Ljudi od slame

0

Hrvatska ima samo dva nadregionalna dnevna lista – Morgenblatt i Abendblatt. Oba tuđinska. Ili, da se izrazim politički korektno, oba u tuđinskomu vlasništvu. Ali Hrvatska ima dva predsjednika Republike. „Doživotnog bivšega“  – Stjepana Mesića i sadašnjega – Ivu Josipovića.

Koliko su i oni hrvatski, o tomu odnedavno dvoje i ta dva lista. Ja sam s time od početka načisto. Mene muče druge dvojbe.  Možda su i jedan i drugi, kako to vele Francuzi, hommes de paille – ljudi od slame? Figuranti? Čiji? Svojih političkih savjetnika. Onaj bradati Tomislava Jakića, ovaj glatko izbrijani Dejana Jovića.

Moje dvojbe produbljuje novinska politologija. Mirjana Kasapović u Abendblattovu Obzoru tvrdi da se izravno izabrani predsjednici po svojoj moći i vlasti „umnogome svode na počasnu ulogu sudionika  zabavnih priredaba“, pa nabraja da je Ivo Josipović kao počasni pokrovitelj ili gost sudjelovao – oprostite mi ovaj poduži navod – „na otvaranju stočnog sajma u Gudovcu, sajma tartufa u Livadama, Parka nobelovaca u Mostaru, Dubrovačkih ljetnih igara, Splitskog ljeta, teniskog turnira u Umagu, Osorskih glazbenih večeri, utrke lađara u Metkoviću, Špancirfesta u Varaždinu, diplomatske berbe grožđa oko Jastrebarskog, diplomatske berbe citrusa na Brijunima, utrke konjskih zaprežnih vozila u Mariji Bistrici“ itd. A Robert Bajruši i Željko Trkanjec u Morgenblattu izvješćuju javnost o radu Stjepana Mesića.Tvrde da Mesić voli putovati, da je ove godine 13 puta boravio u inozemstvu, od Slovenije i Albanije do Kuvajta, Kine i Azerbajdžana, te da će u iduća tri mjeseca opet posjetiti Azerbajdžan, ali i Tursku, Turkmenistan, Indiju, Kinu i Rusiju. Ocjenjuju da su njegova putovanja skupa i da škode Republici Hrvatskoj jer „doživotni bivši“ po Aziji grdi hrvatske saveznike SAD, NATO i EU.

Draga mi je ta novinska politologija. Ona, kao nekoć u socijalizmu, prešutno postavlja pitanje: Ima li ijedna druga demokratska država, ako ne dva, barem jednog takva predsjednika?

Odgovor je dakako: Nema takvih predsjednika, to je jedinstvena pojava. Taj odgovor odmah povlači drugo pitanje: Trebaju li nam takvi državni poglavari? Odgovor će uskoro dati nacija. Mene, osim toga, jedinstvenost tih ljudi navodi na grješnu misao da su ta dvojica, Bože mi oprosti, u biti – jedan čovjek! Istina, fizički se pojavljuju u dvama likovima, bradatu i glatko izbrijanu, ali su politički jedan drugomu slični kao jaje jajetu ili, ako vam je draže, politički različni kao – Tomislav Jakić i Dejan Jović.

Kada ovo pišem, ne paluca iz mene osobna zloća koja se zapleće u sado-mazohističke fantazije. Daleko od toga.  Podsjećam da je grješnu misao o jednom čovjeku u dvjema spodobama u meni pobudio upravo Josipović. On je sam prije pet godina javno tvrdio da je Mesić njegov svijetli politički uzor i da će, bude li izabran za predsjednika Republike, vjerno nasljedovati svoga dičnog prethodnika.  A nema dvojbe da je održao riječ. Radosno je ugazio u „jugosferu“, drugovao je s Borisom Tadićem, krivnju je za srpsko-crnogorske osvajačke ratove pripisivao „konglomeratu pogrješnih politika“, sudjelovao je na četničko-partizanskim dernecima, besramno se s Mesićem zauzimao za obustavu kaznenog postupka protiv Josipa Boljkovca zbog poratnih oznaških ubojstava, zauzimao se za povlačenje hrvatske tužbe protiv Srbije zbog genocida, izmišljao „ustaške zmije“ po Hrvatskoj, promptno potpisao Lex Perković. U jednu riječ: obnavljao je hrvatski nacionalni razdor iz Drugoga svjetskog rata

Tko misli da pretjerujem kada Mesića i Josipovića sumnjičim da su tuđi „ljudi od slame“, neka iščeprka iz sjećanja samo jednu respektabilnu političku misao, jedno „zrno“, bilo jednoga ili drugoga. Nema toga. Iza njih ostaju samo olinjale parole.

Neka nas ne zbunjuje Josipovićev predizborni „pakrački dekret“ Dejanu Joviću. Josipović se, očito, zbog viših razloga odriče sebe sama. U bitnim se, veli, političkim pitanjima, duboko ne slaže sa svojim glavnim političkim savjetnikom. Nije ga za gotovo pet godina druženja uspio upoznati kao protivnika hrvatske državne samostalnosti i suverenosti. Da mu povjerujemo? To bi se ponegdje, recimo: u Londonu, rado čulo. Ali što ćemo s onim „konglomeratom pogrješnih politika“ na koji je Josipović svaljivao krivnju za srpsko-crnogorsku oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku? Malo je vjerojatno da je ta „domoljubna“  misao niknula u njegovoj glavi. Zato: Oprez! Ne dajmo da nas i četvrti put ugrize zmija iz iste rupe.

Benjamin Tolić/hrsvijet.net

facebook komentari