Pratite nas

Kolumne

M. Ljubić: Javnim stavovima o Cvitanu i šutnjom o svastici i atentatu na Lekovića, Most tone u sve težu moralnu kaljužu

Objavljeno

na

Uočljivo je da se u zadnjih mjesec i više dana, Most snažno zauzeo za pripremu javne i političke klime oko produženja mandata glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana, nepunu godinu dana nakon što ga je javno spasio Božo Petrov. U svim tim javnim istupima, ponajviše se diletantskim čini svojevrsno javno oduševljenje ministra pravosuđa Šprlje, koji je otprilike rekaoda je izvješće Dinka Cvitana detaljno, profesionalno na visoko stručnoj razini, opširno i svojevrsni obrazac stručnoga izvješća državnih institucija.

Neshvatljivo je da se odgovorna osoba tako diletantski odnosi prema problematici rada državnoga odvjetništva ili bilo koje državne instituciije, koja je pod njegovom političkom odgovornošću i svojevrsnom nadležnošću. Naime Šprlje je – vlada. Vlada je zbog toga što ima većinu u Saboru, zakonodavnom tijelu, koje odlučuje o svim relevantnim državnim politikama, analizama, te odlukama koje izravno usmjeravaju hrvatsku državu, time hrvatsko društvo i u konačnici – narod.

Jer, nije pitanje ovako ili onako napisanoga izvješća, to je sekundarna stvar, iako je naravno bitno zna li državni odvjetnik, tajnik, ministar, ravnatelj HRT-a, HAVC-a ili bilo koje agencije, napisati izvješće prema zakonitostima struke. To je bitno, ali koliko god može biti razlog pozitivne ocjene čovjeka koji stoji iza takvoga izvješća, primjenom tako pokazane stručnosti na neurađene stvari, obaveze, nužnosti, može biti i jako otegotna okolnost. To može ukazivati da zna raditi, a neće.

A to je tek politički problem.

Vjerojatno u Hrvatskoj nema puno ljudi koji sumnjaju da je Dinko Cvitan stručan čovjek. Kao i Mladen Bajić. Ali, jednako tako, nema puno ljudi u Hrvatskoj koji o djelovanju toga dvojca na čelu državnoga tužiteljstva dugi niz godina imaju pozitivno mišljenje, i koji ih drže odgovornim, neovisnim, poštenim, nepristranim i ukupno – efikasnim.

Percpecija javnosti je upravo suprotna.

A na temelju takve percepcije se stvara presudna javna i nacionalna klima, društveno raspoloženje i odnos prema vlastitoj državi, od kojega izravno ovisi uspjeh svake nacionalne politike.

Znaju, a neće?

Drugim riječima, njihova stručnost, hajdemo povjerovati Šprlji kao arbitru, iako usput rečeno ne buja od dokazne stručnosti u svojoj profesiji, u ovim okolnostima im je prilično otegotna okolnost. Znači da znaju, a neće. Ili, otegotna je okolnost svim vlastima, koje su dugi niz godina podupirale takvo njihovo djelovanje, koje s pravom negativno presuđuju gotovo cjelokupna hrvatska javnost, ali i izvanjske institucije u tolikom nizu prigoda. Treba li prevoditi što u Europi znači potpuno ignoriranje međunarodne tjeralice za Hernadijem, koju je na zahtjev tužiteljstva i pravosuđa, raspisao hrvatski MUP?

Znači otvoreno potpuno nepovjerenje u djelovanje tih institucija izvan granica Hrvatske.

Navest ću primjer lex Perković, navest ću primjer procesa protiv Ive Sanadera, koji nisu završeni ni nakon više od pet godina, zatim propalih optužnica koje su silno protresle hrvatsku javnost i nanijele goleme štete tolikim ljudima kao što je bivši ministar Rončević, te čitav niz takvih slučajeva, a koji su presudno utjecali na političke pravce usmjeravanja hrvatske države i naroda.

Smije li se zaboraviti čitav niz objavljenih dokumenata o stalnoj brifing suradnji Mladena Bajića s američkim i tko zna kojim sve još veleposlanstvom, njegova nikada detaljno javno proučena suradnja s tužiteljstvima i pravosuđima Beograda i Sarajeva, iz kojih godinama proizilaze goleme nevolje hrvatskom narodu i nacionalnim interesima?

Bilo bi zanimljivo čuti od Šprlje što je to Cvitan napisao u tako stručnom izvješću o tome zašto ne procesuira godinama policijski istražene najteže zločine protiv hrvatskoga naroda tijekom srpske agresije?

Što je naveo kao razlog?

Smije li se Cvitana u tom slučaju kao zamjenika, amnestirati od odgovornosti, pogotovo ako bi rekao ono što cijela Hrvatska zna – da mu politika nije dopuštala djelovanje, a on se bez ikakva otpora tome podređivao? Da se ne lažemo, ako bi to rekao, a istina je vjerojatno, onda Most kao pravovjeran svjetionik bolje državne politike i novih vjetrova i vrijednosti kako sami kažu, mora javno to objaviti i ukazati koja to politika, koji to državni dužnosnici, koje to sile ne dopuštaju rad državnome odvjetniku. A njega bi morali odmah smijeniti, jer je sudjelovao u uništavanju stupa trodiobe vlasti. Državnog odvjetnika valja pitati, zašto ne podnese ostavku ako mu netko ne dopušta raditi, kad na taj način postaje sudionik urušavanja neovisnosti pravosuđa? Kako mu vjerovati u drugim situacijama, pogotovo kad se radi o tzv. kapitalnim slučajevima, da su potaknuti neovisno i bez utjecaja suparničkih politika?

Kako takvom odvjetništvu uopće vjerovati?

Kako politici koja to ne pita i postupa prema odgovorima, vjerovati?

Treba li navoditi primjere nevjerojatnoga i nikada objavljenoga načina i nositelja curenja podataka s tajnih izvida, ispitivanja, razgovora u USKOK-u ili DORH-u koje godinama uredno objavljuju prije svih izdanja EPH-a, danas Hanžekovićeve grupe medija, i to u pravilu uski krug novinara.

Orepićeva javna koalicija s Ostojićevim kadrovima i s Lekovićem

Ako tome dodamo ponašanje ministra Orepića i nevjerojatnu javnu koaliciju s Ostojićevim kadrovima, dakle oko tisuću i devet stotina ljudi koje je Ostojić s izrazito ružnim repovima i javnom još ružnijom percepcijom hrvatskoga naroda doveo u MUP, pogotovo u njegove posebne odjele kao što je PNUSKOK, stvari postaju izrazito indikativne i upozoravajuće. A diletantizam prerasta u podmuklu i ciljanu destrukciju i provođenja podmuklih političkih ciljeva i namjera.

Orepića valja gledati i u kontekstu tragikomičnog saveza s notornim Lekovićem i njegovom aktivističkom udrugom, kao zaštitnika teških destrukcija i ugroza reda u Hrvatskoj, počevši od poljudske svastike, do navodnog atentata na Lekovića, koji su nanijeli Hrvatskoj nesagledive međunarodne štete i izazvale teške potrese u zemlji.

Što se to dakle događa s Mostom i načinom na koji oni nastoje voditi ovu zemlju te donositi valjane državne odluke?

Što se događa s Mostom koji šuti institucionalno i ne pokreće inicijative iako je na vlasti, zbog informacija koje su oni, Grmoja konkretno rekli u Saboru o teškim muljažama prilikom sklapanja sporazuma tehničke vlade Zorana Milanovića i tadašnjega ministra Vrdoljaka oko subvencioniranja alternativne eletkrične energije, s već do tada objavljenim sumnjama u kriminal i skupine potencijalnih kriminalaca u svemu tome, što se događa sa skupinom koja javno ukazuje na teške muljaže s europskim fondovima za poljoprivredu koje je i Europska komisija procesuirala hrvatskoj vladi za postupanje i otklanjanje, a radilo se o sredstvima od pola milijarde kuna?

Most koji voli inzistirati i slati poruke da su oni drugačiji, iako je na vlasti i snosi odgovornost za upravljanje državom te slučajeve koristi za javna i politička prepucavanja, zapravo za ušutkavanje suparnika i onih koji im stanu na žulj, umjesto da u tišini i na miru kao odgovorna državna vlast koristi državne institucije i otklanja, prevenira i konačno, procesuira takve slučajeve.

Tako se pokazuje odlučnost i kvaliteta svojih načela na vlasti.

Mostovo poštenje

Kako je moguće da odgovorna politička skupina mjesecima govori o svome poštenju, principijelnosti, a tolerira i danas u MUP-u ljude kao što je Bertina za koje su javno objavljeni dokazi o teškoj zlouporabi PNUSKOK-a, jedne od najrepresivnijih državnih institucija? Zar Orepić misli da smo svi zaboravili činjenicu da je usprkos objavljenoj uredbi o reduciranom korištenju službenih vozila, javno lagao da Dominić privatno vozi MUP-ov auto iako je podnio ostavku zbog svinjarija na svoju dužnost?

Slomljeno drvo ih razotkrilo!?

Kako je moguće da Most upire prstom u sve i svakoga, a njegov ministar ni četiri mjeseca nakon skandala s atentatom na Sašu Lekovića, ni usprkos mojim službenim upitima, ne želi odgovoriti i obavijestiti javnost o događajima, koji su nanijeli toliko štete Hrvatskoj? Jer, ako je stvarno bilo atentata, a MUP me je izvijestio da je kriminalistička obrada provedena i rezultati proslijeđeni DORH-u, onda valja objaviti svim novinarima u Hrvatskoj da je Hrvatska potencijalno opasna zemlja za njih. Ako je međutim proglašenje atentata kojemu smo na spektakularan način svjedočili počevši od Sabora i cirkusa koji su tamo napravili prekidom sjednice Stazić i Pupovac, preko goleme televizijske propagande, te teških sukoba zbog toga u zemlji i sramote u inozemstvu, bila namjerna i smišljena propagandna i informacijska kleveta Hrvatske, onda bi Orepić morao sasvojim službama tražiti automatsko postupanje DORH-a protiv Saše Lekovića i sudionika u tim sramotnim kampanjama. Smije li Orepić isključiti i racionalno objaviti Hrvatskoj, da Leković, Stazić i pogotovo Pupovac u tom slučaju nisu bili eksponenti srpske agresivne politike i dugogodišnjega informacijskog i obavještajnog rata protiv Hrvatske, pogotovo što je taj slučaj aktiviran upravo u trenutku kad je Plenković u Sarajevu slao snažne i i Srbiji neugodne poruke o obavezama Srbije na europskom putu, a dva dana nakon toga slijedila operacija srpsko-bošnjačkih službi u Orašju.

Međutim, umjesto da javnost obavjesti o činjenicama, što mu je institucionalna i profesionalna obaveza, Orepić sastanči s Lekovićem i obznanjuje floskule o nasilju u medijima, koje upravo svojom zaštitom i internacionalizacijom nasilnika u formi žrtve, kao u slučaju „Novosti“, promiče s Lekovićem i njegovom družinom šaljući javna priopćenja o tim sastancima usmjerena protiv „fašista“ i „ekstremista“ u Hrvatskoj.

Potpuno nevjerojatno i tragikomično, drsko do samoga čina uvrede i ismijavanja elementarne pristojnosti ljudi s mrvicom zdravoga razuma.

Rad i postignuti rezultati

Nekada davno, kolumnist „Danasa“ Drago Buvač, pisao je redovnu tjednu kolumnu „Mjerenje SIV-ovih mjera“. Tada je predsjednik SIV-a, dakle jugoslavenske vlade, bio Branko Mikulić. Ne ulazeći u motive i ciljeve takve, kritičke kolumne, Buvač je u jednome trenutku kad je kompletna komunistička partija ustala u obranu rada predsjednika Branka Mikulića, podrugljivo primijetio da on ni ne opovrgava činjenicu da je vlada jako puno radila, samo ukazuje da je – radila štetu i radila loše.

Dakle, ne mjeri se nečiji rad time što radi kako bi Cvitan rekao kao „konj“, dvadeset sati kako bi rekao Bandić, propagandim porukama o „vrćenju ideja“ kako je pokazivao otužni Maras, ili tonama materijala, brojem zaključaka, sjednica ili putovanja u inozemstvo kako svoj rad brani recimo notorni Hribar u HAVC-u, niti je relevantan broj snimljenih filmova za nečiju ocjenu rada.

Sve to što sam nabrojao može biti otegotna okolnost i dokaz počinjene štete.

Zašto?

Zar se Stjepan Mesić nije slamao radeći na detuđmanizaciji, putujući svijetom i kompromitirajući same temelje hrvatske državnosti?

Nemoguće je poći od mogućnosti da Šprlje, Petrov, Gromoja, cijela saborska ekipa Mostovaca ne shvaća razliku između rada i postignutih rezultata rada. Figurativno rečeno, rad se bez stvarnoga ocjenjivanja efekata može proglasiti magarećom osobinom, pri čemu valja naglasiti da nitko u Hrvatskoj nije pomišljao na izborima da će njegovi saborski zastupnici više vrednovati nečiji konjski, magareći ili recimo volovski rad i silnu energiju, nego rezultate koje nacija očekuje.

Šprlje je Cvitana okvalificirao kao izrazito suptilnog državnog magarca, koji uz to što radi kao „konj“, sjajno i efektno sudjeluje u folklornim priredbama.

Točno o tome se radi.

Kamo to što Most radi, vodi?

Vodi dodatnom urušavanju mjerljivih kriterija i razine donošenja odluka,a ona je temeljni fundus demokracije, koja se ne može niti smije svesti na izbore. Niti na izborima ostvarenaprava odlučivanja. Jer, izborima ostvareno pravo je i obaveza, pa je sve očitije da će se u Hrvatskoj hitno morati razmisliti o svojevrsnoj regulaciji i dodatnom objašnjavanju kako i po kojim modelima izabrani dužnosnici moraju donositi odluke. Jer, u civiliziranom svijetu se odavno podrazumijeva da se u procesu odlučivanja koriste provjereni modeli i postignuća znanosti o upravljanju resursima, to zna i golemi broju hrvatskih ljudi koji su upravo zbog toga jako uspješni diljem svijeta, ali zbog nepostojanja elementarnoga kodeksa valjanoga procesa odlučivanja, u Hrvatskoj ne mogu u pravilu biti uspješni. Pa odlaze.

Interesi i pogodovanja?

Stvari stoje tako da će Hrvatska vrlo brzo morati razmisliti o razdjelnici između političke i kaznene odgovornosti u donošenju odluka, zbog evidentnih dokaza o namjernom ignoriranju dokazanih standarda odlučivanja, jer pod formom političke odgovornosti vrlo se lako i često donose odluke koje izazivaju strateške i nemjerljive štete s materijalnim učincima, koje ne mogu kompenzirati ni svi poduzentici i kreatori stvarnih vrijednosti u Hrvatskoj, generacijama unaprijed.

Kako drugačije protumačiti Vrdoljakovu odluku recimo o istraživanju podmorja Jadrana, koja ničemu nije služila, za koju su postojali dokaz o štetnosti na floru i faunu, zatim da rezultati koji se traže već postoje u arhivima INA, te koja je izvan natječaja plaćena s deset milijuna kuna?

Kako vrednovati odluku o arbitraži s MOL-om, koja je plaćena koliko je plaćena, a svakako golemim novcima koje Hrvatska realno nema, a očekivani uspjeh se zasnivao na osudi Ive Sanadera na temelju izjave potpuno nevjerodostojnog svjedoka pokajnika?

To je teški šlamperaj a vrlo je moguće da se iza toga krije zapravo nevjerojatan splet interesa i različitih pogodovanja, s golemim materijalnim interesima, uz ugrađene pritiske i destrukcije tekućeg pravosudnoga procesa. Naime, nitko od nositelja tih odluka nema dokaz psihijatra da je idiot.

Gdje to presjeći i kako to zaustaviti?

Svakako ne ovako kako radi Most i njegovi ministri, prije svih Šprlje i Orepić, iza čijih odluka i javnih postupaka ne ostaju više ni dvojbe, jer je ovo što javno rade- većsad sigurna prvorazredna politička svinjarija. AkoMost, koji okuplja i jako puno dobronamjernih ljudi, pogotovo još i više poštenih simpatizera ne shvaća to, ako ne shvaća da je izrazito negativna i to s debelim razlogom javna percepcija današnjega vodstva DORH-a golemi uteg Hrvatskoj i povjerenju u institucije sustava, bez kojih nema nikave stimulativne klime, onda su diletanti. Ako nisu diletanti onda su – vrlo opasna skupina sudionika u teškim devijacijama.

Vrijeme je da se konačno jasno očituju, iako im ni prvo ni drugo nisu komplimenti. Ali, treće u ovome slučaju nisu zaslužili.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Ivana Maletić, uzorna Hrvatica, uzorna Europljanka

Objavljeno

na

Objavio

Dok se Hrvatska mučila u pristupnom procesu za EU, iz Bruxellesa je stigao Antidiskriminacijski zakon na usvajanje i mi – kimnuli glavom.

Za razliku od nas, većina ozbiljnih zemalja “stare Europe” s dugom demokratskom tradicijom odbila ga je donijeti. To sigurno nisu zemlje koje diskriminiraju svoje građane.

Tako je, primjerice, Njemačka jednostavno rekla da je zakon suvišan jer su antidiskriminacijske norme već ugrađene u njihov Ustav, kao i u hrvatski. Čemu gomilati isto? S druge strane, agresivne manjinske skupine i gotovo svi mediji i relevantni političari lagali su tada i prijetili narodu kako je usvajanje toga zakona uvjet pristupanja Europskoj uniji, istoj onoj čije su glavne članice odbile taj bruxelleski uradak!?

Premijer prevario birače

Ovih dana događa nam se slična situacija s još jednim bruxelleskim “diktatom”, koji je podvala sa svrhom nametanja (manjinske) LGBT ideologije kroz zakone, pod krinkom sprječavanja nasilja nad ženama, ideologije koja se zove rodna teorija.

Radi se o Istanbulskoj konvenciji. HDZ i Plenković, koji je u izbornoj kampanji obećao da se protivi “nametanju bile kakve ideologije, pa i rodne”, došavši na vlast najavljuje da će RH ratificirati Istanbulsku konvenciju, koja jasno promiče baš rodnu ideologiju.

Ovo iznevjereno obećanje i prijevaru birača argumentirao je, za pravnika, diletantskom dezinformacijom kako je rodna ravnopravnost u našem Ustavu, iako se pojam rod u Ustavu nigdje ne spominje, već spol (npr. čl. 14.). A upravo je relativiziranje biološkog spola duša rodne teorije.

Prema ovoj teoriji naš je spolni identitet sociokulturalni konstrukt, biologija tu nije presudna pa, ako biološku djevojčicu odgajamo kao dječaka, kažu, ona će postati dječak, i obrnuto.

Rodna ideologija je neka vrsta gnoze, u smislu mržnje prema biološkom, tjelesnom, kako je upozorio, ne neki katolik, već, među inim, francuski filozof i libertinac, antiteist (!) Onfray. On posprdno transseksualni lobi koji stoji iza ove ideologije naziva “novim puritancima”, jer “relativiziranje spola (biološka datost), a veličanje roda (kulturološka datost), ekvivalentno je anđeoskoj antropologiji koja se razvijala već od samih početaka kršćanstva pod utjecajem gnoze kao – hereza”.

U Onfrayevu ciničnom paradoksu sadržana je sva istina. Rodna teorija je bojovna pseudoznanost bez uporišta u empirijskoj stvarnosti.

Na sreću, HDZ ima ozbiljnih i hrabrih političar(a)ki u Europarlamentu. Dakako, tu ne mislim na Dubravku Šuicu, djevojački Karaplenković, već na, osim Ivice Tolića, drugu HDZ-ovu europarlamentarku Ivanu Maletić. Maletić je jasno rekla da je bolje da Hrvatska ne ratificira Istanbulsku konvenciju, da je ona protiv.

Gospođa Maletić, kao i Njemačka nekoć, jasno argumentira da mi imamo sasvim dobre zakone protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, samo se ne provode, ili ne dovoljno dobro i odlučno.

Umjesto da sami, za to nam ne treba Bruxelles, provodimo vlastite zakone i snažno zaštitimo žene i sve žrtve nasilja te dodatno uložimo napore u borbi za jednakopravnost spolova, mi idemo usvajati kukavičje LGBT jaje iz Bruxellesa koje u članku 3. odvaja spol od roda, pa Ivica, ako želi, može postati Marica, i obrnuto, te ići na ženski WC.

Prostor za perverznjake

Posljedice usvajanja ove konvencije za naš pravni i odgojno-obrazovni sustav su katastrofalne, jer se unošenjem nepotvrđenih teza ove pseudoznanosti u nastavne kurikule ozbiljno narušavaju prava roditelja da svoju djecu odgajaju, kako im naš Ustav jamči, sukladno svom svjetonazoru, u kojem moj sin i moja kćerka nisu tek sociokulturalni konstrukti, već, počevši od svog života u majčinoj utrobi, biologija ih oblikuje kao muško i žensko. Oni kao dječak i djevojčica nisu nikakav “socijalni konstrukt”, kao što to nisu ni kromosomi, ni hormoni, ni… Ako se pak Ivica osjeća kao Marica, to je neki drugi problem…

Tako, uvođenjem pojma roda i u naš pravni sustav, bit ću politički nekorektan jer mi to nalaže savjest, otvara se prostor raznim perverznjacima da promiču legalno vlastite perverzije na račun poreznih obveznika i HZZO-a.

Premda Maletić neki zamjeraju što je u Europarlamentu bila suzdržana pri izglasavanju ove Konvencije, suzdržanost je ovdje znak otvorenosti – za dijalog, protiv podvala. Isto je učinio i šef Plenkovićevih pučana Weber, jer odbijanjem rodne ideologije koju promiče Konvencija, ne znači da se Konvencija kao takva odbija, već, prije svega, oni elementi kojima su plemeniti ciljevi trojanski konj za ozakonjenje orvelovštine.

Zahvaljujući Plenkoviću, očito je pobijedio bruxelleski ideološki kolonijalizam i pseudoznanost koju većini nameće agresivna LGBT manjina. Maletić je svoje utemeljene argumente rekla.

Kao uzorna Hrvatica, i kao takva ništa manje uzorna Europljanka, pri čemu je prvo mjera drugoga, jer zastupa ovaj narod, a ne opskurne ideološke LGBT lobije koji se skrivaju iza borbe protiv nasilja prema ženama. U tom smislu baš Istanbulska konvencija promiče nasilje, nasilje manjine nad većinom orvelovštinom umotanom u znanost.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Izaći iz Europske unije? Zašto ne!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati