dužnosnici radije tjednima plašiti politički mrtvim Šešeljom jer i tako „mrtav” on brutalno raskrinkava njihovu kompromitiranu prošlost i razobličuje perfidnu politiku koju prema svojoj Domovini vode.

Autor: Zoran Meter/Dnevno.hr

facebook komentari