Pratite nas

Analiza

LISTA SRAMA: Ovo su ljudi koji bi cinkali Antu Gotovinu dok je bio u bijegu

Objavljeno

na

lista-srama-660x330

Dr. Slaven Letica o “Faktoru ‘ribara‘ Gotovina u predsjedničkoj kampanji 2015.”.

“Zanimljiv su bijes i paranoja kojim hrvatski apatridi doživljavaju svaki susret – na moru, kopnu i zraku – predsjedničke kandidatkinje KGK i danas “starca od mora” Ante Gotovine. “Faktor Gotovina” postaje općim mjerilom straha starog režima od nove vizije predsjedničke vladavine.

Što se razloga paranoje od susreta Dunje i Ante Gotovine i KGK, možda se oni mogu pronaći u činjenici što su neki najbliži suradnici predsjedničkoga kandidata dr. Ive Josipovića prije deset godina bili ne samo spremni Gotovinu prijaviti policiji, već i uzeti nagradu za njegovu “glavu” koju su nudile SAD i RH.

Novinar Slobodne Dalmacije Saša Jadrijević Tomas objavio u tom listu 12. ožujka 2005. godine odgovore poznatih političara i poznatih osoba koje je anketirao kako bi doznao bi li generala Antu Gotovinu (u to je doba bio u bijegu) prijavili policiji i bi li za tu “uslugu” uzeli novac.

Evo kako su razmišljali poznati i “slavni” Hrvati o Gotovini nepunih devet mjeseci prije njegova uhićenja (uhićen je u noći od 7. na 8. prosinca 2005.):

Radimir Čačić, saborski zastupnik HNS-a: Pa naravno da bih ga prijavio da ga vidim. Taj novac koji se nudi za vjerodostojnu informaciju o Gotovini treba Amerikancima odmah uzeti i staviti u zakladu za policajce koja se sada osniva. Ako Amerikanci već daju, zašto im ne uzeti?

Hloverka Novak-Srzić, urednica: Da vidim Gotovinu, ja bih sasvim sigurno reagirala. Zvala bih premijera i kamere, a onda bi on postupio kako zna. Ja svoju odgovornost prebacujem na drugoga. Dužnost je da se bjegunce prijavi, ali kod Gotovine je to drukčije jer je ta optužnica upućena na njega, ali i prema cijeloj državi. To je prije svega pitanje politike, a ne policije.

Damir Kajin, saborski zastupnik IDS-a: Da, prijavio bih ga! Oni koji ga ne bi prijavili su nezreli ekshibicionisti. Ja bih osobno volio znati i kako se to pojedinac bez kune može toliko vremena uspješno skrivati. Treba provjeriti i navode iz medija da je bio blizak narkomiljeu, a ako je to točno, treba mu i u RH suditi. Nagradu za njegovo prijavljivanje ostavio bih u državnom proračunu.Vedran Mlikota, glumac: Europa nas previše j..e. Ne bih okrenuo 92, ali mislim da je on jako zakomplicirao sve skupa što se događa u RH, ako je istina ono kako nam se prezentira situacija s njim u medijima. Mislim da je više učinio dobroga nego lošega u ratu. Mislim da nas Europa sada malo previše j… s tim.

Đurđa Adlešić, gradonačelnica Bjelovara i saborska zastupnica HSLS-a: Prepoznala bih Gotovinu. Kud ste baš na mene naletjeli s ovim pitanjem? Ne vjerujem da je u Hrvatskoj. A na vaše pitanje mogu reći da bih ga ja prepoznala, ha, ha… Mislim da bih ga prijavila, ali ću razmisliti.

Željka Antunović, saborska zastupnica SDP-a: Izluđena sam ovom paranojom. Da! Ne znam bih li imala telefon da obavijestim MUP, ali našla bih načina da obavijestim službenu osobu. Izluđena sam više tom paranojom, mislim da nekome jako paše da se prikaže kako je Gotovina razlog zašto nećemo u EU. Vidjela sam u medijima i jedno idiotsko pitanje: jeste li za EU ili Gotovinu?! Dilema koja ne postoji! Gotovina nije kriv, on je samo osumnjičen, a oni koji prave cirkus od svega ovoga najbolje sami znaju zašto to rade.

Vedrana Rudan, spisateljica: Ne bih! Zato što je to neka prozirna igra između onih koji imaju moć, tj. SAD-a i Zapada, i robova – Srbije i Hrvatske koje moraju izručivati svoje zločince sudovima na koje ne odlaze zločinci iz ostatka svijeta. Gotovina nije, kad ga usporedim s Bushom, Putinom i Berlusconijem, nikakav zločinac. Da se razumijemo, ja ne volim ratnike i muškarce tri glave niže od mene, ali 92 ipak ne bih okrenula.

danielatrbovicindex6621-150x150Danijela Trbović, voditeljica na HTV-u: Ja bih ga prijavila bez ikakvoga dvoumljenja, jer zakon treba poštovati. Nismo se borili da bi netko bio iznad zakona. Pametan zna čemu služi pojas. Jest da smo “od stoljeća sedmog” tu, ali što se tiče EU-a, sami smo se doveli u ovu situaciju. Prijavila bih ga zbog građanske dužnosti, a ako bi mi dali novac, deset posto bih dala u humanitarne svrhe, a ostalo bih sebi humano donirala.

Goran Milić, urednik i novinar na HTV-u: U situaciji u kojoj se svi novinari oko toga dijele, ja, kao urednik Dnevnika, da nešto kažem… Što god da kažem, mrtav sam. No, zvao bih kamere, to sigurno. Kad ne budem u Dnevniku, reći ću. Kad Mesić, koji je spretan govornik, ne zna već dvije godine naći formulaciju, kako ću se ja onda postaviti? Odgovor na vaše pitanje nije mi u opisu radnog mjesta, ali i dalje ću prenositi vijesti i mišljenja o tome, isto kao i vi.

Zlatko Vitez, glumac: Pa naravno da ga ne bih prijavio! Kako me to uopće možete pitati?! Ma nikada ga ne bih prijavio, pa čak ni onda. Ja ga poznajem osobno iz vremena rata i bili smo zajedno u najljepšim trenucima hrvatske države. On je najzaslužniji čovjek u Domovinskom ratu!

Zarko-Puhovski13021-150x150Žarko Puhovski, HHO: Naravno da bih prijavio. Treba prihvatiti da je to naš sud, a meni se čini da se neke stvari na Haaškom sudu mogu raščistiti i ne vidim drugoga rješenja. To se ne može rješavati tako da se pravim da nekoga ne vidim na ulici. Čovjeka treba prijaviti ako ga se prepozna, to mi je potpuno jasno.

Mate Granić, savjetnik Predsjedništva HSP-a: Kada bih vidio umirovljenoga generala Antu Gotovinu, odmah bih nazvao dva broja. Prvo bih nazvao premijera Ivu Sanadera i njega bih informirao, a zatim Antu Đapića. Policiju ne bih zvao. Nema razloga ne vjerovati Mesiću i Sanaderu da se ne nalazi u Hrvatskoj.

Joško Morić, DC: Da, nazvao bih 92. Ne znam što drugi kažu, ali ja kažem što bih ja napravio da ga prepoznam. Ovo što se događa oko EU-a i Gotovine nije nikakvo nesnalaženje vlasti. Oni tvrde i inzistiraju da je kod nas, a mi tvrdimo da nije. Taj problem se mora riješiti, ne zbog EU-a, nego zbog Gotovine i nas samih.

Ante Markov, saborski zastupnik HSS-a: Da ga vidim, nešto bih učinio, a što bi to bilo, zadržat ću za sebe. Nema potrebe spekulirati o tome, jer prema stajalištu Vlade on nije u RH, pa ga nitko tu ni ne može vidjeti.

Zdravko Tomac, intelektualac: Da ga vidim, ne bih ga prijavio i ne bih okrenuo 92, jer dužnost građanina nije da radi policijski posao. Mislim da nije dužnost intelektualca da prijavljuje ljude za koje je uvjeren da nisu krivi.

Zagreb, 16.11.2013 - Dvojezicne ploce u Vukovarskoj ulici povodom Dana tolerancijeZoran Pusić, nevladin aktivist: Bih, zvao bih policiju. Te nagrade, koje nude za Gotovinu Amerikanci i naši, mogle bi se upotrijebiti za mnogo dobrih stvari, ali ja bih Gotovinu u prvom redu prijavio zbog toga što je vrijeme da se pretvorimo u pravnu državu. Svatko bi tako trebao razmišljati.

Slaven Letica, saborski zastupnik: Ne bih ga prijavio. To je jako komplicirano moralno pitanje. Da ga vidim, pozdravio bih ga, dao mu ruku i rado popričao s njim. Što se tiče tih nagrada, bolje bi bilo da je ponuđena za one koji su napravili zlo u privatizaciji, otimali…

Zlatko Kramarić, gradonačelnik Osijeka: Nemoguće je da ga ja vidim prije onih službi koje ga traže. Onda k vragu i službe ako ga ja mogu vidjeti prije njih. No, da ga vidim, kako sam legalist, morao bih ga prijaviti. To je moja građanska obveza. Nagradu ne bih uzeo.

Šime Lučin, saborski zastupnik SDP-a: Pa naravno da bih ga prijavio! Građanska dužnost je prijaviti, posebice nas koji se bavimo politikom, a to je i proklamirana politika. Što se tiče nagrade, osobe koje se bave ovim poslom sad još da idu teretiti porezne obveznike, to je malo neozbiljno. Ne bih uzeo novac ni od Amerikanaca.

Tonči Majić, nevladin aktivist: Nije tajna da u Dalmatinskom komitetu imamo loše mišljenje o organima i institucijama kojima bismo u uređenoj državi inače trebali proslijediti saznanja ili dokumente te vrste. Za slučaj da do takvih informacija dođemo, naš postupak ne uključuje obavještavanje bilo koga u Hrvatskoj. Informacije bi išle direktno onima koji znaju što bi napravili.

Ivo Lončar, neovisni saborski zastupnik: Što se mene tiče, ne! Zato što smatram da se neprimjereno i nemoralno na takav način odnositi prema junaku Domovinskog rata. Ante Gotovina je simbol hrvatske borbe za neovisnost. Simbol države je himna, grb i zastava, a za mene je i on simbol ovoga naroda. Mi ne možemo ići po diktatu Europe.

Sanja-Sarnavka1-150x150Sanja Sarnavka, udruga B.a.b.e: Prijavila bih ga bez razmišljanja. Što se tiče tih nagrada, ja bih novac jedino uzela da ga dam svojoj udruzi ili skloništu za žene u Hrvatskoj. To bi bilo dobro. Gotovinu stavljaju iznad zakona jer Hrvati vole mitove i legende. Ta mitološka ljubav je dosta hranjena od strane države. Da se odmah reagiralo na pravi način, sad ne bi bilo ovih pitanja. Ljudi koji nemaju kruha vole igre; podržavajući Gotovinu, misle da sebi nešto čine u životu.

Ivić Pašalić, HB: Pa naravno da ga ne bih prijavio! Heroje Domovinskog rata kao što je Gotovina ne tretiram tako, pa na takav način ne bih nikoga od njih prijavio. Hrvatska Vlada i Carla del Ponte su napravili od ovoga slučaja političko pitanje.

Dino Rađa, košarkaš: Ne, i to je to. Kratko i jasno ne. Nije to moj posao da prijavljujem.

Oliver Mlakar, TV voditelj: Da ga vidim, ne bih zvao policiju, jer nisam prijavljivač. Ako ga policija traži, neka ga onda ona i nađe. Općenito sam protiv toga Haaškoga suda. To je politički sud i jahati na tom nesretnom Gotovini, i zbog toga držati ovu zemlju i narod taocima, to nema nikakvoga smisla.

Jozo Radoš, saborski zastupnik i bivši ministar obrane: Da, prijavio bih ga i ne bih se dvoumio. Dijelom je opravdano misliti da nas EU pritišće na tom pitanju, na kojem ne možemo sad sve učiniti, ali na to je već odavno trebalo misliti. Teško je odvojiti je li ovo političko ili policijsko pitanje. Policijsko se pitanje pretvara u političko.

Željko Pecek, saborski zastupnik HSS-a: Ja nikoga u životu nisam prijavio, pa vjerojatno ne bih ni Antu Gotovinu. Generali zaslužuju bolji odnos, jer sjetite se samo Blaškića. Prije nego što ga se sretne na cesti, treba staviti svu dokumentaciju na svjetlo dana, a koja je po kojekakvim arhivima tajnih službi. Treba pobiti one lažne dokumente koji su poslani u Haag.

Arijana Čulina, glumica: Ne bih nazvala 92. Mislim, nisam pozvana da čovjeka niti hapsim, niti optužujem, niti da špijam. Jednostavno ga ne bih prijavila. Taj čovjek je za većinu ljudi heroj, jer da nije bilo njega i njemu sličnih, mi bismo sada bili Krajina. Možda nisam u pravu, ali tako mislim.

Ingrid Antičević-Marinović, saborska zastupnica SDP-a: Kao što bih nazvala 92 kad bih vidjela da muž tuče ženu, tako bih nazvala isti broj kad bih vidjela Gotovinu. Ne bih se nimalo dvoumila, ali nikakav novac ne bih uzela jer je moja dužnost prijaviti.

Ruža Tomašić, saborska zastupnica HSP-a: Ne bih ga prijavila ni za živu glavu! Nema šanse! Dala bih mu ruku i bila bih jako sretna da ga vidim, a nikakva policija mi ne bi pala na pamet. Ante Gotovina je junak i heroj, a Haag je njega već osudio!

Ksenija Pajić, glumica: Ne bih nazvala taj broj o kojem govorite. Ne želim obrazlagati zašto i kako, jer to je moja privatna stvar.

“Šeksov poučak”

Kad se citirani odgovori sažmu i razvrstaju u tri skupine – “prijavili bi Gotovinu”, “ne bi prijavili Gotovinu” i “ne zna ili ne želi reći bi li prijavio Gotovinu” – dolazi se lako do zaključka kako “Šeksov poučak” nije iznimka od pravila. Evo tog pregleda:

Prijavili bi Gotovinu: Đurđa Adlešić, Ingrid Antičević-Marinović, Željka Antunović, Radimir Čačić, Damir Kajin, Šime Lučin, Zlatko Kramarić, Mate Granić, Tonči Majić, Joško Morić, Žarko Puhovski, Zoran Pusić, Jozo Radoš, Sanja Sarnavka i Danijela Trbojević.

Ne bi prijavili Gotovinu: Arijana Čulina, Ivo Lončar, Oliver Mlakar, Vedran Mlikota, Ksenija Pajić, Ivić Pašalić, Željko Pecek, Dino Rađa, Vedrana Rudan, Hloverka Novak-Srzić, Zdravko Tomac, Ruža Tomašić, Zlatko Vitez i Slaven Letica.

Ne zna ili ne želi reći bi li prijavio Gotovinu: Ante Markov, Goran Milić.

Iako su mnogi koji su 2005. godine bili spremni, bez ikakva razmišljanja, Antu Gotovinu prijaviti policiji (četvoro ih je bilo spremno uzeti novac za to prokazivanje) za sebe pronašli neki “alibi”, vrlo je tužno to što je bilo više javnih ljudi koji su ga bili spremni prokazati od onih koji su ga bili spremni zaštititi od uhićenja. Teško je doista zamisliti bilo koju zemlju koja je u 20. stoljeću vodila pravedan i obrambeni rat, a u kojoj bi vodeći političari i javni djelatnici tako olako policiji prijavili generala koji je zemlju oslobodio od petogodišnje okupacije i koji je, prema mišljenju zapadnih vojnih analitičara, bio vojnik – gospodin.

Slaven Letica

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava „Za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja, Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju

A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)
https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/1995-10-26C.pdf
u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Deklasificirani CIA izvještaj o ulozu srpskog ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 10. 1995., objavljen ovdje u fdf formatu.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA: Srbijanski MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988., dakle nekoliko godina prije hrvatske samostalnosti.

Nakon hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj, u tzv. “Krajini”, puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990.-1991., radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila izvoditi “elitne pješačke  napade” i tako sačuvati “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA. Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića –Badže, za kojeg navode da je  kao “Pomoćnik inistra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio je u prosincu 1991. izvjestio da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju, tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljevce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihajla Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojske Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik da je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „Resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Autor: Joško Buljan

facebook komentari

Nastavi čitati