Ljudi ne izazivaju katastrofalne klimatske promjene!

0

Gotovo da nisam pročitao vijest ili čuo nekog stručnjaka koji bi objašnjavao klimatske promjene kao posljedicu čovjekova djelovanja, a da nije kao referencu spomenuo IPCC kao glavni referentni izvor. Hej, 2500 vrhunskih znanstvenika okupljenih pod kapom UN-a! Tko to može osporiti? Pa možda… oni sami. Ili barem neki od njih

Kad igrate šah, obično je ključ prozreti krajnje namjere protivnika. Potom je lako spriječiti ih. No, ako ih niste prozreli, tada ćete promatrati niz protivnikovih naizgled nepovezanih poteza, pokušavajući parirati nekima od njih sve dok, poput groma iz vedra neba, ne dobijete mat, pitajući se otkuda je to stiglo.

Slično je to situaciji u kojoj se danas nalazimo – protiv ljudi se igra šahovska partija u koju, kao početak problema, mnogi uopće ne vjeruju. Ako uspiju probiti taj zid preduvjerenja, naći će se pred novim izazovom – izazovom sagledavanja šahovske partije u cjelini. Nekim potezima bit će lako shvatiti smisao i namjeru, jer im je cilj bliži. Recimo, uz malo strategijskog ili ekonomskog razmišljanja, bit će lako dokučiti barem neke ciljeve iza manipulacija tzv. “narodnim revolucijama”, naftnim šokovima ili tzv. “ratom protiv terorizma”. No, ti potezi, kao i drugi naizgled nepovezani s njima, dio su iste šahovske partije kojoj ciljevi nadilaze tek prevlast profita ili prevlast SAD-a na Zemlji. Moguće je da je i jedno i drugo tek potrošna roba i alat za neki veći cilj kojega se u nekoliko riječi može opisati kao svjetsku centraliziranu, elektronski nadziranu državu s jednom vladom, jednom svjetskom vojskom i čipiranim stanovništvom bez privatnog vlasništva, podvrgnutom neprekidnoj agresiji na sva osjetila u maniri jako unaprijeđenih “starih” totalitarizama.

Čvrste veze između naizgled nepovezanih područja

Da bi stigao do tako, kako nam se danas, možda, čini – dalekog cilja, šahist s druge strane ploče mora odigrati razne naizgled nepovezane poteze. No, ako zaključite koji bi cilj mogao biti, možda ćete između tih poteza vidjeti vezu ili onu točku u kojoj će se svi ti potezi spojiti. Za takvo dekodiranje stvarnosti potrebno je razmaknuti mnoge velove uvjetovanja.

Potrebno se prvo odučiti od onoga što “znaš”, da bi se moglo početi – učiti. Tada će se ispred očiju jasno ukazati veza između naizgled nepovezanih područja: “rat protiv terorizma” biti će u vezi s promicanjem kulta globalnog zatopljenja, koji će pak biti u vezi s uvođenjem elektroničkog novca (koji će biti tzv. “karbonski” novac, ali o tome jednom drugom prilikom), koji će pak biti u vezi s mikročipiranjem, koje će pak biti u vezi s Codexom Alimentariusom, koji će pak biti u vezi s lažnim epidemijama i cijepljenjima, koje će pak biti u vezi drugim vidovima promjene kemijske ravnoteže naših organizama kroz razne aditive u hrani, što će opet imati veze i s prisilom uvođenja iznimno biohazardnog proizvoda zvanog “štedne žarulje”, što opet ima veze s kultom globalnog zatopljenja koji pak, gledan iz tog kuta, ima veze s brojnim istraživanjima tzv. “kontrole uma”, koja pak imaju veze s korporatističkim masovnim medijima i sveopćim društvenim inženjeringom, koji pak ima veze s inzistiranjem na paradama ponosa, koje pak imaju veze s atomizacijom društva pa i filozofijom transhumanizma, koja pak ima veze s kiborgizacijom, koja pak ima veze s elektronskim umrežavanjem i pojmovima kojima su se bavili tipovi poput Brzezinskog a glase “postindustrijsko drušvo” i “postdemokratsko društvo”, što pak ima veze s osnivanjem super-država poput Europske unije i tako dalje i tako dalje…

Tema doista ne nedostaje, ključno je kako ih sve povezati, ali prije toga – kako svaku pojedinu ogoliti ili barem uočiti radi li se o manipulaciji? Ako Elita (da je tako pogrešno nazovemo jer je, u stvari, rriječ o najniže rangiranim pripadnicima ljudske vrste, kad bi se mjerilo prema pravim ljudskim vrijednostima) na nečemu inzistira do razine autizma, u potpunosti se oglušujući na egzaktne podatke, to je dobar znak da je riječ o važnom dijelu agende.

factorysmoke

Strahovanja zbog zatopljenja najgori su znanstveni skandal u znanstvenoj povijesti

Stotine znanstvenika potpisali su tzv. Menhetensku deklaraciju koja proturiječi službenoj priči. U izdvojenom mišljenju 650-orice znanstvenika iz jednog izvještaja američkog Senata 2008., pobija se navodni “konsenzus” o tome da globalno zatopljenje uzrokuju emisije ugljika nastale ljudskim djelovanjem. Suprotno tome, samo su 52 znanstvenika, zajedno s diplomatima i političarima, podupirali IPCC-ov Sažetak za kreatore politike iz 2007., koji je postao biblija ugljičnog kulta. Mnogi od “stotina znanstvenika” za koje se tvrdi da su povezani s IPCC-om, u stvari sumnjaju u službenu bajku ili je odbacuju. Među 650 znanstvenika citiranih u senatskom izvještaju nalaze se vodeći stručnjaci u područjima kojima se bave i mnogi koji su povezani s IPCC-om, ali se ne slažu s njegovim službenim zaključcima. Evo nekoliko njihovih mišljenja navedenih u izvještaju:
“Strahovanja glede zatopljenja najgori su znanstveni skandal u znanstvenoj povijesti… Kada ljudi naposljetku saznaju istinu, osjećat će da su ih znanost i znanstvenici obmanuli.” (IPCV-ov japanski znanstvenik dr. Kiminori Itoh, nagrađivani doktor znanosti i fizikalni kemičar na polju zaštite okoliša).

“Modeli i predviđanja IPCC-a netočni su, jer se zasnivaju samo na matematičkim modelima i iznijetim rezultatima u vidu scenarija koji ne uključuju, primjerice, solarnu aktivnost.” (Victor Manuel Velasco Herrera, istraživač na Institutu geofizike pri Autonomnom meksičkom nacionalnom sveučilištu). (Ne uključuju solarnu aktivnost – nema li Sunce barem neke veze s temperaturom Zemlje?).

“Teoretičari u pozadini Deklaracije iz Kyota pobrkali su uzrok i posljedicu. Globalno zatopljenje je ono koje izaziva više razine ugljičnog dioksida u atmosferi, a ne obrnuto… Velik broj ključnih dokumenata predočenih na UN-ovoj konferenciji 1995. u Madridu, bez traga je nestao. Zbog toga je rasprava bila jednostrana i krajnje neobjektivna, a globalno zatopljenje UN je proglasio znanstvenom činjenicom.” (Andrei Kapitsa, ruski geograf i istraživač uzoraka antarktičkog leda).

“Količina CO2 koju stvaramo, beznačajna je u smislu prirodne cirkulacije u odnosu zraka, vode i tla… Trenutno se bavim detaljnom procjenom IPCC-evih izvještaja i Sažetaka za kreatora politike, te utvrđujem na koji su način Sažeci iskrivili znanost.” (južnoafrički nuklearni fizičar i kemijski inženjer dr. Philip Lloyd, jedan od IPCC-evih koordinatora i vodećih autora).

“Stvaranje ideologije prikovane uz ugljični dioksid opasna je besmislica… Sadašnja uzbuna oko klimatskih promjena, instrument je društvene kontrole, izgovor za velike poslovne i političke bitke. To je postala ideologija, što bi nas trebalo ozbiljno zabrinuti.” (znanstvenik na području proučavanja okoliša, profesor Delgado Domingos iz Portugala, osnivač Numeričke skupine za predviđanje vremena).

(Nepostojeće) globalno zatopljenje i čovjek

Takav je primjer ideja da je za (nepostojeće) globalno zatopljenje (zato danas često zvano tek “klimatskim promjenama”!), odgovorno – čovjekovo ponašanje. E, pa čovjek je doista odgovoran za mnogo toga – i za deforestaciju Amazone i za više od tisuću atomskih bombi koje je detonirao u zadnjih pedeset godina i druge slične pothvate, ali s bilo kakvim klimatskim promjenama kao uzročnik – nema puno veze.

No, i sama je ta tema obimna i nije od jučer. Teren za nju dugo je i postupno pripreman, kroz prokušane recepte. Prvo neki “trustovi mozgova” (think-tankova) – u slučaju kulta globalnog zatopljenja riječ je o Rimskom klubu – pripreme teren uvodeći (u ovom slučaju) ekologiju i pokret Zelenih na velika vrata, po ne-znam-koji-put koristeći pozitivne emocije ljudi (u ovom slučaju – ljubav prema prirodi) kao energiju za vlastita kola. Potom tu ideju, kroz nekoliko odabranih akademskih institucija i nekoliko glavnih plaćenika-znanstvenika, tijekom nekoliko desetljeća “spuštaju” prema dolje – prvo do drugih sveučilišta. pa onda do školskih programa, sve dok ona ne postane neosporna činjenica već i za djecu u prvom razredu osnovne škole, kao i za njihove učitelje. A oni naivno vjeruju da je svijet doista onakav kakvim si ga zamišljaju i da nije moguće da toliko znanstvenika na svijetu pogriješi. I da bi netko već objavio da to nije tako (što se i dogodilo), a potom da bi mediji to prenijeli jednakom intenzitetom kao i sve ovo prije (što se nije dogodilo). Zbog važnosti kulta globalnog zatopljenja u korporatističkoj nadnacionalnoj agendi, povremeno ćemo se toj temi vraćati u raznim vidovima. Ipak, treba nadoknaditi nekoliko desetljeća ispiranja mozgova.

Ovom prilikom tema će biti UN-ovo tijelo koje se zove IPCC (“Intergovernmental Panel on Climate Change” ili u prijevodu – Međunarodna komisija za klimatske promjene). Gotovo da nisam pročitao vijest ili čuo nekog stručnjaka koji bi objašnjavao klimatske promjene kao posljedicu čovjekova djelovanja, a da nije kao referencu spomenuo IPCC kao glavni referentni izvor. Hej, 2500 vrhunskih znanstvenika okupljenih pod kapom UN-a! Tko to može osporiti?

Znanstvenici protiv onih koji to nisu

Pa možda… oni sami. Ili barem neki od njih. Stoga vas danas pozivam da kroz izjave raznih znanstvenika koji jesu ili nisu bili dijelom IPCC-a, upoznamo malo bolje tu glavnu referentu točku svih uvjeravanja o krivnji čovjeka za klimatske promjene ili, uopće, problemitku globalnog zatopljenja (koje zapravo ima svoju prirodnu periodiku, ali to je druga priča).

IPCC – kojega se stalno spominje i citira, ali se rijetko kada, zapravo, koliko sam ja vidio – nikada ne govori ništa o njemu – smatra se znanstvenim tijelom, ali to nije točno. To je zapravo politička organizacija koja se izdaje za znanstvenu, a manipulira tako što citira znanstvenike koji pjevaju iz iste pjesmarice i ignorira one koji tvrde da su njihove tvrdnje o ugljičnom dioksidu ili CO2 – besmislica. Javnost tako stječe pogrešan dojam da se svi znanstvenici slažu po pitanju klimatskih promjena, iako to nema veze s istinom. Sukob interesa, kad je riječ o IPCC-u, pravilo je, a ne iznimka.

Dr. Rajendra Pachauri, predsjednik IPCC-a, željezničko-cestovni je inženjer koji poučava svijet o “znanosti” o klimatskim promjenama. U siječnju 2010. izašlo je na vidjelo da britanska vlada kroz Ministarstvo za međunarodni razvoj uplaćuje desetke milijune funti Institutu za energiju i resurse (TERI) smještenom u New Delhiju, čiji je generalni direktor Pachauri. To je najutjecajnije indijsko privatno tijelo uključeno u propagandu i biznis vezan uz klimatske promjene, a Pachauri uz to, obnaša više od dvadeset funkcija u bankama, na sveučilištima i u drugim ustanovama koje imaju koristi od svjetski raširene industrije, sada temeljene na nastojanjima da se “zaustave klimatske promjene”.

Češki predsjednik Vaclav Klaus bio je među rijetkim glasovima razuma po pitanju IPCC-a rekavši: “IPCC nije znanstvena ustanova nego političko tijelo, jedna vrsta nevladine organizacije zelene orijentacije. To nije ni forum neutralnih znanstvenika, ni skupina odabranih znanstvenika. To su ispolitizirani znanstvenici koji dolaze s pristranim mišljenjem i pristranim zadatkom.”

Christopher Landsea, voditelj Odjela za znanost i intervencije pri američkom Nacionalnom centru za uragane, dao je ostavku u IPCC-u u znak prosvjeda protiv te pristranosti i neuravnoteženosti, izjavivši: “Ja osobno ne mogu u dobroj vjeri nastaviti suradnju u procesu za kojeg smatram da je motiviran unaprijed smišljenim planovima i koji je znanstveno neutemeljen”.

Profesor Paul Reiter iz Odjela za entomologiju s Instituta Pasteur u Parizu, član IPCC-a, također je dao ostavku izjavivši kako tvrdnja, da iza toga stoji 2500 vodećih svjetskih znanstvenika jednostavno ne stoji: “Pogledajte popis radova tih ljudi i vidjet ćete da to nije točno. Velik broj njih nisu znanstvenici.”

Količine CO2 rastu, temperature padaju!

Dosad nesaslušani glasovi znanstvenika koji se suprotstavljaju agendi globalnog zatopljenja, sve su glasniji, ali i dalje dobivaju malo prostora u medijima. Međunarodni geološki kongres u Norveškoj opisuje se kao geološki ekvivalent Olimpijskih igara, a 2008. je okupio velik broj govornika koji su osporavali službeno stajalište. Međutim, mnogi znanstvenici koji su otvoreno progovorili izgubili su novčanu potporu, te su nailazili i na druge oblike zastrašivanja, uključujući i prijetnje smrću.

Dr. William M. Briggs, klimatski statističar iz Odbora o vjerojatnosti i statistici Američkog meteorološkog društva, rekao je da su njegovi kolege iznosili “prave priče strave o onom što im se događalo kada su pokušali objaviti svoje radove u kojima istražuju gledišta suprotna ‘konsenzusu’.” Dodao je kako je bio šokiran onime što je čuo. Jer, mnogi su bili izloženi pogrdama, gubitku poslovnih prilika ili su ih marginalizirali njihovi, službenoj-verziji-odani-kolege, samo zato što su govorili istinu.

Zanimljivo je da se u vrijeme kada ti znanstvenici odbijaju šutjeti, javlja još jedan ne mali problem za pobornike zatopljenja – temperature padaju! Količine ugljičnog dioksida nastavljaju rasti, no zagrijavanje koje bi one trebale izazvati, pokazuje se zapravo kao – stalno hlađenje! Geolog dr. David Gee, predsjednik znanstvenog odbora Međunarodnog geološkog kongresa iz 2008., stoga pita: “Koliko se godina Zemlja mora hladiti kako bismo počeli uviđati da se ne zagrijava? Koliko godina to hlađenje mora trajati?”

Valjda onoliko dugo koliko dovoljan broj ljudi vjeruje u politički motivirane laži i obmane.

Uklonili ključne stavke u znanstvenim poglavljima

Profesor Richard Lindzen iz IPCC-a i s Tehnološkog instituta Massachusetts (MIT) izjavio je da su, kako bi došli do brojke od 2500 znanstvenika, “morali uključiti recenzente, ljude iz vlade i – svakoga tko im se približio.” Značajno je, dodao je, da se nikoga od znanstvenika nije tražilo da potvrdi zaključke tog izvještaja, te kako se mnogi uglavnom ne slažu.

Profesor Paul Reiter, jedan od najpoznatijih svjetskih autoriteta za tropske bolesti, dao je primjer pristranosti i netočnosti u IPCC-ovom izvještaju iz svog područja. U izvještaju je rečeno kako bi se tropske bolesti poput malarije, mogle proširiti u hladnija područja u slučaju čak i manjeg porasta temperature, i to zbog – seobe insekata. “Vrste komaraca koji prenose malariju obično ne mogu preživjeti kada prosječna temperatura zimi padne ispod 16 do 18 stupnjeva Celzijusa”, rečeno je u “nespornom” izvještaju. Međutim, profesor Reiter ističe kako komarci opstaju i na vrlo niskim temperaturama, te da ih ima vrlo mnogo i na Sjevernom polu. Samo se u Rusiji bilježi trinaest milijuna slučajeva malarije godišnje, sve do polarnog pojasa.

Prof. Reiter je kazao i kako je bio “užasnut čitanjem druge i treće procjene izvještaja, zato što obiluju pogrešnim informacijama… bez ikakvih referenci na znanstvenu literaturu, pravu znanstvenu literaturu čiji su autori stručnjaci za svoja područja.” Podnijevši ostavku, zatražio je da se njegovo ime ukloni s popisa suradnika, no morao je zaprijetiti tužbom kako bi se ostavka i provela: “Mislim da ima mnoštvo takvih primjera: stručni ljudi koji se nisu složili nego su dali ostavku, a takvih je bio velik broj za koje ja znam, jednostavno su ostavljeni na popisu autora i tako su postali dijelom tih 2500 vodećih svjetskih znanstvenika.”

Profesor Frederick Seitz, bivši predsjednik Američke akademije znanosti, u pismu časopisu The Wall Street Journal rekao je da je IPCC cenzurirao komentare znanstvenika i uklonio petnaest ključnih stavki u znanstvenim poglavljima jer nisu u skladu s političkim planom da se klimatske promjene pripišu emisiji ugljika. Profesor Seitz dalje kaže: “…taj izvještaj nije onakav kakvim se čini i ne predstavlja verziju koju su odobrili znanstvenici koji su surađivali, a navedeni su na naslovnici.”

U dva uklonjena dijela stoji: “Niti jedna ranije citirana studija ne daje jasne dokaze prema kojima bismo mogli pripisati promatrane (klimatske) promjene specifičnom uzroku povećanja stakleničkih plinova. Niti jedna studija do danas nije pozitivno ocijenila u cijelosti ili djelomično (do sada promatrane klimatske promjene) da su izazvane antropogenički (ljudskim djelovanjem).”

Profesor Seitz kaže da nikada nije vidio “tako zabrinjavajuću korupciju u procesu kritičkog osvrta sustručnjaka (engl. – peer review) na znanstvene članke, kao u događajima koji su prethodili IPCC-ovom izvještaju.” IPCC-ov izvještaj je dokument sastavljen s ciljem da podrži unaprijed dogovoren ishod, praćen pompom koju će stvoriti krojači javnog mnijenja kako bi istaknuli ono što žele da ljudi vjeruju.

Profesor John Christy, koji je naveden kao vodeći autor tog izvještaja, kaže kako nije istina da se tisuće znanstvenika slažu u tvrdnji da ljudi izazivaju katastrofalne klimatske promjene: “Ja sam jedan od mnogobrojnih znanstvenika koji smatraju da to nije točno.”

Profesor Philip Scott s Odjela za biogeografiju pri Londonskom sveučilištu nastavlja na istu temu: “IPCC je kao i sva ostala UN-ova tijela – političko tijelo. Konačni zaključci su politički motivirani.”

Krešimir Mišak / 7Dnevno

facebook komentari