Pratite nas

Priče

PRIČA: Liči li Milorad Dodik na žabu?

Objavljeno

na

Radnja: Stjepan i Jovan su instruktori za zavođenje žena. Nakon što su dobili poziv, putuju za Banjaluku u pomoć predsjedniku RS Miloradu Dodiku koji se našao u ozbiljnim ljubavnim problemima. Tokom druženja saznaju da ga je davno proklela jedna žena i kako će se do ponoći pretvoriti u žabu ukoliko je ne poljubi. Kako bi stvari bile gore, ta ga žena mrzi.

[ad id=”93788″]

1. dio

Napete su minute klizile niz kazaljku pozlaćenog sata što je krasio crvenkaste zidove predsjedničkog kabineta. Blještave su jutarnje zrake prolazile kroz grilje, a dvojica agenta za zavođenje čekala su gospodina Dodika. Jovanova je noga nestrpljivo podrhtavala, a Stjepan se zagledao u šalicu kave iz koje se podizala mirisna para. Lijevu je ruku položio na stol te je krenuo ispiti. Baš tada, vrata su zaškripila. Agenti su se naglo okrenuli. Ugledali su predsjednika pa refleksno ustali. Njegove mutne oči izgledale su poput zelenkaste bare, a podno njih padali su veliki podočnjaci. Oblizao je svoje spuštene usne, zategnuo bucmaste obraze i uspravio trbuh.

„Dobro jutro“ – pospano je izgovorio.

Nakon nekoliko trenutaka zatečenosti, Jovan uzvrati.

„Dobro jutro predsjedniče.“ Lijepo odjelo.

On se neprirodno osmjehne pa položi svoju stražnjicu na kožnu fotelju te iz džepa izvadi zlatni lopoč. Gledao ga je nekoliko trenutaka te ih prostrijeli svojim velikim očima.

„Hvala, ali nema potrebe za formalnošću. Ja bih radije da odmah pređemo na stvar. Sjednite i osjećajte se kao kod kuće“ – rekao je.

Zapanjeni velikodušnošću, kakvu mediji nikad nisu predstavili, začuđeno su se pogledali te učinili kako im je rekao.

„Kojim dobrom mi kod vas ? Kako možemo pomoći?“ – upita Stjepan, trudeći se biti šarmantan.

„Pretpostavljate, zar ne?“

Njih dvojica kimnu.

„Ovoga puta, stvari su malčice složenije“ – predsjednik uvuče usne.

„Gospodine, komplicirani putevi vode do jednostavnog rješenja. Pravilo je uvijek jedno. Budi sve, samo ne ono što su ostali. Budi strastven. Dok govoriš, zamišljaj kako joj ljubiš grudi. I čini uvijek suprotno njenim očekivanjima.“

Dodik se začuđeno zagledao u raspričanog Jovana. Dok je slušao riječi koje su oživljavanje njegovu mladost, zabetoniranu u dubokoj podsvijesti, treptao je očima. Osjećao je kako mu je koža hrapava, a elastični mu se podbradak debljao i tanjio. Najednom, izleti mu glasan podrig što je zvučao poput svih kreketaja svijeta u jednom glasu.

Agenti ga zabrinuto pogledaju, a on obriše usne.

„Oprostite. Previše kisele vode u stomaku.“

„Sve u redu, gospodine predsjedniče“ – okamenjeno će Jovan.

„Gledajte momci, sve to krasno zvuči, ali riječ je o bivšoj djevojci. Ona me mrzi iz dna duše. Slomio sam joj srce u mladosti, a sada je trebam. Točnije, moram je poljubiti do ponoći.“

„Hahaha. Pepeljuga neka?“ – upita Stjepan.

„Momci, ne šalim se.“ – ukočeno će Dodik.

„U redu, nije problem. Rješavali smo i gore situacije, ali nije mi jasno zašto baš do ponoći? Opsesivnost u zavođenju je poput otrova u venama koji paralizira mišiće, trne lice. Strpljivost i opuštenost su melem prirode.“

„Momci, samo učinite kako sam vam rekao. Ukoliko uspijete, svaki od vas biti će nagrađen sa stotinu tisuća eura.“

„Što?“ – dvojac zaslini.

„Ponoć je rok“ – spusti glavu, a podbradak mu se napuše.

„Tko je ona?“ – upita Jovan.

Uto, Dodik izvadi letak večerašnjeg nastupa pjevačice Zlate u jednom od banjalučkih noćnih klubova. Na slici stajala je polegnuta žena tamne, kovrčave kose u kratkoj crvenoj haljini, a ispod je pisalo početak u dvadeset i jedan sat.

„Zar nju?“ – začuđeno će Stjepan.

„Da. Moja stara ljubav. Ispričajte me sada. Imam obveza. Vidimo se u kafiću preko puta moga ureda točno u osamnaest sati. Vlasnik je moj komšija Emir. Da nam Bog bude od pomoći, djeco.“

„Ne brinite gospodine. Dogovoreno“ – odgovorio je Stjepan.

Izlazeći iz ureda predsjednika, zaprepašteni dvojac obriše čelo blistavo od znoja. Šetajući romantičnim ulicama Banjaluke, glave su im bježale lijevo – desno od hodajućih meraka što su lutali ovim gradom. Oaza šminke, raznobojni buketi frizura i izražena ženstvena genetika lica dozivali su maglu u glavama najboljih zavodnika Hrvatske. One su šetale svuda oko njih. Ovakve žene su izumrle junakinje iz mitologije u njihovoj domovini. Toliko je sve postajalo nevjerojatno da su se osjećali kao da su svemirskim brodom zalutali na planet žena.

Zastavši u blizini dječjeg vrtića čije je zeleno dvorište bilo ispunjeno prekrasnim mladim tetama, Stjepan zbunjeno upita:

„Gdje smo mi to došli?“

„Rođo moj, u Banjaluci je svašta moguće, ali ne i to da ugledaš ružnu djevojku“ – izgovori piljeći u odgajateljicu duge plave kose, oble stražnjice i velikih grudi, koja je nasmiješeno podizala dječaka na vrtuljak.

„Napravio bi joj jednoga, ha?“

„Bilo bi čarobno.“

Baš kad je to izgovorio, s leđa ga sčepa netko. Naglo se okrenuo. Slijepa prosjakinja u marami na kojoj su bile ispletene blijede ljubice sledi im krv u žilama.

„Ona zna da ste ovdje“ – ledeno se osmjehne svojim tankim usnama.

„Ne razumijem, gospođo“ – prepadnuto prozbori Stjepan.

„Koliko vam god Milorad platio, prokletstvo mu je već opečatilo krvne stanice . Zlata ga neće poljubiti. Do ponoći, pretvorit će se u vodozemca.“

„Oprostite, ali o čemu vi pričate?“

„I vas je kao ostale uvjerio da pati od takozvanog žabljeg sindroma, odnosno kliničkog vodozemstva. Ne. Hihi. U krivu ste“ – jezivo će ona.

„Molim?!“

„Davno, nakon što je ostavio Zlatu, ovako mu je rekla:

Milorade, kada u grad tvoj dođu dva mladića,

Ugledat će staricu, nedaleko od vrtića.

Baka ta govorit će im, a oni će misliti da je luda babetina,

Te ćeš noći, Milorade, postati ogromna žabetina“.

Uto, djeca vrtića zacviliše poput jaganjaca, slijepa se starica započela ceriti na sav glas, a dvojac pobjegne od nje. Toliko su uspaničeno trčali ulicama da su im gotovo kosturi iskočili iz mesa. Preznojeni, sjeli su u kafić preko puta predsjedničkog ureda. Napeto su prolazili sati uz jata opsesivnih misli, nagađanja i teorija o zavjerama.

2. dio

Predsjedniku je zazvonio alarm te je podigao svoju debelu stražnjicu iz udobne fotelje. Pospano je zijevnuo puneći svoju stomačinu poput mjehura. Uto, uleti mu muha u usta i slijepi se za jezik. Divljački ju je ispljunuo te obrisao slinave obraze. Zvižudukajući, prošao je pored svojih podređenih kao da se ništa nije dogodilo i uputio se prema kafiću. Otvorivši vrata, ugleda dvojac.

„Momci, hajdemo u akciju“ – užurbano im uputi.

Ustali su, ostavili dvadeset maraka na stolu te produžili dalje.

„Nešto se događa sa mnom. Nešto se događa sa mnom“ – cvilio je Dodik putem.

Stjepan zapazi kako mu ruka malčice zeleni pa upita:

„Jeste li dobro?!“

„Ah, nikad bolje“ – protrlja glavom te se neprirodno osmjehne.

„Koliko još do kluba, gospodine?“ – upita Stjepan.

„Nije daleko. Nego, recite mi ukratko. Što mi je činiti?!“

„Sjetite se, što smo rekli. Koje je prvo pravilo?“

Dodik se zbunjeno počešao po kosi.

„Biti strastven!!“ – ko iz topa će on.

„Da. Strastveno govorite, strastveno razmišljajte, strastveno se krećite i gledajte. Što je ono, još važnije, o čemu smo jutros govorili?“

„Molim?“

„U redu. Činite sve suprotno od onoga što ona očekuje.“

„Dakle, ukoliko ona očekuje da volim žensku ljepotu, moram biti peder?“

„Ne tako!“ – Lupio se po čelu – „Opušteno i profinjeno. Razmislite logički. Što osoba očekuje nakon što ste joj slomili srce, a želite je ponovo?! Očekuje da ćete nastupiti prepadnuto, samoponižavajuće i da ćete joj se opravdavati te vas upravo tako planira kazniti. Budite suprotni od toga. Opušten, kreativan, sa stasom, ponosan, ali ne i bahat. I sve to pomnožite s faktorom strastvenosti. Ukoliko tako učinite, vaša je.“

„A što ako…“

„Nema >Što ako<!“ – prekine ga. „Ostaje samo situacija i okolnost, no mi smo tu kako bi to postavili. Zato nas i plaćate. I sjetite se da prava riječ, u pravom trenu, osvaja srce svake žene.“

„U redu“ – Dodik uvuče podbradak.

„Momci, pogledajte“ – izgovori Jovan ugledavši ljubičasto blještavilo koje su raspucavali reflektori zgrade disko kluba. Što su bliže prilazili, glazba je jače odzvanjala u ušima. Usporeno su prošli pored četvorice ćelavih gorila što su stajali pred vratima. S lijeva se nalazio šank nad kojime su letjele vatre i čaše koktel majstora, a s desna podij prepun rasplesane omladine, kojeg su okruživali  stolovi i crvene fotelje. Poviše, nekoliko je stepenica odvajalo ostatak kluba od VIP lože. Miloradu gotovo zastade srce ugledavši svoju staru ljubav u dugoj crvenoj haljini, u društvu s nekim gospodinom u plavom armani odjelu. Pijuckala je pjenušac, frčkala kosu i smiješkala se.

„Ne, ne mogu ja to“ – preznojeno će Dodik.

„Samo me slušajte“ – oštro mu uputi Stjepan, uhvati ga za sako te mu prišapne nešto.

Milorad se perverzno osmijehne te se odvažno uputi prema njoj, a dvojac krene za njim.

„Dobra večer“ – Dodik ispruži ruku prema Zlati, kojoj je gotovo ispala čaša ugledavši ga. Nije mu uzvratila.

„Poštovanje, mogu li vam ikako pomoći?“ – Upita gospodin pored nje.

Milorad spusti ruku i mrko ga pogleda.

„A tko si ti?“

„Predrag. Njen menadžer“ – pripito će.

„Gospodine menadžeru, želio bih nešto pokloniti Zlati“ – zavuče ruku u džep. Izvlačeći, ispao mu je zlatni lopoč i otkotrljao se do susjednog stola za kojime su sjedili svirači. Predrag refleksno ustane i krene ga podići, a Zlata dlanovima prekrije obraze. Zapazivši priliku, Stjepan ubaci bezokusni laksativ menadžeru u pjenušac, a Jovan istrese ljepilo „Super atack“ po crvenoj fotelji na kojoj je sjedio.

„Zlata“ – ponizno će Dodik.

Ona ga presretne pogledom prepunim prezira.

„Što je? Što hoćeš?“

„Želim samo znati da si dobro.“

„Jesam. Sada znaš“ – nakrivi glavu, a Miloradu se slede usne.

„Presjedniče, požurite, čekaju vas plesačice“ – lukavo će Jovan.

„Što?“ – on ga zbunjeno pogleda, na što mu ovaj namigne.

„Moramo ići, bilo nam je drago“ – reče Stjepan te povuče Dodika za odjelo. Spuštajući se niz stepenice, Milorad se okrene i ugleda menadžera kako sjeda na fotelju pokraj Zlate brišući sako, a pjenušac se sve vatrenije pjenio. Uručio joj je zlatni lopoč, a ona ga je samo odložila sa strane kolutajući očima.

Agenti i predsjednik oslonili su se uz šank i naručili tri viskija.

Kako su minute prolazile, prazne su se čaše sve brže redale pored Miloradovih laktova. Lijevo oko mu se spuštalo, a desno podizalo. Narodna mu je muzika sve čudnije odzvanjala u ušima. Polako se počeo prislanjati uz šank dok su ova dvojica plesali.

Odjedom, Jovan povuče prsatu crnku punih usana za ruku, nježno je obgrli oko bokova:

„U koje si – se ti probleme uvalila“ – osmjehnuto joj uputi, gledajući je u grudi.

„Što?“ – zbunjeno će ona.

„Uhvatio sam te. Tražim te dugo“ – osmjehnuto će.

„Odakle, molim te? I zašto mi piljiš u dude? Ljude se gleda u oči“ – odmakne se i prostrijeli ga pogledom.

„Pa zamišljam kako bi mi stajale u rukama, ako bi bila dobra.“

„Hah, ja dobra?!“ – Uperi prstom prema sebi.

„Nego čuj, manje je to sad bitno. Čuo sam da je u blizini Banjaluke pao leteći tanjur i da se mali vanzemaljac krije po noćnim klubovima.“

„A da? E pa danas nisi sretnik“ – osmjehnula se.

„Možda. Čuo sam da vanzemaljke vrebaju uokolo tražeći Zemljane da ih odvedu na Mars i izvuku im sjeme kako bi svoju vrstu križali s ljudima, ali da imaju ozbiljan problem. Ukoliko poljube čovjeka, odmah pozelene, izgube biološku masku i vrate se u svoj izvorni oblik?“

„Ha?!“ – Zatresla je glavom.

On je naglo uhvati te poljubi. Nekoliko sekundi pokušavala je držati usta zatvorena, ali nije se mogla oduprijeti te se krenula strastveno ljubiti s njim.

Milorad je sve to opijeno promatrao i nije mogao vjerovati. Netom, začuju se krikovi iz VIP- lože. Jovan ispusti djevojku, Stjepan se osmjehne, a predsjednik podigne glavu. Ugasila se muzika, a redari su trčali prema Zlatinom menadžeru koji se srušio sljepljen za stolicu.

„Ne mogu. Ne mogu“ – stenjao je držeći se za trbuh.

Baš kad su doletjeli redari, njega stegnu crijeva do kraja i začuje se prdež koji je zatresao diskoteku. Sve je izletjelo iz njega, curilo mu do čarapa. Zgrožena je Zlata pobjegla u prostoriju za osoblje, a redari su izveli menadžera zajedno s posranom stolicom za koju je bio sljepljen i skupa s njom ga izbacili iz kluba. Željeli su mu zadati poneki udarac nogom u stražnjicu, ali gadilo im se. Uskoro su dotrčale čistačice, obrisale pod i muzika je nastavila svirati kao da se ništa nije dogodilo. Milorad je perverzno trljao rukama i radovao se podsmjehom poput vodozemca kada jezikom uhvati naivnu mušicu. Trenutaka kasnije, zategne podbradak i podrigne. Primjetio je kako nema Zlate, no znao je da se mora vratiti prije početka koncerta. Nastavili su se opijati.

3. dio

Držao je oči sklopljenje, oslanjao se za šank. U glavi je osjećao predsvemirsko, plinovito stanje kojime ne teku ni prostor ni vrijeme, vlastito tijelo mu se doimalo kao da lebdi, a koljena su mu trnula. Svako toliko bi štucnuo.

„Predsjedniče! Predsjedniče!“ – Glasno će Jovan, povukavši ga za rukav.

„Aaaaa?“ – Razbuđeno će Dodik.

„Još pola sata i ponoć je.“

„Što?!“ – Hitro podigne glavu. „Gdje? Gdje je Zlata?“

„Eto, upravo je ušla.“

Dodik podigne pijano oko i ugleda je kako nervozno šeće VIP-om u pratnji dvojice redara te naglo posrlja prema njoj.

„Ne još, čekajte!“ – Dobaci Stjepan, na što se Dodik okrene.

„Što smo ono rekli?!“ – Upita Jovan.

Predsjednik ga zbunjeno pogleda.

„Biti supro… ?“ – Nastavi Jovan.

„Ah, da“ – pljusne se po čelu. „Čini suprotno od njenih očekivanja, budi strastven i zamišljaj kako joj ljubiš grudi dok govoriš.“

„Upravo tako. U napad sada“ – namigne mu, na što Milorad predahne i lelujavim se hodom uputi prema stepenicama.

Zlata ga je mrko promatrala dok joj je prilazio, to njegovo opijeno lice koje ju je u mladosti izrugivalo, pune usne koje su hvalisavo prepričavale njihova seksualna iskustva za šankom te korake koji su se gotovo zaplinjali u hodu.

Zastavši pred nju, gotovo se razbio. Oslonio se na njeno rame i započeo govoriti:

„Malena, nedostaje mi tvoj glas. Svakog trena kada si govorila, osjećao sam muziku koja mi je milovala srce. Otkako si otišla, ostala je jeka tuge i osjećam se kao da sam bačen u pakao. Pogriješio sam. Pored tebe, osjećao sam se kao da vodim ljubav s cijelim svijetom i imao dojam kao da je svemir poklonio jedan mali planet za nas, da na njemu budemo sretni.“

Zlata, kojoj je srce zakucalo kao nekada davno, prodre ga suznim očima.

„Uvijek si volio moć i slavu umjesto duše, zar ne?“

„Ne, srce. Počeo sam se baviti politikom otkad si otišla, kako bih postao moćan jer sam vjerovao da mi te to može vratiti. Glumio sam sve što nisam, govorio narodu sve što želi čuti, a tebe nosio u svakom otkucaju i nikada nisam prestao vjerovati da ćeš jednom opet biti moja. Ja sam i dalje mali uplašeni Milorad.“

„A mene je tješila glazba“ – spontano ga zagrli, a on je krene poljubiti.

„Ne još“ – odgurne ga nježno. „Prvo mi odgovori na jedno pitanje.“

„Kakvo?“

„Bi li umro zbog mene?“

Dodik zastade pa se sjeti da mora odgovarati strastveno, a suprotno od očekivanog.

„Ne, ali ne bih ni mogao živjeti bez tebe.“

Ona ga zadivljeno pogleda, zastade nekoliko trenutaka te upita:

„Koju bi mi haljinu kupio kada bi imao cijeli svijet na raspolaganju?“

„Nijednu, jer želim te golu.“

Nju iznenadi iskrenost, strastveno se osmjehne. Željela ga je ponovo kao nekada. Milorad je to osjećao, nakrivio je usne shvativši kako mu tehnika „suprotno očekivanom – strastveno“ jako dobro ide.

„A reci mi Milorade, bi li me ikada mogao iskoristiti onako kao nekada? Učiniti mi ono?“

„Bih srce.Volio bih te potrošiti kao zadnju i ostaviti usred parkića golu, ali…“

Presječe ga šamarčina preko obraza. Uhvatio se za glavu u kojoj su mu zujale riječi koje je zadnje izgovorio. Zlata se bijesno okrenula i uputila ka bini.

„Ljubavi, ne!!“ – razdere se Dodik i pokuša je povuči za haljinu, ali ga redari ščepaju za ruku i sruše na pod. Držali su ga.

„Neeee!“ – razderao se na sav glas, pokušavajući se oduprijeti.

Upravo tada, baš minut prije ponoći, orkestar zasvira i Zlata počne pjevati:

Nemoj da se ljutiš ti,

Drugom sada odlazim

Šta je bilo, bilo je

Drugom sada dajem sve

PLAČI DODIK, TU POMOĆI NEMA,

DRUGI JE KRAJ MENE,

SAD SAM SRETNA ŽENA.

PLAČI DODIK, TU POMOĆI NEMA,

DRUGI JE KRAJ MENE,

SAD SAM SRETNA ŽENA.

Zapazivši promijenjenu (ili možda izvornu) verziju teksta, osjetio je kako mu se tijelo umanjuje, udovi postaju ljigavi i mlohavi, kosti nestaju, jezik raste, a oči povećavaju. Pokušao je zaurali, ali umjesto toga, iz grla mu izleti kreketaj.

Redari se zapanje ugledavši prazno Miloradovo odjelo koje su držali svatko za jedan rukav. Pomislivši kako je čarobnjak koji može nestati, iznenadi ih skok žabe iz džepa. Zapazili su kako liči na Milorada i krenuli je uhvatiti, ali ona se prepadne i odskakuče prema izlazu. Žabac Milorad pazio je da ga neka štikla ne zagazi te se skrio iza kontejnera, u mali grm, ispred kluba, vrebajući i kamuflirajući tijelo u zelenilu. Čitav mu se lik izmjenio, osim boje očiju.

Epilog

Ujutro, oko četiri sata, kada je Zlata u pratnji novinara i nekoliko stotina obožavatelja, izlazila iz kluba, zapazi slatku, malu žabu. Srce joj se smili te čučne i ispruži dlanovi. Žabac Milorad doskakutao je do nje, a ona ga podigne i poljubi u usne. Uto, začuje se prasak, a blještavilo svima zablješti pogled. Ugledali su golog Milorada Dodika.

Shvativši što se dogodilo, rukama je prekrio golu stražnjicu i genitalije te pocrvenjelih obraza otrčao daleko, u neku Banjalučku zabit.

Čitav je događaj medijski zataškan, ali je poznat u užim Banjalučkim krugovima. Očevici se boje prepričati ga ikome kako ih se ne bi proglasilo ludima.

Kraj

Autor: Zoran Antičević

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati