Ljevici su usta puna demokracije i ljudskih prava, gay pridea i antidiskriminacije, ali samo im ne dirajte u Tita!

2

U demokratskoj državi nema mjesta za Titove biste po javnim ustanovama

Kako ide zalaganje za ljudska prava i demokraciju zajedno s kultom mrtvog diktatora? Nikako, i na tome treba inzistirati. I jasno reći: povijesni revizionizam nije uklanjanje Titovih bisti i ulica – povijesni revizionizam i zamjena teza je da je Tito zaslužan za postojanje demokratske Hrvatske.

Svoju fašistoidnu i antidemokratsku ćud hrvatska navodna ljevica najočitije pokazuje na primjeru jugoslavenskog Staljina. Inače su im usta puna demokracije i ljudskih prava, gay pridea i antidiskriminacije, ali samo im ne dirajte u Tita!

Jedna Karamarkova izjava – o kojoj se u normalnoj državi ne bi nikad niti raspravljalo, jer nigdje u svijetu osim u Hrvatskoj nećete vidjeti nikakve biste mrtvih komunističkih diktatora niti naći trgove s njihovim imenima, bili oni “antifašisti”  ili ne – ona da iz ureda predsjednika treba ukloniti Titovu bistu, izazvala je pravu buru reakcija, od stare komunjare i udbaša Mesića do raznih “liberalnih” medija i udruga kojima je Tito ni manje ni više nego zaslužan za postojanje demokratske i neovisne Hrvatske. Koja je nastala upravo ratom Hrvata protiv Titove vojske JNA i Titove države Jugoslavije.

augustincic_antun-busto_di_titoTaj spin je vjerojatno najodvratnije krivotvorenje povijesti u novijoj povijesti čovječanstva, a bazira se uglavnom na Gebelsovoj izreci da što je laž drskija i očitija to ju je lakše prodati neukima i tupima. Tisuću puta ponovljena laž postaje istina, kako znamo. Pa onda tu laž treba tisuću puta i opovrgnuti.

Istina, mladim antifašistima argumentacija neće mnogo značiti: kao što su nacistički dobermani bili dresirani da grizu židove, a psi vlasnika plantaža na američkom jugu da grizu crnce, tako su i hrvatski antifašisti dresirani desetljećima da nanjuše “klerofašiste” – katolike, Hrvate, Albance i slične – i da usto budu beskrajno odani i vjerni svom gospodaru. Pseto ostaje pseto. Zato i uredništvo navodno liberalnodemokratskog tportala i nekih drugih dobije orgazmičke napadaje kad “Mesić očita bukvicu Karamarku”. Na promjenu svijesti takvih je nemoguće računati: empirijski je davno dokazano da je pranje mozga ireverzibilan, nepovratan proces. Kao i kod talibana i drugih fanatika, njima lijeka nema: Tito je njihov Alah, njihov gospodar i hranitelj, i nikad ih ništa neće pokolebati u tome. No radi drugih koji bi mogli pasti žrtvom fašistoidne i totalitarne ideologije skrivene iza “antifašizma” i kulta pokojnog diktatora, ponovimo.

Povijesni revizionizam nije zahtjev da se skinu Titove biste i uklone trgovi i ulice s njegovim imenom. Naprotiv, to je građanska dužnost i civilizacijski imperativ.

Povijesni revizionizam nije zahtjev da se skinu Titove biste i uklone trgovi i ulice s njegovim imenom. Naprotiv, to je građanska dužnost i civilizacijski imperativ. Kad bi skidanje Titovih bisti bio povijesni revizionizam onda bi povijesni revizionizam isto tako bilo i skidanje Staljinovih kipova ne samo u Rusiji nego i u Jugoslaviji. Ako se spominje da je Tito bio “antifašist koji se suprotstavio Hitleru”, onda je to tim više bio Staljin čije su trupe ušle u Berlin, i putem oslobodile pola Jugoslavije, uključujući Beograd, i instalirale Tita. Tada je povijesni revizionizam i uklanjanje bisti i ulica Enver Hoxhe u Albaniji. Da ne govorimo da bi Tito, da je poživio još desetak godina, zacijelo doživio sudbinu svog velikog prijatelja i kolege antifašista Nicolaea Ceaussescua, s kojim je osim ljubavi spram ubijanja zaštićenih životinjskih vrsta i disidenata dijelio i ljubav za luksuznim životom. Nitko danas međutim ne smatra da je uklanjanje Staljina ili Ceaussescua iz javnih prostora “povijesni revizionizam” niti “napad na antifašizam” – to je stvar javne mentalne higijene. Nitko ih ne brani time da su bili “antifašisti”: bili su diktatori, masovni ubojice, i zločinci, i to je sve. Proglašavati Tita borcem protiv fašizma je smisleno koliko i Hitlera proglašavati borcem protiv američkog kapitalizma (ili sovjetskog komunizma) pa mu temeljem toga davati neke nepostojeće zasluge. S te strane, obrana lika i djela “druga Tita” nije nego li pokušaj antidemokratskih snaga poraženih u demokratskim revolucijama diljem istočnog bloka 89. da se vrate na scenu, pod plaštom “antifašizma”.

Povijesni revizionizam je međutim tvrdnja da je Hrvatska nastala na antifašizmu i temeljem ustava iz 1974., kao i da je za taj ustav zaslužan Tito. Da je tome tako, rata ne bi bilo: neki valjda misle da Kadijević nije pročitao ustav, da jest sve bi bilo u redu? Hrvatska s ustavom i bez njega ne bi bila nikad slobodna i priznata da Hrvatski branitelji – s “klerofašističkim” krunicama – nisu izborili pobjedu protiv Titove JNA s antifašističkim petokrakama. “Titov” ustav nema ništa s tim – njega je donio u strahu od jačanja Srbije i pod pritiskom hrvatskog proljeća, čije je vođe dao pozatvarati (Vlado Gotovac, u kog se borci za ljudska prava – titofili danas kunu, je ukupno osuđen na 14 godina robije za verbalni delikt). Kao što uostalom ni pobjeda saveznika u drugom svjetskom ratu nema baš ništa s hrvatskom suvremenom državom – niti je Tito imao ikakve veze sa zapadnim saveznicima koji su se borili za slobodu i demokraciju. On se ipak borio za nešto posve drugo, iako im je neprijatelj do kraja rata bio isti. Nakon toga je “antifašista” Tito uredno rušio američke savezničke avione (a prestao je kad je stigla naredba iz Moskve).

Jedan od simbola Titove ere bio je Mercedes 600 “diktatorwagen”. Imali su ga svi diktatori koji su imalo držali do sebe: Idi Amin, Marcos, Park Chung-hee, Nicolae Ceauşescu, Pol Pot, Enver Hoxha, Francois “Papa Doc” Duvalier na Haitiju, Leonid Brežnjev, Ferdinand Marcos (imao je četiri), Kim Il-sung, Kim Jong-Il, Sadaam Hussein, Šah Mohammad Reza Pahlavi , Deng Xiaoping, a naravno da ga je imao i kraj dilera droge Pablo Escobar. Ipak, od svih tih diktatora Tito je bio rekorder – imao ih je čak 6, od ukupno 2,677 proizvedenih.

Usto, treba inzistirati na još jednoj laži “antifašista”: da se Hrvatska, prema ustavu, “temelji na antifašizmu”. Niti se ona temelji na antifašizmu – ona se, kao i svaka država, temelji na neotuđivom pravu naroda na samoopredjeljenje i volji naroda iskazanoj na referendumu – niti je Tito bio antifašist – bio je komunist, što je tek inačica totalitarizma kao i fašizam, niti se igdje u ustavu spominje pojam “antifašizam”. Spominju se jedino odluke ZAVNOH-a, koje je donio Hebrang, a njega su antifašisti predvođeni drugom Titom dali – smaknuti.

Tito je, dakle, bio samo i jedino diktator. Njegova vladavina je službeno u povijesti označena kao komunistička diktatura, i imao je sva bitna obilježja diktatora. Blokirao je demokratske izbore. Sam je odlučivao o svemu u državi, bez i natruha demokracije. Imenovao je po sebi za života gradove, ulice i trgove, i već zbog same te činjenice je apsolutno nedopustivo da se one i dalje tako zovu: to je relikt diktature, ne antifašizma.  Nigdje u svijetu ne postoje, osim tamo gdje još postoji diktatura, ulice i trgovi koji se zovu po onima koji su ih za svog života nazvali po sebi. Nigdje, osim u Hrvatskoj.

Da je Tito bio tipični diktator jasno je i iz toga što je organizirao sletove i priredbe s desecima tisuća ljudi sebi u čast, a svoj rođendan proglasio najvećim državnim praznikom. Sramota je u 21. stoljeću braniti “lik i djelo” čovjeka koji je ultimativno ponižavao naciju tražeći da mu nose štafetu kao kakvom poganskom božanstvu. Tito je nosio uniforme nakrcane ordenjem i činovima, što je jasan znak raspoznavanja pravog diktatora. Po tome mu su mu bili ravni jedino ljudožderi Idi Amin i Bokassa. Vladao je zemljom uz pomoć vojske i svemoćne tajne policije. Neprijatelji režima su nestajali netragom, kao i u svakoj pravoj diktaturi. diktatorwagen

Usto, Tito je donosio i zakone zasnovane na brojanju krvnih zrnaca – naredivši konfiskaciju imovine i protjerivanje svih Nijemaca i Austrijanaca te većine Talijana neovisno jesu li sudjelovali u okupacijskim snagama ili ne. Pošteđeni su tek oni koji su se borili u NOB-u, i to ne svi. To borcima za ljudska prava ne smeta. Pogledajte Baron Cohenovog “Diktatora“: upravo takva karikatura je bio “najveći sin”. Sramota je da ljudi koji kukaju o socijalnoj pravdi i jamraju protiv kapitalizma slave čovjeka koji je živio okružen ekstremnim bogastvom, desecima palača i rezidencija, i najgorim zamislivim kičem svojstvenim samo primitivnim diktatorima, na čije je održavanje, kao i na svitu i poslugu “maršala”, odlazio velik dio BDP-a Jugoslavije – negdje u rangu proračuna Crne Gore. Sve se to jasno financiralo zaduženjima: posljednjih dvadeset godina Titova života dugovi Jugoslavije su rasli eksponencijalno, uvećavali su se 17,6% godišnje svake od tih dvadeset godina, sve do sloma nedugo nakon njegove smrti. Jugoslavija je bila siromašna zemlja s bogatim diktatorom, čija je bahatost i te kako tom slomu doprinijela.

Samo za primjer: jedan od simbola Titove ere bio je Mercedes 600 “diktatorwagen”. Imali su ga svi diktatori koji su imalo držali do sebe: Idi Amin, Marcos, Park Chung-hee, Nicolae Ceauşescu, Pol Pot, Enver Hoxha, Francois “Papa Doc” Duvalier na Haitiju, Leonid Brežnjev, Ferdinand Marcos (imao je četiri), Kim Il-sung, Kim Jong-Il, Sadaam Hussein, Šah Mohammad Reza Pahlavi , Deng Xiaoping, a naravno da ga je imao i kraj dilera droge Pablo Escobar. Ipak, od svih tih diktatora Tito je bio rekorder – imao ih je čak 6, od ukupno 2,677 proizvedenih. Njemačka vlada nije imala niti jednog. Rekli su da im je to preskupo, pa su ga rentali od tvornice kad im je trebalo za strane državnike.

Dok je drug Tito lupao floskule o kapitalističkom klasnom neprijatelju i samoupravljanju, živio je kao Marija Antoaneta. Dok je narod švercao traperice iz Trsta i vozio se u jugićima i peglicama na kredit, Tito je nosio francuska odijela, talijanske cipele, švicarske satove, vozio se njemačkim autima, napajao škotskim whiskeyem i kubanskim cigaretama, i plaćao u kešu – dolarima. Dinar je bio za narod kojem je uvozna roba bila misaona imenica.

Uzevši sve to u obzir, ljude koji se pozivaju na Tita je nemoguće smatrati dijelom normalne demokratske zajednice: njima tu jednostavno nije mjesto. Zato hrvatske NGO-e, “liberalne” medije, “zdrave snage društva” (tu sintagmu je koristio i Tito a prije njega Koba) uopće ne treba uvažavati kad nekom sole pamet o ljudskim pravima, demokraciji, ili bilo čemu. Zagrebite malo ispod površine bilo kojeg hrvatskog borca za “ljudska prava” i začas će izroniti pravovjerni Titoist, tupog pogleda čvrsto uperenog u svijetlu besklasnu budućnost. Njima ne treba vjerovati kad pričaju o demokraciji i ljudskim pravima, jer oni niti ne znaju što je to sloboda i što je to demokracija. Njihov cilj nije ništa do li restitucija diktature, i uza sve gay prideove koje zdušno podrđavaju, uza sva lamentiranja pravima ovih i onih ugroženih skupina, oni nisu i nikad neće biti do li kriptokomunisti. Kao takvi trebaju biti prepoznati, i s njima shodno tome treba postupiti. Oni su trajna prijetnja demokraciji, iako nastupaju kao njeni najveći branitelji. A Titove biste, kao i Hitlerove, je što se mene tiče svatko slobodan držati u svojoj dnevnoj sobi ili svom dvorištu, ali iz javnog prostora, a naročito državnih institucija, ih treba počistiti čeličnom metlom, i tu nikakve demokratske rasprave ne može i ne smije biti. Ako se netko baš poziva na “antifašizam”, neka radije stavi Staljina u predsjednički ured, njegove su antifašističke zasluge ipak malo veće. Kao što su i zasluge Slobe Miloševića, koji je uradio sve što je mogao da istjera Hrvate iz Jugoslavije kako bi stvorio Veliku Srbiju, za hrvatsku neovisnost svakako veće nego Josipa Broza (doduše, istjerao je Hrvate iz Jugoslavije, ali ne i Jugoslaviju iz nekih Hrvata).

Uostalom, i u SSSR-u su se zgražali nad onim što je Tito radio do 1952. u Jugoslaviji. Tamo je teror ipak završio još tridesetih.

Marcel Holjevac/dnevno.hr

kamenjar.com

facebook komentari

  • Povijesni revizionizam nije zahtjev da se skinu Titove biste i uklone trgovi i ulice s njegovim imenom. Naprotiv, to je građanska dužnost i civilizacijski imperativ. Bravo

  • Povijesni revizionizam nije zahtjev da se skinu Titove biste i uklone trgovi i ulice s njegovim imenom. Naprotiv, to je građanska dužnost i civilizacijski imperativ. Bravo