Pratite nas

Vijesti

Maloljetnice iz BiH u paklu prostitucije: Samo sam željela umrijeti!

Objavljeno

na

“Moje tijelo postajalo je sve gore i gore, a moja duša već je bila umrla. Kako se mijenjao moj izgled, tako se mijenjao i moj status. Iz bara sam prešla na ulicu. Moje tijelo bilo je isprženo čikovima cigareta, izrezano, uništeno”, povjerila se u pisanoj ispovijesti jedna djevojka koja je prošla kroz pakao trgovine djecom.

Ona je kao šesnaestogodišnjakinja iz siromašne porodice na prevaru odvedena iz BiH u Italiju i prodata. Deset godina je prisiljavana na prostituciju, njeni vlasnici su se mijenjali, život joj je pretvoren u pakao, a kako je napisala, jedini spas bila je smrt.

„Debeli čovjek koga su zvali Toni, prodao me u drugi grad. Bila sam u jednom noćnom baru plesačica i prostitutka. Do iznemoglosti. Stalno sam živjela u strahu da će me ubiti, jer su mi prijetili da, ako se ikome požalim, da ću nestati. Više nisam imala ni osjećaj ljubavi za moje u Bosni. Samo sam željela umrijeti, a nisam imala hrabrosti oduzeti sebi život. Dvadeset i šest godina, a postala sam stara. Jedna ulična racija i mene je pokupila. Našla sam se u policijskoj stanici. Potražila sam od njih pomoć”, napisala je ova mlada djevojka koja je uspjela da se vrati kući u BiH i nakon nekoliko godina rehabilitacije, i normalnom životu. Mnoge druge djevojke nisu imale sreće kao ona.

Prema podacima Ministarstva bezbjednosti BiH u većini registrovanih slučajeva trgovine ljudima se vrbuju maloljetnice iz porodica sa jednim roditeljem, pretežno majkom, koje su u stanju socijalne potrebe ili su na neki drugi način ranjive, zatim djecu iz siromašnih porodica pa čak i osobe sa invaliditetom. “Sve počinje kroz vrbovanje u lance organizovane prostitucije navikavanjem potencijalnih žrtava na uzimanje alkohola i droga, kroz vršnjačko druženje i rano stupanje u seksualne odnose maloljetnica nakon čega žrtve postanu predmet ucjena. Mnoge maloljetnice se snimaju u situacijama koje nisu društveno prihvatljive, te se ti snimci koriste kao ubitačno oružje za ucjene i nagovaranje na maloljetničku prostituciju”, naveli su iz Ministarstva.

Predsjednica udruženja Mreža Ring Mara Radovanović navodi da se tačan broj žrtava trgovine djecom radi maloljetničke prostitucije ne može utvrditi. Ipak, ono što je zbrinjavajuće, napominje Radovanovićeva, je činjenica da se sve više djece iz BiH nalazi na meti trgovaca maloljetnicima. ”Nekad je bilo više slučajeva da se djeca dovode iz drugih zemalja u BiH, a danas je potpuno drugačije. Trenutno imamo situaciju u kojoj većinu žrtava trgovine djecom predstavljaju maloljetnici iz BiH. Pored prosjačenja, najveći broj djece, pogotovo djevojčica završe u rukama ljudi koji ih kasnije iskorištavaju radi prostitucije ili pornografije. Prema podacima koje sam sakupila od kolega iz inostranstva, mnoga djeca iz BiH su primorana da se bave prostituciom u zemljama kao što su Italija, Njemačka, Švajcarska, čak i Kanada, a u posljednje vrijeme sve više maloljetnika iz BiH završi na ulicama Kipra”, govori Radovanovićeva.

Prema njenim riječima, ogroman problem predstavlja nerazumijevanje zakona u RS i FBiH kada su u pitanju djela trgovine ljudima i zbog toga se mnogi optuženi izvuku tako što im se sudi za blaža djela poput navođenja na prostituciju, upoznavanja djeteta sa pornografijom ili zapuštanja i zanemarivanja djeteta. “Ovo su veliki propusti koji se moraju što prije rješavati. Čak se dešavalo da se donese presuda u kojoj se navodi da je djevojčica od petnaest godina, koja je inače bila žrtva trgovine ljudima i koja je bila prisiljena da se bavi prostitucijom, to radila dobrovoljno. Ovaj primjer sve govori, jer bi trebalo da se smatra da je svako mlađi od osamnaest godina žrtva trgovine ljudima, a to se kod nas ne radi i zato nemamo tačnu evidenciju o trgovini ljudima,” navodi Radovanovićeva.

2b47353ee362d64e66796c125db5378f_view_articleU UG Nova generacija iz Banjaluke dosta pažnje posvetili su djeci koja su bili ili su potencijalne žrtve trgovine ljudima, najviše kroz rad “Prihvatne stanice za djecu zatečenu u skitnji i prosjačenju”, te rad “Dnevnog centra za djecu ulice”. Izvršna direktorica ovog udruženja Maša Mirković objašnjava da je seksualna eksploatacija vrlo česta pojava u našem društvu. Ona naglašava da je jako teško doći do dokaza koji ukazuju na ovaj vid eksploatacije, ali ono što je važno znati jeste da se trgovina ljudima ne odvija samo preko granica BiH nego i unutar nje, te da je jako bitno raditi na rahabilitaciji ove djece. “Posljedice su vrlo teške i traumatiče kako za djecu tako i za odrasle, ali se kroz rad stručnjaka koji su obučeni za rad sa žrtvama nasilja i seksualne eksploatacije mora neprestano raditi na njihovoj rehabilitaciji i resocijalizaciji”, kaže Mirkovićeva i dodaje da su slučajevi trgovine ljudima obično prekogranične prirode.

“Bosna i Hercegovina je u uglavnom zemlja tranzita ili odredišta za žrtve koje dolaze iz zemalja Istočne Evrope. Međutim, u proteklih nekoliko godina se javio novi fenomen u Bosni i Hercegovini, a to je trgovina ženama i djevojkama koje se vrbuju u lance trgovine ljudima na lokalnom nivou u cilju seksualne eksploatacije u drugim dijelovima zemlje. Dok je broj identifikovanih stranih žrtava u stalnom opadanju, broj građanki Bosne i Hercegovine koje su identifikovane kao žrtve trgovine ljudima unutar granica Bosne i Hercegovine je u stalnom porastu. Ogromna većina žrtava trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini se vrbuje i postaju predmet trgovine u cilju seksualne eksploatacije”, naglasila je Mirkovićeva za eTrafiku.

Savjetnica za borbu protiv trgovine ljudima u Misiji OSCE-a u BiH, Selma Zeković rekla je da se može primijetiti veliki broj djela koja se odnose na seksualno iskorištavanje koja su posljedica trgovine maloljetnicima. Ona objašnjava da je danas u Bosni i Hercegovini tipična žrtva trgovine ljudima državljanin BiH, dijete mlađe od osamnaest godina, prisiljeno na seksualno iskorištavanje unutar države.

“Taj zločin sve više je vezan za pojedince ili male grupe ljudi koje zloupotrebljavaju povjerenje svojih žrtava, pri čemu se žrtve često drže na skrovitim mjestima, kao što su privatni stanovi ili vikendice. Pošto interna trgovina ljudima, za razliku od međunarodne, postaje sve veći trend u svijetu, donose se relevantni međunarodni propisi kojima se uspostavlja protivteža toj promjeni u načinu djelovanja. To se sada mora dogoditi i u Bosni i Hercegovini. Trenutno je prioritet da se donesu izmjene i dopune krivičnih zakona na nivou entiteta koje bi definisale trgovinu ljudima u skladu sa međunarodnim standardima. Naime, ovdje je problem u tome što su samo na nivou BiH i od nedavno i u Brčko distriktu i RS krivični zakoni usklađeni sa konvencijom UN-a i Evropskom konvencijom o borbi protiv trgovine ljudima. Još ostaje samo Federacija da usvoji izmjene, te da se vidi kako će ići implementacija na ostalim nivoima”, rekla je Zekovićeva.

U posljednjem izvještaju Stejt departmenta navedeno je da je BiH izvor, odredište i tranzitna tačka za trgovinu muškarcima, ženama i djecom, žrtvama seksualne eksploatacije i tjeranja na prisilni rad. “Žene i djevojke državljanke BiH su u raznim motelima, privatnim stanovima i na benzinskim pumpama širom zemlje podvrgnute seksualnom zlostavljanju, a sve je veći problem i tjeranje na prisilno prošenje romske populacije od strane organizovanih kriminalnih grupa”, istaknuto je u izvještaju. Osim državljana BiH, naglašeno je da su žrtve trgovine u svrhe seksualnog iskorištavanja državljani Srbije, Bugarske, Njemačke i Ukrajine, dok su žrtve iz BiH iskorištavane u Srbiji, Sloveniji, Makedoniji, Azerbejdžanu, Hrvatskoj, Španiji, Italiji i u još nekoliko drugih zemalja Evrope.

Posebno je zabrinjavajuće, kako se navodi u izvještaju, da djecu žrtve prostitucije, prema entitetskom zakonodavstvu, tretiraju kao počinioce, a ne kao žrtve. “Mada u periodu izvještavanja nije bilo dokumentovanih ovakvih slučajeva, posmatrači izvještavaju da policija i dalje djecu žrtve trafikinga tretira kao počinioce i podvrgava ih policijskim ispitivanjima”, navedeno je u izvještaju.

Trgovina ljudima u državama članicama OSCE-a sa ciljem odstranjivanja organa

Maria Grazia Giammarinaro, specijalna predstavnica i koordinatorica OSCE-a za borbu protiv trgovine ljudima, predstavila je istraživanje o trgovini ljudima sa ciljem odstranjivanja organa, što predstavlja jedan od oblika trgovine ljudima kojima se društvo najmanje bavi. “Osobe kojima se trguje sa ciljem odstranjivanja njihovih organa prolaze kroz naročito surove patnje i tokom i nakon hirurške operacije”, rekla je Giammarinaro i dodala da žrtve nisu svjesne da će tokom cijelog života da trpe posljedice odstranjivanja organa.

“One se, zapravo, suočavaju sa dugoročnim medicinskim posljedicama koje slabe njihov organizam, uključujući nesposobnost za rad, naročito zato što im ne bude pružena bilo kakva postoperativna njega ili medicinska i psihosocijalna podrška nakon operacije. Pored toga, one veoma često ne dobiju novac koji im je prevarom obećan tokom vrbovanja od strane trgovaca ljudima.”

tip.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

VIDEO – Navijači Srbije i Slovenije zajedno provociraju Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

U finalu Eurobasketa večeras se sastaju Slovenija i Srbija, dvije reprezentacije koje su dosad pokazale najviše na turniru.

U Istanbulu se sprema spektakl, a i jedni i drugi imat će veliku podršku u dvorani.

No, i na dan kada igraju tako veliku utakmicu, njihovi navijači nisu propustili sjetiti se Hrvatske. Umjesto da uživaju u spektaklu, oni su se odlučili provocirati hrvate. Očito su u pitanju nekakvi kompleksi. “Tko ne skače taj je Hrvat”, započeli su navijači Srbije, a vrlo brzo su im se pridružili i Slovenci.

facebook komentari

Nastavi čitati