Pratite nas

Kolumne

Lihvarski krediti iliti stradanje modernih Frankopana

Objavljeno

na

Top tema zadnjih dana u Hrvatskoj su lihvarski krediti u švicarskim francima koji su o jadu zabavili oko 60.000 ljudi direktno, a posredno barem tri-četiri puta više, jer stradavaju čitave obitelji.

Poklopilo se da se netom po završetku dosad najneizvjesnijih predsjedničkih izbora, koji su okupirali pozornost javnosti u vrijeme blagdana, dogodio novi, drastičan porast švicarske valute. Budući da se zemlja nalazi u višestruko izbornoj godini, krajem koje će se održati najvažniji, parlamentarni izbori, sudbina tako velikog dijela biračkog tijela (u šali ih se naziva Franačka vojska, Frankopani, Frankovci i sl.) odjednom je počela dirati političare koji ih ranije nisu imali ni u primisli.

Hrvatska ulazi u sedmu godinu neprekinute ekonomske krize i socijalna napetost je veća nego ikada. Izborni uspjeh Ivana Vilibora Sinčića u prvom krugu predsjedničkih izbora pokazuje koliko je biračko tijelo ogorčeno postojećom političkom elitom, ali i nekritički spremno podržati bilo kakvu promjenu. Otvara se tako sve više prostora za nove-stare populizme svake vrste.

          Paradoksalno, danas su u Hrvatskoj najtjeskobniji ne oni realno najsiromašniji, jer oni nisu ni bili kreditno sposobni, već oni najzaduženiji u odnosu na trenutna primanja i buduće perspektive, a to su ljudi koji su trebali biti zametak nove srednje klase, a danas su u situaciji dužničkog ropstva.

Većina tih kredita u godinama rasta, 2002 – 2008, dizali su se za kupnju stanova, pretežno u Zagrebu. U to vrijeme stanovi su bili debelo precijenjeni, umjetno napumpani kvadrat u Zagrebu koštao je npr. više nego u Njemačkoj. Vladala je tada neka čudna potrošačka histerija i naivno očekivanje da će cijene stanova, ali i plaće, rasti beskonačno. Svi su htjeli odmah sve. U tim godinama su mladi ljudi, najčešće sa završenim fakultetima, ubrzo po zapošljavanju dizali nepovoljne kredite da bi kupili precijenjene stanove sumnjive kvalitete. Kvadrat stana u Zagrebu bio je premašio 2.000 eura i većini nije bilo čudno što i dalje raste, unatoč tome što se stanovništvo nije povećavalo, a stambeni fond je rastao. U međuvremenu su strane banke pokupovale domaće i nudile su na hrvatskom tržištu kredite s puno većim kamatama nego u matičnim zemljama. Ako se i uzme u obzir faktor većeg rizika, on ipak nije dovoljan da objasni toliku razliku u kamati, već je na djelu očito bila i neokolonijalna matrica. Kao šlag na kraju, došla je u jednom trenutku neobična ponuda kredita u švicarskim francima. Priča je u stvari krajnje banalna. Franak je u to vrijeme bio rekordno nizak. Banke su procijenile da ubuduće može samo rasti pa su pripremile primamljivu papicu za tranzicijska financijska tržišta – kredite vezane uz švicarski franak (franka tu nitko nije ni vidio, on je samo poslužio kao obračunsko sredstvo) s kamatom osjetno povoljnijom nego na kredite u eurima. Mnogi su se uhvatili u tu zamku iz vlastite naivnosti i pohlepe. Procjenjivali su da franak neće toliko narasti da se poništi prednost niže kamate od kredita u eurima. No neki drugi nisu ni imali izbora. Ako su htjeli kupiti određeni stan, često  bi investitori imao već dogovorene kreditne pakete s bankom pa je uz stan bio unaprijed vezan odgovarajući kredit. Uglavnom, dosta ih je životnu sudbinu nenadano vezalo uz švicarsku valutu. A onda je franak, na njihovo užasavanje počeo rasti. I rasti. I rasti i dalje, dosegnuvši sadašnje, za mnoge katastrofalne razmjere. U međuvremenu je i kriza učinila svoje – cijene stanova godinama padaju, a padat će još dugo, jer prema procjenama, samo je u Zagrebu preko 13.000 novih neprodanih stanova, a o starima da se i ne govori.

          Ljudima zavaljenim u stambene kredite tako rate kredita neprestano rastu, a vrijednost nekretnine rapidno pada. Uhvaćenima u takve škare ostaje malo energije razbijati glavu je li bolji Ivo ili Kolinda već očajnički traže bilo kakvo rješenje, pa makar se ono zvalo i Ivan Vilibor Sinčić. Za ilustraciju tragedije tih ljudi dovoljno je navesti jedan primjer: netko tko je pred krizu kupio stan od pedeset kvadrata u predgrađu koji je tada koštao 100.000 eura, platit će ga na koncu preko 200.000, kad sračuna koliko će vratiti kamata na kredit. A ako je taj kredit uzeo u francima, sudeći po dosadašnjem trendu, na koncu će ga platiti 300.000. E sad, dodatni je problem što isti taj stan već danas vrijedi upola manje, oko 50.000. Dakle, nešto što danas vrijedi 50.000 eura, on će plaćati skoro cijeli radni vijek i dati šest puta više od realne vrijednosti. “Katastrofa” je preblaga riječ za opisati to stanje. Na koncu, tko je kriv za to što se dogodilo i može li država danas ikako pomoći?

          Prstom se najviše upire u Hrvatsku narodnu banku koja je ljude trebala drastičnije upozoriti na opasnost od kredita u francima, iako su u lancu odgovornosti mnogi, od nekoliko vlada, ministra financija pa sve do više odgovornih razina za umjetno napumpavanje cijena stanova. Sprega aljkave države, građevinske mafije, beskrupuloznih stranih banaka i lakomih, neupućenih kupaca obuzetih konzumerističkom histerijom doveli su do današnjeg nezavidnog stanja.

          Što učiniti? Spominju se razne mogućnosti. Više-manje sve se svode na uvid kako su se banke dovoljno napasle i da im treba smanjiti ekstraprofit, ali toliko da ih se ipak ne otjera i ne ugrozi sektor u cjelini. Za državu koja je i sama prezadužena i ovisna o financijskim injekcijama izvana kroz stalna nova i nova zaduživanja, to nije lak posao. Svako rješenje kojim bi se barem donekle olakšala situacija dužnika u francima, neposredno ili posredno, udara po džepu sve druge građane pa se postavlja pitanje je li to pravedno? Jesu li bili punoljetni i prisebni kad su uzimali te kredite na koje ih nije nitko puškom tjerao? Jesu. Imamo li pravo narušavati princip osobne odgovornosti u ime socijalnog populizma s upitnim ishodom? Teško da imamo. Zamrzavanje tečaja franka ljuti ljude koji su dizali kredite u eurima pa ističu: zašto bi mi svi čupali njih koji su se htjeli napraviti pametnijima od nas pa se navukli u  franačku klopku zavedeni nižom kamatom? A što da je bilo drugačije. Bi li oni svoju uštedu onda podijelili sa širom zajednicom?

Oni koji su odoljeli sirenskom zovu kupovanja stana na kredit iznad vlastitih mogućnosti pa mudro odabrali unajmljivati stan dok cijene ne dođu na realne osnove, pogotovo nemaju empatije prema onima koji su se zaletjeli. Ali jedno je nečija pogrešna poslovna procjena, a nešto sasvim drugo drama obitelji kojoj je to jedini stan i koja će, ako financijski skroz pukne, ionako pasti na teret zajednice kao  socijalni slučaj. Aktualna vlada je najprije donijela razboritu odluku da se tečaj zamrzava samo za one s kreditima manjima od 100.000 eura. Ograničenje izgleda logično, jer nije isto je li kredit u “švicarcima” digla mlada obitelj za kupovinu jedinog stančića ili je poduzetnik digao kredit od nekoliko milijuna kako bi gradio apartmane na moru za iznajmljivanje. Zašto bismo njega čupali? Zašto bi najsiromašniji dio stanovništva koji nije ni bio kreditno sposoban pa je mogao samo sanjati o iole kvalitetnijem rješavanju stambenog pitanja u gradu, podmirivao dugove wannabe srednje klase, koja je naknadno skužila da se malo preračunala? Kako god Vlada okrenula, neki će bit nezadovoljni. Izborna je godina pa postoji realna bojazan da će i vladajući i oporba u borbi za svaki glas činiti i obećavati sve i svašta, ne razmišljajući o dugoročnim posljedicama. U međuvremenu biračko tijelo sve više pogledava što radi Orban u Mađarskoj, a od sutra i što će raditi Tsipras u Grčkoj.

Problem nije samo hrvatski, nego širi europski. Pogotovo ako se uzme u obzir prošlotjedna nes(p)retna izjava hrvatskog ministra financija kako je glavna svrha ulaska u EU bila da se možemo jeftinije zaduživati.

Zašto se onda čuditi kad građani slijede takav, neodgovaran obrazac ponašanja, kojeg im riječju i primjerom nudi sama država?

Nino Raspudić

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati