Majmun i slanutak

2

Sjećam se jedne televizijske emisije u kojoj je Miroslav Kutle, tada još uvaženi poduzetnik, objašnjavao kako je biznis nešto poput vožnje na biciklu, prikočiš li naglo – letiš naglavačke. U skladu sa svojom filozofijom, Kutle nije kočio, pa ga je policija na koncu morala skinuti s bicikla. Vidoševićevu lovačku strast nisu mogli zadovoljiti domaći medvjedi i mufloni, pa se otisnuo put žarke Afrike po nosoroga i put ledenog sjevera po polarnog medvjeda. Ako je vjerovati akcijama koje ovih dana poduzima pravosuđe, osjećaj za kočenje zakazao je također i Željku Sabi i Marini Lovrić-Merzel.

Takvo ponašanje naših javnika nije samo nemoralno, nego je i glupo. Nemoral udružen s glupošću još više vrijeđa od samog nemorala ili same gluposti. Začudno je također da se ljudi, koji inače nisu glupi, mogu tako glupo ponašati. Prisebniji ”sisači” državnog proračuna i političkih sinekura uspijevaju trajati dugo, živjeti udobno i bogato, a često i figurirati kao moralne okomice društva. Pa što je to što tjera pojedince iz tog miljea da pogaze sve obzire i zaglave!? U zatvoru, osramoćeni.

U Indiji postoji zanimljiv i domišljat način na koji hvataju majmune. Mamac je i zamka staklenka slanutka. Kada majmun uvuče ruku u staklenku i zgrabi punu šaku slanutka, ulovljen je jer ne može više izvući ruku iz staklenke. Doduše, majmun bi mogao rastvoriti šaku, ispustiti slanutak i izvući ruku isto onako kao što ju je i uvukao, no ne da mu pohlepa. Zanimljiv je taj obrazac ponašanja, čini nam se da ni majmun nije tako glup da se ne bi dosjetio kako može osloboditi ruku. Očito, priječi ga nešto jače od majmunskog razuma da to učini. Majmunska pohlepa.

U osnovi nema bitne razlike između javnika uhvaćenih s ”prstima u pekmezu” i majmuna uhvaćenih s prstima u staklenci sa slanutkom. Isti je taj poriv koji im ne da u presudnom trenutku pribrati se, stati i povući pohlepne prste k sebi. Možda tim izjednačavanjem činim malu nepravdu majmunima, jer oni žive na taj način da uzimaju hranu gdje stignu, no gotovo sam siguran da sit majmun ne bi vadio slanutak iz staklenke samo zato da bi nakupio hrpu slanutka koji ne može pojesti da živi sto života. Dok ljudi upravo to čine.

Ipak, nekako su mi simpatičniji ti pali moćnici, raskrinkani i poniženi, od onih koji uvijek znaju mjeru i vješto brode visokom politikom, superiorno se smiješe s ekrana puku, kojeg bezočno lažu. Od nepoštenog političara odvratniji je samo vječito pošteni političar, koji se obogatio fantastično povoljnim kreditom od, recimo, Posmrtne pripomoći ili nekom sličnom kombinacijom. Takav se nekim čudom uvijek nađe na pravoj, pobjedničkoj strani. Bez obzira gdje je malo prije bio i što je govorio. Ono što je porazno u svemu tome jest činjenica da se s vremenom kriteriji srozavaju i da ljudi od istaknutih osoba sve manje očekuju. Nekoć su zbog običnog preljuba propadale karijere, danas ni zatvorski staž zbog krivičnog djela nije nepremostiva prepreka za povratak u političku arenu.

Stoga se katkad stječe dojam da ni oni koji su pali nisu pali toliko zbog lopovluka koliko zbog toga što ih je ruka, koja pomiče figure po šahovnici, jednostavno odlučila žrtvovati radi nekog samo njoj znanog dobitka. Što, opet, ne znači da nisu majmunski pohlepnu gurali ruku u staklenku sa slanutkom. Jesu.

 

Damir Pešorda/hrsvijet

facebook komentari

  • Postoji slična zgoda sa Labradorom… Labradorska pohlepa je tolika da na kraju, nakon što sve pojedu, pojedu sami sebe pojedu … do smrti

  • Postoji slična zgoda sa Labradorom… Labradorska pohlepa je tolika da na kraju, nakon što sve pojedu, pojedu sami sebe pojedu … do smrti