Pratite nas

Ljubušanka Ivana Čuljak: Kuham i uživam na najljepšim plažama svijeta

Objavljeno

na

Ako se pitate gdje je Ljubušanka koja je srca mnogih osvojila svojom iskrenošću i hercegovačkim mentalitetom u nastupu u kulinarskom showu “Masterchef Hrvatska”, mi smo je pronašli – u Meksiku!

Kad smo je pitali ima li vremena odgovoriti na nekoliko pitanja za čitatelje Specijala Dnevnog lista, evo što je odgovorila: Ako trebate odgovore za danas ili sutra, neću moći, jer idem u džunglu pa neću imati internet, nažalost. No, evo, čim je došla do interneta, odgovorila je na pitanja i dočarala nam egzotični Meksiko.

Javnost Vas je uglavnom upoznala preko nastupa u kulinarskom showu “Masterchef Hrvatska”, no tko je Ivana Čuljak?

ivana– Ja sam Ivana, zdravo hercegovačko dijete koje voli život i valjda sve osim gluposti i zime. Kao i svaka druga Hercegovka, u Zagrebu sam završila ekonomiju. Nakon bankarenja i prodaje, otišla sam u kulinarske vode, objašnjavajući svojim roditeljima koji su uložili u moje školovanje da je gastronomija usko povezana s ekonomijom. Jer ako zavirite malo dublje, zbilja jesu povezani. Promjena mog zanimanja nije im bila potpuno ravnodušna, ali, u biti, oni su ti koji su mi prenijeli ljubav za hranom i kuhanjem.

Još davno djed mi je znao reći da za dobar život nije potreba škola već tri, po njegovom mišljenju, ključne stvari. Prva je bila da dobro kuham svom čovjeku, druga da budem dobra domaćica, a treće pravilo je bilo intimnog karaktera i kad bi ga govorio, baka bi ga obično nogom gazila ispod stola. Ljubav prema kuhinji, dobroj hrani i dobrom vinu bila je oko mene. Kultura života. Stoga je “Masterchef” bio samo odskočna daska i mala pomoć da krenem raditi ono što zbilja živim i jesam.

Otkud ljubav prema kuhanju? Da Vam se pružila prilika, biste li žiriju skuhali neko autohtono jelo, kao što je raštika i suho meso?

– Ljubav prema kuhanju u meni je usađena ili vjerojatno naslijeđena od mojih roditelja. To su ljudi koji su pola svoga braka proveli kuhajući i dočekujući goste. Zvuči subjektivno, ali smatram da se u mojoj kući najbolje kuha, jede i pije. Oni su po meni najbolji kuhari, učitelji i najbolji domaćini. Stoga nije ni čudo da sam danas tu gdje jesam. U showu nisam imala priliku kuhati autohtona jela iako mi je žiri uvijek govorio da sam tradicionalna. Da je bilo raštike u namirnicama, naravno da bih je skuhala. Najbliže bh. jelo koje sam pravila bio je burek. Žiri ga nije pohvalio jer je rekao da nije kao original koji smo trebali kopirati. Naravno, original je bio suh, a moj je bio sočan i dalje tvrdim da je moj burek bio bolji. No, zato mi je tata slao hranu u “Masterchef” kuću. Pršut i pastrva su ih raspametili. Uz to bih im napravila peksimete. Obožavali su ih. I sve bi to začinili Blatinom i Žilavkom. Bila sam glavna u kući kad bi stigao paket hrane. S razlogom.

Koliko ste Hercegovka po kuhanju? Je li Vam draža naša tradicionalna kuhinja ili pak nešto modernije?

– Koliko god sam novih stvari naučila i probala, hercegovačka kuhinja je bila moja baza i osnova. Sad se samo nadograđujem nadopunjujem, a ideje dolaze same.
Evo, u restoranu u Meksiku u kojem trenutačno radim prodajemo Pata Negru. To je “pršut” od crne svinje koja se hrani isključivo žirovima i vjerojatno najskuplji na svijetu. Budući da je 50 posto toga isključivo mast odnosno ono bijelo što često ostavljamo po strani tanjura, prijateljica mi je savjetovala da od toga napravim čvarke. Nisam ih još napravila jer čekamo da se nakupi ovog bijelog. Moj chef im se veseli. Kad ih budu kušali, shvatit će da njihovi chicharonesi nisu do koljena našim čvarcima.

Spomenuli ste da se trenutačno nalazite u Meksiku. Kako to?

– Od studenoga prošle godine on je postao moj dom sljedećih šest mjeseci. Prošlo ljeto nakon teškog i mukotrpnog kuhanja u Makarskoj, bacajući bisere pred svinje, odlučila sam da trebam promjenu i prvo što je bilo je karta za Meksiko. Često se našalim da je to zbog njihovih telenovela i Josea Armanda. Ali nije, Meksiko je zemlja s posebnom kulturom, hranom i običajima. Razmišljala sam, prvo što ću naučiti je praviti tortille jer kod nas je to jako skupo, a ovdje je to hrana za siromašne s obzirom da je 90 posto stanovnika siromašno. Upoznati njihovu kuhinju i namirnice bit će mi najveća nagrada.

Vjerujem kako se život ovdje i tamo uvelike razlikuje. Što je ono što Vam je prvo “upalo u oči” kada ste tamo došli?

– Kad sam došla, bila sam u onom pozitivnom šoku. Prvo što sam osjetila bio je toplinski udar na koji nisam naučila u jedanaestom mjesecu. Prva destinacija bio je Mexico City. “Grad” s brojem stanovnika većim šest puta od cijele Hrvatske. Sve je bilo drukčije i novo. Sad sam se navikla, ali svaki dan nešto novo vidim. Oni su među najsiromašnijim zemljama svijeta, a stalno su nasmijani i sretni, pogotovo djeca. Oni su toliko sretni i slatki da se svaki dan možeš zapitati o svom životu. Meksiko je pun boja, sve pršti bojama, od njihove odjeće, ulica, hrane pa čak i groblja. To mi je najljepše ovdje. Kažu da boje dosta govore o ljudima, čak je i nose prema raspoloženju. Ako je suditi po tome, onda njihovom veselju nema kraja.

Kakva je njihova prehrana, imamo li nekih zajedničkih karakteristika?

– Meksička hrana se bitno razlikuje od naše. Bog im je dao najljepše namirnice. Boje, boje, boje! I sve je jako jeftino. Mango, avokado, papaja, marakuja, kokos, limeta, tamarindo, grejp. Da mi netko kaže da bih to morala jesti cijeli život, potpisala bih odmah. I dok u Hrvatskoj lovim akcije s avokadom i mangom, ovdje je sve to tako jeftino.

Oduševili su me ceviche (riba skuhana u limetinom soku), kaktus i tortille od kaktusa, churrosi s čajetom koji su inače španjolska slastica, ali je specijalitet i u svim latinskim zemljama, pan de elote (kolač od kukuruza koji poslužuju s likerom od jaja), chilaquilesi (pržene tortilje u začinjenom umaku), chapulinesi (prženi skakavci koji su jako bogati proteinima). Također sam probala i onog famoznog crva što dobijete ne u tekili, već u mezcalu. Mezcal se kao i tekila pravi od agave, ali postupak je drugačiji i puno je bolji od tekile. Njihova vina su me isto oduševila, a piva su OK, meni osobno preblaga. Neku veliku poveznicu između naše i njihove kuhinje nisam našla, s obzirom da nam se namirnice pa samim tim i kuhinja bitno razlikuju.

Koliko planirate ostati u Meksiku te kakvi su Vam daljnji planovi?

– Moja avantura u Meksiku trajat će još tri mjeseca, s obzirom da sam došla kao turist ‘ispucati’ svih šest mjeseci koliko nam je i dopušteno. Trenutačno se nalazim u Playi del Carmen, malom turističkom gradu na poluotoku Yucatanu. Kuham i uživam na najljepšim plažama svijeta. Najbolja zima ikad. Sljedeći mjesec nastupam sa svojim chefom Isviem Eduardom Moralesom na Wine i food festivalu u Cancunu gdje uz naš restoran nastupa 50 najboljih meksičkih restorana. U državi od 120 milijuna stanovnika ovo smatram svojim uspjehom. Hercegovci se uvijek probiju. U svibnju dolazim doma i planiram krenuti u privatni biznis sa svojim roditeljima te iskoristiti znanje prikupljeno u Meksiku do sljedeće zime gdje ću opet pobjeći u neke toplije krajeve.

Nije to bio običan show…

“Masterchef” nije bio samo običan show u borbi za prestižnog amaterskog kuhara. Meni je donio nova prijateljstva, ljubavi, znanja, kruha i igara. To nije bilo onih sat vremena što su ljudi gledali svaku večer ispred malih ekrana. Bila su to tri mjeseca jako teška, ali i uspješna. Svatko je imao svoju priču i znanje, skupa smo ih miješali i stvarali nešto novo. Posebno iskustvo koje bih opet rado ponovila.

Dnevni list –

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Hebrang o grobištu 6000 hrvatskih žrtava u Markuševcu: ISTINA JE, ALI NE DAJU DA ISTRAŽIMO!

Objavljeno

na

Objavio

”Markuševac – grobište 6000 hrvatskih žrtava!”, naslov je teksta svjedočanstva Rudolfa Pavlekovića – koji upozorava na masovna smaknuća koja su se dogodila prije sedamdesetak godina – a koji je ovih dana objavljen na nekim manjim portalima, te je izazvao veliku pozornost dijela javnosti.

”Zovem se Rudolf  Pavleković i živim u predivnom Podsljemenu.
Još od Drugog svjetskog rata čuvam tajnu mojih roditelja o strašnom zločinu na lokaciji ul. Vida Ročića – ispod Meducina.

Tamo su partizani zločinci X. korpusa strijeljali oko 6 tisuća ljudi. Kolona zarobljene hrvatske vojske, Nijemaca i ostalih protezala se od kasarni na Borongaju do iza crkve Sv. Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu – oko 6 kilometara četveroreda.

Partizani su bagerima produbili postojeću vododerinu dubine 15 – 20 metara, te su ljude i stoku natjerali u tu rupu. Potom su sa susjednog Medvedskog brijega minobacačkom vatrom te jadnike dotukli. Nakon toga su na njih nagurali vozila, kamione i zaprege, a onda zasipali vojnim otpadom i zatrpali zemljom. Ovo je bila tajna koja je bila za sve Markuševčane zapriječena smrtnom kaznom.

Ja pokušavam još od Domovinskog rata pokrenuti istragu, no nisam imao uspjeha.

Obavijestio sam ŠeparovićaGrujićaNazora i druge poštovane povjesničare, no rezultata nema. Još je uvijek kod nas živo nekoliko svjedoka tih događaja. Molim vas da pokrenete interes za ovu tragediju, da je ja ne moram dalje nositi na duši”, napisao je Rudolf  Pavleković’, žitelj Markuševca te svoj apael poslao na više adresa (pismo je novinaru Dnevno.hr proslijedio branitelj i prijavitelj korupcije, dr. Srećko Sladoljev, a tekst Pavlekovićevog pisma objavljen je i na nekoliko manjih hrvatskih portala).

O svemu navedenom razgovarali smo s dr. Andrijom Hebrangom, bivšim predsjednikom Upravnog vijeća Ureda za istraživanje grobišta žrtava komunističkog režima, koji je u nedavnom razgovoru za Dnevno upozorio na činjenicu da su taj Ured zatvorili čim su u grobištima u Gračanima (dakle u neposrednoj blizini Markuševca) pronašli mnoge posmrtne ostatke djece!

”Znam da je Markuševac jedna od 940 lokacija na kojoj se nalazi grobište žrtava komunističkog režima. Točna je i informacija da je u Hrvatskoj i danas zabranjeno iskapati grobišta na tim lokacijama! Gospodin Pavleković je posve u pravu kada upozorava da bi trebalo što prije, odnosno dok još postoje živi svjedoci, krenuti istraživati ta mjesta”, ističe u uvodu dr. Hebrang.

Dodaje potom da su prva iskapanja počela 1991. godine, kada je Sabor osnovao Komisiju za otkrivanja žrtava komunističkog režim. No, iskapanja su ubrzo zaustavljena.

”Čim su iskopali  1163 posmrtna ostatka kod Macelja, Komisija je ugašena, premda je gora Macelj najveći neistraženi lokalitet na kojem se nalazi još oko 30.000 ostataka ubijenih osoba. Do te brojke istražitelji su došli na osnovu brojnih uleknuća zemljišta, odnosno lokacija na kojima je trava drugačije boje…  Totalnu nebrigu hrvatskih institucija za ovu prevažnu temu, najbolje ilustrira činjenica da su tih 1163 posmrtna ostatka desetak godina stajali u crnim vrećama, odbačeni i zaboravljeni u prašini, na tavanu Patologije na Šalati. Tek je na inicijativu fra Drage Brgleza, tadašnjeg župnika u Đurmancu, u selu Fruki podno Macelja sagrađena zavjetna crkva, gdje su 2005. godine zakopani ti ostaci pronađeni na obližnjim lokalitetima. U međuvremenu je RH sa Slovenijom potpisala međudržavni ugovor o preuzimanju posmrtnih ostataka pronađenih u Sloveniji, no taj ugovor Hrvatska nije nikada ispoštovala. Posmrtni ostaci ostali su u Sloveniiji, umjesto da je sagrađeno svehrvatsko grobište u RH”, ističe ratni ministar zdravstva i bivši ministar obrane.

Podsjeća zatim da se osobno zalagao za pokretanje nove institucije koja bi nastavila rad naprasno ukinute saborske komisije.

”Na moju inicijativu, napokon je 2010. donesen Zakon o istraživanju grobova žrtava komunističkih zločina. Osnovan je i Ured za istraživanje tih grobišta, no taj Ured je ugašen već 2011. kada su Zoran Milanović i Kukuriku koalicija došli na vlast. Za kratko vrijeme, Ured je istražio 30 lokaliteta, od toga i tri u Gračanima. U tri jame pronašli smo pedeset posmrtnih ostataka, od kojih su većina bila malodobna djeca! Kasnije smo utvrdili da se radi o ostacima polaznika Srednje zrakoplovne škole, koja je djelovala u vrijeme NDH. OZNA je procijenila da su ta djeca potencijalni politički protivnici režima i odmah su ih likvidirali. Nakon tog strašnog otkrića, koje je trebalo biti tek početak velikog posla, Milanovićeva vlada je ugasila taj Ured! Od 2011. godine nitko se više ne bavi sustavnim istraživanjem grobišta komunističkih žrtva. Jedino Ministarstvo branitelja radi nešto po tom pitanju, no vrlo slabim intenzitetom. Nemaju ni vremena ni mogućnosti baviti se time, jer je istraživanje i iskapanje posmrtnih ostataka ogroman i zahtjevan posao, a Ministarstvo ima puno posla s zbrinjavanjem branitelja te s istraživanjem i pronalaženjem ostataka žrtava iz Domovinskog rata. Europska unija podržala je iskapanja žrtava komunističkog režima i bila je spremna izdašno ih financirati, no političari u Hrvatskoj sve su zaustavili”, tumači ratni ministar zdravstva pa dodaje da bi se gospodin Pavleković, ipak trebao obratiti Ministarstvu branitelja, kako bi oni bar  zabilježili lokaciju, kako i to ne bi s vremenom posve palo u zaborav.

”Koliko su sve hrvatske vlade, od 1991. do danas, bile nezainteresirane za iskapanje žrtava, najbolje govori podatak da su se još od 1990. znali točni i vrlo precizno utvrđeni lokaliteti zakopanih žrtava u Gračanima, na samom rubu Zagreba, a da su ti lokaliteti djelomično istraženi tek dvadeset godina kasnije. Gospodin Haramija, koji je bio higijeničar poslije Drugog svjetskog rata i koji je dezinficirao jame pune ubijenih Hrvata, još je 1990. u tekstu u Večernjem listu pozvao hrvatske institucije da istraže lokacije u Gračanima. Dao je i vrlo precizne upute, vjerujući da napokon može slobodno govoriti o tome i da će se netko vrlo brzo početi baviti iskapanjima. No, nitko mu se dvadeset godina nije javio! Tek sam osobno, 2010. godine, razgovarao s tim čovjekom, nakon što je osnovan Ured. Zanimljivo je da čak ni tada, dakle 2010. godine, stanovnici Gračana nisu htjeli govoriti o toj dugo godina zabranjenoj temi. Šaptom su o tome pričali jedino Višnji Starešini, tadašnjoj ravnateljici Ureda i meni osobno. No, malo po malo, javljali su se i mnogi drugi ljudi, navodeći druge lokacije. Istražujući takva mjesta, uvjerili smo se koliko je to spor i mukotrpan posao. Jer, ljudi s vremenom zaborave ili zamijene točnu lokaciju. Jedna žena kod Macelja na krivom je mjestu godinama palila svijeću. Kada su iskapali, tamo nisu pronašli ništa. No pronašli su na drugoj lokaciji, nešto dalje od tog mjesta. Zbog svega toga, kopali smo rupe jednu do druge na udaljenosti od pola metra. Vadili smo iskopanu zemlju i tražili moguće ostatke te nastavljali dalje. Možete misliti koliko dugo traje takvo istraživanje”, objašnjava Hebrang.

Nekadašnji dugogodišnji suradnik pokojnog predsjednika Tuđmana potom se primio same suštine, odnosno pozadine zabranjivanja iskapanja brojnih partizanskih jama. Naglasio je da je zatajenje žrtava komunističkih zločina glavni cilj lijevo liberalne Hrvatske, koja vlada, kako ističe Hebrang, već 25 godina!

”Kada bi otkopali ostatke silnih žrtava, vidjelo bi se da komunisti nisu bili manje zlo od fašizma. No, Roman Leljak napravio je puno za Hrvatsku, pa su neke informacije o tim zločinima ipak dospjeli do javnosti. Hrvatska, međutim, nije pokazala interes da pomogne u tim istraživanjima. Niti jedna hrvatska vlada od osamostaljenja do danas nije to htjela istražiti”, podvlači Hebrang.

A na pitanje tko to i danas sprječava, odgovara da Udbe više nema, ali da u Hrvatskoj postoji ‘buket uvelih cvjetova‘, koji radi na sprječavanju otkrivanja istine.

”Prvi ‘uveli cvijet’ su stari komunistički kadrovi, drugi su bivši pripadnici represivnih službi i njihova djeca, a treći je lijevo liberalna opcija koja i u svijetu i u Hrvatskoj propagira ‘brisanje prošlosti, da bi se nastavilo dalje’, što je posve promašena teza. Bez istine o prošlosti nemoguće je nastaviti dalje. Kada smo 1990. pobijedili na izborima (Hebrang kaže da namjerno govori o pobjedi na izborima, a ne o osvajanju vlasti – op. a.), naslijedili smo 400.000 članova Saveza komunista. Neki od njih su se okrenuli Hrvatskoj, no mnogi su ostali ukopani u prošlosti. Naslijedili smo i oko 100.000 udbinih doušnika u Hrvatskoj. Tu brojku spominje Roman Leljak, na osnovu istraživanja Udbe u Hrvatskoj i u Sloveniji. U svakoj zgradi, svakoj firmi, svakoj ulici imali su svoje doušnike, koji su imali brojne beneficije na račun toga što su špijunirali i prijavljivali svoje susjede, rođake i prijatelje. Pridodamo li svemu tome i nekoliko tisuća doušnika KOS-a, dakle vojne obavještajne službe, jasno je da se radi o cijeloj vojsci ljudi. Moć je do danas ostala kod njih. Zato je lustracija glavni uvjet razvoja Republike Hrvatske”, tumači Hebrang.

Odmah potom dodaje da je i premijeru Plenkoviću nedavno pisao o toj temi, te mu predložio mjere koje bi valjalo poduzeti kako bi se nastavila istraživanja i iskapanja posmrtnih ostataka žrtava komunističkog režima. No, Plenković mu nikada nije odgovorio.

”Ni on nije zainteresiran za temu koja je temelj duboke podvojenosti, odnosno temelj svih hrvatskih problema. Istraživanjima bi doznali istinu o prošlosti, no tko god se toga primio, maknut je iz svih razina odlučivanja. Dogodilo se to i meni. U svojoj stranci, koju sam osnivao, nisam čak niti u akademskoj zajednici dr. Ante Starčević, iako sam jedini profesor emeritus u HDZ-u! Imamo i zajednicu branitelja Gojko Šušak, ali me ni tamo nisu zvali, iako sam jedini pričuvni general u HDZ-u, dragovoljac Domovinskog rata od 1991., nositelj odličja, ratni ministar i nositelj saniteta svo vrijeme rata. Drago mi je, doduše, da su me isključili iz svega, jer bih tamo bio posve sam. A to je gore nego biti gurnut u stranu. Svatko tko spomene lustraciju, tko želi istraživati zločine komunističkog režima, te svatko tko spominje civilne žrtve srbijansko crnogorske agresije, bude isključen iz političko života i iz svih institucija države i društva. U to se ni danas, na žalost, ne smije dirati! I onda se netko pita zašto je u Hrvatskoj takvo stanje! Bit će još i gore, sve dok se istina ne istraži i dok se ne provede nužno pročišćenje države i društva”, zaključuje dr. Andrija Hebrang.

Damir Kramarić/www.dnevno.hr/Hrvatsko nebo

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada. Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva.

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati