Malo snijega u gorskim predjelma, kiša suza na Pantovčaku

1

H. Hitrec – Hrvatske Kronike: Prema svršetku siječnja 2015.

Vrlo ljigavo vrijeme s malo snijega u gorskim predjelima, kiša suza na Pantovčaku gdje savjetnici i njihov šef i nadalje sjede u šoku jer se možda još nešto može dogoditi, možda nije sve izgubljeno, eto i Krunislav Olujić veli da je izbor Kolinde Grabar Kitarović nelegalan, eto ni Pupovac ne misli da je Kolinda dobar izbor, u Beogradu su vrlo nesretni i pakosni a Milanović očajan.

Za toga dečka još ima nade, kažu liječnici, eto je Ivica Kostović u intervjuu ustvrdio da se ljudski mozak razvija do tridesete godine, a nekima očito treba znatno dulje pa treba pričekati da se taj mozak razvije u tišini oporbe nakon skorog gubitka parlamentarnih izbora.

Iz medija, a posebno s info-HTV-a ne može se saznati što je s Kolindom, gdje se kreće, kamo ide, kakvo je njezino osiguranje i postoji li uopće, samo se od labradorskih novinskih kolumnista mogu čuti prikrivene i neprikrivene uvrede, maroderski pogane. Više se može pročitati u beogradskim tiskovinama koje su se bacile na hrvatsku predsjednicu svom silom četničke strasti – posebno one bliske Nikolićevu šegrtu Vučiću. Ne prezaju od laži i podmetanja. Ne nazivaju je hrvatskom predsjednicom niti Kolindom niti KGK niti Kolindom Grabar Kitarović nego toplim i bliskim izrazom „ta žena” koja „mora paziti što govori”u čemu se i ne skriva otvorena prijetnja paternalistički srbijanska i srpska.

Opet je jednom kao 1991. Srbija zagrijala za sada verbalne tenkove i vrlo se uzrujala od spoznaje da netko ondje u Zagrebu Srbe proglašava političkim Hrvatima, što je neoprostivo i udaljava nas od neumrlih velikosrpskih ciljeva. Nazivati Srbe Hrvatima, pa makar i političkim, znači priznati postojanje hrvatske nacije, a to ne ide jer bi dalo do znanja da se kotač okreće u krivom smjeru, ne ide jer ni hrvatskoga naroda nema kao ni hrvatskoga jezika, a nekmoli neke nacije u koju bi sada Kolinda i slični starčevićansko-ustaški elementi htjeli utrpati i hrvatske državljane srpske narodnosti, ma hajte.

A da se stvari u Hrvatskoj ne razvijaju dobro, tačno je. Taj Pupovac kojemu smo obilno davali i podržavali, ne samo da nije uspio izboksati konstitutivnost nego se i zapetljao kao pile u kučine! A neko se vrijeme činilo da bi mogao uspjeti, pa imao je potporu srbofila i jugofila (svejedno) u samoj Hrvatskoj, pa ti su ljubitelji bili na vlasti i još su makar je jedan otpao, i to ne bilo tko nego Josipović koji se predstavljao našom uzdanicom pa i jest zajedno s Irenejom pisao novi Ustav o komadanju Hrvatske. Pa šta se to događa, braćo!

Tako razmišljaju u Beogradu, tako se jedna država istočno od Hrvatske miješa u unutarnje stvari naše zemlje. A što jest istina, da budemo točni? Istina je da dvadeset do dvadeset i pet posto Hrvata nisu politički Hrvati. To je tragedija koja prijeći završno oblikovanje moderne hrvatske nacije i potpune njezine samosvojnosti.

Policijska država

Svi se pomalo zgražaju nakon što je policija uhitila prosvjednike u Puli, a njihovi transparenti nisu bili čak ni slični onim splitskim prije predsjedničkih izbora zbog kojih su ostojićevske snage reda strpale u maricu mlade ljude koji su naivno mislili da žive u slobodnoj zemlji. U Puli su natpisi bili vrlo obzirni, benigni. Spominjali su vrtiće i političku trgovinu, pa ipak završili u buksi u vrijeme Milanovićeva posjeta nepouzdanim istarskim saveznicima. Prosvjednici čak nisu stigli ni na ekrane HTV-a, koliko sam vidio, ali čujem da je sliku prenijela sjevernokorejska televizija s meni nerazumljivim komentarom. No po smiješku spikerice moglo se zaključiti da je komentar pozitivan glede hrvatskih represivnih sila.

U istom pjong prilogu pojavio se navodno i Ranko Ostojić, ali je to neprovjerena vijest.

Pustimo Ranka i rankoviće koji na opisani način rade u korist propasti lažnih socijaldemokrata i lažnih zagovornika demokracije, pustimo vrtiće sve dok rankovići ne počnu hapsiti malu djecu, i pođimo u grad koji je davno nastao ispod frankopanskoga Trsata. U Rijeku. O pozorišnom upravniku bivšega HNK u Rijeci već sam pisao i govorio, u međuvremenu se umiješali vjernici i dragovoljci, došlo je čak do sukoba na kazališnoj ljevici jer su suprotiva upravniku pojavili šnajderi koji slično razmišljaju o Hrvatima ali su im Frljićeve metode odiozne jer previše otkrivaju i njih same – pa kada Šnajder navodno upućuje Frljića da ide ubijati ustaše na Velebitu, nije jasno misli li se na Velebitski ustanak između dva svjetska rata, ustanak koji je tada podržala i komunistička partija, ili na Markačeve branitelje koji su držali i zadržali Velebit u Domovinskom ratu, ili su se u zadnje vrijeme pojavili sumnijivi planinari.

Da je Frljić velikosrpski provokator i mrzitelj svega hrvatskog, jasno je i jednima i drugima i trećima, ali da je potencijalni terorist saznao sam i ja tek u televizijskoj emisiji „Bujica” gdje je emitiran njegov razgovor vođen u Novom Sadu, čini mi se. Dotični je pozorišni upravnik nakon kreveljenja o srpskohrvatskom i groznoj situaciji u Hrvatskoj glede nevoljkoga povratka njezina u Jugoslaviju, izjavio da se će se to stanje riješiti silom.

Zamislite sada da se u ovoj islamističkoj ekspanziji i terorističkim prijetnjama na nekoj televiziji u susjednoj državi pojavio vehabija s dugom bradom i rekao da grozno stanje s užasnom kršćanskom većinom, dotično katoličkom, u Hrvatskoj treba riješiti silom. Bi li onda rankovići u protudžihadističkom zanosu međunarodnoga karaktera promptno reagirali, barem se oprezno oglasili? Naravno da bi. No kada netko kao Frljić zaziva isto, a još je i u Hrvatskoj i lako dostupan, što rade Ranko i policija pod njegovim nadzorom? Ništa. Ne gledaju „Bujicu”. Ne čitaju. Ne rade ništa.

Kakva je razlika između hipotetstog vehabije i stvarnog Frljića? Razlika je u tome što Frljić zastupa velikosrpsku misao i to usred Hrvatske, zastupa silu i nasilje nad Hrvatskom i Hrvatima svjestan da je na njegovoj strani hrvatska Vlada, ministar unutarnjih poslova, ministrica kulture i mediji koji su upravo u ovom slučaju pustili s lanca prljave male labradore, u međuvremenu nešto zaspale ili grogirane rezultatom predsjedničkih izbora. Da može sigurno haračiti po Rijeci i Hrvatskoj, dokaz je i opet policijska intervencija nakon što je upravnik pozorišta silom istrgnuo iz ruke mobitel gledateljici koja je snimila maloljetnicu u blizini golih glumaca s imenima svojih kolega na stidnim mjestima. Što je uradila policija? Pa uhitila je ne pozorišnog upravnika nego snimateljicu i odvela u policijske prostore.

Velim, da nije „Bujice” i Bujanca stvari bi bile – ma koliko odvratne – zadržane u okvirima već običajnog razaranja hrvatske kulture i države naoko nenasilnim kazališnim načinima, ali su ionako nepodnošljive gornje granice petokolonaša sada probijene i objašnjene na jednostavniji način. Riječ je o terorizmu. Ako državna vlast ne reagira na terorističke prijetnje, onda je u istom kolu. Ne velim u kozaračkom kolu, budući da bi to bio eufemizam.

Na kraju: HTV je vjerojatno bio u posjedu inkriminirane snimke, ali ju je jednostavno – zatajio od hrvatske javnosti.

Gospodarski pojas

Idemo malo preko puta Rijeke, ne na kvarnerske otoke nego na pučinu pa do Italije koja ima gospodarskih i financijskih problema ali i za to vrijeme mirno gospodari hrvatskim gospodarskim pojasom a bogme i epikontinentalnim. O pojasu i pojasevima u hrvatskim medijima i na političkim binama nema više ni riječi, baš kao da Hrvatska gospodarski pojas i nema. Pa i nema ga. I tako, dok mi izvlačimo sredstva iz fondova EU i teško što izvučemo, Talijani izvlače pune mreže riba i morskih plodova. Kad ribe pitaju zašto idu u Italiju a ne u Hrvatsku kojoj pripadaju, talijanski ih ribari udare veslom da zašute ili ih upute u tajnu skrivenu u hrvatskim pregovorima za ulazak u Uniju. Tada ribe zauvijek zatvore usta.

Lika i njezina Crkva

Bogovic LikaBiskup Mile Bogović slavi okrugle jubileje – pedeset godina u svećeničkom pozivu, petnaest godina na biskupskoj časti, sedamdeset i pet godina života, devet godina u upravi Hrvatskoga kulturnog vijeća. Nedavno je u Zagrebu, u dvorani Hrvatskoga slova, predstavljena njegova nova knjiga „Lika i njezina Crkva u prošlosti i sadašnjosti”. Prepuna dvorana ne samo Ličana, predstavljači povjesničar dr. Željko Holjevac, neizostavni dr. Ante Bežen i ravnatelj Državnog arhiva u Gospiću, Ivica Mataija.

Na Beženov šlagvort o Bogoviću kao velikom čovjeku, biskup uzima riječ i kaže: „Došli ljudi u jedno naselje i pitali mještane je li se kod njih rodio neki veliki čovjek. A mještani odgovaraju: Ne, kod nas se rađaju samo djeca.” I tako uz obvezatne pošalice (Tko nije Ličan taj je bezličan), uz pjevanje „Vile Velebita” koja je u naslovu udruge Ličana u Zagrebu, polazi promocija prema ozbiljnim temam, povijesti Like, Krbave i Gacke s još jednim podsjećanjem na fascinantnu živost srednjovjekovne Like s bogatim gradovima, o turskom razdoblju i kršćanskoj rekonkvisti, o nepobitno dokazanoj činjenici da je Gospić nazvan po Gospi (što tvrde i turski zemljovidi), o Crkvi u Lici u 18. i 19. stoljeću, o nasiljima u prošlom stoljeću i spaljenim crkvama u srpskoj agresiji koja je Liku prepolovila ma točno napola od sjeveroistoka prema jugozapadu, o gradnji Crkve hrvatskih mučenika u Udbini odakle su Hrvati bili istjerani još 1942. a nisu se mogli vratiti sve do 1995., o Priboju u koji se nikada nisu vratili, sve praćeno upečatljivim fotografijama, zapisima, svjedočanstvima.

Budući da ponešto o tome znamo ili mislimo da znamo, a ne znamo, posebno me je stala zanimati priča o gradnji crkve na Plitvicama. Da, a gdje je ta crkva? Nema je. Storija počinje 1895. kada je „Društvo za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera” naumilo na Plitvicama sagraditi crkvu. Godinu poslije ondje je slavljena glagoljska misa u improviziranoj kapeli, a sljedeće podignuta privremena kapelica pokraj hotela. Herman Bolle projektira crkvu, ali je do 1910. skupljeno premalo novaca. Dolazi Prvi svjetski rat, u međuraćju se nešto poduzima, ali ne i realizira, Drugi svjetski rat zaustavlja planove, a poslije njega nije bilo inicijative za gradnju crkve na Plitvicama jer to – kako reče režim – narodu nije potrebno.

Odmah nakon Oluje opet se razmišljalo o crkvi, ali se i samostalna hrvatska država pokazala tvrdim orahom. Osnovana je župa, sagrađen i Pastoralni centar, ali crkve nema pa nema. Zar ni danas „narodu nije potrebna”? Indikativan je zapisani razgovor biskupa Bogovića i ravnateljice Parka održan u svibnju 2013. Ravnateljica veli doslovno da crkva nije potrebna i Park može biti bez nje kao i do sada. I tako još nema crkve, ali Mile Bogović tvrdi da će je biti. Može mu se vjerovati.

Hrvatski iseljenički zbornik 2015.

HIZ 2015 naslovnica vKao i uvijek odlično uređen, pod rukom Vesne Kukavice. Na naslovnoj stranici portret bana Ivana Mažuranića čiji književni i politički udjel u hrvatskoj povijesti iscrpno objašnjava tekst u zborniku. Jedan je to od mnogih priloga na četiri stotine stranica, i povijesnih i suvremenih, pregleda kulturnih zbivanja u Hrvatskoj i književnoga rada Hrvata izvan domovine, priča o sudbinama hrvatskih iseljenika od kojih me privukla ona o hrvatskoj javnosti nepoznatoj bitki za Kalgoorlie u zapadnoj Australiji na Goldfieldsu.

Ksenofobični Australci britanskoga porijekla izazvali su 1934. sukob s doseljenicima s juga Europe, a u pucnjavama i tučnjavama bijaše i mrtvih, među trojicom i Hrvat Josip Katić iz Baćine. Bio je to ujedno i kraj ideologije „Bijele Australije” na nalazištima zlata. Australija se u međuvremeno podosta promijenila, pa je devedesetih gradonačelnikom Kalgoorliea postao Hrvat Ron Jurjević.

Spomenimo da su u britanskom dominionu, Australiji, za vrijeme Prvoga svjetskog rata svi Hrvati bili otjerani u logore kao „Austrijanci”, znači ratni neprijatelji. Isto se s mnogo gorim posljedicama dogodilo Hrvatima u Kanadi koji se bili odvedeni u logore na sjeveru gdje su umirali od hladnoće, a i sudbina preživjelih nije bila bolja. Dok su oni nestajali u ledu, u Chicagu je 1915. je održan sabor za zajedničku državu južnih Slavena, to jest Jugoslaviju, na kojemu se sudjelovali i Hrvati (uz Slovence i Srbe). Donijeli su rezoluciju, a potom je se odrekli. I Hrvati i Slovenci i Srbi. Ali je rezolucija ipak „značila veliku pomoć Jugoslavenskom odboru u Londonu”. Tako se, znači, Hrvate ubijalo u tuđini, a kada ih nitko nije ubijao, pobrinuli bi se da sami postave zamku hrvatskoj budućnosti. I tek onda shvatili što su učinili.

[ad id=”40551″]

Hrvoje Hitrec

facebook komentari

  • Herceg-Bosna

    pošto ima puno za čitat, neda mi se, uh

    al vidi yusufa i stasa hahhaha ko na kraljevskom balu, hahahhahahahaha