LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA

    54

    NEZAHVALNA ULOGA NOVIH JANJIČARA U SLUŽBI BEOGRADA

    Poslije velike hrvatske tragedije iza 1945. god., cijela Hrvatska je bila okupirana od našeg susjednog neprijatelja: srbokomunista. Tada je počelo ono najgore; hapšenje, zatvaranje, mučenje, streljanje, vješanje, ubijanje, preslušavanje, pljačkanje, gonjenje na prisilne radove itd. itd. Svima nama su poznata ta sva tatarska djela učinjena nad Hrvatskom I njenim pučanstvom, od naše “braće” po bratstvu i jedinstvu – Srba. Ovi su imali u svakoj hrvatskoj pokrajini svojih vjernih janjičara, koji su svaki nalog iz Beograda striktno izvršavali; čak su nadmašili u svojoj poslušnosti I one nekadašnje “naše” janjičare, kojima je zapovijed stizala iz Istanbula, paralelno i Budimpešte, Beča i Venecije.

    [dropcap]T[/dropcap]ako su ti naši janjičari, (neka mi se ne zamjeri na takvom izrazu jer je isti najprikladniji za sve one koji teroriziraju svoj vlastiti narod za tudji interes), više svijesno nego nesvijesno, pomagali “bratstvu i jedinstvu” svaku naredbu, bez obzira dali ona krnji nacionalni ponos hrvatskog naroda, ili uništava hrvatsku tradiciju i dobra ili sistematski istrebljiva sve što je hrvatsko, pa čak i hrvatski narod. Sve je to sporedno samo da se udovolji “braći”.

    maks luburicPoznato je nama a i cijelom svijetu da je odmah iza “oslobodjenja”, bilo hapšenja svih istaknutih Hrvata ne samo u Domovini nego i u iznozemstvu, odakle su Zapad i Saveznici izručili mnoge Hrvate u krilo svojoj “braći” po “bratstvu i jedinstvu” u Beograd. Tom hajkom na Hrvate nije bio poštedjen ni Naš Uzoriti Kardinal, Dr. Alojzije Stepinac. I njega su izveli skupa sa mnogim drugima pred tz. narodni sud, ne u Beogradu već u Zagrebu. Zašto baš u našem glavnom gradu? Sve je to tako lijepo bilo smišljeno, naravno na “bratski” i “ravnopravni” način.

     Na sudu su svi okrivljeni djelima protiv naroda i države, čiji je glavni grad Beograd, gdje je bio i centar državnog suda, a koji sudi republički sud, tada Federativne Narodne Republike Hrvatske u zagrebu. Sa malo komentara svatko će razukijeti zašto sve to.

    Često puta sam imao priliku raspravljati o nemogućem zajedničkom životu nas Hrvata sa “našom braćom” Srbima u jednoj te istoj zajedničkoj državi, a ne samo sa našim ljudima nego i sa samim Srbima, a najviše sa strancima. Uvijek sam se služio dokumentima koje su Srbi pobijali na svoj balkanski način, dok za strance je sve izgledalo nerazumljivo i zagonetno. Na tatarsko hapšenje I sudjenje Kardinala Stepinca, u stvar upućeni stranci bi mi odgovorili da to nisu ni činili ni zahtijevali Srbi nego Hrvati, jer da se je sve odigralo u Hrvatskoj. Znači da su se “naša braća” već prije pobrinula kako bi uvjerili strance u svoju nevinost, što im je dijelomično i uspjelo uz pomoć naših janjičara.

    Poslije spomenutog “oslobodjenja” su “braća” Srbi odnijeli sve vrijednije stvari iz Zagreba u Beograd I to u ime ratne odštete. Sa tim su kazali I potvrdili da mi nismo jedan te isti narod a još manje braća, od kojih se traži ratna odšteta. Braća nikada ne ratuju jedan protiv drugoga. Mirne duše naši janjičari su gledali, kada se za “bratstvo i jedinstvo” ispražnjivati Hrvatsko Narodno Kazalište, kirurški I bolinički pribor iznosi iz bolinica, skidaju I odnose klupe iz narodnih parkova te dosta drugih vrijednih stvari, pa i sami spomenik našeg slavnog junaka Bana Jelačića.

     Nikada u hrvatskoj povijesti naši janjičari nisu toliko obilato pomagali svoje naredbodavce kao što su to činili ovi današnji. Bilo ih je koji su se takmičili, tko će biti revniji. To je najviše hrvatski narod osjetio prvih dana iza rata, kada je naša šuma bila puna hrvatski križara, ostatak nepoklane hrvatske vojske na Bleiburgu.

    Da bi se slomio daljni otpor hrvatskih križara u šumi, bilo je potrebno organizirati akcije u svim selima naše Domovine. Na nekim mjestima gdje tadašnja Ozna skupa sa mjestnom milicijom nije se usudila patrolirati sama, natjerali bi seljane da idju ispred njih. To se je poimenice dogodilo u Ljubuškoj krajini, selu Sovićima, listopada 1945., kada su u selu Lipovicama kraj Posušja ubili Juru Boban, zvani “Kurilj i veliki”.

     Zbog svog patriotizma, selo Sovići su bili toliki trn u oku “braći” u Beogradu, da su 1947. god. izglasali ne dati niti jedne pare iz državnog budžeta za izgradnju objekata u Ustaško gnjijezdo – zapadnu Hercegovinu. To je predložio Moša Pijada i rekao dok je on živ da se ta revolucija neće izmjeniti. Kako rekoše tako I učiniše, da se još ništa nije izgradilo u tom kraju uz pomoć države. Te iste godine je odlučeno očistiti Ljubušku krajinu od križarske “bande” kako sui h od milja nazivali janjičari. Za taj “delikatni” posao nije trebalo tražiti izdaljega prikladna čovjeka, jer je na osnovu svojih zasluga odredjen janjičar Ivan Granić iz Medjugorja, koji je striktno izveo sve po planu. Za svog teklića imao je Vencu BUŠIĆ iz Gorice, zvani “Vencelo” koji se je najvjernije istakao u poslušnošću. Bilo je i drugih više manje poznatih koji su sudjelovali u tom čišćenju.

    (Tada, kada sam ovo pisao u siječnju 1969 godine, namjerno nisam htio spominjati neke osobe iz sela Sovića, jer su te osobe bile žive, pa nisam htio da zbog ovih bude proganjana njihova rodbina. Danas ću spomenuti jednog iz Pejića Drage, Mate Pejić, zvani “Žerić”. Opet neki sitni doušnik Paško Vlašić iz sela Vlašića. Neki Hunga, tako su ga zvali i on je tako bio poznat, iz Posušja, ne sjećam mu se imena više. Bilo je i drugih malo sitnijih doušnika koji su iz osobnog koristoljublja postali članovi partije, tj. KPJ I tim potvrdili svoje janjičarstvu u službi Beograda. Mo). Da bi što uspješnije izveli svoj barbarski plan i zadovoljili svoje dželete u Beogradu, odlučili su preseliti stanovništvo cijelog sela u drugo, tj. izmješati sela.

    To je bilo veoma teško i naporno. Nitko nije smio ostaviti niti jedno zrno žita u svojoj kuću. (To bi se smatralo da si žito namjerno ostevio u kući kako bi se Križari mogli hranom pomoći, mo) Najmanju stvar se je trebalo ponijeti sa sobom. Ukoliko bi se našlo bilo kakvo žito u kući, vlastnik iste bi bio smatran da suradjuje sa Kamišarima, kako ih je narod zvao kod nas. Kao takav bio bi izveden pred sud, naravno “narodni” sud i sudilo bi mu se takvom. Ostalo nije teško pogoditi šta će sa istim biti. To su nezaboravni dani za naš narod! Svatko se može zamisliti kako je to izgledalo. Selo Drinovci su otjerani u selo Blaževiće. Ovi su bili dodjeljeni u selo Vlašiće kao i Bobanova Draga. Pošto je ovo selo bilo malo a nas došlo deset puta više, bilo je praktično nemoguće sve smjestiti u kuće. Po receptu “bratstva i jedinstva”, janjičari su se postarali da svak bude u suhu, tako da je bilo u istoj kući i za jednim stolom više obitelji. To je izgledalo više nego užasno! Bilo je nestrpljivi ljudi u takvom vrtlogu koji su “možda” nešto rekli. Drugi dan bi nastala hapšenja i mnogi su ljudi toga puta zatvaranipo vise mjeseci i godina.

    [dropcap]U[/dropcap] samim ispražnjenim selima bile su postavlje mrtve straže, od 15 sati do 9 ujutro. Onaj koga se nadje izmedju tog vremena u selu, biti će smatran kamišarom i kao takzv biti će streljan. Tome naredenju smo se ubrzo uvjerili, kada je jednog dana, Frano DRUGIŠIĆ, otac poznatog hrvatskog svećenika u New.Yorku, fra. Silvija GRUBIŠIĆ, otišao posjetiti svoju kuću pred kojom je ugledao grupu naoružanih partizana. Čim su ovi njega spazili otvorili su vatru na njega, bez ikakvog prethodnog upozorenja.

    fra Gracijan Raspudic
    fra Gracijan Raspudic

    Starac Franjo od 73 god. je imao sreću da nije bio pogodjen, što je janjičare tako razljutilo da su sve redenike ispraznili za njim. (Bio sam svjedokom ove pucnjave. Moj otac Petar Boban Gabrića i ja smo bili u selu, u Bobanovoj Dragi, nešto radili oko kuće kada smo pucnjavu očuli. Vidjeli smo Franju Grubišić, zvani “brko”, gdje iznad Čuljkovih kuća, ispod Majdena, kroz ograde i zidove, prizidine, saget trči prema Pejića Dragi. Tu su ga Oznaši/partizani uhvatili i svezana u žicu doveli pred kuću Jure Čuljka, undje na cesti pokraj mosta. Ono malo ljudi što je bilo u selu došli su u velikom strahu intervenirati za starca Franju Grubišića. Mo) Kada im je ponestalo municije, dali su se u potjeru za njim. Nije bilo teško uhvatiti stara čovjeka kojega su na najgore muke stavljali i naposljetku mu brkove čupali, samo zato što im se nije htio pokoriti. Poveli su Franju sa sobom i tri dana je bio sa njima. Kada su ga dobro izmrcvarili pustili su ga kući. Starac Franjo je još i dans živ, a ima za svjedoke nekoliko sela.

    Sve dolazi gore I gore. Hrvatsku je zahvatio val mržnje, a na samu Hercegovinu hajka se organizirala, kako je ti lijepo prikazao u svojoj knjigi “DJEVOJKA DRINA” fra. Gracijan RASPUDIĆ. Preživjeti te dane bila je hrabrost. Tvrdi hrvatski duh hercegovačkog seljaka nije moglo slomiti niti četiristogodišnji turski zulum, a kamoli će uspjeti srbokomunistički iz Beograda. Stoga se metode mjenjaju i udara se na Hercegovinu i drvljem i kamenjem. Prešlo se je na najgore – pljačkanje svega do čega se je može doći. Odredjeni su odkupi “narodnim vlastima”. Tko ne dadne odredjenu mjeru, okrivljen je da pomaže kamišare. Mjere su bile toliko pretjerane u svemu, da mnogi nisu htjeli pobirati godišnji prihod sa svojeg imanja, nego su direktno otkupnu komisiju slali na berbu. Godine 1949 i 1950 bilo je zabranjeno u imotsko-bekijskom polju sijati bilo kakvo žito i drugo; osim pamuka. 

    (Kukuruz su prozvali “banditom”. To je istina, dragi moji Hrvati. To vam govori očevidac i svjedok ovih neugodnih godogovština. Tu sam živo i odrastao, pa se toga sjećam vrlo dobro. Ovo pišem ne da nekoga prozivljem, razljutim ili naljutim poradi prošlosti. Ovo pišem za nadolazeće hrvatske naraštaje kako bi mogli znati šta je i kako je prije bilo.

    general drinjanin
    Vjenčanje generala drinjanina

     

    Onaj tko bi uz pamuk posijao koje zrno kukuruza, bio bih uhapšen. (Tako je i moj otac Petar Boban Gabrić bio uhapšen u srijedu 31 svibnja 1950 god., jer je seoski poljar Petar Boban “Dedo” pod pritiskom i Oznaškom prijetnjom morao im odati ime i prezime vlastnika parcela na kojim ja kukuruz već bio iznikao i skoro prirestao za okopavanje, Mo) Pod najstrožijom prijetnjom moralo se je nedjeljom orati, kopati, ukratko raditi. Onaj tko se tome suprostavi, zna se šta ga čeka. Dešavalo se je da su “narodne vlasti” misare zaustavljali I natjeravali na kolektivni zadružni posao. Tako se dogadjalo sa dosta naših ljudi. I moj otac otac je bio za istu stvar zatvoren I mnoge muke pretrpio.

     Sve sam ovo napisao zato što se mnogi ondašnjih “bogovi” danas srame svoje prošlosti. Svaki od njih bi htio ostati čist i pošten kod naroda. Zato i nije čudo što se oni izmedju sebe toliko svadjaju. Dolaze vijesti iz domovine da sve jedan drugome predbacuje i sa sebe svaljiva krivnju na drugoga. Mladji, oni koji su počeli oblićati oko starijih odmah iza 1945., predbacuju starijima. Ovi se brane i pravdaju da su morali izvršavati naloge odozgor, tj. od C.K.K.P. Hrvatske. Šefove i vodje C.K.K.P. Mrvatske možemo svaki dan čuti direktno ili indirektno da su izvršavali naloge partije, te ako se ima što zamjeriti, može se zamjeriti partiji. Znači, drugim riječima rečeno, da riba od glave smrdi, tj. iz Beograda. “Braća” Srbi iz “bratstva i jedinstva” se pravdaju da oni nisu ni terorizirali, ni ubijali ni sudili Hrvatima, nego se iz Zagreba izravno dirigiralo. Znači “braća” Srbi I ovoga puta su sve u rukavicama radili. Ubacili kost medju nas Hrvate da se svadjamo i koljemo. Sva je krivnja na nama Hrvatima i krivce trebamo tražiti medju našim janjičarima.

    Zato neka naši bivši “janjičari” osvježe svoj razum poslije tolikog iskustva sa “bratstvom i jedinstvom”, te neka poslije tolikih godina postanu Hrvati, a ne neki Jugoslaveni.

    San Francisco, siječanj 1969. Mile Boban.

    Ovo je pisano prije 43 godine i pisano je u odrazu onoga vremena, dakle vremena dok smo još bili u zajednici “jugoslavenskih naroda i narodnosti”. Kroz taj odraz vremena se treba ovaj opis analizirati i dati mu zasluženu ili nezasluženu važnost. Ovo je bila zadnja “OBRANA” koju je general Drinjanin korigirao i u njoj pisao i koja je izišla za vrijeme njegova života. Agent jugoslavenske Udbe Ilija Stanić je ubio na surov i gnjusan način hrvatskog generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića. Mo, Otporaš.)

    za Kamenjar.com piše: Otporaš

    facebook komentari

    • Svaka čast na ovom članku! Imam dosta neugodnih uspomena i sjećanja na mnoge gore navedene stvari. Ovaj članak me je podsjetio i na ono što sam već davno bio zaboravio. Neka mi se dozvoli na ovim stranicama također iznijeti neke doživljaje kroz koje sam osobno prošao. Vrati ću se na ovaj gore navedeni opis i iznijeti nekoliko žalostnih slučajeva kako bi se ovaj opis popunio.

      • bilo bi to svakako zanimljivo pročitati…

        • Dragi Lilith i svi oni koji budu ovo čitali. Nastojati ću kao živi svijedok i očevidac mnogih tih tada i u ta vremena žalostnih dogodovčtina. Nastojat ću svaki opis sažeti ukratko i opisati samo jedan slučaj.

          Čim je nova “narodna vlast” u svibnju 1945 godine preuzela svu vlast u svoje ruke, postavili su najokorijele partizane krvavih rukuh do lakata, poput još uvijek živog antifašiste Jure Galića, na najodgovornija mjesta, a njihovi zaponjednici su u 95% slučajeva bili Srbi. Nikakvo svijetlo se nije smijelo opaziti, vidjeti iz kuća. Prozori su se morali žakama, konjskim pokrivačima i slično pokrivati tako da sam morao uvijek izlaziti vani kuće i iz vana vikati dali se svijetlo igdje vidi ili ne. Kako je bilo kod mene i u našoj kući, tako je bilo i u drugim kućama preko sela i u drugim selima.

          Zašto se je to radilo? “Narodne vlasti” su to naredile zato da se ne dadne prilika nekim hrvatskim vojnicima da po selu hodaju i traže pomoć. Ako bi se iz bilo kojeg slučaja/razloga kod nekoga pojavilo svijetlo, one noćne delije i partizanske uhode bi uletili u kuću i ukućane maltretirali do te mjere da su neki i priznali da očekuju svojeg sina, brata, muža, otca, momka itd., koji se još nije iz vojske vratio kući…
          Nastvalja se.

    • Molim sve zainteresirane da dobro prouče gore priloženu sliku hrvatskih KRIŽARA. Neka svaki detalj dobro uoče i proštudiraju: Zašto su se ovi Hrvati borili? Zašto su se mučili i ginuli. Skupili se oko naložene vatre, razgovaraju za slijedeći pokret, oružje odloženo i čeka na neprijatelja koji ga progoni u njegovoj vlastitoj zemlji Hercegovini, Hrvatskoj, Bosni, u njegovoj vlastitoj kući…Kako sam sada napet gledajući ovu sliku, samo mi je žao to što me ja moja draga majka Vićeka rodila par godina kasnije pa da nisam mogao biti sa ovim hrvatskim i odvažnim sinovima, koji su sebe nesebično žrtvovali da bi nam zajednička Domovina Hrvatska sretna bila.

    • Negdje 1947 godine Ozna i njihovi slugani su silom nagonili Hrvate u njihovu takozvanu raciju na kamišare, Križare. Tko se je iz bilo kojeg razloga opirao, bio bi prozvan da surađuje sa kamišarima, Križarima. Oni su to tako po vojnički poredali da bi najprije stavili ljude iz sela, naravno Hrvate ispred njih, tako, ako se zapuca da nastradaju naši ljudi, naši Hrvati. Tako su oni činili i prilikom Bugojanske skupine Finex72, stavljali naše ljudi iz TO, što znači Teritorijalne Obrane naprijed, i zna se šta je dalje bilo. Ozna i Oznaši su te ljude zvali Banditima.

      Tako jedne zgode su iz zasjede uhapsili jednog iz sela Gruda ili Šimića Brijega, ne sjećam se više točno odakle je uistinu bio. Sve čega se još uvijek dobro sjećam je to da su uhapšenika stavilu u kući Inje Čale u Vrućicama. Kuća je s desne strane iđući iz Gruda prema Sovićima i Gorici. Tada su Oznaši doveli jednog čovjek kojeg su zvali “Bili” ili “Žuti” iz Šimića Brijega. Prisilno su dotjerali mnogo ljudi pred Čalinu kuću i održali “vatreni govor” kako treba svu bandu iskorijeniti. Iz te grupe ljudi izveli su spomenutog čovjeka iz Šimića Brijega i pitali ga dali je on bandit. Kada je upitani odgovorio danije, pitali su ga dali on voli bandite, Kada je upitani odgovorio da in ne voli, tada su izveli tog hrvata uhapšenika pred ljudi i ovom čovjku rekli. Kada ti ne voliš bandite, evo ti jednoga pa ga ubij. Dali su mu pušku i rekli: Ako ti njega ne ubiješ, onda si i ti banditi kojeg će narodna vlast ubiti. Čovjek se uplašio, drhtavim rukama uperio pušku u uhapšenika kojeg je poznavao, te ga imenom zovne i kaže: Brate dragi ne ubijam te ja nego ovaj koji pokraj mene, jer on mi zapovjeda da te ubije. Kada je ta hrvatski Oznaš čuo šta ovaj čovjek govori, odmah zapovjedi da prestane, jer da ga ni on ne želi ubiti, ali da su mu tako drugi naredili.

      Eto, mudrošću ovog čovjeka iz Šimića ovaj naš hrvatski uhpšenik Križar je ostao na životu. Ovo sam čuo toliko puta i bila je seoska vijest mnogih sela hercegovačkog kraja.

      • Herc.Križar

        Svaka ti čast Milane.. Veliki Pozdrav od Hercegovačkog Križara

        • Ne znam dali ili ne nastaviti s ovakovim sjećanjima iz prošlosti. Možda ljude danas nešto drugo zanima a mukotrpna sjećanja na prošlost nikome nisu draga, a pogotovu onima koji su u tim pukama živjeli i svaki dan u strahu gledani kada će im Ozna na vrata pokucati.

          • Herc.Križar

            Milane.. Portal čita dnevno oko 2000 ljudi, s obzirom da je ljeto i da su vrućine.. to je velika brojka.. Ljude zanima svašta, a posebno priče iz prve ruke.. Čovjek koji ne poznaje prošlost nema se čemu nadati ni u budučnosti…

          • DIKI

            Milanče i ustaško redarstvo je kucalo na mnoga vrata, što noću, što danju. Desilo se da su partizani na kraju nadjačali pa su zato UDBA i KNOJ radili to što su radili.Šta misliš da u Srbiji nije bilo prinudnog otkupa, suđenja “kulacima” i naravno progona bande (četnici, nedićevci, ljotićevci i svi ljudi na koje neko podoban uperi prst ili pogled, svejedno). Što su zapalili one fratre u Širokom? Iz istog razloga zbog koga su ustaše klale pravoslavne popove ili četnici kakvog fratra ili hodžu kad ih uhvate onako u prolazu. Zastrašivanje. Samo su partizani bili lukaviji pa su to radili noću i u saradnji sa “narodnim vlastima”, sudovima i kojekakvim odborima. U ime naroda, a narod nam je onako malo, krvoločan, zna samo jednu presudu, Na smrt. Neki su se snašli, shvatili su na koju stranu vetar duva pa su prelazili u partizane (NOVJ) 1944. i 1945. Kao Franjo Pirc koji je postao prvi komandant posleratnog JRV. Ili Marko Mesić. Primera je popriličan broj, a nešto ne vidim da je Tiki uzimao istaknute četnike i primao ih u svoju vojsku.

            Dobar si ti Milanče, dobar. Vidi se da si iskren, ali ne budi jednostran. Često pišeš kako je UDBA razbijala hrvatsku emigraciju i vršila atentate. Đavpla bi se to desilo da Hrvati nisu sami cinkarili svoje ako im se zamere. Tako su razbijali i srpsku emigraciju. Neko bi pomislio da su Hrvati i Srbi najveći cinkaroši i drukare, ali to nije ništa novo. Pogledaj kako su Englezi sredili IRA. Ista priča…Nema druškane više ustaša, četnika, partizana i sličnih prevarenih i izneverenih nesrećnika. Sad smo svi isto, beda i jad, nevažna raja. Od nas se očekuje da radimo, trošimo, platimo porez i crknemo. Što tiše, bez zahteva tipa sloboda, pravda, život dostojan čoveka…Ti su ideali izašli iz mode. Možemo eventualno da odemo u Irak, Avganistan ili gde se već gazdama ćefne i to je to.
            Možete vi da zviždite Milanoviću kao i mi Vučiću, ali tako samo nepotrebno naprežemo pluća. Izduvali smo, Milanče. Izduvali.

            • Pa pobogu brate Diki dužnost ti je iznositi danas, kada smo koliko toliko slobodni, one brutalnosti koje su vršili “narodne vlasti” nad vim narodima i narodnostima bivše i nepovratne YU. Ja iznosim ono kroz što sam osobno prošao i doživio u mojoj obitelji, u mojem selu, u mojoj župi. Iako je to bilo ima tome preko šest desetljeća, još mi se uvijek koža ježi dok ovo pišem kroz koje sam sve muke, jade, šamare, tuče s “narodnim vlastima” prošao. Ne pišem ovo da sam sebe podsjetim šta je i kako je Ozna i Udba mučila, progonila i ubijala jadni narod, sve to u ime partije i “narodne vlasti”. Ovo iznosim za one koji su rodili poslije i nisu imali priliku ni znati ni čuti za sve ove jade. Mislim da mi je to i dužnost, jer, kako kaže stara hrvatska poslovica: NA MLAĐIMA SVIJET OSTAJE.

              Osobno bih mi bilo drago da i ti iznosiš iz tvoje Srbije, ovdje na našem hrvatskom portalu, dogodovštine i muke kroz koje je i srpski naroda prolazio. Iznositi istinu iz prošlosti nije nikakva jednostranost, kako si ti rekao za mene. Mene obvezuju one tisuće i tisuće Hrvata i tisuće i tisuće nevinih žrtava koje je Ozna/Udba poubijala na pravdi Boga Velikoga bez porote i suda. Njihovi VAPAJI me nukaju da iznesem njihova zlodjela na svjetlo dana, jer oni to mrtvi ne mogu učiniti. Ako se slažeš sa menom, onda mi se pridruži i počmi, bez vrijeđanja i laganja, iznositi ono što ti znaš i komunističkim, antifašističkim i jugoslavenskim zločinima.

            • Herc.Križar

              Upravo tako.. Argumentirana i činenjicama potkrijepljena izlaganja i rasprave su svakako dobrodošle! Neka svatko kaže što ima reći!

            • peppermintt

              a ti u vojsku ode

            • DIKI

              “Ma jel’ ovo ona mala, kako beše…Bombonica neka…Jeste. Peppermint. I ona mi zviždi. Kako joj nije vruće u toj crnoj majici i sa tom crnom kapom. Ma ima 60 u hladu. Ih, ta omladina…”

            • peppermintt

              čuj vruće u crnom, men taman 🙂

              a tek što mi lipo stoji ajmeeee

              nije meni ki tebi u toj gušterskoj
              neg iman pitanje, kako to imaš samo brkove, di je (čuvena ) bradurina :))))

            • Laktashenko Shumski Shtrumph

              Čini se da je Dika u Jugoslavenskoj vojsci, još u onaj vakat, su bili dopušteni samo brkovi… A Brada naraste za tjedan dana po potrebi, a kapu je još lakše zamijeniti 🙂 jelde da ovaj liči na Dikija

            • peppermintt

              e to to nek si ga naša
              ta se skriva ko da je sramota bit četnik barem danas nije jelde 😛 :))))

            • mnogi se ponose time 🙂

            • prvi im precjednik

            • peppermintt

              jah i beru “pemzije” što je najgore

            • neki dan je ovdje bio tekst koliki broj penzija i dan danas Hrvatska isplaćuje : http://www.kamenjar.info/hrvatska-%E2%80%A8za-partizane-jos-uvijek-izdvaja-934-milijuna-kuna/

            • DIKI

              Sinak, ti si mene pomeš’o sa nekim.

              Ne volim crnu boju (ako ćemo pravo crno i nije boja).
              To prepuštam ujkama i čedama.

            • DIKI

              Ispod Pepi sto đavola čuče,
              zadirkuje Dikija što brkove suče.
              Al’ još ne zna mala
              i to nije šala….
              Kad Diki brkove suče
              neka cica zadovoljno guguče.

              Daj Sliku Pepi da vidim kako ti stoji crna kombinacija.
              Si uspela da uhvatiš boju?
              Nešto osećam…A to je so na tvojoj koži.
              So na koži i miris breskve…Njuš. Njuš. Snif. Mmmm….

            • peppermintt

              crna boja petokraku ne šljivi ni zeru
              ni dikija čak ni na transporteru
              ionako diki malo mače
              pod točkove kad grmi on/o “junački ” Uskače

              :)))))

            • DIKI

              Diki pali mašinu, munje sevaju
              tanderdžet hvata visinu.

              Mala, na krilo mi sedi,
              svet je tako mali kad se od gore gledi.

              Za letenje treba srce i to dobro znaj,
              hej mala garava tvoje mi daj.

              Vinućemo se zajedno u visine
              preko Une, Kupe, Drine…

            • peppermintt

              stoooj ! na Drini naš se barjak od davnina vije
              priko vode vozte tamo delije

              sve se praši od bežanije
              pepy gušta uz kamenjarlije

              ojhaaaaa
              :))))

            • DIKI

              Tanderdžeti lete,
              sikte mitraljete.
              Bombe i rakete kao grom
              u Crnu legiju unose lom.

              Tako je prošao i sivi tić
              neki Jure Francetić
              i on u pakao ode
              baš tu, pored Drine vode.

              Pustite Drinu i granice
              ne ponavljate parole u transu,
              siđi do reke,
              odsviraću ti jednu rusku romansu.

              U hladu, ispod drveća
              akordi lenjo lete
              zaboravi na mitraljete, bombe i rakete.

              Nek moja ruka nežno pređe lice tvoje
              nek brkovi moji tvoje slasne usne šašolje.

              Brat je bratu brat, stric je stricu drug.
              bacite mačeve i svi za plug.
              Nek kolce povede stari svat,
              vodite ljubav a ne rat.

            • peppermintt

              odložio teško oružje diki
              specijalni rat brkom on sad miki

              ah romansa i još ruska neće moći
              ona fado još bi mogla proći

              a tek ruka od mitraljeza teška
              a pravi se tek milovalica neka

              privarit bi zvizda opet malko tila
              al znano nam je što je bila

            • DIKI

              Ako ruske nećeš da slušaš
              može zabavna, pop i rok,
              a i kantrija se valjda ne gnušaš.

              U daljini čuju se svici
              more je k’o ulje mirno
              neće nam smetati disko krici
              ja bih tebi nešto naše svirnuo.

              Pesmu o letu, čoveku i ženi
              pesmu o prijateljstvu, ljubavi (ljubav=jubav)

              i pogledima punim strasti.

              Ti i ja uz bocu vina
              gledamo u zvezde
              dok vetar iz Afrike lica nam mazi.

            • peppermintt

              naše vaše opet ista pisma gudi
              zaboraviš lako, svi smo samo Božiji ljudi

              oj počujte lipu pismu ovu
              diki, partizani će ti uzest penzijicu tvoju
              jerbo diki pade na bojnome polju
              crnoj boji posvetio pismu svoju

              :)))

            • DIKI

              Ako padnem u bici za slobodu
              nemoj suze liti
              ja ću i tad uvek blizu tebe biti.

            • peppermintt

              evo zore evo dana
              evo ranjena kapetana

            • DIKI

              Zvezda prži,
              al’ klima dobro drži.
              Kad sunce zapad nađe
              Diki će u bašticu da izađe.
              Bašta nije neka,
              nema ni čitav hektar,
              a na stolu čeka giba
              i toči se zlatni nektar.

            • Diki, molim te prevedi to na hrvatski jezik. Žao mi je da ne govorim srpski, a i ono malo što govorim ili razumijem, nikako ne mogu shvatiti što si htio reći. Pošto te smatram ljubeznim, ti ćeš za mene to učiniti, pa neka se dvije kape, jedna sa simbolom svijetske tiranije, a driga simbol državotvornog hrvatstva.

            • DIKI

              Mnogo je vruće i čitav dan se sedi kod kuće.
              Ne izlazi se pre nego što sunce zađe,
              da te ne daj Bože srčka ne snađe.

              Bašta=Kafić ili restorančić sa baštom. (U mom slučaju golf ili teniski tereni sa Makiške strane)
              Giba=Pita sa sirom.
              Zlatni nektar=Pivo, po mogućnosti hladno k’o zmiče, može i poskok.

              Jel sad u redu, druže Milanče? Pozdrav sa plus 40. :))
              Sad već mogu i polako da krenem.

            • Diki, nadao sam se da ćeš ti meni kao prijatelju to prevesti na moj dragi i ljijepi i najljepši jezik na svijetu, na moj hrvatski jezik, a ti po tvojem starome običaju sve to napisa na nekadašnjem “srpsko/hrvtskom jeziku”.

              Izgleda mene da bi ti trebao ići u školu, a ne kao do sada okolo škole ili kroz školu a nikako u školu. Znam da ćeš se sada prenuti i ranim jutrom uraniti i ići u školu da naučiš hrvatski jezik, tako da znaš još jedan strani jezik, osim materinskog.

            • Jesi li ti Diki napokon upoznao šta je prava Hercegovačka cura.. Cura! A tek Momci.. Momci Jablani …

            • DIKI

              Momke ostavi onom drugom Dikiju, penzionisanom zastavniku, osvedočenom baksuzu, svađalici i da prostiš, pederčini. Kad ne prepada momčiće po salašu, napada ljude preko neta. Preispoljni idiot. Danas se izrežao na Kristijana ni krivog ni dužnog.

              Nego folira se on malkice…Poljoprivrednik koji u jeku letnjih radova čitav dan džodži na netu. Zastavnik koji je naučni radnik i stručnjak za sve i svašta.
              A živi kod keve, tj. troluje sa njene adrese. To je bre neki omatoreli narkoman, propali novinar i bivši član SPO. Nebitan lik. Jedino što je istinito u njegovim pisanijima je to da je stoka debela i verovatno ga po ovoj vrućini prca pritisak. Zaboravi tog trola, nema on muda da se ovde oglasi iako stalno ćiri :))

            • ne sekiraj se:) … i trolovi ‘moraju da žive’ 🙂

            • e curo složila si je za antologiju! :* imaš pusek od mene 🙂

            • DIKI

              Beži bre, ti oženjeni. Ne kvari devojci prilike, ljubomorko. Mlada. zgodna, ne troši puno na garderobu (kad nosi samo crno)….Jednom rečju, taman za mene ovako brkatog i zgodnog!

            • brci te vade.. inače te ne bi nijedna ogledala 😛 … a peppermintt će biti moja u drugome lajfu…

            • DIKI

              Ma ni ti ni Kvot nemate šanse. Odmah sam osetio neku hemiju između nje i mene. Lepi, mladi, pesničke duše i romantični. Ona uz to i vatrena, pravi toro. Taman za mene. Ima da letimo sve u šesnaest.

    • Nedjelja jutro oko devet sati 7 svibnja 1950 godine, mi, čeljad i krdo djece Petra i Ive Boban Gabrić sjedimo oko sinije i jedemo puru i lučinicu, spremamo se poslije ručka ići u Goricu na sv. Misu, na grubi način uletiše tri (3) milicionera u kuću. Svi smo se uplašili! Vade iz rukava vojničkog šinjela pozivnicu mojem otcu da odmah sa njima pođe u polje, gdje se ore i pamuk sije. Moj otac im je uljudno rekao da je danas sveta Nedjelja i da se on sprema ići u Crkvu. Na ovr riječi udmah su ga kundekom udarili po glavi i iza vrata. Iz pojasa su izvadili žicu – jer tada “narodna vlast” još nije imala lisice – i mome ocu zavezali ruke i odveli ga u Gornje Soviće u zgradu “Narodna Milicija”. Mene su poveli sa sobom i ostevili me kod jednog traktoriste iz Banja Luke, kojeg su tu silom dotjerali da ore tuđe polje. Tako mi je taj čovjek pričao, Ja sam stajao iza njega i iz vreće bacao sjeme/pamuk, a bilo mi je zabranjeno bilo što pitati ga, kao i njemu da pita mene. Svaki pa i najmanji razgovor bi završio ispitivanjem: da šta smo mi između sebe pričali.

      Kada je bilo negdje oko jedan sat poslije podne, žene iz sela koje su bile prisiljene da nam donesu užinu, su postavile na zemlju ono malo hrane što su imale i pripremile za nas i nama donijeli da se malo zasitimo i podvorile nas. Za vrijeme objeda Oznaši su budno pratili naše ponašanje. Sve se je odvijalo po “kolektivnom” planu RADNE ZAJEDNICE.

      Kada sam u večer došao kući, našao sam otca ni živa ni mrtva. Izmrtcvarili su ga…, poput otca Vjekoslava Maksa Luburića pred Božić 1918 godine, Ljubomira Luburića.
      Nastavlja se.

      • peppermintt

        sličnu priču vjerujem možeš čut skoor iz svakog doma Hrvata u onom vrimenu
        i ja sam slušala priče o tomu kako su (zvali su ih vilanci/filanci) po sleima provodili teror, kažu dobiješ sjeme usiješ žito i ono taman lipo još malo pa dozrit a dođe naredba kosi sve, sadi pamuk, otuda je nastala pisma u Zap. Hercegovini: pamuku pamuku ja te sijem zamuku.
        meni nikako nije jasno kako je na tim prostorima mogao niknuti pamuk ???
        elem ni žita ni pamuka, a vlast je mogla mirne duše pokazivati na Hrvate kao narodne neprijatelje jer nikakva uroda niti ploda nisu skupili
        zamisli čime se sve to služilo

        • Herc.Križar

          pamuk… i titin zeleni plan.. kikiriki kokice….! Šta je jada naš narod vidio i s duvanom! To nisu prolazili ni robovi s američkog juga

          • Devedest posto Hercegovaca se je hranilo proizvodnjom duhana, kojeg je velikom mukom, najprije odmah iza Nove Godine posijao “rasod”, zemlju kopao gdje će ga saditi, zemlju rozao na pedeset centimetara, na svki ukrić bi motikom rupu iskomao i u tu rupu đubar stavio, zemljom rupu pokrio, ušicama od motike zabiilježio da se zna gdje je đubar, kasnije kada vrijeme dođe za sadnju duhana, zna se gdje ga treba usaditi, zatim brati, nizati, konce povezivati i lepuškom na šprulje stavljati, na napravljene sprave, koje smo mi zvali “serđeni” stavljati ga i sušiti. Najgore je bilo kada po noći kiša okrene. Sva kućna čeljad, sva pospana, se digne i često puta već pokisli duhan unosimo u kuću. Bilo je slučajeva da je tolika grmljavina bila da su svi u selu mislili da će biti kiše, te su jedni druge brudili, zvono bi zvonilo na uzbunu, i kada je sve bilo u suvu, niti jedne kapi kiše nije bilo.

            Znao sam mnogo puta pred kućom na kazdrmi, kamenom pločniku spavati, samo i jedino zato da ne spavam tvrdo i da se često prevrćem po toj kazdrmi koja me toliko žulja da ni zaspati ne mogu, jer moram biti budan svakog momenta ako kiša počme padati, tako da odma ukućane zovem, galamu u selu dižem, jeka odjekuje između dva brda, čuju se glasovi u selu i vika: PO ČETIRI ŠPRULJE UNOSITE…

            • i na kraju ti dođu financi.. ogule te! Na otkupu ti proglase duvan lošom klasom (iako je prvoklasan)… vratiš se kući još i dužan! A u otkupnoj stanici Žandari… nisi se smio požalit! Jer bi dobio po rebrima

              evo jedna pjesma za Milana: http://www.youtube.com/watch?v=YtZ1F1neaEY da te sjeti na rodni kraj

          • DIKI

            Ih, patnje…Pa pati se i danas. I danas ima gladnih.
            Nego, kako nam se blues ne zapati?

            • Poznato je nama a i cijelom svijetu da je odmah iza “oslobodjenja”, bilo
              hapšenja svih istaknutih Hrvata ne samo u Domovini nego i u
              iznozemstvu, odakle su Zapad i Saveznici izručili mnoge Hrvate u krilo
              svojoj “braći” po “bratstvu i jedinstvu” u Beograd. Tom hajkom na Hrvate
              nije bio poštedjen ni Naš Uzoriti Kardinal, Dr. Alojzije Stepinac. I
              njega su izveli skupa sa mnogim drugima pred tz. narodni sud, ne u
              Beogradu već u Zagrebu. Zašto baš u našem glavnom gradu? Sve je to tako
              lijepo bilo smišljeno, naravno na “bratski” i “ravnopravni” način.

            • kako god

              Moj Milane.Sve ti znaš a opet držiš stranu zlotvorima koji nam ukradoše pola Domovine.Znakovito je da ovdje NIKAD nisam pročitao od tebe nešto protiv RS ili Dodika.

              Kao prozivaš udbaše iz 1941 a “naši” udbaši ti danas kroje kapu i igraju za Srpsku stranu i U Hrvatskoj i u BiH.Ili si slijep.Ili igraš njihovu igru skretanja sa teme.

              Bit će da je ovo drugo…

              reći ćeš pratar,daiđa,poturica,hrvat..kako god, ali ja samo hoću da se Hrvatima vrati Hrvatsko.

        • Bollero

          Frendić, jel se imalo zagorilo of more Jadransko ? 🙂 Vozdra.

          • peppermintt

            griota je zagorit jelde, makar i of more Jadransko 🙂
            vozdra veliki
            ša mai lipoga ? 😉

    • kako god

      Moj Milane.Sve ti znaš a opet držiš stranu zlotvorima koji nam ukradoše pola Domovine.Znakovito je da ovdje NIKAD nisam pročitao od tebe nešto protiv RS ili Dodika.

      Kao prozivaš udbaše iz 1941 a “naši” udbaši ti danas kroje kapu i igraju za Srpsku stranu i U Hrvatskoj i u BiH.Ili si slijep.Ili igraš njihovu igru skretanja sa teme.

      Bit će da je ovo drugo…

      reći ćeš pratar,daiđa,poturica,hrvat..kako god, ali ja samo hoću da se Hrvatima vrati Hrvatsko.

    • Otporaš

      Guest Milan • prije godinu

      http://kamenjar.com/ljudi-koji

      Milane, ukucaš tražene pojmove gore u gornjem desnom kutu portala u polje ” traži..” i izbacit će ti ono što tražiš
      🙂