Pratite nas

Kolumne

LIJEPA NJIHOVA TAJKUNSKO-POLITIČARSKA

Objavljeno

na

SDP-ov bastion grad Rijeka zaslužuje poseban osvrt jer je najbolji primjer što cijeloj Hrvatskoj slijedi ako na vlast dođu drugovi i drugarice s Iblerovog trga. Ako izuzmemo robijanje i ubijanje za razvoj Rijeke boljim su se pokazali Titovi komunisti nego li Račanovi i Milanovićevi.

Aktualnom glavešini SDP-a nad glavom suncobran drže dva uvezena Riječanina – gradonačelnički trut Vojko Obersnel i isušitelj močvara Željko Jovanović. Ovaj zadnji brani šefovu usporedbu Srbije sa šakom jada. Ni slučajno zbog vlasti već zbog HR. Ističući svoje lojalno srpstvo hvali se da je u isušivanju beogradske močvare upecao je nelojalnog etno-soma Milorada Pupovca. Esdepeovci iz nikad zadovoljne nacionalne manjine spremni su poradi vlasti pljuvati i po svojim sunarodnjačkim blizancima u Kevistanu. Komunisti i Velikosrbi najviše vole doživotnu vlast i uniformu makar mjesto vladanja bila portirnica, a da ne bi na vratima Jadranu.

Rentgenska slika SDP-ove Rijeke

Ponosna pravna nasljednica Saveza komunista Hrvatske, komunističkih zločina i imovine otete od hrv. naroda, naslijedila je grad Rijeku sa 155.000 stanovnika. Zahvaljujući sposobnosti esdepeovaca već 2011. ovaj grad ima 128 tisuća stanovnika, dok procjene za 2016.  govore o 120 tisuća. U 2015. godini u Rijeci je rođeno 890 djece, a umrlo 1800 ljudi.

Katastrofalno nizak natalitet u Rijeci nije nikakvo čudo. Nezaposleni nemaju uvjete za djecu dok su većina zaposlenih pravovjerni esdepeovci i antifa povezana rodbinskim vezama, pa se zbog incesta ne mogu međusobno seksati. Demografske analize pokazuju – ako se ovakav trend nastavi Rijeka će već 2021. imati tek 110 tisuća stanovnika, a 2031. čak 70 tisuća. Najveće središte ispod Učke danas je grad starih ljudi jer se mladi masovno iseljavaju.

Nije SDP Rijeku usrećio samo demografski već i ekonomski. Nekad uspješni giganti zjape prazni u oronulim zdanjima. Kao obješeno ruglo klate se na SDP-ovoj buri.

Esdepeovci posprdno govore o Bandićevim fontanama u Zagrebu dok istodobno veličaju svoje stvaralaštvo u Riječkom kazalištu, tzv. nevladinim udrugama i neprofitnim medijima. Pod njihovom šapom je Novi list, TV kanal RI i Radio Rijeka. Jedino taj prokleti internet nikako ne mogu obuzdati.

Što god mislili o bezveznim fontanama one će ostati za razliku od antifinog “kulturnog” stvaralaštva. Tko će se za deset godina sjećati Frljićevih predstava koje relevantni europski kritičari nazivaju idiotskim i suprotnim europskom antitotalitarističkom duhu. Cinici bi za Riječane rekli: sami pali sami se ubili, jer u odnosu na Zagrepčane  imaju u prosjeku 30% manju plaću i 15% veće režije.

Sedamdesetogodišnje vladanje Rijekom od strane komunističkih drugova i drugarica najbolji je primjer što Hrvatsku čeka ako SDP opet dođe na vlast.  Ali, čega se pametan srami time se lopovi hvale. Milanović hvali kataklizmu tvrdnjom da je SDP tijekom vladavine u HR smanjio stopu nezaposlenosti i istodobno prešućuje kako je ta stopa proporcionalna postotku iseljenih iz Hrvatske.

Blago Hrvatskoj s esdepeovcima na čelu. Kud Narodne koalicije vojska prođe, sretna će se zemlja zvat.

Zdravstveni karton hrvatskih političkih stranaka

Nije istoNakon što je socijalistički Plan 21 propao ravno 21 put SDP je smislio novo čudo napretka Hrvatske. Zoran Milanović je skrenu desno i tamo pronašao svojeg djeda ustašu.  U čast šefovog djeda ustaše SDP je patentirao novi  pozdrav antife: Drugovi i drugarice – Za dom spremni! Epilog je logičan. Od silnog truda SDP je ostala trudna – s Antom Pavelićem.

HNS Vesne Pusić i Stjepan Mesić prije podne su jedno, poslije podne drugo, a nakon izbora bez SDP-a nitko i ništa. Mesić sada tvrdi kako je u Australiji stvarno pjevao ustaške pjesme ali ga je HDZ natjerao lagati da je bio playback s nijemim otvaranjem usta. Morao je zbog ucjene za otuđeni ček. Nakon što je ček zastario opet Meske i sveg glasa pjeva.

IDS je zakržljao u svojem lokal-feudalizmu. Bandić je 365 dana s političkim dosegom s vidikovca zagrebačke katedrale.

Živi zid, osim spriječene deložacije Mesića iz ureda na Pantovčaku, ništa ne čini niti ima što ponuditi.

SDP i HDZ povezani su skoro istoznačnim odnosom naspram Hrvate u BiH koje spominju samo pred izbore. Prvi ih sa izbora marškaju dok ih drugi milozvučno vabe. Esdepeovcima su bitna prava ugnjetenih Hrvata u BiH koliko i pederu velika stražnjica Kim Kardashian, dok je hadezeovcima “škakljivo pitanje”.

Što se tiče programa kojim HDZ želi osvojiti vlast njega ne zna ni Mara gatara. Njihovo obećanje o tisuću eura za svako novorođeno dijete možemo objesiti mački o rep. Čim Hrvati navale štancati male Hrvatiće HDZ će obećanje povući. Novac će isplatiti sebi kao naknadu za odvojen život od svojih seksi partnerica. Tko je još vidio sirotinji plaćati kurčevu rabotu kojom stvaraju još brojniju sirotinju.  SDP će taj novac uložiti za obnovu svojeg voznog parka, antifine udruge i neprofitne propagandne medije.

Od kako je umjesto Karamarka na čelo stranke došao Andrej Plenković HDZ se nakrivio na lijevo poput toranja u Pisi, dok im Zlatan Hasanbegović istodobno drma statiku na krajnje desno.

Radićevi seljaci s plodnih polja pobjegli su u šumu kod partizana i komunista. Pravaških stranaka je premalo za bolesno velik broj egocentrično umišljenih lidera. Njihov program već čitavo stoljeće stoji nepomično ukopan u napadu na Drinu.

MOST je sazidan od ucjena i kao švedski stol pretrpan brojnim suprotstavljenim ideologijama i politikama. Očevidna ideološka podjela u HR često je proporcionalna ucjenjivačkim zahtjevima ćuprijaša. Njihov program je jedna rečenica – Premijerska fotelja i MUP. Grizli JE dobio very big korpu čak i od good man Tihomira Oreškovića iako se nesretnik nema gdje drugdje skloniti.

Zbog uštede prostora ostale marginalne političke stranke ne vrijedi niti spominjati. Jedino balvanske stranke i avanti Furio Radin mirno čekaju rasplet izbora. Nikad zadovoljna srpska i talijanska manjina zaštićena je fetišom od patentirane pozitivne diskriminacije kojom u Saboru imaju zajamčen broj mandata.

Mora se, a nema se za koga glasovati

Zadnji put je od 91. do 98. jedna hrvatska politička stranka (tada pokret) bila Hrvatima djetelina sa četiri lista. Kojoj nesreći dati svoj glas, a da čovjek pri tome ne dođe u sukob sa savješću?! Možda je za savjest rješenje sve hrv. političke stranke napisati na poseban papirić i žmireći izvući jednu. Ili ovaj put bojkotiraju izbore jer je HR u zadnjih godinu dana, bez političara i Vlade, ostvarila porast BDP-a od lijepih 3%.

Možda je najbolja opcija Zdravka Mamića nagovoriti da utemelji stranku. Naime, dobar dio esdepeovaca još uvijek slavi svojeg mrtvog vođu i mantra – Tito je krao ali je i narodu dao. Ako ništa drugo Mamić ne stvara dugove i siromaštvo već zna kako namaknuti lovu i sebi i drugima.

Nikada teže nije bilo hrvatskim glasačima. Na predstojećim izborima nema se za koga glasovati, a za nekoga se mora. Iste ovce, isti torovi i punih džepova staro-novi zlotvori. Zbog toga što je narod političarima  tek sredstvo do cilja nekadašnja Lijepa naša danas je samo njihova – tajkunsko-političarska.

Kad već nema dobrih, a što drugo nego izabrati makar manje zlo od onog u Rijeci.

Filip Antunović

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati