Lopta je okrugla

2

Čim čujem Golužin glas, bacam se na glavu!

Floskula je sveprisutna gazdarica rukometnog žargona, napose tijekom utakmica Svjetskog rukometnog prvenstva 2015. godine u Kataru. Hrvatski rukometni reprezentativac Ivan Čupić kaže „bacamo se na glavu“. Prije njega izbornik reprezentacije Slavko Goluža izjavljuje „Ići ćemo na glavu“. To su floskule, a ne sažeci složenih tehničkih komentara. I dok one hrvatskim nogometom vladaju već četvrt stoljeća bez izgleda da budu skinute s trona, dotle hrvatskim rukometom vladaju tek u novije vrijeme. Istina, bilo ih je i prije, ali treneri poput Kljuna jasno su ih izbjegavali i pojašnjavali taktike i poteze unutar njih, a treneri poput Červara, čak su se i ironično odnosili prema njima.

Poznato je kako se samo skakači u vodu i sportski padobranci doslovno „bacaju na glavu“, a nisam vidio da se rukometaši bacaju glavom na parket. OK, veli Bajs da se i Kostelić hiče na bulju i to je fakat s obzirom na nagib nekih dijelova staze, npr. u Wengenu na Lauberhornu. Preneseno govoreći „baciti se na glavu“ značilo bi bezglavo i iracionalno srljati bez obzira na posljedice. Time se istovremeno izražava odlučnost i hrabrost, ali i potiskivanje rezonske igre koja je posebno važna u turnirskim natjecanjima, barem onima koji planiraju igrati u polufinalu, odnosno maksimalan broj utakmica. Kad tako nešto kaže športaš, to je shvatljivo, jer športaš razmišlja iz perspektive športaša, a ne trenera. No, kad tako nešto kaže trener, stručni komentator, ili športski novinar, onda je to više nego dvojbeno. Zašto?

Kaubojski cvjetići bezumlja

Prije odgovora na prethodno pitanje, pažljivo pročitajte izbor športskih floskula, ali pri tome pazite na srce i da se ne ugušite od smijeha.

Tražila se karta više. Gledatelji su u deliriju. Tribine se žute, sve je u narančastom. Napetost u zraku može se nožem rezati. Kiša pada po terenu, a Bogami, i po atletskoj stazi. Loše se piše Trinidadu, a Bogami, i Tobagu. Evo, dok je lopta u zraku da nabrojimo sastave timova. Tko prvi zabije gol, bit će u prednosti. Danas svi znaju igrati nogomet. Mi ovdje nismo došli izgubiti. Nismo u natjecateljskoj formi. Mi ne znamo igrati na bod. Morat ćemo pružiti 120%. Nemamo što izgubiti. Postavili smo se čvrsto. Bacit ćemo se na glavu. Lopta je okrugla. Širi igru, krila unutra. Zadovoljio je trenera i zato sad igra. Poslao je golmana po ćevape. Promašio je stopostotnu šansu. Vidi se da zaista ima veliku želju. To će biti pogodak, ma k…, opet stativa. Sad razmišljam o tome kako se osjeća lopta kad je udari Roberto Carlos. To mora biti prekršaj, ako nije prekršaj, onda je faul. Gospodine Pedersen zaista zaslužujete takvo prezime. Poljaci zadržavaju loptu da vrijeme sporije teče. Nije gol, ali malo je falilo. Umalo je šutirao pored vratnice. Lopta mu je prešla preko noge. Golmana je spasila vratnica. Nije dobro zahvatio loptu. Nisu se dobro razumjeli. Pali smo psihički. Utakmica traje 90 minuta. Igra se do posljednje minute. Ne želim komentirati suđenje. Ovo je bila tvrda, prava prvenstvena utakmica. Ispoštovali smo dogovor iz svlačionice. Ljut sam jer nije bilo discipline. Primili smo gol u najgorem trenutku. Ostavili smo srce na terenu. Bili su sretniji i spretniji. Dali smo sve od sebe. Izgorjeli smo u želji. Tri kornera, penal. Pobjedi se ne gleda u zube. Nogomet je igra s 22 igrača u kojoj uvijek pobjeđuje Njemačka.

I za kraj, hrvatski klasici: Plan nam je prezimiti u Europi (što se nije zbilo već desetljećima) i Hrvatska je prvak svijeta! (pri čemu najčešće ne prođe niti skupinu).

Omniprezentnost i pantokracija Zle Floskule

Floskula (lat. flosculus – cvjetić, hrv. ispraznica) u davnom govorništvu označavala je sažetu misao o čemu, kasnije formalan izraz, dok se danas rabi pogrdno, tj. za isprazan način govora kad se rabe šuplje fraze i govorničke smicalice. šupljih fraza i govorničkih smicalica. Naši privatni i javni životi, naši neformalni i stručni istupi, naše trivijalne i najiskrenije izjave obiluju ispraznicama. Ipak, neka su područja života ispunjena s toliko floskula da iste agresivno dominiraju cijelim javnim vokabularom i žargonom tih područja, kao primjerice nogometom.

One su znak limitiranog rječnika i ograničenog stručnog znanja i iskustva. Štoviše, čini se kako je sveprisutnost i dominacija floskula u obrnuto proporcionalnom odnosu sa stupnjem stručnog teorijskog i praktičnog znanja i iskustva na način da što je više floskula, to je manje znanja i obrnuto. Navedene floskule kao redovite sastavnice športskih suludih monologa, oprostive su tehnički i teorijski nepotkovanim športašima, ali nikako trenerima, tzv. stručnim komentatorima i športskim novinarima. Već je ovo sasvim dostatno kao odgovor na pitanje iz naslova. No ne budi lijen! Krenimo redom.

Športaši

Sami športaši ponekad razumiju svoj šport, ponekad ne. Ponekad to ovisi o osobnom afinitetu športaša, a ponekad o naravi športa. Neki športovi, mahom individualni, od športaša zahtijevaju ne samo praksu, nego i razumijevanje prakse, pa čak i niz tehničkih, taktičkih, strateških i teorijskih znanja. Nogomet zasigurno nije među tim športovima. Centralni bek ne treba znati gotovo ništa drugo, osim pokrivati suparničkog napadača, znati gdje mu je vratar, gdje mu je krilni bek i gdje su mu vezni igrači. Ako je u paru središnjih bekova on taj koji je viši i teži, čak niti ne prelazi centar igrališta, osim dakako tijekom prekida igre. Tako su dakle floskule oprostive samim športašima, napose nogometašima.

Treneri

Treneri su druga priča. Uzevši u obzir da se diplome neke dvojbene nogometne akademije i trenerske licence u RH dodjeljuju vjerojatno kao slučajna pratnja barem janjetini, ako ne i odojku; uzevši u obzir kako se Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu ne miješa previše u narav trenerskog posla, a i pitanje je ima li uopće snage i, na koncu, uzevši u obzir kako se svaki nadareni trener mora probiti kroz mase neznalica, sivu ekonomiju i polukriminalni milje hrvatske nogometne zbilje na koncu čega vjerojatno izgubi dobar dio volje za poštenim radom, nije teško pretpostaviti koji su središnji suuzroci rabljenja floskula od strane hrvatskih trenera i izbornika. Prije svega, to je nedostatak znanja, točnije, trenerskog znanja. Govoriti o igračkom iskustvu, karizmi, motivatorskim moćima i sl., bilo bi smiješno da nije toliko štetno.

Stručni komentatori

Stručni komentatori nerijetko su bivši nogometaši ili bivši treneri, ili pak treneri koji u trenutnoj hrvatskoj nogometnoj zabavi koja se zove „Hajd’mo svi trenirati sve klubove barem jednu polusezonu“ nemaju klub. Slijedom rečenog, od njih se mogu čuti ne samo podjednake floskule kao i od aktualnih trenera, nego i gore, a sve u nastojanju da se prikažu stručnima kako im i sama titula kaže. Vrhunac tog nastojanja i undisputed champion of the world svakako je Goran Vlaović a.k.a. Mr. Evidentno.

Športski novinari

Zucker kommt zuletzt. Način izbora mladih novinara, kao kad primjerice otac Sušec zaposli sina Sušeca, kvalifikacije za posao kao što su neznanje hrvatskog jezika, svaka izočnost govorničkog dara i vježbe, neimanje bilo kakvog športskog, niti novinarskog iskustva, neimanje ikakvog formalnog novinarskog, športskog ili drugog relevantnog obrazovanja, itd., bjelodana su mjerila za zapošljavanje mladih snaga hrvatskih športskih novinara kao budućih doajena, bardova i perjanica najizvrsnijeg oblika novinarstva, onog športskog. S vremenom te mlade snage steknu neizostavno športsko-novinarsko iskustvo primjerice pisanjem naručenih vijesti za par stotina ili koju tisuću HRK, ovisno o tome treba li igrača hvaliti ili kuditi, te radi li se o klupskom ili reprezentativnom igraču, ili ne daj Bože o bivšem, sadašnjem, ili potencijalnom izborniku. Odjednom su prekršteni u iskusnike, stare lisce i samo se čeka trenutak kad će netko za kojeg od  njih kazati kako se prometnuo u perjanicu.

Mr. Polufinale

Dominacija floskula u športskom žargonu je zlo, jer, neposredno predstavlja eklatantan slučaj prikrivanja općeg stručnog neznanja, nepostojanje želje za učenjem i stjecanjem iskustva, a posredno je još veće zlo jer, s jedne strane, podilazi niskim prohtjevima neobrazovane i neiskusne publike, prijatelja i pratitelja športa a, s druge strane, deformira mlade generacije koje misle kako je to ne samo ispravan način govora, nego i jedini. Zbog toga već godinama u hrvatskom nogometu čujem više floskula nego od Zorana Milanovića, što je ipak nekakvo postignuće, ali nikad se ne zna, jer lopta je okrugla. Nadam se kako će ovaj trend, koji se pandemijski širi s nogometa na druge športove, ipak biti zaustavljen i suzbijen i samo sam zbog toga napisao ovaj tekst.

Kao i većina pratitelja svjetskog prvenstva, pogledam barem posljednjih 15-20 minuta utakmica reprezentacije, jer takav je današnji rukomet, što znači da ako smo mi k čemu i ako je suparnik al pari, tad se sve rješava u tom razdoblju. Tako primjerice vidim kako BiH ima nekog klinca koji je bjelodano novi Balić i pitam se zašto takvog nema Hrvatska? No evo nam i prilike da napokon barem u jednom športu pobijedimo Brazil. Što se tiče hrvatske rukometne reprezentacije, jasno je kako su sposobni doći do polufinala. No tad će i trener trebati pokazati majstorstvo uigravanja, taktike i strategije. U suprotnom mu ne gine nadimak Mr. Polufinale.

Za ovu priliku, The Clash s hitom Should I Stay, or Should I Go s albuma Combat Rock iz 1982. godine.

prof. Kristijan Krkač

facebook komentari

  • peppermintt

    ajme ovo je super:)
    samo mi ne smi dirat Golužu, a i ova sad nova moda sve se kritizira Goluža zna rukomet nije školovani PR-ovac

  • peppermintt

    Tribine se žute, sve je u narančastom. Napetost u zraku može se nožem
    rezati. Kiša pada po terenu, a Bogami, i po atletskoj stazi.”

    :))))))))))))))))))))))))))))