Ljevica je već provele lustraciju

0

U svjetlu započetog suđenja dvojici bivših visokih funkcionara Službe državne sigurnosti u nas je još jednom otvorena, manje-više, akademska, a pomalo i politikantska rasprava o lustraciji, a da nitko još nije definirao njezino značenje, domete i opsege. Koga bi, naime, i kako trebalo lustrirati? Pretpostavljamo najprije da se taj pojam ne odnosi na ljude koji su počinili zločine, lišavali druge ljude života, slobode i prava samo zbog političkog mišljenja ili iz bilo kojega drugog razloga, bez suda i suđenja. Na njih se, dakako, odnosi Kazneni zakon, pa ako postoji u njemu bilo kakva zapreka u smislu zastarijevanja, valjalo bi je pod hitno otkloniti.

Po nekim radikalnijim stavovima svim pripadnicima tajnih službi, pa čak i one jedine partije, koja uopće nije bila jednodušna ni homogena kako se to obično misli, trebalo bi zabraniti obavljanje svih javnih poslova, što je prilično nerealno i moglo bi se lako pretvoriti u progon vještica i produbljivanje ionako predubokih podjela. Danas se često proziva i samog predsjednika Tuđmana koji je, eto, i sam bio partizanski general, a u svoje je društvo primio i takve tipove kakvi su bili Manolić, Mesić, Boljkovac i ova dvojica. Ali, da je postupio drukčije, “otac nacije” otvorio bi građanski rat s neizvjesnim ishodom u vrijeme agresije izvana.

Lustrirati znači staviti stvari na svoje mjesto, znači prvenstveno jedno kolektivno prosvjetljenje (odatle i sama riječ) odnosno realnu i objektivnu valorizaciju novije i najnovije povijesti. U tom bi smislu i muenchensko suđenje moglo biti od velike pomoći. No, još smo prokleto daleko od toga da se svi zločini, sve diktature i svi režimi, bilo ustaški ili partizanski, sa svih strana protumače na pošten način. Još uvijek se svrstavamo u ideološke rovove, u pobjednike i poražene, u pokrete kojima su pripadali naši očevi i djedovi, bez spremnosti priznati ono što se zaista dogodilo i izdignuti se iznad strogo subjektivnih pogleda i osobnih trauma.

To vrijedi ne samo za političare i ne samo za obične građane nego i za povjesničare, zbog čega, između ostalog, nije još moguće ukloniti sve simbole totalitarističkih sustava, što bi inače bilo i te kako ljekovito. Sama lustracija se u takvom kontekstu nerijetko koristi za obračun s onima drugima, nerijetko i sa samom političkom konkurencijom.

Lustracija bi trebala imati pozitivnu konotaciju i morala bi postojati u glavi onih koji odlučuju, prije nego u zakonima. Kad bi to tako bilo, onda na odgovorna mjesta u društvu ne bi mogli dolaziti ljudi koji su bili na isturenim funkcijama, državnim, partijskim ili (tajno)policijskim, u vrijeme jugoslavenskog totalitarnog sustava, ili, još gore, oni koji i dandanas zagovaraju jugoslavensku, eo ipso protuhrvatsku, ideologiju. Nažalost, takav kriterij ne postoji niti u glavama onih koji odlučuju, niti u glavama birača, jer da postoji, ne bi se mogao dogoditi izbor jednog predsjednika, i to dva puta.

Račanove smjene

Dok tzv. desnica galami o lustraciji, tzv. ljevica je tu lustraciju već provela, i to vrlo temeljito, učinkovito, na svim razinama i u svim područjima društvenog života. Ono što bi trebala biti zapreka u karijeri pojedinaca pokazalo se kao vrijedna preporuka. Tuđman je, barem kad je riječ o pomirenju i uravnoteženju raznih silnica, kako je on to znao kazati, bio duboko u pravu. Nakon njega uglavnom prevladava jednostranost, i to u suprotnom pravcu od pravca devedesetih. Žrtve Bleiburga odjednom se nastoje relativizirati, a Udbini egzekutori zaštititi.

Domovinski se rat nastoji prikazati kao zločinački pothvat, u diplomaciji prevladavaju kadrovi naslijeđeni iz stare države, u veleposlanstvima stoji Titova slika, Predsjednikov savjetnik negira legitimnost nezavisnosti, medijski tumači političke stvarnosti kao i nastavnici na društvenim fakultetima su gotovo isključivo iz lijevo orijentiranih krugova i radikalniji su nego njihovi stariji kolege koji su pisali u novinama i zauzimali fakultetske katedre prije 1990., dok su “nacionalisti” uglavnom pometeni s javne scene.

Račan je još 2000. izvršio temeljite smjene u diplomatskim predstavništvima i uredništvima, među prvacima privatizacije nerijetko ćemo naići na ljude bliske ozloglašenim službama, moguće je da neki Frljić, koji se otvoreno izruguje državi, dođe na čelo nacionalnog kazališta, dok je Šerbedžija postao kulturnim kumirom, Thompsonove se pjesme redovito spominju uz ogradu od autora, nagrade, priznanja i poticaji dodjeljuju se po ideološkim ključevima.

’Nevladine udruge’

Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, među rijetkima je koji se svih ovih godina ustrajno i stručno bori protiv krivotvorenja događaja iz ovog našeg oslobodilačkog i nametnutog rata nasuprot bijesnim naletima i nastojanjima niza “nevladinih udruga” kojima predsjednik države dijeli odlikovanja. Ali čini se kako se i njemu približava kraj.

Okružili su ga ljudima koji imaju sasvim drukčije poglede. Predsjednikom Upravnog vijeća ove ustanove imenovan je Kruno Kadrov, suradnik jedne od spomenutih udruga, umjesto Franje Šanjeka, poznatog povjesničara i akademika. A tamo je plasiran i Čedomir Višnjić, bivši predsjednik SKD “Prosvjeta” i za Sanaderove slavne vladavine pomoćnik ministra kulture, za kojega sam Nazor temeljem dokumenata kojima raspolaže tvrdi da je surađivao s vojskom “SAO Krajine”!?

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari