Mali biskviti i životinjsko carstvo

0

Svršetkom svibnja 2014. u Hrvatskoj

Đaci pišu testove i “eseje” na državnoj maturi, koja je nepotrebna izmišljotina s opakim ciljem maltretiranja djece u trenutku kada jadna misle da su se zauvijek riješila neudobnih školskih klupa, to jest stolaca tako dizajniranih da ikrivljuju kralježnicu dugih dvanaest godina – usporedo s prenatrpanim i nepreglednim školskim programom koji bezbrojne činjenice stavlja u krupni kadar a potpuno zanemaruje široke planove znanja i razmišljanja, nema pojma o komparativnom pristupu, pa je rezultat takav kakav jest. Uz udžbenike koji nisu pisani za djecu, a za koga su pisani ne znam.

Mali biskviti i životinjsko carstvo

Dok tako đaci obavljaju državnu maturu, aktualna državna vlast i njezine perjanice ne mogu riješiti ni jedan test niže razine iz matematike i hrvatskoga jezika, a o gospodarstvu da i ne govorimo. Nakon što su se crveni aktualci posvađali sa svim slojevima hrvatskoga društva i kada su vidjeli da je njihov posao obavljen te da više nemaju što uništiti – okrenuli su se prema sebi i počeli se međusobno uništavati, što je poznato iz prirodopisa. Ne radi se tu o sudaru onih u Vladi koji uzimaju lijekove i onih koji su ih prestali uzimati, ne radi se – osim djelomično – ni o sukobu prastarih komunističkih kadrova s mlađim komunističkim naraštajem divljega hrvatskog kapitalizma, ne, ne radi se tu o koncepcijama ovakvim ili onakvim, nego o divljoj uličnoj tučnjavi gubitnika koje više ni formalno ne zanima Hrvatska nego isključivo uspjeh u unutarstranačkim okršajima.

Razina na kojoj se vodi rat niska je i prostačka, optužbe teške i podmetanja grda, masne laži na obje strane – a obje imaju putra na glavi. Više je dostojanstva bilo u svojedobnim tučnjavama između Peščenice i Volovčice kada su pobjednici u antičkoj maniri dopuštali gubitnicima da pokupe svoje ranjene i polumrtve.

Teško je i pratiti što je tko rekao, što je tko znao i nije znao, tko je komu davao kredite i biskvite.

Prosječnom čitatelju i gledatelju kao što sam ja, ostalo je u pamćenju samo da je riječ o nekom Kreši i o Krašu, da se radi o sukobu malih biskvita i životinjskoga carstva, što se ukazuje kao sjajna metafora cijele ove esdepeovske gungule. Tko će pojesti male biskvite, vidjet će se u ubrzo. Gorska služba spašavanja je u pripremi.

Ako u SDP-u i ima nešto razboritih ljudi kojima je jasno da vlast moraju predati u ruke onih od koje su ju dobili, to jest narodu, te da su izvanredni izbori neminovni, onaj blesavi i iracionalni veći dio odbija i pomisao da se skine prije redovitih izbora. Pa kada mali biskviti i pomisle da bi možda ipak trebalo na izbore, odmah ih pozove na red Vesna Pusić koja drži najveće resore u Vladi u trenutku kada se i njezina zanemariva strančica raspada, u trenutku kada ima jedan posto potpore birača, a možda ni toliko.

Lijeva politička scena ovih je dana nalik na dvorišta poplavljenih nesretnih ljudi u Posavini – na sve strane izbacano promočeno pokućstvo, mulj i blato, uništena vozila, prazne štale i još gdjekoje ukočeno prase koje se nije uspjelo spasiti. Usred te katastrofe još je jedino na nogama i na štiklama Mirela kao zalog održive lijeve opcije.

Ne dajmo im da uđu u puno ljeto

Da su prijevremeni izbori trebali biti održani prije, točno je. No kada već nisu održani prije (godinu dana) onda nikako ne smiju biti održani poslije, to jest poslije ljeta. Prijedlog oporbe da budu održani zajedno s predsjedničkim izborima jest razborit i bio je prihvatljiv prije zadnjih događaja koji su potpuno slomili aktualnu vlast. Sada je situacija drukčija i treba ići na izbore za Hrvatski sabor usred ljeta.

Naime, u Hrvatskoj se vlast opet jednom valja po ulici. Pitanje je sada hoće li ju tko pokupiti ili će svi po modernoj hrvatskoj navadi otići na more. I Slovencima je drago (hrvatsko) more, pa opet idu na izbore usred ljeta.

Kolinda će do nogu potući Josipovića

Po anketi koja je plasirana u medijima, Kolinda Grabar Kitarović već se sada opasno približila Josipoviću, a da praktički ni riječ nije Josipovic Kitarovicrekla niti se pojavila u velikom intervjuu na Josipovićevoj HTV, niti plovila Jadranom na pričuvnoj jahti, niti davale izjave o najnovijim zbivanjima u Hrvatskoj, niti je uopće osobno izjavila da ide u utrku – premda treba vjerovati onima koji tvrde da se definitivno odlučila.

Ako u takvim okolnostima Kolinda početkom lipnja 2014. zaostaje samo deset posto za Josipovićem kojemu stoje na raspolaganju svi mediji ovoga svijeta, zamislite samo koliko će za dva mjeseca Josipović zaostajati za Kolindom. Bit će jako, jako daleko iza nje. Pa zato treba reći na vrijeme: ako se ne dogodi nešto doista nepredvidljivo, Kolinda Grabar Kitarović bit će prva hrvatska predsjednica.

„Generali”

Gledao sam prvu epizodu HTV-ovih “Generala”, a to je ujedno i zadnja koju ću vidjeti. Sažeto: sve ono što se u vrijeme suđenja hrvatskim generalima provlačilo u medijima i na sudu kao neupitni crimen, a na kraju se pokazalo kao debela laž i podmetanje – sve je to u ovoj seriji HTV-a i Hrvoja Zovka opet isplivalo na površinu kao reciklirana sumnja koja treba valjda mlađe naše suvremenike uznemiriti i učvrstiti u uvjerenju da su pristaše teorije o Hrvatskoj nastaloj na zločinu bili barem donekle u pravu, da je Gotovina bio kriminalac na privremenom radu u Francuskoj, da je Hrvatska vojska počinila grozne i masove zločine poslije Oluje, da je Hrvatska doživjela moralni krah – kao što u uvodu u seriju kaže Ivica Đikić, glavni urednik Pupovčevih “Novosti”, baš dobro izabrana moralna osoba za komentar o Domovinskom ratu.

I taj Đikić kojega je široka publika prvi put vidjela, a bolje da nije, i bivši gradonačelnik SAO-Knina Dragan Kovačević u čije su vrijeme Hrvati mučeni u kninskom zatvoru, bili su potrebni seriji “Generali” da uspostavi “ravnotežu” prešućujući kontekst koji je ostao nepoznatim, ubijanje i progon Hrvata iz okupiranih SAO područja početkom devedesetih, gdje su tisuće njih ubijene čak i nakon dolaska snaga UN. Tako neuki naš mlađi suvremenik može doznati samo o navodnim strašnim zločinima Hrvata 1995., a da ni jednom nije spomenuta kronologija, ni broj stradalih uz šest žrtava iz Grubora, da ni jednom rečenicom nisu dane prave dimenzije događaja prvih tjedana nakon Oluje.

Seriju poput “Generala” mogao je proizvesti zluradi BBC, ali ju nikako nije mogao objaviti HTV. U svemu, “Generali ” su soft verzija krivotvorine poput one koja se zvala “Oluja nad Krajinom”.

Jugoslaveni

Nisam vidio sada već pomalo daleki nastup jugoslavenske lingvistice u “Nedjeljom u dva”, nisam vidio jer tu emisiju nikada ne gledam zbog voditelja. A dotičnu jezičarku kojoj ni ime više ne navodim jer nije zaslužila, mnogo sam puta spominjao u ovoj rubrici pa i podnio državnom odvjetništvu tužbu protiv ondašnjih perjanica Ministarstva kulture koji su sufinancirali knjigu “Jezik i nacionalizam” sa stajalištima protivnim hrvatskom Ustavu, hrvatskom narodu, hrvatskom jeziku i zdravom razumu.

Koliko čujem spomenuta (nespomenuta) osoba i dalje jaše na svojoj teoriji, pa nije čudo da je napokon dospjela i na male ekrane, kod voditelja koji vjerojatno za nju ima velike simpatije. Da ponovim jednostavnu pouku: tvrditi da su hrvatski i srpski jezik jedan jezik, znači tvrditi da su srpski narod i hrvatski narod jedan narod. Povijest je pokazala kamo to vodi. Pokazala je da Hrvati nikada ništa slično nisu prihvatili ni ne će, a nisu ni Srbi, nego su potonji promovirali srpskohrvatski naziv samo kao prijelazno razdoblje prema srpskom na cijelom irinejskom području.

Nedavnih mi je dana došla u ruke knjiga “Jugoslovenska Književnost” (baš tako piše), a našao sam ju u jednom podrumu. Napisao ju je Pavle Popović i očito je bila čitana jer primjerak koji sam našao pripada petom izdanju. Tiskana je u Beogradu, 1930. U prvoj rečenici se kaže da “jugoslovenska književnost vodi poreklo od 9. veka.” Iz starih vremena spominje se “takozvana baščanska ploča na ostrvu Krku”, na “zapadnim stranama” koje se definiraju kao Dalmacija, Istra i Hrvatska.

Prvu jugoslovensku zajednicu stvorio je preporoditelj Trubar i od tada postoji jugoslovenska misao kao “veliko buđenje i oslobođenje ljudskog uma.” I tako dalje, sve do zaključka ovoga mnogo lepog naučnog dela. Taj zaključak vodi računa o krizi, recesiji i štednji, pa se kaže: “Srbi, Hrvati i Slovenci imaće jednu zajedničku književnost. Od sada će biti jedna za celinu našega naroda. I sve će to ostati jedno – u ime Boga.” (Netko tko je čitao prije mene, napisao je olovkom vrlo prostačke ali točne riječi uz “celinu našeg naroda”.)

Tu istu teoriju zastupa nespomenuta jezičarka koju HTV promovira u povodu samo urednicima poznatom, i to u trenutku kada je i vrapcima na krovu jasno da cijela ova jugoslavenska nacionalistička garnitura na vlasti i umedijima ide putem strmoglavim i da će za vječna vremena završiti na smetlištu povijesti. Ili je možda riječ o novoj, očajnoj pripremi za još jednu agresiju na hrvatski jezik, kao što je bila ona u drugoj polovici osamdesetih prošloga stoljeća – baš u pravo vrijeme, kada je i inače već iziritirani hrvatski narod bio pred eksplozijom.

Ovako ili onako, očito je da Jugoslaveni odjeveni u regionaliste ne odustaju čak ni kada je hrvatski jezik upisan u hrvatski Ustav i kada je jedan od službenih jezika Eunije. A i Eunija ne pomaže previše jer se na njezinu tlu nalazi međunarodni sud čije je tajništvo dalo da se francuski tekst prvostupanjske presude hercegbosanskoj šestorki prevede na engleski, ali i na nepostojeći” bhs” jezik, što je flagrantno kršenje prava zatočenih Hrvata iz BiH koji govore, pišu i misle hrvatski.

Usporedo na HTV-u nastupa jezičarka koja drži, ni više ni manje, nego da Hrvati ma gdje se nalazili – pa i u Hrvatskoj – nemaju pravo svoj jezik nazivati hrvatskim. Osim te jedne jedine jezičarke, u Hrvatskoj postoje i mnoge jezikoslovke, a one nikada ne će negirati posebnost hrvatskoga jezika. Ali njih se ne poziva u studio HTV-a.

Hrvoje Hitrec/hkv

facebook komentari