Lomljenje kruha s dijasporom

0
Ured Predsjednice

Saznajem da Ured predsjednice Hrvatske 21. srpnja organizira “Dan otvorenih vrata hrvatske dijaspore i hrvatske manjinske zajednice u inozemstvu“.
Međutim, gledano iz perspektive same Hrvatske, pitam se zašto su “hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu” odijeljene u naslovu ovog događaja od koncepta dijaspore. U svakom slučaju i uz pretpostavku da za ovo  razlikovanje u naslovu postoje “logični” razlozi, profil temeljen na pitanjima sudionika kojim je ovaj događaj namijenjen zbunjuje mnoge.

Ipak, ovo je lijepa i potrebna gesta. Ali, ukoliko taj događaj ne budu pratile potvrdne akcije na državnoj razini koje će u praksi podići hrvatsku dijasporu kao sastavni dio Hrvatske i čvrsto usaditi prava dijaspore koja se podudaraju s nastojanima nekih političkih ličnosti i aktivistima u samoj Hrvatskoj, radi poboljšanja hrvatskog naroda i njezinog života (točnije rečeno: dekomunizacija), vrlo je moguće da se i ovaj događaj u čast dijaspore pretvori u nastavak kazališne pozornice iste prazne političke retorike koju slušamo godinama.

Činjenica je da (za razliku od etničkih manjina u Hrvatskoj) dijaspora održava jasan fokus na kolektivno sjećanje Hrvatske kao nacije i kolektivni poticaj za demokratizaciju, fokus jasno udaljen od bivšeg komunističkog razmišljanja, a za poboljšanje života u Hrvatskoj. Upravo zbog toga hrvatska je dijaspora u 1990. godinama, u vrijeme i oko tog vremena kada su Hrvati glasovali u velikoj većini za odvajanje iz komunističke Jugoslavije, odigrala ključnu ulogu u borbi Hrvatske za neovisnost od komunističke Jugoslavije.

No, kako nam to nesretne činjenice i govore, od 2000. godine sustavno razmišljanje koje očigledno predvode bivši komunisti, koji sebe bojaju antifašističkim bojama iako zadržavaju komunistički stas, drastično je nagrizalo veze između Hrvatske i hrvatske dijaspore.
Nema sumnje da snaga i ustrajnost dijaspore ovisi o snazi ​​i slabosti domovine. Snažne domovine olakšavaju održavanje snažnih dijaspora; slabe domovine puno manje su u stanju to učiniti. Hrvatska je bila snažna domovina dijaspore tijekom 1990-ih, zapravo dijaspora je bila jedna s domovinom – integralni dio domovine – i tu leže korijeni njezinih uspješnih akcija za nezavisnost Hrvatske. Od 2000. godine Hrvatska je slaba domovina za njezinu dijasporu i činjenica da se drastično smanjio broj zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru za dijasporu jasno pokazuje na uporan trend čija je svrha umanjiti utjecaj hrvatske dijaspore u Hrvatskoj.

Iako su hrvatske vlade i predsjednici od 2000. godine (uključujući i sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović) poticali mit o povratku iz dijaspore kako bi sačuvali barem neku vezu s njom, Hrvati iz dijaspore u previše slučajeva nisu dobrodošli u Hrvatskoj. Često se govori ili misli da je to zato što bi povratak mogao potkopati društvenu tkaninu i sustav političkih vrijednosti domovine te prijetiti uzdržavanju elite na vlasti. Postoji samo nekolicina političara i javnih osoba (uključujući dosad osjetno najangažranijeg po pitanjima dijaspore, nezavisni zastupnik Hrvatskog sabora za dijasporu, general Željko Glasnović) koje su zapravo realne i nastavljaju guranjem za promjene i reforme u Hrvatskoj koje bi zapravo stvorile povoljne uvjete za povratak Hrvata iz dijaspore. Ali, nažalost, njihova nastojanja do sada, u ušima i očima pa tako i djelom političke i vladajuće elite koja provodi peomjene i reforme, ostaju većinom kao prolazne političke fame.

Iz raznih razloga, većina članova dijaspore se ne vraća u svoju domovinu, a među razlozima je i činjenica što ekonomski i / ili politički uvjeti nisu baš privlačni kao i onaj koji navodi na to da stvarni život u Hrvatskoj ne odgovara slici Domovine za koju je dijaspora znatno pomogla u odcjepljenju od komunizma.

Suprotno određenim «mainstream» osjećajima prisutnih u Hrvatskoj, osobito među onima lijeve političke sfere,  dijaspora nije nekakav konglomerat beskorisnih i brižnih nacionalista već dijaspora posebno može pomoći Hrvatskoj u nastojanjima za punom demokracijom. Dijaspora može prebaciti financijska sredstva u organizacije civilnog društva, političkim akcijama, lobirati učinkovito koristeći profesionalne i beskompromisne vještine stečene u življenju zapadnih demokracija i postati kritični čimbenik u vođenju političkih promjena i demokratskih promjena unutar domovine. Diaspora može pobijati i izazivati domaće političke i praktične pokušaje suzbijanja demokratske promjene, pomagati u većanju međunarodnog legitimiteta domovine, ukazati na kršenja ljudskih prava koja se mogu pojaviti u raznim aspektima života, uključujući onim povezanim s ustavnim pravima, dijaspora se kroz ulaganja i investicija snažno može udružiti s domovinom u borbi protiv trenda negativnih kretanja hrvatskog gospodarskog blagostanja. Dijaspora se u mnogim slučajevima može vratiti pogotovo kada za to procvjetaju uvjeti, a za one za koje je povratak jednostavno životna nemogućnost, dijaspora na mnoge načine može znatno pomoći životu u Hrvatskoj.

Dijaspora se najčešće identificirana kao društvena kolektivnost koja postoji izvan državnih granica i koja je, unatoč preprekama koje je Hrvatska usmjerila na slabljenje veze između dijaspore i domovine, kroz osjećaj vlastite unutarnje kohezije i upornosti za održavanjem veze s domovinom uspjela održati kolektivni nacionalni, kulturni i vjerski identitet.

Svaki Hrvat treba Hrvatsku osjećati svojim domom, ali određena otuđivanja dijaspore kroz različite političke i praktične poteze, koji se šire od 2000. godine, svakako ostavljaju ovaj osjećaj kod mnogih iz dijaspore neispunjenim. Često se čuje kako se osoba koja se vraća u Hrvatsku iz dijaspore suočava s teškim naporima kako bi ostvarila ona prava koja stvarni dom pruža. Povratak domu bi trebao biti gladak, bez pretjeranih ili nepotrebnih napora. Brojna su obećanja vladajućih za pomoć ljudima koji se žele vratili u Hrvatsku gotovo do zastine mjere obilježila protekla dva desetlijeća te, osim u izoliranim i sporadično pojedinačnim slučajevima, i dalje ostaju samo prazna obećanja na državnoj razini. Nadajmo se da će događaj 21. srpnja u Zagrebu kada, sudeći po objavljenoj obavijesti o tom događaju, predsjednica kani lomiti kruh s dijasporom također i dovesti do kraja ovog do sada mučnog sviranja iste stare ploče pjesama željenog povratka dijaspore. Odmaknuti nas od mitova u smjeru osjetnog i pravog napretka u stvarnosti koji uklanja prazna obećanja povratnicima iz dijaspore; uvesti solidne programe pomoći povratnicima i učinkovito započeti pomaganjem onima koji ostaju u dijaspori u jačanju njihovog utjecaja za bolji život u Hrvatskoj.

Ina Vukić/Kamenjar.com

facebook komentari