Lov na hrvatske vještice

    0

    Dobar dio historiografije o Hrvatima, vezane za razdoblje od 1941. do 1945., možemo ocijeniti kao dio antifašističke demonologije. Takva historiografija počiva često na slabim empirijskim zasadama.

    Velika trojica

    Treba imati na umu da je moderna historiografija, baš kao i studiji ostalih društvenih znanosti, uvjetovana posebnim povijesnim i političkim okvirima, tj. vojnom pobjedom Saveznika nad Silama Osovine 1945. godine. Bez Staljina i komunista, zapadni Saveznici ne bi dobili Drugi svjetski rat.

    Bez Roosevelta i kapitalističke Amerike, Sovjetski Savez i Staljin ne bi pobijedili u Drugome svjetskom ratu. Bez pomoći Saveznika Engleza i Amerikanaca, Josip Broz Tito i njegova partija teško bi došli na vlast u novoosnovanoj Jugoslaviji. Auschwitz je oslobodila Crvena armija, u siječnju 1945., premda je ista Crvena armija, pet godina ranije, likvidirala potajice nekoliko tisuća poljskih časnika u Katinskoj šumi. Na svome putu, početkom 1945., k oslobađanju Auschwitz, prethodile su njezine likvidacije i protjerivanja milijuna njemačkih civila – od Baltika do Šleske.

    Moderna historiografija, koja se danas podučava na sveučilištima diljem Amerike i Europe, nema samo pedagošku svrhu, već i svrhu demoniziranja protivnika, kako bi se lakše mogli prikriti vlastiti demoni. A svaku historiografsku demonologiju prati slika vlastite viktimologije, tj. žrtvoslovlja, koje u pravilu ima naglašeni subjektivni i hipermoralistički karakter, a čija je svrha isticanje vlastitih žrtava i umanjivanje tuđih.

    Antifašistički bestijarij

    Fašističke zmije, guje, aždaje, i cijeli arsenal antifašističkog bestijarija u komunističkoj je Jugoslaviji bio uvijek nadohvat ruke, jer jedino je na taj način komunistička Jugoslavija mogla opravdati svoje postojanje. Znatan broj historiografa i novinara u Hrvatskoj koristi se danas, manje-više, istim arsenalom iz bivšega jugoslavenskog antifašističkog bestijarija. Neslužbena Hrvatska odbacuje taj bestijarij jer ju podsjeća na olovne godine komunističke Jugoslavije.

    Staro političko pravilo izlazi na svjetlo dana: postoji danas jedna legalna Hrvatska, ali postoji i jedna legitimna Hrvatska, dočim svaka od njih dviju ima vlastite simbole, vlastite demonologije i vlastite sukobljene viktimologije. Uostalom, postavlja se pitanje bi li moderni globalni Sustav i njegov produžetak s novom političkom klasom u Zagrebu, uopće mogao opstati bez antifašističke demonologije, bez Jasenovca, bez demona Pavelića – i trajnoga zloduha Hitlera.

    Svaki povijesni događaj uvijek je jedan, jedini, i jedinstveni, no svaki povijesni događaj, u doba velikih mijena – kao što je to danas u Hrvatskoj – povjesničar tumači ovisno o svome vlastitom nacionalnom, ideološkom i teološkom pedigreu. Prvi zaključak koji možemo učiniti je da prije nego što čitamo povijest, morama pročitati povjesničara. Koji su njegovi motivi za takav, onakav, ili ovakav pristup nekoj povijesnoj temi, a u hrvatskome slučaju pristup brojkama Jasenovca i Bleiburga?

    Jasenovac je bio logor; Bleiburg nije bio logor. S tehničke strane, svaki politički logor, bilo gdje na svijetu, u bilo kojemu političkom režimu, i u bilo kojoj povijesnoj epohi, nije zamišljen za trenutačno uništavanje zarobljenika već za njihov robovski rad. Da nije tako, onda se logore ne bi gradilo. Drugi zaključak je dakle pravne, ali i logističke prirode; ratni zločini nisu isto što i poratni zločini. Logori nisu isto što i bezimena stratišta, napušteni rudnici, jame i fojbe o kojima ima malo pisanih dokumenata.

    Demonološki, mitološki, kriminološki, patološki pristup novijoj hrvatskoj povijesti, tvorio je osnovicu bivšega identiteta ali i legaliteta antifašističke Jugoslavije. Upravo iskrivljena komunistička historiografija bila je glavnim uzrokom raspada Jugoslavije i rata protiv novoosnovane države Hrvatske 1991. U svjetlu novijih povijesnih istraživanja, temeljena donekle i na modernim forenzičkim ispitivanjima, kao i pristupa novootvorenim arhivima, bivša jugoslavenska antifašistička historiografija pokazuje danas pukotine, a s daljnjim vremenskim odmakom ona poprima hagiografske, a djelomično i znanstveno fantastične oblike.

    No zanimljivo je da kada antifašistička historiografija postane empirijski vrlo labava, ona tada poprima, kao što je to danas slučaj, ne samo u Hrvatskoj nego širom Europe, ‘civilno-religijske’ okvire. Takvi novi ‘civilno-religijski’ okviri odbacuju, a često i pravno kažnjavaju kritički pristup novijoj povijesti. Najbolje je opet uzeti za primjer bivšu Jugoslaviju neposredno prije njezina raspada.

    Tada je već bio u tijeku medijski i intelektualni rat hrvatskih i srpskih povjesničara i novinara glede žrtava Jasenovca i Bleiburga – intelektualni i rat koji je nešto kasnije morao prijeći u oružani sukob. Jer drukčije na simboliku Jasenovca i simboliku Bleiburga gleda jedan srpski seljak iz okolice Siska, od hrvatskog seljaka iz okolice Siska, ili od bivšega hrvatskoga emigranta iz okolice Santijaga ili Stuttgarta.

    Demonološko hrvatstvo protiv žrtvoslovnih Hrvata

    Demoni, utvare, zmije, zli duhovi, štrige, beštije, coprnice, vrazi i monstrumi, negativni su likovi kojima su jugoslavenski antifašisti velikim dijelom personificirali ustašku vlast u NDH. I danas sličnim terminima moderni antifašisti etiketiraju svoje tzv. desničarske i nacionalističke protivnike.

    Sedamdeset godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata, i gotovo 25 godina nakon osnivanja moderne Hrvatske, identitet hrvatske države i dalje je upitan; s jedne strane postoji demonološko hrvatstvo, tj. kriminogeni, zmijoliki i patogeni Hrvati, koje su svjetski antifašistički propagandisti, mitografi i demonolozi stvarali nakon 1945., a s druge strane postoji znatan broj domaćih viktimoloških tj. žrtvoslovnih Hrvata, koji često svode svoj identitet na naglašeno antisrpstvo i posthumno – komemorativnim nekrolozima o svojim vlastitim žrtvama.

    Nije to ništa novo. Demonologija glede onoga Drugoga nosi pandan u vlastitoj viktimologiji. I krvnik ima svoje žrtvoslovlje – za sebe i svoju obitelj. A svako žrtvoslovlje, uključujući i bleiburško žrtvoslovlje, ima u konačnici – i na žalost – svoju osvetoljubljivu stranu. Hrvatske žrtve iz 1945. ,bilo žrtve iz Bleiburga, bilo one iz Titova Jasenovca, nisu pale s neba; njih je netko likvidirao, a taj Netko i taj Drugi ili njegova djeca žive danas u Hrvatskoj.

    Cijela klasična književnost prepuna je utvara i demona, a čak i živući heroji postaju zlodusi, kao što je to bio slučaj sa Siegfriedom ili Hagenom u Nibelungen epu, ili Hektorom ili Ahilom kod Homera, ili pak neurotičarima sa samoubilačkim fantazijama, poput Fausta ili Hamleta. Za podzemlje antičkoga boga Hada dobivala se karta samo u jednome smjeru za sve politički nekorektne likove koji su se usudili drznuti u službene vjerske i političke rituale. Čuvar strašnoga podzemlja je Kerber, troglavi pas zmijskoga repa, mogli bismo reći neka vrsta antičkoga Jakova Blaževića i Moše Pijade.

    Pravi pakao čeka sve ljude; i dobre i loše, kada izgube smisao za tragiku i pomisle da je povijest stala, upravo kao što to misli veliki broj naših suvremenika. I pozitivni heroji Odisej i Agamemnon, nakon što nemilice pale grad Troju i tamane sve staro i mlado, doživljavaju grozne sudbine. Odisejevu momčad, nakon desetljetnoga lutanja po sinjemu moru, žive žderu ciklopi, a Agamemnona, po povratku u slatki dom, ubija vlastita žena. Njihova sina, heroja Oresta, muče furije, boginje osvete, jer je ubio vlastitu majku, koja je prije toga ubila njegova oca – svoga vlastitog muža.

    Udbolisci, skojevci i gričke vještice

    Jalovo je diskutirati s demonolozima i pružati im bilo kakve empirijske ili forenzične činjenice glede žrtvoslovlja Jasenovca ili Bleiburga. Svaki će čovjek s pravom reći ‘da je svaka žrtva neprocjenjiva’. Slažemo se. I to bez obzira je li brojka mrtvih ustaškoga logora Jasenovca 700.000 ili 70.000 ili 7.000 ili 700. No ako prihvatimo zadnju brojku razlika je u 699.300 živih, što nije mala stvar za malu Hrvatsku, a kamoli za velike mitske biblijske i homerovske priče ili antifašističke demonologije.

    Svaka demonologija stvar je vjere, vrsta kolektivne mistike, upravo kao i današnja demokratska mistika o trajnosti Europske unije i bezgraničnoga ekonomskog rasta. Naivno je vjerovati da se moderne demonologije, uključujući i hagiografske epove o Drugome svjetskom ratu, mogu obarati činjenicama. Ako se u tomu uspije, pojavit će se odmah novi mitovi i nove demonologije. Demonologije postoje otkad postoji svijeta, bez obzira na period prosvjetiteljstva koje rađa u 18. stoljeću svoj vlastiti opasan mit: mit o progresu i mit o trajnome gospodarskom rastu.

    Sumnjati danas u moderne mitove o liberalnoj demokraciji, o multikulturalizmu, u mit o parlamentarizma, u mit o LGTB suživotu između Gricka vjesticapastira i pederasta, znači biti proglašen ludim. Jedan poznati hrvatski aktivist i intelektualac, kojeg je pravosuđe vladajuće klase svojedobno strpalo u ludnicu, na vlastitoj je koži nedavno osjetio snagu moderne demonologije. No sutra, kada antifašistička demonologija ne bude više popularna, nastupit će nova, a tada će se veliki broj hrvatskih građana, baš kao i 1991., ponovno isprsiti kao ‘veliki Hrvati’.

    Ono što zabrinjava nije to što su 1991. pretežno bivši titoisti i Jugoslaveni te brojnih udbolisci, postali danas ‘tolerantni liberalni građani’. Ono što uistinu zabrinjava jest činjenica da su se oni olako odrekli svojih jugokomunističkih mitova, svojih skojevskih lara i penata, i začuđujućom brzinom prihvatili liberalnu demonologiju, amerikanizam i kapitalizam, čiji su oni nekad bili ljuti protivnici.

    Niti su hrvatske vještice bile tako zli demoni kako ih je Crkva svojevremeno prozivala – ali i ubijala. Znale su vještice često predvidjeti budućnost mnogo bolje nego mi sami. Moramo se s pravom zgražati na progonima vještica, sve tamo do 18. stoljeća, kao i nad sudbinom naše gričke vještice, koja je bila žrtva purgerskih cinkaroša, spletkaroša i jalnih usidjelica u starom Zagreba.

    Imenica ‘vještica’ zvuči danas jako loše, premda ona proizlazi iz glagola ‘vještačiti’, a ima i svoj izvadak u rado viđenoj imenici ‘vještak’. Eh, vještaka ima danas u Hrvatskoj koliko god hoćete – počevši od vještaka za liječenje hemoroida, pa do vještaka za zarađivanje brzoga novca! No uz antifašističke vještake, najprisutniji su danas u Hrvatskoj financijski vještaci. Svojim vještačkim štapom doveli su Hrvatsku na prosjački i na prostački štap.

    Dr. Tomislav Sunić
    Hrvatski tjednik

    facebook komentari