Pratite nas

Kolumne

M. Ljubić: Hrvatska će biti na konju tek kad Budak, Jovanović, Klasić ili Pusić budu na magarcu

Objavljeno

na

Hrvatska danas izgleda kao maratonac, koji u odnosu na konkurenciju nosi na leđima pedeset kila tereta i trči. Nema sumnje da trči, dobro je da trči, ali nema sumnje da je, što silom, što milom praktično sama izabrala pomirenje s pedeset kila tereta. Ne buni se.

Međunarodni odnosi su utakmica. Ne neprijateljstvo, iako je neshvatljivo, nerazumno i politički diletantizam svakoga koga stigne naša državna politika – grliti, ljubiti, proglašavati prijateljem, prijateljskom državom, ponajprije jer se na taj način minoriza, pa i vrijeđa stvarne prijatelje.

Jer, ako vam je svatko prijatelj, onda najčešće nemate kriterija.

Odakle potječe taj teret, tko ga je nametnuo, na kojim se kriterijima održava i zbog čega trpi, te konačno, i najvažnije, smije li ga se i može li ga se skinuti?

Pođimo od kraja.

Nije pitanje smije li ga se skinuti, pitanje je – zašto još nismo?

Jer se to mora, inače se svakoga dana usprkos osvojenom metru, kilometru, usprkos trčanju, sve više i opasnije zaostaje za takmacima. Nije uspjeh to što smo mi pretrčali pet kilometara, ako je Mađarska za isto vrijeme pretrčala trideset kilometara u istoj utrci, tu negdje je i Slovačka, Rumunjska, Bugarska na punom gasu. Naših pet kilometara u toj situaciji jest znak da smo se odmakli s početne točke, ali i siguran dokaz da smo- gubitnici. A to onda znači da će takmaci raspodjeliti vrijedne nagrade, s tim što će se možda neko vrijeme onome tko zadnji stigne na cilj iz različitih razloga, najčešće iz samilosti i iz potrebe pobjednika sebi i svijetu pokazati i promovirati lažna načela da je važno sudjelovati, davati specijalne nagrade iproglašavati ga moralnim pobjednikom.

Da bi ga u novoj utrci lakše pobijedio.

Valja odmah naglasiti da su moralni pobjednici najčešće praonica pobjedničkog nemorala, izraz nekorektnosti, nejednakosti i neravnopravnosti, neka vrsta prosjaka na trgu koji može u svoju kapu ili šešir skupiti dnevno i veći iznos od pristojne nadnice na poslu, ali – ostaju prosjaci.

Slabosti su bile prednosti, magarci plemeniti konji, budale uzori, nedostatci – uspjesi

Hrvatska je nepodnošljivo previše poprimila navika i primjenjuje nepodnošljivo previše standarda s kojima se nekada služila „poštena“ inteligencija komunističkoga poretka objašnjavajući narodu u socijalističkom čistilištu i samoupravljačima u ourima, da je tadašnje društvo i uspjesi golemi, epohalni i neprocjenjivo veliki. Slobodoumnijim ljudima se u situacijama kad bi progunđali na ograničenja, na zabrane, na nemogućnosti u bivšemu socijalističkom „predraju“, podastiralo statističke podatke od nazad trideset ili četrdeset godina, govorilo bi se da se nekada nije imalo ni dovoljno magaraca, a danas voze autobusi, da nije bilo škola, domova zdravlja, da milijuni rade u tvornicama, a onim još kritičnijim, koji bi i na to zagunđali, priznažilo bi se navodeći primjere ostalih „socijalističkih“ zemalja, u to vrijeme najčešće Albanije, Rumunjske, Bugarske i ostalih država istočnoga komunističkoga svijeta.

Sitnice kao što su potpuna neisplativost rada milijuna radničke klase, nekonkurentnost proizvoda i odsustvo konkurentskih mjerila pravdalo se – prednošću nad nazadnim kapitalizmom.

Slabosti su bile prednosti, magarci plemeniti konji, budale uzori, nedostatci – uspjesi. Pamet se vrednovala prema lokalnim političarima, mudrost prema dubini naklona, a sposobnost prema umijeću snalaženja da te ne uhvate.

Danas Hrvatska iz mjeseca u mjesec objavljuje podatke o rastu industrijske proizvodnje, potrošnje, rastu BDP-a, s pravom se objavljuju brojke o povučenim sredstvima iz europskih fondova, dičimo se konačnim počektom izgradnje Pelješkoga mosta, otvaraju se u Slavoniji postrojenja za navodnjavanje, slikaju se seoska gospodarstva izgrađena europskim poticajima.

I to se s pravom promovira.

Ali?

Nikada se u takvim prigodama ne navode usporedni podatci naše maratonske konkurencije.

Olakšanje golemih razmjera je bilo još u prethodnoj vladi Tihomira Oreškovića ne vidjeti Marasa, Grčića, Vesnu Pusić, bilo je svojevrsni blagoslov vidjeti ministra Tolušića ili Medveda umjesto Marasa i Matića, ali, ako senetko sjeća, kriterij očekivanja bio je iznimno nizak, čak i perverzan.

Kako zaboraviti pristojnog gospodina iz zagrebačke obrtničke komore koga novinari nakon konstituiranja Oreškovićeve vlade pitaju za očekivanja od novoga ministra, a on smirenim glasom, s očitim uzdahom olakšanja i bez prevelikih ambicija kaže – očekujem malo kućnog odoja i malo obične pristojnosti.

To nije bio kompliment Tolušiću ili Oreškoviću, niti je danas Plenkoviću, to je u svojoj biti zastrašujuća poruka o razini na kojoj se razlučuju hrvatske državne politike.

I to je opasno.

Koristiti spodobe kao usporedni kriterij je mizerija

Banski dvori

Opasno zbog toga, jer se promjenom vlasti i dolaskom definitivno pristojnijih, odgovornijih i uspješnijih ljudi i politika na čelo države, opasnost od mizernih alternativa nije umanjila. Tu je, reži iza ćoška, ima realne mogućnosti ponovo preuzeti državu, njeni sateliti drmaju gotovo svim nacionalnim institucijama. U takvim okolnostima zadaća boljih ljudi i dobrih politika nije biti bolji od Marasa, Grčića ili Jakovine, ili od Josipovića i Mesića na Pantovčaku, nije podvig biti bolji od Matića ili Glavaševića, jer je to minimum civilizacijske pristojnosti.

Ništa više od toga.

Koristiti takve političke spodobe kao usporedni kriterij je mizerija, a plašiti narod s mogućnošću da će se takvi vratiti na vlast ako bespogovorno ne podupiremo invalidne politike ovih boljih je smrtonosna podvala.

Jer ovi bolji nikada neće postati dobri, ako ne pronađu način sustavnoga rješenja da se Matići, Marasi, Stazići i slične političke protuhe više nikada ne bi mogle pojaviti na bilo kojemu utjecajnom mjestu u društvu.

A to ovi bolji – ne rade.

Zadovoljavaju se da su bolji od njih i to pokušavaju prodati kao vrhunac uspjeha.

To je zapravo onaj teret, koji nije ni blizu skinut, a takve promjene znače samo da je hrvatskom natovarenom maratoncu netko umjesto dodatne šibe uz put, koja će ga klepiti po leđima ispod samara, samo dodao- vode za osvježenje. Osvježavajuće je, za svaku je pohvalu, dobro je, valja to promovirati, ali nije to rješenje, niti je dovoljno za uspjeh.

Uspjeh bi bio vidjeti da je to samo korak na jasnome putu u pravcu jasnoga cilja.

Rješenje mora biti skinuti teret da hrvatski maratonac ima iste uvjete utrke kao i Mađar, Slovak, Grk, Nijemac, Bugarin, Rumunj, Šveđanin.

Upravo na toj usporednoj razini se vodi rasprava o Trgu maršala Tita u Zagrebu.

Dobro je da je to pitanje nametnuto, legalizirano, dobro je da su se formirali politički preduvjeti da se o tome relevantno raspravlja, još je bolje da su se okolnosti posložile da se to sramotno ime i simbol ukloni iz zagrebačkoga civilizacijskoga, bar onoga površinskoga i javnoga diskursa, i to svatko tko se drži civiliziranim čovjekom danas treba pozdraviti. I biti zahvalan ljudima koji ostvaruju taj iskorak iz perverzne realnosti.

Ali?

Tito je samo vrh sante leda, koju hrvatski brod može izbjeći, ali nasukat će se i nestati ako ne predviđa na svojoj plovidbi goleme nakupine leda ispod površine oceana. Jer one su opasne, one su stvarni titoizam, a to nije zagrebački nego – svehrvatski i civilizacijski problem. Ne titoizam koji pripada Saši Broz, jer njoj pripada i neka ga nosi kamo hoće, nego titoizam koji paralizira zapravo sve nacionalne i društvene institucije kao cijanid u nacionalnom krvotoku.U takvim okolnostima ne postoji efikasno uklanjanje, samo spriječavanje.

Ako mu se dopusti ulazak u krvotok, smrt je neizbježna, usprkos narodnom stoljetnom imunitetu.

Zašto to naglašavam?

Jer su maratonske utrke sve brže, sve brojnija konkurencija, sve surovija pravila, a nagrade moralnim pobjednicima takođe sve više izložene konkurenciji gubitnika, i sve mizernije i perverznije.

Milijuni za HAVC

 

HAVC

Godinama smo svjedoci da se utrošak silnih milijuna kuna preko ozakonjenih državnih monopola, kao preko HAVC-a recimo, javno opravdava još silnijim specijalnim nagradama na međunarodnim festivalima, pri čemu ne pada gotovo nikome na pamet – provjeriti javno i otvoriti polemiku na relevantnim javnim pozornicama o tome, što stvarno znače te specijalne nagrade.

U Hrvatskoj se raznim tipovima koji žive kao srednjovjekovni feudalci tepa kao umjetnicima jer su njihovi filmovi, poezija, drame ili kazališne predstave negdje u nekoj rupi u svijetu ili na nekoj velikoj globalnoj pozornici punoj različitih rukavaca za sve i svakoga i to uvijek izrazito politički determiniranih za specijalni svijet i specijalne narode, dobili – specijalne nagrade.

To što nisu po kriterijima stvarne konkurentnosti ni primirisali glavnoj konkurenciji, to što su vrijednosno nedostojni svakoga relevantnoga natjecanja, to što su zapravo i pozvani na te skupove ili festivale isključivo iz mutnih političkih razloga usmjerenih na specijalne poruke upravo Hrvatskoj, baš nikoga ne opterećuje.

Ali, nakon povratka i neke nagrade za ljubav, toleranciju ili uključivost koja se daje primitivcima od kojih se u univerzalnom stereotipu očekuje kao vrhunac prihvatljivosti da ne kolju nikoga, da ne grizu, da ne nosaju bombe ili hodaju upišani i ukakani, takvi postaju kriterij svega u Hrvatskoj.

Nešto kao Jovanović u obrazovanju i znanosti.

Nije nikoga zatukao, nije zapalio ništa, nije srušio nikakav balvan na ceste kojima je tumarao, nije hapsio iako je nastojao, ni jednu Crkvu ili kapelicu nije srušio. Ne može biti bolji, jel’ tako?

Pa im se štancaju novi milijuni za slične budalaštine, pa im se otvaraju vrata medija i oni poručuju i poručuju narodu poučke i mudrosti, dokazuju da su najbolji filmovi oni koje nitko živ ne gleda u kinima, da je umjetnost ono što nitko živ i zdrava razuma i elementarne pristojnosti ne razumije, bez ikakve naravne mogućnosti da ih se ospori jer su eto nagrađeni i dokazano nisu vukodlaci. Niti su zadavili nekoga lunjajući svijetom. Pa se tako stvaraju, ili bolje rečeno obnavljaju novi- stari kriteriji na perverzno niskoj razini standarda.

I onda se svaki iskorak iz toga stanja proglašava uspjehom.

A nagodbe s takvima, nužnim kompromisom ili političkom mudrošću, do političkim vizionarstvom.

Tako Hrvatska umjesto obične i normalne Hrvatske, postaje – specijalni slučaj.

Klasić

Teško je reći da nije uspjeh s obzirom na antifašističku platformu biti neupišan negdje na međunarodnom skupu, ili da nije uspjeh ako Klasić na poziv britanskoga veleposlanstva ne ugrize nekog nesretnika na međunarodnoj konferenciji, ali uspjeh bi bio – da takav tip nema hrvatsku službenu legitimaciju na takvim mjestima.

Neka bude samo Klasić.

Može biti ako hoće i Pusić, Markovina, Budak, Jokić, Milka Planinc, Mika Šipljak.

Ili neki londonski Derek.

Uspjeh bi bio zapravo da takav tip nije standard u državnom vrednovanju valjanih ciljeva, a ako misli da je dobro daviti, psovati, lagati, muljati, neka to pokuša prodati onome kome to treba i koga to usrećuje. Problem je današnje Hrvatske što se nakupila kritična količina takvih, u gotovo svim nacionalnim institucijama, od HRT-a do sveučilišta, od politike do Akademije, pa ih se usprkos svim mogućim poticajima iz europskih fondova ili međunarodnih financijskih programa, usprkos zajedničkom tržištu, nikome živu ne može ni podvaliti kao izvozni proizvod.

Jer ih nitko normalan neće.

Umjetna potreba za njihovim proizvodima

A ti, koji ih neće kupiti za potrebe svojih naroda, ih plaćaju da proizvode i prodaju u Hrvatskoj, predstavljaju ih kao mečke po svjetskim cirkusištima, a u Hrvatskoj ulažu goleme novce u stvaranje umjetne potrebe za njihovim proizvodima, dokazujući njihovu valjanost fotkama sudjelovanja u globalnim cirkusištima. Uz masovnu histeričnu kampanju potpore specijalnom statusu, kojega se gnuša svako solidno društvo,pogotovo veleposlanstva država koje upravo to potiču u Hrvatskoj.

Ljudi su u njihovim društvima naučeni na ozbiljne nagrade, a ne one specijalne.

Opasnost od veličanja specijalnoga statusa, kao primjerice besmislenoga liderstva na Zapadnom Balkanu, jest u sadržaju tih kvalifikacija. One su osmišljene za one, koje se ne – cijeni.

Nešto kao budali šamar.

Kako izbjeći uživanje u šamarima, prestati biti specijalac miljenik europskih jebivjetara i birokrata, kako se riješiti tereta i samara u odavno započetoj utrci?

Prvo, sviješću o nužnom prevrednovanju.

Drugo, posezanjem za odavno otkrivenim modelima, koje koriste narodi i njihove države koje nas uz naše državno veselje proglašavaju specijalcima, među kojima je jedan jedini i neponovljivi – maksimiziranje državnoga legitimiteta osloncem na volju svoga naroda.

Izborni sustav.

Jer samo izborni sustav od konjanika čini alkara, kao što njegove devijacije od alkara čine – magarca.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati