Pratite nas

Povijesnice

Luger- kolekcionarski san i pištoljska ikona

Objavljeno

na

Prvi operativni proizveden primjerak nastao je 1901., a zadnji 1942., no replike se proizvode i danas u nekoliko različitih kalibara. U Njemačkoj je izazvao šok te je ubrzo postao najprodavaniji pištolj svog vremena, bilo za privatne bilo za vojne svrhe.

Njemački pištolj P08 (Pistol Parabellum) ili „Pistole 1928“, „P’08“, ili jednostavno „Luger“, najpoznatiji je pištolj Drugoga svjetskog rata.

Naime, početkom 20. stoljeća došlo se na ideju da je konvencionalni pištolj (hrv. samokres), tj. revolver zastario prvenstveno zbog načina punjenja, kalibra kao i načina rada. Američki Colt 1911 je pokrenuo revoluciju u dizajnu te je postao američkom ikonom, te se smatra prvim pravim operativnim poluautomatskim pištoljem, što nije istina. Njemački inženjeri išli su pak totalno drugačijim konceptom nekoliko godina prije.

Godine 1898. P08 je patentirao i projektirao Georg Luger, a proizveden je u Deutsche Waffen und Munitionsfabriken (DWM). Prvi operativni proizveden primjerak nastao je 1901., a zadnji 1942., no replike se proizvode i danas u nekoliko različitih kalibara. U Njemačkoj je izazvao šok te je ubrzo postao najprodavaniji pištolj svog vremena, bilo za privatne bilo za vojne svrhe.

MIT349-Z-F1-H

Dizajn:

Osnovni dizajn pištolja ima dvije varijante, civilnu 01 i vojnu 08.

Secesija je imala veliki utjecaj na dizajn pištolja jer je taj smjer u umjetnosti bio veoma jak na području Njemačke početkom 20.stoljeća. Dizajn je veoma funkcionalan, kinetički i za razliku od Colta 1911. dosta otvoren, što mu je i mana zbog slabe zaštićenosti funkcionalnih dijelova.

Luger je poluautomatski pištolj s izvlačnim okvirom te radi na principu niskog trzaja. Sam dizajn je rađen po Borchardt C-93 pištolju iz 1898. godine.

Svi Lugeri bez obzira na kalibar su poluautomatski sa repetiranjem putem trzaja. Ima zaseban sustav repetiranja koji se sastoji od dvije preklopne metalne šipke i kratke pomične cijevi. Isto tako iznad drške na lijevoj strani nalazi se poluga koja koči paljbeni mehanizam te ima dva položaja, prema dolje Gesichert (zakočen) ili prema gore otkočen.

Lugeri su proizvedeni u više varijanti, od razlike u kalibru do razlike u duljini cijevi pa tako imamo standardni Pistole P08 sa 102mm cijevi, mornarički model sa 152mm cijevi i topnički model s 203mm cijevi. Civilni modeli imaju pak više inačica duljine cijevi od 98mm do 350mm te karabinske inačice s montiranim kundakom iza drške.

Nastanak:

Kao što je spomenuto, P08 je nastao 1898. u Njemačkoj, a glavni dizajner je Georg Luger. Samo ime Parabellum dolazi od latinske izreke „Si Vis Pacem, Para Bellum“ (Ako želite mir, pripremite se za rat).

Lugerov dizajn pištolja temeljen je na ideji Huga Borcharda, ali je sam Luger projektirao svoju kasniju inačicu s puno manjim zaklopnim mehanizmom repetiranja. Većinu pištolja prije Drugoga svjetskog rata izradio je DWM, ali je isto tako velik broj po licenci izrađen diljem Europe. Prva država koja je proizvela takav Luger jest Švicarska s modelom „1900“ i kalibrom 7.65 Parabellum. Godine 1902., na zahtjev Kriegsmarinea (njemačke ratne mornarice), DWM razvija novi metak 9X19mm Luger/ Parabellum te prerađuje pištolje koje su imali u proizvodnji za njih.

Godine 1904. Luger radi model 9mm koji ulazi u standardnu proizvodnju i upotrebu za Kriegsmarine i potom 1908. i Reichwehra (Carska vojska). Od tada pa do sredine 1950-tih Luger ostaje kao standardni pištolj u mnogim zemljama.

Kada je Amerika tražila poluautomatski pištolj, Luger je ponudio svoj dizajn prilagođen njihovim zahtjevima. Preradio je dva pištolja P08 iz kalibra 9mmParabellum u .45 ACP koji je bio njihov standard. Na testiranju su ispaljena 1022 metka i oba Lugera su nakon toga funkcionirali normalno te su dobili nadimak „pištolj za milijun dolara“. Odbor američke vojske proglasio je Luger pobjednikom, ali je DWM odbio raditi isti u .45 ACP kalibru dok su Amerikanci odbili 9mmParabellum te je time odabran lošiji Colt 1911, koji je na testiranju imao dosta problema.

Tijekom Prvoga svjetskog rata Luger je postao statusni simbol časnika te cijenjeni kolekcionarski pištolj za Engleze i Amerikance. Luger je pak tijekom Drugoga svjetskog rata vidio malo akcije zbog više razloga, kao što je visoka cijena proizvodnje, izrazito niske tolerancije u izradi što je vodilo do čestih zatajenja, kompliciran dizajn… Stoga je zamijenjen Walterom P38, modernijim i jeftinijim pištoljem.

Tehnički podaci P08 Parabellum pištolja „Lugera“

  • Zemlja: Njemačka
  • Proizvođač: DWM (Deutsche Waffen und Munitionsfabriken)
  • Godina prvog modela: 1901., prvi u opticaju 1904.
  • Duljina: 223mm
  • Duljina cijevi: 98mm (civilni) i 102mm (vojni)
  • Masa:0.87kg (prazan)
  • Kalibar: 7.65x22mm Parabellum/1908. 9x19mm Parabellum
  • Klasa: poluautomatski
  • Okvir: 8 metaka zapremnine ravni okvir/ 32 metka zapremnine kružni
  • Brzina metka: 114 m/s
  • Domet: 50metara
  • Nišan: analogni metalni

Varijante:

  • -P08 Pistole iz 1908.
  • -Ordonnazpistole 00 (OP00) 7.65x21mm Parabellum (Švicarska)
  • -P08 mornarički
  • -topnički 08/71 u običnoj i karabinskoj veziji
  • -Luger .45ACP
  • -M1900, američka kopija P08

Zemlje korištenja i izvoza:Bolivija, Brazil, Bugarska, Finska, Francuska, DDR, Carska Njemačka, Treći Reich, Njemačka, NDH, Japan, Iran, Nizozemska, Portugal, Tajvan, Turska, Švicarska, Zimbabve

 

Tomislav Hudika/vojnapovijest.vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati