Lista udbaša

0

Hrvatska je ušla kroz „zlatna  vrata“  u  EU. No, sve više i više je sumnji o onome iza tih zlatnih vrata. Prošli smo  kroz njih i postali 28 rupa na svirali, no veliko je pitanje je li Republika Hrvatska zaista postala europska država.

Udaljenost stvarnog stanja i onog na papiru u Hrvatskoj se mjeri svjetlosnim godinama. Deklariramo se kao demokratska i pravna država, no svi znamo da hrvatski narod (demos) nema nikakvog utjecaja na vlast, te da pravna država ne može egzistirati uz naše korumpirano pravosuđe. Dok Udbaši, ubojice s europskih tjeralica, mirno šeću među nama i dok su bogati zlotvori, koji su ogolili Hrvatsku, zaštićeni moćnim DORH-om – faktična Europa je daleko, daleko…

Amerikanci su prije točno 21 godinu, u travnju 1992., cijelom svijetu a i našem svekolikom puku ubacili bubu u uho izjavom: „Analitičari nisu uvjereni da će Hrvatsku biti lako vratiti u stanje zakona, reda i poštovanja osnovnih ustavnih prava. Krakovi hobotnice sveprožimajućeg i nametljivog obavještajnog aparata pod kontrolom bivšeg komunističkog dužnosnika i Tuđmanovog saveznika Josipa Manolića ima velik doseg. To nije samo pitanje vraćanja duha u svjetiljku već nalaženja svjetiljke dovoljno velike da zauzda čudovište“.

Dva desetljeća kasnije nismo ni blizu uspostave stanja zakona, reda i poštovanja osnovnih ustavnih prava u Hrvatskoj, a nismo ni sigurni da je to moguće! Preduboki su korijeni stogodišnjih postulata Lenjina, Staljina, druga Tita i njegovih direktnih nasljednika, KOS-ovca, generala JNA Franje Tuđmana i šefa hrvatske UDB-e Josipa Manolića. Od stvaranja nove Hrvatske do danas „duh iz svjetiljke“ duboko je u vrhovima vlasti. U pozadini, u tamnom ozračju, vrte se stotine imena; Perković, Mustać, Boljkovac, Agotić, Ljubičić, Zelić, Nobilo, Drpić, Dragin, Bilušić, Sindičić, Mičić, Merđanić, Modrić…, no to nabrajanje u ovom kontekstu nije bitno. Nije bitno ni to da je naziv UDBA, 1966. godine promijenjen u SDB (služba državne bezbjednosti), jer su uobičajeni stari nazivi ostali u upotrebi.

Srž problema Hrvatske je pogubna transformacija komunističkog sustava u još goru i učinkovitiju verziju nego što je bio takozvani Titoizam. Transformacija od vrha službene moći do tajne organizacije bivših Udbaša dogodila se u Hrvatskoj naglo i u kratkom vremenu. Izvješća svjetskih tajnih služba sugerirala su raspad SFR Jugoslavije još od 1980. godine, kao i mnogo važniji raspad cijelog Istočnog bloka, no to se činilo dalekim. Pravi ubrzivač, „reinforser“ bio je jedan „provaljeni“ dokument NSA, američke Nacionalne agencije za bezbjednost, u studenom 1986. godine. U tom dokumentu detaljno su predviđeni događaji koji su kasnije, u studenom 1989. godine rezultirali rušenjem Berlinskog zida. Skup hrvatskih agenata dobro je procijenio dolazeću opasnost promjena. Strah od lustracije, ali i perspektiva ponovnog preuzimanja vlasti nakon predviđenog pada hrvatskog (i jugoslavenskog) „socrealizma“, bili su razlozi postizanja konsenzusa svih frakcija. U komunističkoj radionici stvoren je precizan akcijski plan. Za okvir djelovanja predviđena je politička stranka HDZ. Josip Manolić preuzeo je ulogu glavnog operativca, ali i tvorca svih tajnih služba u novoj Hrvatskoj.

Prva zadaća odrađena je besprijekorno poznatom Manolićevom „barakaškom“ manipulacijom. Svojim vezama eliminirao je Skupštinu HDZ-a u hotelu „Panorama“, pa je na tajnom sastanku u Jarunu ustoličen predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman. Sljedeći čin u teškoj drami stvaranja države Hrvatske bio je takozvani Domovinski rat. Neosporno je to bila srpska agresija, no mnogi relevantni analitičari smatraju tu agresiju (ili rat!) planiranim dogovorom Tuđmanove frakcije s ekipom karizmatičnog srpskog lidera i bankara Slobodana Miloševića. Indicija za takvu varijantu ima napretek, a najbliže dokazu je činjenica da se samo u ratnim uvjetima politička elita mogla tako brzo i učinkovito obogatiti. Ratne milijarde DEM i dolara od donacija dijaspore, šverca naftom, oružjem i drogama, hrvatska vrhuška deponirala je u porezna utočišta.

Po rijetkim poznavateljima detalja ovog perioda (pišem i iz osobnog iskustva) rascjep udbaškog miljea dogodio se u ratnom razdoblju razmimoilaženjem razmišljanja dvojice vodećih, Tuđmana i Manolića. Pohlepni hedonist Franjo Tuđman kojem je primarna ambicija bila gomilanje milijuna DEM i dolara, i zadrti komunist kojeg taj osobni koncept nije zanimao Josip Manolić – nisu mogli uskladiti razvojni put. Tuđmanov koncept osobnog bogaćenja vodećoj je garnituri bio daleko prihvatljiviji, tako da ga je prigrlio kompletan milje bivših Manolićevih pobornika. Manolićevo uvijek isto odijelo, vožnja golfom i derutna vikendica – nije bila hinjena skromnost nego osobna karakteristika, neosporno nepodobna u datom vremenu. Zbog te razlike u interesu u odnosu na golemu većinu elite – po mnogima i danas vodeći lider tajnih službi, Manolić već je krajem rata bio samo formalno u prvoj ekipi. U praktičnom smislu bio je marginaliziran, izvan svih akcija novostvorenog ozračja udbaške elite. Njegov image prvog obavještajca i moćnog čovjeka špijunskog podzemlja ostao je samo fikcija i priča za neobaviještene. Kasnije Manolićeve političke akcije i procjene, sve redom bile su promašene.

Tuđman je već od samog početka, od 1990. u sam vrh organizacije utkao hrvatski i inozemni kriminalni milje i na taj način pojačao učinkovitost. Enormnim sredstvima i beneficijama privukao je u svoje redove i Crkvu, te na taj način osigurao potporu najširih slojeva. Masa zaogrnuta zastavama, nacionalnim bojama i hrvatskim pleterom, izgubila je realne kriterije i prepilila granu na kojoj sjedi. Razni oblici pljačke, te ratno i pretvorbeno profiterstvo ogulilo je do kosti zemlju, a od bivših komunista i uličnih lopova stvoreno je 200 do 300 bogatih obitelji. No, prava vlast s milijardskim kapitalom u bankama na Kajmanskim otocima, Djevičanskim otocima, Jersey, Guemsey, Liechtensteinu i ostalim poreznim utočištima – ostala je čvrsto u rukama Udbaša.

Sve do svoje smrti Franjo Tuđman željeznom je rukom vodio provjerenu elitu i stvorio čvrste temelje budućim ekipama političkih nasljednika. Njegova udbaška elita i danas tvori respektabilnu ekipu. Po potrebi, a zbog zaštite bivših partijskih drugova, udbaški bardovi i danas se udružuju s operativcima DORH-a i montiranim procesima rješavaju se protivnika (osobno iskustvo!). Nova generacija udbaških sinova ili učenika involvirana je u sve pore društva i u sam vrh hrvatske vlasti.

Održavanje na vlasti i očuvanje opljačkane imovine, hrvatske političke garniture mogu zahvaliti „Barakaškoj školi“. Operativci školovani u moskovskoj NKVD (Sovjetska tajna služba) dobro su ustrojili zaštitne mehanizme. U zaštiti vlasti, ali i u nedodirljivosti crnog kapitala, glavnu ulogu imaju pravosuđe i DORH, učinkovita institucija u kontinuitetu nedjelovanja. Od 98 posto nezakonito privatiziranih tvrtki u Hrvatskoj, ni jedna nije optužena. Ni jednog tajkuna koji jučer nije imao ništa – nitko ne pita: „Odakle vam to? Gdje ste to pokrali, opljačkali?“

Snaga udbaškog lobija iskazuje se u nedodirljivosti opljačkanih hrvatskih resursa. Zaštićeno bogatstvo od preko 32 milijarde dolara, deponirano u bankama poreznih utočišta, tabu je tema svih garnitura vlasti. Nitko ne pokušava ishoditi povrat tog novca u zemlju iako je to moguća bankovna transakcija. Udbaška elita, dobrim dijelom u vlasništvu je hrvatskih i inih banaka, pa to uspješno eskivira.

Velika financijska moć i ucjene podacima, vrhušku udbaškog lobija godinama štite od izručenja inozemnom pravosuđu. U dva desetljeća, po tom pitanju, hrvatsko pravosuđe – bilo je slijepo i gluho! Bit će interesantno pratiti kako će se to hrvatsko pravosuđe „koprcati“ nakon 1. srpnja 2013.

Momentalno je aktualno 13 međunarodnih tjeralica iako bi realan broj trebao biti daleko veći. Tjeralice se odnose na udbaše-ubojice hrvatskih domoljuba, optužene i za druga kriminalna djela.

Prolaz kroz „zlatna vrata“ 1. srpnja 2013. u EU nije nam  donijelo previše dobra, ali osiromašenom puku i ogoljeloj Hrvatskoj bilo kakve promjene mogu donijeti samo bolje. No, udbaškom lobiju, jačem i bogatijem nego ikad – neće biti bolje! Njihovo sigurno gnijezdo, nije više sigurno.

HAZUD.HR

facebook komentari