M. Ljubić: Hrvatska će biti na konju tek kad Budak, Jovanović, Klasić ili Pusić budu na magarcu

3

Hrvatska danas izgleda kao maratonac, koji u odnosu na konkurenciju nosi na leđima pedeset kila tereta i trči. Nema sumnje da trči, dobro je da trči, ali nema sumnje da je, što silom, što milom praktično sama izabrala pomirenje s pedeset kila tereta. Ne buni se.

Međunarodni odnosi su utakmica. Ne neprijateljstvo, iako je neshvatljivo, nerazumno i politički diletantizam svakoga koga stigne naša državna politika – grliti, ljubiti, proglašavati prijateljem, prijateljskom državom, ponajprije jer se na taj način minoriza, pa i vrijeđa stvarne prijatelje.

Jer, ako vam je svatko prijatelj, onda najčešće nemate kriterija.

Odakle potječe taj teret, tko ga je nametnuo, na kojim se kriterijima održava i zbog čega trpi, te konačno, i najvažnije, smije li ga se i može li ga se skinuti?

Pođimo od kraja.

Nije pitanje smije li ga se skinuti, pitanje je – zašto još nismo?

Jer se to mora, inače se svakoga dana usprkos osvojenom metru, kilometru, usprkos trčanju, sve više i opasnije zaostaje za takmacima. Nije uspjeh to što smo mi pretrčali pet kilometara, ako je Mađarska za isto vrijeme pretrčala trideset kilometara u istoj utrci, tu negdje je i Slovačka, Rumunjska, Bugarska na punom gasu. Naših pet kilometara u toj situaciji jest znak da smo se odmakli s početne točke, ali i siguran dokaz da smo- gubitnici. A to onda znači da će takmaci raspodjeliti vrijedne nagrade, s tim što će se možda neko vrijeme onome tko zadnji stigne na cilj iz različitih razloga, najčešće iz samilosti i iz potrebe pobjednika sebi i svijetu pokazati i promovirati lažna načela da je važno sudjelovati, davati specijalne nagrade iproglašavati ga moralnim pobjednikom.

Da bi ga u novoj utrci lakše pobijedio.

Valja odmah naglasiti da su moralni pobjednici najčešće praonica pobjedničkog nemorala, izraz nekorektnosti, nejednakosti i neravnopravnosti, neka vrsta prosjaka na trgu koji može u svoju kapu ili šešir skupiti dnevno i veći iznos od pristojne nadnice na poslu, ali – ostaju prosjaci.

Slabosti su bile prednosti, magarci plemeniti konji, budale uzori, nedostatci – uspjesi

Hrvatska je nepodnošljivo previše poprimila navika i primjenjuje nepodnošljivo previše standarda s kojima se nekada služila „poštena“ inteligencija komunističkoga poretka objašnjavajući narodu u socijalističkom čistilištu i samoupravljačima u ourima, da je tadašnje društvo i uspjesi golemi, epohalni i neprocjenjivo veliki. Slobodoumnijim ljudima se u situacijama kad bi progunđali na ograničenja, na zabrane, na nemogućnosti u bivšemu socijalističkom „predraju“, podastiralo statističke podatke od nazad trideset ili četrdeset godina, govorilo bi se da se nekada nije imalo ni dovoljno magaraca, a danas voze autobusi, da nije bilo škola, domova zdravlja, da milijuni rade u tvornicama, a onim još kritičnijim, koji bi i na to zagunđali, priznažilo bi se navodeći primjere ostalih „socijalističkih“ zemalja, u to vrijeme najčešće Albanije, Rumunjske, Bugarske i ostalih država istočnoga komunističkoga svijeta.

Sitnice kao što su potpuna neisplativost rada milijuna radničke klase, nekonkurentnost proizvoda i odsustvo konkurentskih mjerila pravdalo se – prednošću nad nazadnim kapitalizmom.

Slabosti su bile prednosti, magarci plemeniti konji, budale uzori, nedostatci – uspjesi. Pamet se vrednovala prema lokalnim političarima, mudrost prema dubini naklona, a sposobnost prema umijeću snalaženja da te ne uhvate.

Danas Hrvatska iz mjeseca u mjesec objavljuje podatke o rastu industrijske proizvodnje, potrošnje, rastu BDP-a, s pravom se objavljuju brojke o povučenim sredstvima iz europskih fondova, dičimo se konačnim počektom izgradnje Pelješkoga mosta, otvaraju se u Slavoniji postrojenja za navodnjavanje, slikaju se seoska gospodarstva izgrađena europskim poticajima.

I to se s pravom promovira.

Ali?

Nikada se u takvim prigodama ne navode usporedni podatci naše maratonske konkurencije.

Olakšanje golemih razmjera je bilo još u prethodnoj vladi Tihomira Oreškovića ne vidjeti Marasa, Grčića, Vesnu Pusić, bilo je svojevrsni blagoslov vidjeti ministra Tolušića ili Medveda umjesto Marasa i Matića, ali, ako senetko sjeća, kriterij očekivanja bio je iznimno nizak, čak i perverzan.

Kako zaboraviti pristojnog gospodina iz zagrebačke obrtničke komore koga novinari nakon konstituiranja Oreškovićeve vlade pitaju za očekivanja od novoga ministra, a on smirenim glasom, s očitim uzdahom olakšanja i bez prevelikih ambicija kaže – očekujem malo kućnog odoja i malo obične pristojnosti.

To nije bio kompliment Tolušiću ili Oreškoviću, niti je danas Plenkoviću, to je u svojoj biti zastrašujuća poruka o razini na kojoj se razlučuju hrvatske državne politike.

I to je opasno.

Koristiti spodobe kao usporedni kriterij je mizerija

Banski dvori

Opasno zbog toga, jer se promjenom vlasti i dolaskom definitivno pristojnijih, odgovornijih i uspješnijih ljudi i politika na čelo države, opasnost od mizernih alternativa nije umanjila. Tu je, reži iza ćoška, ima realne mogućnosti ponovo preuzeti državu, njeni sateliti drmaju gotovo svim nacionalnim institucijama. U takvim okolnostima zadaća boljih ljudi i dobrih politika nije biti bolji od Marasa, Grčića ili Jakovine, ili od Josipovića i Mesića na Pantovčaku, nije podvig biti bolji od Matića ili Glavaševića, jer je to minimum civilizacijske pristojnosti.

Ništa više od toga.

Koristiti takve političke spodobe kao usporedni kriterij je mizerija, a plašiti narod s mogućnošću da će se takvi vratiti na vlast ako bespogovorno ne podupiremo invalidne politike ovih boljih je smrtonosna podvala.

Jer ovi bolji nikada neće postati dobri, ako ne pronađu način sustavnoga rješenja da se Matići, Marasi, Stazići i slične političke protuhe više nikada ne bi mogle pojaviti na bilo kojemu utjecajnom mjestu u društvu.

A to ovi bolji – ne rade.

Zadovoljavaju se da su bolji od njih i to pokušavaju prodati kao vrhunac uspjeha.

To je zapravo onaj teret, koji nije ni blizu skinut, a takve promjene znače samo da je hrvatskom natovarenom maratoncu netko umjesto dodatne šibe uz put, koja će ga klepiti po leđima ispod samara, samo dodao- vode za osvježenje. Osvježavajuće je, za svaku je pohvalu, dobro je, valja to promovirati, ali nije to rješenje, niti je dovoljno za uspjeh.

Uspjeh bi bio vidjeti da je to samo korak na jasnome putu u pravcu jasnoga cilja.

Rješenje mora biti skinuti teret da hrvatski maratonac ima iste uvjete utrke kao i Mađar, Slovak, Grk, Nijemac, Bugarin, Rumunj, Šveđanin.

Upravo na toj usporednoj razini se vodi rasprava o Trgu maršala Tita u Zagrebu.

Dobro je da je to pitanje nametnuto, legalizirano, dobro je da su se formirali politički preduvjeti da se o tome relevantno raspravlja, još je bolje da su se okolnosti posložile da se to sramotno ime i simbol ukloni iz zagrebačkoga civilizacijskoga, bar onoga površinskoga i javnoga diskursa, i to svatko tko se drži civiliziranim čovjekom danas treba pozdraviti. I biti zahvalan ljudima koji ostvaruju taj iskorak iz perverzne realnosti.

Ali?

Tito je samo vrh sante leda, koju hrvatski brod može izbjeći, ali nasukat će se i nestati ako ne predviđa na svojoj plovidbi goleme nakupine leda ispod površine oceana. Jer one su opasne, one su stvarni titoizam, a to nije zagrebački nego – svehrvatski i civilizacijski problem. Ne titoizam koji pripada Saši Broz, jer njoj pripada i neka ga nosi kamo hoće, nego titoizam koji paralizira zapravo sve nacionalne i društvene institucije kao cijanid u nacionalnom krvotoku.U takvim okolnostima ne postoji efikasno uklanjanje, samo spriječavanje.

Ako mu se dopusti ulazak u krvotok, smrt je neizbježna, usprkos narodnom stoljetnom imunitetu.

Zašto to naglašavam?

Jer su maratonske utrke sve brže, sve brojnija konkurencija, sve surovija pravila, a nagrade moralnim pobjednicima takođe sve više izložene konkurenciji gubitnika, i sve mizernije i perverznije.

Milijuni za HAVC

 

HAVC

Godinama smo svjedoci da se utrošak silnih milijuna kuna preko ozakonjenih državnih monopola, kao preko HAVC-a recimo, javno opravdava još silnijim specijalnim nagradama na međunarodnim festivalima, pri čemu ne pada gotovo nikome na pamet – provjeriti javno i otvoriti polemiku na relevantnim javnim pozornicama o tome, što stvarno znače te specijalne nagrade.

U Hrvatskoj se raznim tipovima koji žive kao srednjovjekovni feudalci tepa kao umjetnicima jer su njihovi filmovi, poezija, drame ili kazališne predstave negdje u nekoj rupi u svijetu ili na nekoj velikoj globalnoj pozornici punoj različitih rukavaca za sve i svakoga i to uvijek izrazito politički determiniranih za specijalni svijet i specijalne narode, dobili – specijalne nagrade.

To što nisu po kriterijima stvarne konkurentnosti ni primirisali glavnoj konkurenciji, to što su vrijednosno nedostojni svakoga relevantnoga natjecanja, to što su zapravo i pozvani na te skupove ili festivale isključivo iz mutnih političkih razloga usmjerenih na specijalne poruke upravo Hrvatskoj, baš nikoga ne opterećuje.

Ali, nakon povratka i neke nagrade za ljubav, toleranciju ili uključivost koja se daje primitivcima od kojih se u univerzalnom stereotipu očekuje kao vrhunac prihvatljivosti da ne kolju nikoga, da ne grizu, da ne nosaju bombe ili hodaju upišani i ukakani, takvi postaju kriterij svega u Hrvatskoj.

Nešto kao Jovanović u obrazovanju i znanosti.

Nije nikoga zatukao, nije zapalio ništa, nije srušio nikakav balvan na ceste kojima je tumarao, nije hapsio iako je nastojao, ni jednu Crkvu ili kapelicu nije srušio. Ne može biti bolji, jel’ tako?

Pa im se štancaju novi milijuni za slične budalaštine, pa im se otvaraju vrata medija i oni poručuju i poručuju narodu poučke i mudrosti, dokazuju da su najbolji filmovi oni koje nitko živ ne gleda u kinima, da je umjetnost ono što nitko živ i zdrava razuma i elementarne pristojnosti ne razumije, bez ikakve naravne mogućnosti da ih se ospori jer su eto nagrađeni i dokazano nisu vukodlaci. Niti su zadavili nekoga lunjajući svijetom. Pa se tako stvaraju, ili bolje rečeno obnavljaju novi- stari kriteriji na perverzno niskoj razini standarda.

I onda se svaki iskorak iz toga stanja proglašava uspjehom.

A nagodbe s takvima, nužnim kompromisom ili političkom mudrošću, do političkim vizionarstvom.

Tako Hrvatska umjesto obične i normalne Hrvatske, postaje – specijalni slučaj.

Klasić

Teško je reći da nije uspjeh s obzirom na antifašističku platformu biti neupišan negdje na međunarodnom skupu, ili da nije uspjeh ako Klasić na poziv britanskoga veleposlanstva ne ugrize nekog nesretnika na međunarodnoj konferenciji, ali uspjeh bi bio – da takav tip nema hrvatsku službenu legitimaciju na takvim mjestima.

Neka bude samo Klasić.

Može biti ako hoće i Pusić, Markovina, Budak, Jokić, Milka Planinc, Mika Šipljak.

Ili neki londonski Derek.

Uspjeh bi bio zapravo da takav tip nije standard u državnom vrednovanju valjanih ciljeva, a ako misli da je dobro daviti, psovati, lagati, muljati, neka to pokuša prodati onome kome to treba i koga to usrećuje. Problem je današnje Hrvatske što se nakupila kritična količina takvih, u gotovo svim nacionalnim institucijama, od HRT-a do sveučilišta, od politike do Akademije, pa ih se usprkos svim mogućim poticajima iz europskih fondova ili međunarodnih financijskih programa, usprkos zajedničkom tržištu, nikome živu ne može ni podvaliti kao izvozni proizvod.

Jer ih nitko normalan neće.

Umjetna potreba za njihovim proizvodima

A ti, koji ih neće kupiti za potrebe svojih naroda, ih plaćaju da proizvode i prodaju u Hrvatskoj, predstavljaju ih kao mečke po svjetskim cirkusištima, a u Hrvatskoj ulažu goleme novce u stvaranje umjetne potrebe za njihovim proizvodima, dokazujući njihovu valjanost fotkama sudjelovanja u globalnim cirkusištima. Uz masovnu histeričnu kampanju potpore specijalnom statusu, kojega se gnuša svako solidno društvo,pogotovo veleposlanstva država koje upravo to potiču u Hrvatskoj.

Ljudi su u njihovim društvima naučeni na ozbiljne nagrade, a ne one specijalne.

Opasnost od veličanja specijalnoga statusa, kao primjerice besmislenoga liderstva na Zapadnom Balkanu, jest u sadržaju tih kvalifikacija. One su osmišljene za one, koje se ne – cijeni.

Nešto kao budali šamar.

Kako izbjeći uživanje u šamarima, prestati biti specijalac miljenik europskih jebivjetara i birokrata, kako se riješiti tereta i samara u odavno započetoj utrci?

Prvo, sviješću o nužnom prevrednovanju.

Drugo, posezanjem za odavno otkrivenim modelima, koje koriste narodi i njihove države koje nas uz naše državno veselje proglašavaju specijalcima, među kojima je jedan jedini i neponovljivi – maksimiziranje državnoga legitimiteta osloncem na volju svoga naroda.

Izborni sustav.

Jer samo izborni sustav od konjanika čini alkara, kao što njegove devijacije od alkara čine – magarca.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

  • damirphr

    bravo Marko!

  • kvaternik

    još on nisu na magarcu!
    tk su na qjurcu!!!

  • Dusko Besenic

    Odličan tekst i promišljanja i, nadam se, da ćete uskorom i izrijekom navesti tko SADA stoji iza svega i podržava sve ovo što ste tu izkritizirali ! Kritizirajući financiranje HAVC-a neizravno ste kritizirali druga Plenkovića, jer se to i dalje događa JEDINO NJEGOVOM ZASLUGOM, zbog toga što je prekinuo Hasanbegovićeve restrikcije odbacivanjem njega, a postavljanjem jugo Obuljenke, za koju smo svi znali da će voditi suprotnu politiku od one koju je počeo uvoditi Hasanbegović! I to je NEPOBITAN ZAKLJUČAK! Isto se događa na svim poljima društvenog i političkog života, jer su i dalje komunjarski kadrovi na položajima koje su im osigurale Milanovićeve jugočetničke komunjare! Tome se ne čudi nitko tko ima dva ,,zrna soli u glavi”! Gospodine Ljubiću, prestanite već jednom ,,uvijeno” prozivati, jer time ne pomažete koliko bi mogli, a vaše kvalitete govore da možete i više i bolje, jer svaki izgubljen dan je puno više od jednog dana, on je i sve ono koje posljedice nosi! LP