Pratite nas

Kolumne

M. Ljubić: Zašto šutnja o izboru rukovodstva HRT-a – najvažnijega društvenog regulatora?

Objavljeno

na

Jedno od najčešćih pitanja u hrvatskom političkom i javnom diskursu, a isključivo vezanih za aktualne površinske, te prije svega dubinske prijepore, jest – može li se bez državne i jasne političke intervencije aktualne vlasti, uspješno uspostaviti primjerena društvena ravnoteža u Hrvatskoj? Bitno je to naglašavati, jer je jasno svakome da je neravnoteža u dubini hrvatskoga društva golema, da je potpuno neproporcionalna i da s političkog i svjetonazorskog stajališta izrazita manjina u hrvatskom narodu, zapravo kontrolira najvažnije centre moći i upravlja u biti svim relevantnim nacionalnim resursima. Tu valja naglasiti da stalno inzistiranje na tome da pojedini politički, javni ili aktivistički istupi stvaraju atmosferu sukoba ili podjela u društvu, nije ništa drugo nego pokušaj stvaranja lažne atmosfere i privida stanja, koje u biti ima za cilj prikriti stvarne razmjere dubokih društvenih podjela, koje realno postoje i koje su izraz potpuno nepomirljivih interesa. A to je izravno podupiranje zadržavanja postojećega neodrživoga stanja.To se najbolje i najočitije vidi u javnosti, a javnost kreiraju upravo mediji pod gotovo potpunom kontrolom te manjinske strukture.

Upravo zbog te nadmoći, svaki dolazak deklarirane desnice na vlast u Hrvatskoj, već godinama prati očekivanje i iščekivanje, hoće li se konačno uspostaviti zdrava, poticajna i razvojno konfliktna društvena ravnoteža, koja će na racionalnim i dijaloškim temeljima zapravo voditi pročišćavanju golemih nakupina naslijeđenih i nanovo stečenih, te proizvedenih vrijednosnih i ukupno društvenih slabosti u društvu. Činjenica jest da se nakon formiranja samostalne hrvatske države, proces uspostave nacionalne državnosti, političke i društvene kulture iako je sve predstavljano drugačije, usmjeravao unatrag, na trajnije učvršćivanje prethodno stečenih društvenih pozicija, još iz vremena komunističke Jugoslavije. A to je nužno, po definiciji bio i proces urušavanja nacionalne državnosti i sprječavanja razvoja autentične državotvorne kulture hrvatskoga naroda.

Nemoguće je naime pomiriti naslijeđenu antihrvatsku jugoslavensku političku kulturu i paradigmu uopće, s potrebom i vizijom kulture državnosti hrvatskoga naroda, jer su to međusobne negacije u svim bitnim elementima. Pogotovo je opasno pristajati na legitimitet strukture bivše Jugoslavije, koja je svoje izvorište nastavila tražiti i našla nakon propasti bivše države u širim globalističkim i internacionalnim identitetima, tražeći pokriće i polazište za osporavanje autentičnoga hrvatskog identiteta. Zbog toga je u Hrvatskoj nužno u svakome trenutku točno znati kakav sadržaj predstavljaju pojmovi europejstvo, demokršćanstvo, europske politike, europska sigurnost, europska vanjska politika, europski okvir prava nacija, naroda, nacionalnih manjina, do građanskih prava. Sve su to pojmovi i sintagme koje zbog naslijeđa koje imamo i aktualnih interesa u neposrednome susjedstvu čine prirodan zaklon otvorenim destruktivnim silnicama u Hrvatskoj, pa i otvoreno neprijateljskim programima i njihovim nositeljima.

Europejstvo u Hrvatskoj i Njemačkoj – nemaju veze jedno s drugim

Jednostavno, pri svakome pristupu bilo kojemu problemu u Hrvatskoj, mora se imati na umu da pojam europejstvo u Njemačkoj ima jedan sadržaj, u Hrvatskoj drugi, da pojam različitosti i politička konkurencija u Njemačkoj ima jedan, a u Hrvatskoj drugi sadržaj. Drugim riječima, njemačko europejstvo i europejstvo Ive Josipovića, Zorana Pusića,Gorana Radmana ili Milorada Šikarića s HRT-a nemaju veze jedno s drugim. Nijemci potiču njemačke različitosti, ova ekipa nameću hrvatskim različitostima – tuđe, Nijemci razgovaraju, ova ekipa pokušava uništiti suparnika i to nazivaju razgovorom. Naslijeđeno idejno izvorište im je uostalom – smrt, a suparnik – neprijatelj!

Ni jedna civilna i nepolitička organizacija u Hrvatskoj ne može postići svoju nacionalnu relevantnost bez najuže sprege s medijima, pri čemu je bitno postići privid relevantnosti ispod kojega se najčešće ne krije ništa dobro ni razvojno, izuzev obične i nasrtljive destrukcije ispod visokozvučnih internacionalnih pojmova. Posebni status ima HRT, ne toliko zbog svoje dominacije u gledanosti pojedinih programa, već zbog svoje realne moći i infrastrukture. Svi prijepori, svi sukobi u društvu, sve razdjelnice suvremene Hrvatske najbolje sei najočitije vide i prelamaju preko HRT-a za koji se godinama vodi otvorena bitka, sa stalnom, ponekad radikalnijom, ponekad puzajućom antifašizacijom ili deidentifikacijom te medijske kuće. Kad je na vlasti navodna ljevica, tada se primjenjuju radikalne i revolucionarne metode preuzimanja pozicija, a kad je na vlasti deklarirana desnica, te pozicije štite internacionalizirajući zatečeno stanjekao autonomnu profesionalnu stečevinu upravo nekritičkom primjenom standarda u zemljama u kojima ne postoji politički i javni prijepor o tome treba li ili ne treba nacionalna suverena država. Tako se izravni nasrtaji na same nacionalne državne temelje predstavljaju kao demokratska stečevina, destrukcija kao legitimna ideja, a njeni nositelji kao legitimni protagonisti i borci za uzvišene civilizacijske ciljeve. Tako predstavljena paltforma ima svoja uporišta i u zainteresiranim međunarodnim centrima moći i utjecaja, kojima je primarni interes modeliranje jugoistoka Europe bez obzira na volju naroda, pa često takav pristup postaje i konkretna politika prema Hrvatskoj.

Isti se model primjenjuje na obrazovanje, znanost, kulturu, zapravo na sva najvažnija identitetska područja državnoga uredovanja i djelovanja.

Je li to slučajno?

Naravno da nije.

HRT je najvažniji regulator društvene klime

Upravo je u tijeku izbor za novoga ravnatelja HRT-a, pa, iako u javnosti gotovo ni riječi nema o tome, nema nikakve sumnje da se već mjesecima vode žestoke priprema za zauzimanje te prevažne društvene i nacionalne pozicije. Upravo to i jest razlog zbog čega taj proces prolazi bez gotovo ikakvoga javnoga interesa politike, ali i najvažnijih medija. Prevedeno, i „naši“ i „njihovi“ rade svoj posao u tišini. Zbog toga ni jedni ni drugi nisu – naši.

HRT je apsolutno njavažniji regulator društvene klime u Hrvatskoj, instrument usmjeravanja cjelokupnih društvenih gibanja, afirmacije jednih i destrukcije drugih vrednota, poticanje savim konkretnih ideja, namjera, programa, te što je najvažnije u ovome trenutku, ključni društveni arbitar poželjnih vrijednosti hrvatskoga naroda. Koliko god to surovo zvučalo Maja Sever ili Jagoda Bastalić stvaraju društvenu klimu u Hrvatskoj. Hoće li Maja Sever ili Milorad Šikarić i nadalje odlučivati o stanju duha nacije izravno ovisi, prvo, od političke namjere vladajućih, drugo, od novoga ravnatelja HRT-a. Pa tko voli, nek izvoli. HRT, bez obzira na gledanost pojedinih emisija, pa i cijelih programa, ima infrastrukturu koja presudnu utječe na stvaranje dojma u javnosti, a dojam je u politici i društvenim odnosima najčešće vrlo materijalna kategorija, koja se nakon formiranja u javnome diskursu izravno prenosi i reflektira na sustave upravljanja hrvatskim društvom. Na državnu politiku, na politike u kulturi, obrazovanju, civilnom društvu, gospodarstvu, razvoju odnosa ljudi prema svome narodu, zemlji, svome užem ili širem okruženju, ukratko prema svemu. Razlog tome je što je HRT javna pozornica koja pripremom, odabirom, selekcijom i pružanjem infromacija jednostavno čini neke događaje stvarnima, neke nepostojećima. Tisuće je primjera za to.

Proizvodnja lažne bitnosti

Ako HRT pošalje novinarsku ekipu s kamerama na zagrebački trg i prenese u informativnim emisijma bilo kakav događaj, pa i navodni prosvjed „žena“ protiv Trumpa, kojemu će nazočiti desetak plaćenih aktivistkinja, onda je taj događaj postao relevantan, poruka, nosi određeni značaj, a te žene, koliko god bile realno nebitne a njihove ideje i programi opskurni, postaju važne. A da se na drugom zagrebačkom trgu dogodio skup s deset tisuća ljudi, ako kamere nisu zabilježile događaj i novinari prenijeli informaciju o tome cijeloj Hrvatskoj, jednostavno će ostati da događaja nije bilo. Televizija je zbog toga apsolutna nužnost svakodnevnoga ravnanja ljudi prema svemu izvan njihovoga vidokruga, a poglavito prema društvenim vrednotama i činjenicama.

Krug u upravljanju društvenim procesima se zatvara tako, što tako proizvedena lažna bitnost, kad je već proizvedena i o njoj formiran javni dojam, postaje subjekt u donošenju odluka o politikama, pa i o izravnom utjecaju na programe HRT-a. Krug se tako zatvara, postaje sve nepropusniji što je njegovo polazište podmuklije, a ciljevi u odnosu na proklamacije lažniji, a posljedice takvoga sustava odlučivanja sve pogubnije.

Očekivati zbog toga da se taj krug sam od sebe otvori relevantnoj konkurenciji, da se proširi, da u njemu sudjeluju uistinu relevantni i konkurentni subjekti, bilo personalni, bilo institucionalni, bez intervencija nadležne države je – smiješno. Niti se na taj proces može primijeniti princip autonomije i regularnoga društvenoga konflikta, jer ga ne može biti u situaciji kad je jedini način opstanka tako formiranoga lažnoga dojma, privida – eliminacija pitanja, radoznalosti, konkurencije, takmičenja. Konkretno, očekivati da Radi Borić proradi svijest o društvenoj odgovornosti ili minimum političke etike pa se nakon formiranja opskurne Nove ljevice zahvali na sudjelovanju u Petom danu, je budalaština. Taj kriterij, kao i sve slične etičke, civilizacijske, u konačnici kriterije pristojnosti, Rada Borić i kompanija primjenjuju na – drugima, jednako kao što je primjera radi primjena znanstvene etike na Barišiću, makar i etičkih svetaca poduprtih gomilom nadriznastvenika, težak društveni poremećaj, koji svugdje u svijetu riješava onaj tko je odgovoran za društvena pravila.

A to u uređenom društvu može samo – država.

Odnosno u slučaju Rade Borić – ravnateljstvo i urednička hijerarhija HRT-a. Šutnja o tome, toleriranje takvih incidenata, nužno vodi u razvoj incidenata u pojavu, a pojave u zakonitost. Tako se dobija kvarno društvo kakvo danas imamo.

Jedan od čelnika udruge UiO Krešimir Planinić neki je dan upozorio na posljedice takvoga utjecaja Televizije, iako nije izravno apostrofirao ni HRT ni medije u cjelini. Upozorio je na zastrašujuću politiku državnoga poticanja civilnih udruga, koje dobivaju iz državnoga proračuna milijarde kuna već godinama bez ikakvih valjanih kriterija, bez mjerljivosti rezultata ili ciljeva. Pojmovi kao zalaganje za demokratizaciju, suočavanje s prošlošću, bolje obrazovanje, zalaganje za toleranciju, dijalog, su najobičnije floskule, jer se ni jedan od tihpojmova ne može mjeriti valjanim društvenim ili egzaktnim mjerilima, niti je moguće steći valjani uvid u rezultate takvih programa, a njihova relevantnost se isključivo vrednuje i određuje preko stvarne sprege s medijima, njihove prisutnosti u javnosti i na temeljutoga stečenoga javnoga dojma o njihovoj snazi. Koje u stvarnosti nema.

Tako je postalo normalno da se udruga GONG doslovno uslikava svakodnevno na HRT-u, zatim čitav niz već uveliko notornih „analitičara“ kao što su Puhovski i kompanija, iako se o njihovoj praktičnoj ili društvenoj relevantnosti ne može odavno ozbiljno govoriti. Ista stvar je s navodnim istraživanjima političkoga raspoloženja nacije, ljestvicama popularnosti, rejtingom stranaka i političara, koje su već godinama izraz najobičnije manipulacije i nevjerojatne nesolidnosti, pa i otvorene sprege agencija i Televizije, koja strahovito smrdi na klasičnu korupciju zbog golemih novaca koji se izdvajaju u tu svrhu. Izravno poticani od HRT-a prije svih, zadnjih nekoliko godina u Hrvatskoj su se razvili opasni društveni mutanti antihrvatskih ideja i projekcija, koji upravo zbog te televizijske moći i dojma, postaju snažni moderatori društvenih pa i političkih događaja. A u biti radi se o nekolicini običnih plaćenika kojekakvih struktura o kojima bi svaka relevantna država odavno povela računa i najčešće ih stavila na crnu listu unutranacionalnoga djelovanja. Ako već ne bi u Remetinac.

Zašto ovo sve ističem?

O proceduri izbora rukovodstva HRT-a javno se šuti

Jer se o proceduri izbora rukovodstva HRT-a javno šuti, pri čemu se jedino pozornost usmjerava na imena kandidata, a da se o kriterijima i ciljevima relevantne Televizije ne progovara ni jedne jedine riječi. Kako izabrati ljude ili sredstva za put, ako nemamo pojma kamo idemo, koliko to putovanje traje, što od njega očekujemo i konačno, s obzirom na izazove puta, koju ćemo agenciju izabrati za organizaciju, te koje vozače s obzirom na očekivane zahtjeve? Odgovore na ta pitanja bi istodobno morala poticati i Televizija, zatim sami kandidati, a prije svih vladajuća politika. Nije li vrijeme da se u taj proces uvedu relevantni modeli propitkivanja i odlučivanja, sukladno najboljim europskim stečevinama na kojima su razvijena suvremena europska društva, ona uvjerljivo naprednija od našega. To je istinska europska paradigma, ali ne ona nastala u labirintima birokracije, sama sebi svrhom, već stečevina na kojoj su nastale europske društvene vrednote komplementarne s tradicijom i stečevinama europskih naroda. Nema prihvatljivih europskih niti bilo čijih vrednota, kako ih god nazivali, ako nisu nastale na mjerljivim, provjerljivim i dokazano uspješnim razvojnim iskustvima.

Šute mediji, šuti HRT, šute političari, šute protagonisti, šuti Hrvatska. A ne bi smjela, jer sam dio razloga upravo naveo.

Nejasno je kako je moguće pristupiti izboru novoga rukovodstva bez duboke analize stanja na HRT-u, bez jasno naznačenih i otvoreno raspravljenih elemenata u stručnim i relevantnim krugovima, pogotovo programa te Televizije, te izravne odgovornosti ljudi u toj nacionalnoj instituciji. Cinizam je da aktualni natječaj suhoparno propisuje višegodišnje iskustvo na najvišim rukovodnim mjestima na HRT kao eliminacijsku prednost, umjesto da se postavi pitanje nije li, i to vrlo vjerojatno, višegodišnje upravljačko iskustvo na HRT-u upravo zbog toga što je HRT u tako lošemu stanju, eliminacijski prag za većinu kandidata? Bez zavirivanja u sadržaj ili efekte toga iskustava potpuno je prirodno očekivati da se netko tko je godinama uništavao HRT i hrvatsku društvenu strukturu u samim temeljima, zapravo s tim i sličnim natječajima nagrađuje upravo zbog toga nedjela.

Kao i uspjesi, postignuća, tako i nedjela i slabosti u organiziranom i uređenom društvu moraju imati svoje ime i prezime, i svoje lice. U protivnom dobijamo bezimene rukovodioce i bezlične poltrone. Kako konkretno vjerovati da će sadašnji ravnatelj HRT-a uspostaviti nove, poželjne i u konačnici nacionalno relevantne standarde i ostvariti takav program na HRT-u, ako je nekoliko mjeseci pod njegovim ravnanjem Maja Sever, Novokomet, Stanković, Šikarić i čitav niz takvih radio to što je radio?

U konačnici, kako imati povjerenja u osjećaj odgovornosti aktualne većine u Saboru, ako su na svoje oči doživljavali urlanje i pljesak Maje Sever divljaštvu, na sjednici koju je kao profesionalac pratila, pred svojim stvarnim – vlasnicima, a oni ostali nijemi?

Vrijeme je da hrvatska javnost i narod jasno vidi kriterije na temelju kojih se odlučuje, da vidi jasan proces, da na tome što vidi i zna, a ne samo vjeruje, da može znati da njegova autentična vlast upravlja državom na temelju proklamiranih kriterija koje su ljudi poduprli na izborima, a ne na temelju još jednoga pogubnoga svrstavanja na „naše“ i „njihove“, pri čemu takav odnos stvari nužno pogoduje onome tko trenutno ima bolje pozicije. A to su – njihovi, koji su poraženi na izborima, a prije toga utemeljenjem suvremene hrvatske države, koju već dvadeset i šest godina grickaju kao pirane, a kosti na nogama se već vide.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati