Pratite nas

Kolumne

Ljudi od slame

Objavljeno

na

Hrvatska ima samo dva nadregionalna dnevna lista – Morgenblatt i Abendblatt. Oba tuđinska. Ili, da se izrazim politički korektno, oba u tuđinskomu vlasništvu. Ali Hrvatska ima dva predsjednika Republike. „Doživotnog bivšega“  – Stjepana Mesića i sadašnjega – Ivu Josipovića.

Koliko su i oni hrvatski, o tomu odnedavno dvoje i ta dva lista. Ja sam s time od početka načisto. Mene muče druge dvojbe.  Možda su i jedan i drugi, kako to vele Francuzi, hommes de paille – ljudi od slame? Figuranti? Čiji? Svojih političkih savjetnika. Onaj bradati Tomislava Jakića, ovaj glatko izbrijani Dejana Jovića.

Moje dvojbe produbljuje novinska politologija. Mirjana Kasapović u Abendblattovu Obzoru tvrdi da se izravno izabrani predsjednici po svojoj moći i vlasti „umnogome svode na počasnu ulogu sudionika  zabavnih priredaba“, pa nabraja da je Ivo Josipović kao počasni pokrovitelj ili gost sudjelovao – oprostite mi ovaj poduži navod – „na otvaranju stočnog sajma u Gudovcu, sajma tartufa u Livadama, Parka nobelovaca u Mostaru, Dubrovačkih ljetnih igara, Splitskog ljeta, teniskog turnira u Umagu, Osorskih glazbenih večeri, utrke lađara u Metkoviću, Špancirfesta u Varaždinu, diplomatske berbe grožđa oko Jastrebarskog, diplomatske berbe citrusa na Brijunima, utrke konjskih zaprežnih vozila u Mariji Bistrici“ itd. A Robert Bajruši i Željko Trkanjec u Morgenblattu izvješćuju javnost o radu Stjepana Mesića.Tvrde da Mesić voli putovati, da je ove godine 13 puta boravio u inozemstvu, od Slovenije i Albanije do Kuvajta, Kine i Azerbajdžana, te da će u iduća tri mjeseca opet posjetiti Azerbajdžan, ali i Tursku, Turkmenistan, Indiju, Kinu i Rusiju. Ocjenjuju da su njegova putovanja skupa i da škode Republici Hrvatskoj jer „doživotni bivši“ po Aziji grdi hrvatske saveznike SAD, NATO i EU.

Draga mi je ta novinska politologija. Ona, kao nekoć u socijalizmu, prešutno postavlja pitanje: Ima li ijedna druga demokratska država, ako ne dva, barem jednog takva predsjednika?

Odgovor je dakako: Nema takvih predsjednika, to je jedinstvena pojava. Taj odgovor odmah povlači drugo pitanje: Trebaju li nam takvi državni poglavari? Odgovor će uskoro dati nacija. Mene, osim toga, jedinstvenost tih ljudi navodi na grješnu misao da su ta dvojica, Bože mi oprosti, u biti – jedan čovjek! Istina, fizički se pojavljuju u dvama likovima, bradatu i glatko izbrijanu, ali su politički jedan drugomu slični kao jaje jajetu ili, ako vam je draže, politički različni kao – Tomislav Jakić i Dejan Jović.

Kada ovo pišem, ne paluca iz mene osobna zloća koja se zapleće u sado-mazohističke fantazije. Daleko od toga.  Podsjećam da je grješnu misao o jednom čovjeku u dvjema spodobama u meni pobudio upravo Josipović. On je sam prije pet godina javno tvrdio da je Mesić njegov svijetli politički uzor i da će, bude li izabran za predsjednika Republike, vjerno nasljedovati svoga dičnog prethodnika.  A nema dvojbe da je održao riječ. Radosno je ugazio u „jugosferu“, drugovao je s Borisom Tadićem, krivnju je za srpsko-crnogorske osvajačke ratove pripisivao „konglomeratu pogrješnih politika“, sudjelovao je na četničko-partizanskim dernecima, besramno se s Mesićem zauzimao za obustavu kaznenog postupka protiv Josipa Boljkovca zbog poratnih oznaških ubojstava, zauzimao se za povlačenje hrvatske tužbe protiv Srbije zbog genocida, izmišljao „ustaške zmije“ po Hrvatskoj, promptno potpisao Lex Perković. U jednu riječ: obnavljao je hrvatski nacionalni razdor iz Drugoga svjetskog rata

Tko misli da pretjerujem kada Mesića i Josipovića sumnjičim da su tuđi „ljudi od slame“, neka iščeprka iz sjećanja samo jednu respektabilnu političku misao, jedno „zrno“, bilo jednoga ili drugoga. Nema toga. Iza njih ostaju samo olinjale parole.

Neka nas ne zbunjuje Josipovićev predizborni „pakrački dekret“ Dejanu Joviću. Josipović se, očito, zbog viših razloga odriče sebe sama. U bitnim se, veli, političkim pitanjima, duboko ne slaže sa svojim glavnim političkim savjetnikom. Nije ga za gotovo pet godina druženja uspio upoznati kao protivnika hrvatske državne samostalnosti i suverenosti. Da mu povjerujemo? To bi se ponegdje, recimo: u Londonu, rado čulo. Ali što ćemo s onim „konglomeratom pogrješnih politika“ na koji je Josipović svaljivao krivnju za srpsko-crnogorsku oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku? Malo je vjerojatno da je ta „domoljubna“  misao niknula u njegovoj glavi. Zato: Oprez! Ne dajmo da nas i četvrti put ugrize zmija iz iste rupe.

Benjamin Tolić/hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

PS. Prisjetimo se pozdrava SDP-ove saborske zastupnice kada je u Saboru govor završila sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’:

facebook komentari

Nastavi čitati