Pratite nas

Kolumne

Ljevica je već provele lustraciju

Objavljeno

na

U svjetlu započetog suđenja dvojici bivših visokih funkcionara Službe državne sigurnosti u nas je još jednom otvorena, manje-više, akademska, a pomalo i politikantska rasprava o lustraciji, a da nitko još nije definirao njezino značenje, domete i opsege. Koga bi, naime, i kako trebalo lustrirati? Pretpostavljamo najprije da se taj pojam ne odnosi na ljude koji su počinili zločine, lišavali druge ljude života, slobode i prava samo zbog političkog mišljenja ili iz bilo kojega drugog razloga, bez suda i suđenja. Na njih se, dakako, odnosi Kazneni zakon, pa ako postoji u njemu bilo kakva zapreka u smislu zastarijevanja, valjalo bi je pod hitno otkloniti.

Po nekim radikalnijim stavovima svim pripadnicima tajnih službi, pa čak i one jedine partije, koja uopće nije bila jednodušna ni homogena kako se to obično misli, trebalo bi zabraniti obavljanje svih javnih poslova, što je prilično nerealno i moglo bi se lako pretvoriti u progon vještica i produbljivanje ionako predubokih podjela. Danas se često proziva i samog predsjednika Tuđmana koji je, eto, i sam bio partizanski general, a u svoje je društvo primio i takve tipove kakvi su bili Manolić, Mesić, Boljkovac i ova dvojica. Ali, da je postupio drukčije, “otac nacije” otvorio bi građanski rat s neizvjesnim ishodom u vrijeme agresije izvana.

Lustrirati znači staviti stvari na svoje mjesto, znači prvenstveno jedno kolektivno prosvjetljenje (odatle i sama riječ) odnosno realnu i objektivnu valorizaciju novije i najnovije povijesti. U tom bi smislu i muenchensko suđenje moglo biti od velike pomoći. No, još smo prokleto daleko od toga da se svi zločini, sve diktature i svi režimi, bilo ustaški ili partizanski, sa svih strana protumače na pošten način. Još uvijek se svrstavamo u ideološke rovove, u pobjednike i poražene, u pokrete kojima su pripadali naši očevi i djedovi, bez spremnosti priznati ono što se zaista dogodilo i izdignuti se iznad strogo subjektivnih pogleda i osobnih trauma.

To vrijedi ne samo za političare i ne samo za obične građane nego i za povjesničare, zbog čega, između ostalog, nije još moguće ukloniti sve simbole totalitarističkih sustava, što bi inače bilo i te kako ljekovito. Sama lustracija se u takvom kontekstu nerijetko koristi za obračun s onima drugima, nerijetko i sa samom političkom konkurencijom.

Lustracija bi trebala imati pozitivnu konotaciju i morala bi postojati u glavi onih koji odlučuju, prije nego u zakonima. Kad bi to tako bilo, onda na odgovorna mjesta u društvu ne bi mogli dolaziti ljudi koji su bili na isturenim funkcijama, državnim, partijskim ili (tajno)policijskim, u vrijeme jugoslavenskog totalitarnog sustava, ili, još gore, oni koji i dandanas zagovaraju jugoslavensku, eo ipso protuhrvatsku, ideologiju. Nažalost, takav kriterij ne postoji niti u glavama onih koji odlučuju, niti u glavama birača, jer da postoji, ne bi se mogao dogoditi izbor jednog predsjednika, i to dva puta.

Račanove smjene

Dok tzv. desnica galami o lustraciji, tzv. ljevica je tu lustraciju već provela, i to vrlo temeljito, učinkovito, na svim razinama i u svim područjima društvenog života. Ono što bi trebala biti zapreka u karijeri pojedinaca pokazalo se kao vrijedna preporuka. Tuđman je, barem kad je riječ o pomirenju i uravnoteženju raznih silnica, kako je on to znao kazati, bio duboko u pravu. Nakon njega uglavnom prevladava jednostranost, i to u suprotnom pravcu od pravca devedesetih. Žrtve Bleiburga odjednom se nastoje relativizirati, a Udbini egzekutori zaštititi.

Domovinski se rat nastoji prikazati kao zločinački pothvat, u diplomaciji prevladavaju kadrovi naslijeđeni iz stare države, u veleposlanstvima stoji Titova slika, Predsjednikov savjetnik negira legitimnost nezavisnosti, medijski tumači političke stvarnosti kao i nastavnici na društvenim fakultetima su gotovo isključivo iz lijevo orijentiranih krugova i radikalniji su nego njihovi stariji kolege koji su pisali u novinama i zauzimali fakultetske katedre prije 1990., dok su “nacionalisti” uglavnom pometeni s javne scene.

Račan je još 2000. izvršio temeljite smjene u diplomatskim predstavništvima i uredništvima, među prvacima privatizacije nerijetko ćemo naići na ljude bliske ozloglašenim službama, moguće je da neki Frljić, koji se otvoreno izruguje državi, dođe na čelo nacionalnog kazališta, dok je Šerbedžija postao kulturnim kumirom, Thompsonove se pjesme redovito spominju uz ogradu od autora, nagrade, priznanja i poticaji dodjeljuju se po ideološkim ključevima.

’Nevladine udruge’

Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, među rijetkima je koji se svih ovih godina ustrajno i stručno bori protiv krivotvorenja događaja iz ovog našeg oslobodilačkog i nametnutog rata nasuprot bijesnim naletima i nastojanjima niza “nevladinih udruga” kojima predsjednik države dijeli odlikovanja. Ali čini se kako se i njemu približava kraj.

Okružili su ga ljudima koji imaju sasvim drukčije poglede. Predsjednikom Upravnog vijeća ove ustanove imenovan je Kruno Kadrov, suradnik jedne od spomenutih udruga, umjesto Franje Šanjeka, poznatog povjesničara i akademika. A tamo je plasiran i Čedomir Višnjić, bivši predsjednik SKD “Prosvjeta” i za Sanaderove slavne vladavine pomoćnik ministra kulture, za kojega sam Nazor temeljem dokumenata kojima raspolaže tvrdi da je surađivao s vojskom “SAO Krajine”!?

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati